Ivka Armanda Todorović je educirana instruktorica S faktora, instruktorica yoge i pilatesa, a koja se trenutno nalazi na edukaciji za Gestalt tereapeuticu.
Završila je fakultet političkih znanosti, smjer novinarstvo u Zagrebu. Još na studiju novinarstva počela je raditi posao u struci kao suradnica na raznim portalima i kao asistentica u odnosima s javnostima u PR Agenciji. Vrlo mlada i još prilično neiskusna shvatila je da se ne pronalazim u korporativnom svijetu niti u PR-u, se počela profesionalno baviti plesom kao instruktorica S Faktora.
Na svom blogu @brutalnosvoja, Ivka pomaže ženama da otkriju nevidljive dimenzije sebe i da oslobode svoju energiju. Za Lola magazin je podijelila svoje stavove o plesu, ženkom tijelu, samopouzdanju i ženstvenosti kao i feminizmu i patrijarhalnim stavovima na svom osobnom iskustvu i iskustvu žena koje je trenirala
Koliko dugo se bavite plesom i koliko godina se profesionalno bavite plesom i koje sve vrste plesova prakticirate?
Plesom se bavim na neki način cijeli svoj život. Oduvijek sam plesala jazz dance, još kao klinka, a od 2006., kad sam se prvi puta upoznala s S faktorom, senzualnim i svjesnim plesom oko šipke, zapravo se bavim takvim tipom pokreta. Iz tog plesa, mojih edukacija i spoznaja u dvorani, stvorila sam plesni pokret koji ženama omogućuje osobni rast i razvoj na tjelesnoj, duhovnoj i emocionalnoj razini – Angels Body and Emotions.
Iz te krovne postavke plesa kao teraeuta i povezanosti tijela i emocija, te mogućnosti koje nam tijelo dok se kreće pruža u izražavanju emocija, rodile su se tehnike i metode poput – plesa oko šipke ili na stolici, floordancea, plesa na hammock ljuljačci. Te slobodnog plesa kao načina meditacije.
U Angels studiu provodimo sve programe i radionice vodeći se tom povezanošću tijela i emocije i koristeći isključivo tehnike – ako ih uopće možemo nazvati tehnikama.
Takav ples nema klasičnu svrhu zadovoljavanja publike i često nema niti krutu formu i tehnike, već se kroz njega oslobađa osobni pokret svake žene i kao takav joj omogućuje da izrazi sebe, sebi i zbog sebe.
Pleše se u polumračnoj dvorani, bez ogledala, a fokus je na tijelu i unutarnjem emocionalnom stanju. Pojačava se svjesnost vlastitog tijela, sebe u sadašnjem trenutku i svjesnost o emocijama te se one slobodno izražavaju pokretom i plesom.
Koliko je ples utjecao na oslobađanje vaše ženstvenosti, slobode, samopouzdanja i ljubavi prema vlastitom tijelu, je li postojao neki ključan trenutak koji pamtite?
Ples je maksimalno utjecao na moje oslobađanje u svakom smislu i još uvijek utječe. No više kao praksa koja me prati kroz život neko sklop revolucionarnih aha trenutaka. No bilo je nekoliko ključnih trenutaka u mom životu kad mi je ples kao praksa poslužio da se bolje osvijestim, da osjetim i ono što je neugodno i da, u konačnici, iz nekih životnih iskustava izađem snažnija.
Ono čega se ovako mogu dosjetiti jest prvo moje doba adolescencije u dvadesetim godinama. Tada još nisam bila ni žena, a više nisam bila ni djevojka, negdje između djetinjstva i odraslosti imala sam neke teške situacije u obiteljskom životu, na poslu i s tadašnjim partnerom.
Budući da sam po prirodi preosjetljiva, sve sam to proživljavala strašnim intenzitetom i na plesu u principu izbacivala stres koji me tada pratio. Upravo zbog siline emocija koje sam tada osjećala u plesu sam ulazila u „zonu“ – stanje potpuno bez misli i tako se zapravo čistila i osnaživala za rješavanje izazova u životu.
Slične situacije su se pojavljivale na svim većim životnim raskrižjima i kako su rasli moji kapaciteti tako me pokret i ples osnaživao u mojoj ženstvenosti i razbuđivao moju seksualnost u smislu životne vatre, energije, moći.
