Ives Šindrak: Ili pustiš da te poklopi ili da te gura dalje
Ponekad nam se ljekari čine kao osobe čija je jedina dužnost da brinu o drugima, mirno, staloženo, bez pretjeranih emocija.
S druge strane, oni su ljudi koji vode svoje bitke, koje pogađaju teške sudbine njihovih pacijenata, koji rade jedan od najodgovornijih poslova na svijetu. O svim tim bitkama razgovarali smo sa specijalistkinjom ginekologije dr Ives Šindrak, koja je nedavno svijet upoznala sa jednom sasvim posebnom pričom, pričom o Kosti u polju maslačaka.
Kada bi vas neko pitao da se opišete u jednoj rečenici, šta biste rekli ko je Ives Šindrak, šta biste stavili na prvo mjesto?
Iskreno, ne znam šta sam… Pacijenti će me opisati kao doktora, kroz Centar sam Kostina mama, pa onda zapostavljam Ivanu, jer sam i njena mama. Ne znam, sve te “funkcije” obavljam na zadovoljavajući način, po malo tražim izgubljenu sebe u svemu tome. U stvari, ja bih da sve bude u redu i da svi budu sretni, ali ne ide uvijek tako, što ne znači da ne treba nastaviti pokušavati.
Kako ste odlučili da svoj život posvetite medicini, da li je medicina odabrala vas ili vi medicinu?
U medicinu sam pobjegla jer nema matematike, a onda je preraslo u ljubav. Trenutno, mislim da radim ono što volim, za sad fukcioniše i meni, a i pacijentima.
Koliko je teško biti ljekar u vrijeme interneta, Googla i svijeta u kome se sve manje vjeruje stručnjacima? Koliko je i da li je cijela situacija sa koronom narušila taj pacijent – ljekar odnos koji bi trebalo da se gradi na povjerenju?
Teško je svakako, ako preovladava ljudsko nad profesionalnim. Ljudi su uplašeni, razboljevalo se, operisalo, liječilo i umiralo i ranije, ali nije tako javno, kao da postoji neka potreba da se iznese što više negativnog, unosi se panika u, i onako, teško vrijeme. Internet je super stvar za zabavu, ali za dijagnostiku i terapiju nikako. Uplašeni pacijent po nepisanom pravilu od ponuđenih informacija u prvom momentu bira najlošiju opciju, pa provede po par dana u paklu do konačkog odgovora. Slijepo vjerovanje ne postoji nigdje, srećom pa se i doktori, kao o svi ostali ljudi i branše, dijele na dobre i loše. Ako imate sreće, birate, a ako imate intuiciju, iskustvo, znak, birate.
S obzirom na to da ste veoma posvećeni svom poslu možete li nam reći koliko je teško u pojedinim situacijama biti profesionalan, ne vezivati se i ostati distanciran, posebno kad su u pitanju neke teške životne priče? Sigurno ste imali slučajeve nekih teških dijagnoza i slučajeva?
Distanca u teškim situacijama ne postoji, me zaprave. Možda ona u prvi momenat, da olakšate pacijentu, da prebrodi, da nađete najlakši način da se nešto riješi/završi. Iza svake, ostane trag. Nema to veze s pravnim, tu imate protokole koji stoje iza vas, i povremeno na žalost, pokažu da nije sve crno bijelo. Ljudski, to ostaje dio vas, jednoj Leli uvijek zapalim svijeću, ne znam šta me vise drži, tuga zbog njene sudbine ili vječno pitanje, da li bi se išta promijenilo par mjeseci ranije, a znam da ne bi. Bebe prestanu da rastu u stomaku, u nekom momentu prestane srce da kuca, imaju neke srčane mane koje niste mogli prepoznati, a struka kaže „pa dešava se“ ,jer se dešava, ali čovjek u vama plače, jer to je nečija mama, kćerka, neko je čekao tu bebu. I to je teret, bez kojeg ne ide, pa ili pustiš da te poklopi, ili da te tjera na dalje, bolje.
Nedavno ste sa svijetom podijelili priču o Kosti u polju maslačaka, možete li nam objasniti o čemu je tačno riječ? Šta je bio vaš glavni motiv za pokretanje cijele priče?
Kosta u polju maslačaka je centar za opservaciju i podršku djeci sa kašnjenjem u razvoju i njihovim roditeljima. Razlog je bio cinjenica da i Kosta ima kašnjenje i odstupanje od očekivanog za uzrast, i da smo ponukani težinom puta što fizički, materijalno kao i psihički, pomislili da bi mogli iskoristiti sopstveno iskustvo da nekom skratimo put, olakšamo jer je dug i trnovit.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Sa kakvim se sve poteškoćama susreću roditelji koji kod svoje djece primjete kašnjenje u govoru, bilo kakve poteškoće u razvoju? Mogu li kod nas dobiti adekvatnu pomoć? Kome prvo treba da se obrate?
