VANILICA U CIRKUSU: Zrno nježnosti u ruskoj salati
Volim Uskrs. Oduvijek.
Šarenilo me obgrli u svom punom sjaju.
Ali krhka sam. Ovog proljeća.
Kao ljuska uskršnjeg jajeta.
I uvijek se sjetim istih stvari. Jedna od njih je ova.
U kući do moje bake živjela je teta Ruža W. Na drugom spratu. Sama. Sitna, nježna. Sijeda, savršene frizure i naočara na nosu kao one bakice u crtanim filmovima.
Kada god me je vidjela kod bake u dvorištu, zvala me je da se popnem kod nje. Da mi da bajaderu. Jer ja obožavam bajadere, to svi znaju.
Ali u danima uskršnjih praznika uvijek me je dočekivalo nešto posebno kada otvorim vrata na vrhu stepenica.
Jaja. Kao figurice malih ljudi. Stajali su uspravno na postoljima napravljenim od tvrdog papira u obliku leptir mašne, kravate, šarenih marama, visokih bijelih kragni, ogrlica od perlica…
I svako je bilo različito. Sa uvrnutim brkovima, sa bradama i bez, našminkanih usta, velikih trepavica, rumenih obraza, nosili su cilindre, beretke, duge i kratke kose, poneko uvojke, a bilo je i ćelavih….
Svake godine sam mogla da izaberem svoje jaje. Gospođu Jaje ili Gospodina Jaje.Kojegod želim. Ili nekog Klinca Jaje u mormarskom odijelu sa kapom, a možda i Klinku sa kikama i pjegicama…
Čuvala sam ih pažljivo… Mislila sam biće vječna jer unutra su bila prazna da bi što duže trajala. Ali prije ili kasnije, ljuska se saspe, jaja se uruše i nestanu sve ljepote njihovih oblika.
Ipak…. decenijama kasnije ja se svega sjećam.
Svi ti tragovi u nama su putokazi koji nas vode.
Ali ovog Uskrsa mi se sve pomiješalo.
Uskršnja jaja, bajadere, gejše, ogromno kamenje, Laza Ristovski u bijelom odijelu.
I ruska salata sa jabukama.
Šta im je zajedničko?Jedna tačka. Između.
Mjesto mogućeg izbora, odluke, ali i kocke.
Najčešće mjesto naše situacije. Često neudobno i rizično. Nepodnošljivo između.
Vodi do tačke ravnoteže.
Uz nju nema pridjeva. Nema malo, nema savršeno, nema napola. Ili si u ravnoteži ili nisi.
Kao ruska salata. Ili su okusi u balansu ili negdje pretegne. Pažljivo sjeckajte.
E sad smo stigli do gejše i balansirajućeg kamenja. I jabuke.
Ovog aprila krećem se k’o gejša. Sitnim, nježnim, jasnim korakom.
Polako, koracima gejše, mudro…posavjetovala me moja A.
I baš je u pravu. Ne samo ovog puta.
Jer zahtjevno je ovo moje proljeće. Balansiram kao akrobata na žici, ne gledajući nadole ima li sigurnosne mreže, prilagođavam se dok ne postignem ravnotežu.
To sam naučila na neočekivanom mjestu. Gledala sam emisiju o grandioznim dizajnima kuća.
I njihovoj izgradnji.
U dvorištu bijele kuće na litici iznad mora stajala je skulptura od ogromnog kamenja, bukvalno kao da kamen lebdi iznad kamena i dotiču se u jednoj jedinoj tački.
Tački ravnoteže. To je to.
Umjetnik je šaptač kamenju, Adrijan Grej.
Kamenje stoji u položaju koji izgleda nemoguć, nema ništa što bi ga tako zadržalo, ni ljepila, ni šarafa, ničega osim gravitacije.
Sve izgleda neizvodljivo, ali Adrijan kaže da je bitno pronaći tačku na kojoj kamenje može stajati samo na način da izgleda kao da je suludo da stoji tako. I tada skulptura izgleda kao da je živa!
Gledala sam pažljivo kako stvara tu ravnotežu van svake pameti. I učila.
Da je sve moguće kada radite sitna prilagođavanja dok ne postignete ravnotežu. Mic po mic.
Samo za nemoguće treba malo više vremena.
Važno je širu sliku nikada ne gubiti iz vida, makar samo osjećaj koji je nosi i skoncentrisati se na pojedinačne korake.
Svrha nam olakšava prevazilaženje prepreka jer znamo da nećemo uvijek stajati na istom mjestu.
Istina je jedino u šta ljudi ne vjeruju.
Gledaju u te kamene skulpture i ne vjeruju. Traže ljepilo, šarafe….
A ja vjerujem. Čudim se. O da! Ali vjerujem.
“Čuđenje je poseban sklop znanja i neznanja, začinjen slobodom”, kakvo objašnjenje, moj Aristotele. Savršeno. Tako mi se sviđa, stalno ga ponavljam.
Ako ove godine upadnem u moj život sa balonima i kolačima, pomalo razmrljanog crvenog karmina k’o Francuskinja, hoću li se udaljiti od ravnoteže? Ili ću je dostići?
E vidjećemo!
Čime se mjeri uspjeh?
Novcem, kilogramima, pratiocima?
Ili tim malim velikim zrncima nježnosti koja nas drže za ruku i vode do ravnoteže?
Kao presitno isjeckana zelena jabuka u ruskoj salati. Niko je ne primijeti, a unese ravnotežu i osvježenje.
Kako je moguće da je tvoja ruska salata toliko ukusna? Uvijek me svi pitaju.
A ja k’o Laza Ristovski u filmu “Belo odelo”, podignem obrvu i kažem:
“Izvinite, to nisam ja. To je nešto iznutra.”
LET’S BLOOM GOOD THOUGHTS.
Lav ju
Chic Vanilica