Ples ti pruža mogućnost da budeš ono što jesi, kad to jesi. Ako sam tužna, plačem i plešem, ako sam sretna smijem se i plešem, svojoj trenutnoj emociji prilagođavam muziku i puštam da bude ono što jest. Uz to, važna dimenzija je upravo seksualnost kao životna energija koja se razbuktava kružnim pokretima zdjelice i bokova i koja mi je, osim svega nabrojanog, pružila i dubinski osjećaj užitka u životu i sočnosti života, kao i to da volim ugađati sebi i činim to bez grižnje savjesti.
Kakva su iskustva žena koje ste trenirali, koliko je na njih ples utjecao i koliko su vama, kao mentorici važne pozitivne reakcije žena?
Studio Angels postoji od 2011. godine i u tom periodu preko desetljeća kroz moje su dvorane prošle stotine i stotine žena. Njihove se životne priče isprepliću s mojom jer kad dijeliš sebe s nekim kroz pokret i ples onda se to nikad ne zaboravlja jer je to jedan intiman i poseban odnos.
Nikad se nisam smatrala njima kao mentoricom ili učiteljicom, više kao nekim katalizatorom koji primjerom i vodstvom pokrene i ubrza proces povratka žene svojoj istinskoj prirodi. Ženama je ovaj pokret promijenio život onoliko koliko su za to bile otvorene i koliko su si dopustile. A to može biti izuzetno puno. Kao prvo, u dvorani se učimo da smo sve jednake. Nije važno koja bolje zarađuje, koja ima više ili manje kila i koja izgleda ovako ili onako, već je samo važno da smo tu jedna za drugu.
U dvorani su dopuštene sve emocije pa tako i emocije koje su kod nas žena dugo bile i još uvijek jesu potiskivane. Emocije poput ljutnje, bijesa ili seksipila kao nestandardnog izražavanja ženstvenosti. Žene su upoznale sebe na jedan drugačiji način, oslobodile se potrebe da budu malene, pristojne i stisnute i shvatile koliko su zapravo predivne baš takve kakve jesu, sa svim nedostacima.
One koje uspiju svoje spoznaje prenijeti na stvaran život moj su najveći ponos i zapravo nositeljice promjene u doživljaju žena kao žrtvi, ili kao seksualnih objekata ili kao neseksualnih strojeva za rađanje koji ne smiju uživati.
Što za vas znači feminizam, rodna ravnopravnost i ideal života bez rodne diskriminacije?
Upravo ovo gore navedeno jest za mene feminizam. Pravo da budem što god jesam i što god želim biti dokle god ne ugrožavam time tuđu slobodu. Feminizam nije samo borba za prava žena kakav je nekad bio, feminizam su sve mini borbe koje svaka od nas vodi u svojim obiteljima, na radnim mjestima ili na cesti.
Sve te mini borbe i promjene koje su rezultat toga onda polako stvaraju okruženje u kojem se žene, ali i sva druga bića, mogu izraziti u svojoj punini. Vidjela sam na svoje oči sve rane koje nam je ranio patrijarhat na ženama u dvorani. Veliki osjećaj srama koji ih sprečava da zavole sebe i život, žrtvovanje za obitelj, za druge, jer se to tako mora, borba s viškom kilograma koja nikad ne prestaje, preziranje vlastitog tijela i osobnosti. Preglasna si, pretiha si, prezakopčana si, preseksi, mi smo žene za patrijarhat uvijek nešto previše, a nikad dovoljno.
Potrebno je da nas drži u takvom stanju jer žena koja se ne osjeća dovoljnom je žena koja šuti i trpi i koja zaboravlja da je život za življenje a ne za trpljenje. Najveći mi je ponos kad vidim da je žena uzela prostor za sebe kako pokretom, tako i svojim životom i kad osjeti ponos i ljubav prema svom tijelu bez obzira što nije sasvim zadovoljna njegovim odrazom u ogledalu. To je moj feminizam.
Tako, i na mikrorazini kod sebe doma, ja se borim za ravnopravnost. Svaka mikropromjena u mojoj obitelji uči moju kćer i sina drugačije od onog što su učili nas. Moj sin je slobodan plakati, a kćer je slobodna ljutiti se.