Na početku, nemaju pojma šta ih je snašlo, mješavina tuge, nevjerice, nade. Grad i okolina imaju stručnjake, ali je rad s njima uglavno odvojen, nema uvida šta se dešava kod onog drugog, ne postoji pisani trag, i tamo gdje ima, radi se o ustanovama koje rade svoj posao, ali ideja da dijete šaljete na tretmane u specijalizovane ustanove, roditelje parališe. Poslije početne faze negiranja, krećete obično od mjesta gdje dobijate očekivan odgovor i uglavnom vrijeme pokaže da je trebalo ići težim putem, jer na duže staze daje bolje rezultate. Za početak, neka se jave bilo kome, onog momenta kad posumnjaju da nešto nije u redu, jer sigurno nije. U zavisnosti od uzrasta, pedijatru, teti u vrtiću, psihologu, logopedu, defektologu. Važno je početi na vrijeme.
Šta mogu očekivati roditelji i djeca koji dođu u Centar za opservaciju i podršku djeci sa kašnjenjem u razvoju?
Centar je osnovan iz dvije, kroz rad uočene, slabe tačke. Da se omogući opservacija djeteta i roditelja u atmosferi najsličnijoj kućnoj, u dovoljnom vremenskom trajanju od strane više nego stručnih ljudi, da bi se dobio realan pogled na stanje djeteta, a da bude što manje traumatično i za dijete i roditelja. Da se da pisano i usmeno, zaključak opservacije, preporuke za dalji život i rad. Ovaj nalaz služi za dalju obradu, praćenje, ne koristi se u svrhu kategorizacije .
Nedavno je jedan ljekar rekao da je izostanak osmijeha kod beba do šest mjeseci jedan od znakova da nešto nije u redu, na šta još roditelji treba da obrate pažnju u najranijoj dobi i kada bi trebalo da se jave u Centar?
Postoje određeni miljokazi za svaki uzrast, koje bi na prvom mjestu trebalo da poznaju pedijatri. Ono što roditelji mogu da primijete je ne dobijanje odgovora u komunikaciji sa djetetom, onaj famozni kontakt očima, odsustvo emocije u reagovanju, pretjerano reagovanje, neutješan plač ako ste isključili organski uzrok, rano buđenje, ne podnošenje odjeće, pokrivanja, pretjerana osjetljivost na zvuke, svjetlost, odbijanje određene vrste hrane. Ovo iznosim kao mama/ljekar, više informacija mogu dobiti od stručnjaka u centru, a u narednom periodu će biti organizovana i predavanja za roditelje na tu temu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Da li su i koliko u našem društvu djeca sa kašnjenjem u razvoju i njihovi roditelji još uvijek, na neki način, „stigmatizovani“ i postoji li način da se to promijeni? Kako zajednica, a kako pojedinci treba da se ophode?
U teoriji, nisu stigmatizovani, a u praksi, naravno da jesu. Što prije se prihvati da djeca sa poteškoćama u razvoju nisu izuzeci i po koji slučaj, već naša realnost, i na žalost, broj se povećava, biće svima lakše. Svaki segment društva treba da ima, u najmanju ruku protokol, a da ne govorim o znanju, kako da se ponaša, tretira, kako da postupa u svakom momentu sa bilo kojom osobom sa poteškoćom. Jer njihova težina kretanja kroz život je daleko veća od napora onih koji nisu u tom da se malo potrude oko njih, ne samo da uklanjaju prepreke, već i da ih ne postavljaju.
Koji su vaši planovi za budućnost kad je Centar u pitanju i šta biste poručili roditeljima koji imaju bilo kakvu sumnju kad je u pitanju razvoj njihovog djeteta?
Ne čekajte, sa prvom sumnjom se nekom javite, bilo čiju sugestiju poslušajte, niko vas na takve stvari ne upozorava bez razloga.
Cilj centra je održati kvalitet koji smo obećali i sa kojim se sada radi, jer nema prostora za drugo. Nadam se prelasku na nivo centra koji bi nam dao odriješene ruke po pitanju dijagnostike i terapije, dnevnog boravka, koji bi na prvom mjestu djeci omogućio kvalitetan rad u kontinuitetu, a samim tim i bolje rezultate, a onda i roditeljima ostavio vremena da organizuju makar i par sati života za sebe, jer ga u većini slučajeva i nema.