Gledaju i mene i muža u sličnim životnim ulogama – u kuhinji, u mijenjanju pelena, u poslu. Želim svijet u kojem oni imaju izbor. U kojem moja kćer može i odabrati ostati doma s djecom ako ih bude imala, ako to poželi, a ne zato jer se od nje to očekuje.
Feminizam je i borba s unutarnjim usađenim i nesvjesnim programima nedovoljnosti zbog koje mi žene trčimo na posao davati sve od sebe, pa trčimo doma davati sve od sebe i onda za nas same više ne preostane apsolutno ništa. Ali ta utrka je unaprijed izgubljena utrka za dovoljnošću koju nam je nabio patrijarhat.
Konekcija plesa, pisanja i ženstvenosti
U svojim tekstovima često pišete o buđenju ženske energije, o samopouzdanju, kakve ste spoznaje stekli o tome, je li to proces koji postepeno dolazi?
Sve navedeno je praksa, ne proces koji ima neki cilj sam po sebi. Mnogi danas nude tečajeve i brze edukacije s koracima koji će nas dovesti do ovog ili onog u 5 ili 10 dana. Buđenje ženske energije,. Ples, samopouzdanje kakvim ga ja vidim podložni su promjenama na dnevnoj, a kamoli ne na mjesečnoj ili godišnjoj razini.
Za mene je ljepota života i življenja naučiti prihvaćati i voljeti sebe u svim stanjima, a ne samo onda kad se osjećam seksi ili samopouzdano. Buđenje ženske energije o kojem ja često pišem, kao i samopouzdanje, odnosi se na našu tjelesnu i emotivnu dimenziju.
Da budemo protočne za svaku emociju, da budemo fleksibilne i nježne, poput vode. Voda uvijek nađe svoj put. Nekad se ne osjećamo najbolje, tužne smo, umorne i nikakve i to je okej. Tada nastupa naše tjelesno samopouzdanje koje nam omogućuje hrabrost da budemo i s tim emocijama. Ja to činim kroz ples, pokret, muziku, a tome učim i žene. Ženska energija je ono što žena jest u trenutku.
Ona ne izgleda uvijek nježno, podatno i smireno. Ponekad izgleda bahato, prgavo i bijesno. Ali je u dopuštanju svih emocija, pa čak i onih kojih smo se do tada grozile. Iz tog prihvaćanja i uživanja svih emocija plesom i pokretom žena postaje mekana, a čvrsta. Dopušta si izražavanje ženske energije u svim sferama života i po potrebi. Njena vanjska ljepota također prestane ovisiti o odjeći ili nametnutim standardima ljepote.
Kako prihvatiti i zavoljeti vlastito tijelo i kako pružiti otpor prema nametnutim lažnim standardima ljepote?
Nikako. Svaki otpor proizvodi još više otpora. Voljeti svoje tijelo može se i bez toga da budemo apsolutno zadovoljne svojim odrazom u ogledalu. Maknimo fokus s tog odraza u ogledalu na unutarnji osjećaj u tijelu. Kad plešem, ne gledam se u ogledalo, ali osjećam svoje tijelo predivnim.
Čak i onda kad znam da imam krivi nos, celulit na dupetu i sise koje već nakon 2 djece lagano vise. Nisu mi lijepi ti dijelovi tijela, ali i dalje svoje tijelo volim. Volim ju kad se kreće, volim ju kad grli i ljubi, volim ju kad se popne na potpetice i zavrti oko šipke, volim njenu protočnost, osjećaj seksipila, gušt dok kružim zdjelicom i uzimam prostor tijelom. Svjesna sam svojih mana, ponekad želim i nešto na svom izgledu mijenjati, ali uvijek ispočetka idem svjesno voljeti svoje tijelo.
Jeste li imali faze kada ste se loše osjećali u svojoj koži i što vam je osim plesa, najviše pomoglo?
Uvijek imam te faze. Čim se udebljam koji kilogram ili zbog nespavanja osjećam bolove u tijelu ne osjećam se dobro u svojoj koži. Stres napadne mene kao i svako drugo ljudsko biće i kad me napadne osjetim naglo zatvaranje tijela. Pogrbim se u vratu, spustim pogled dolje, dignu se ramena i privinu prema naprijed.
Noge me bole od stajanja na istom mjestu, osjećaja u tijelu gotovo da nemam, osim bolova. I onda se prisjetim svega što znam, pustim muziku, kliznem zdjelicom u male krugove, dotaknem kožu lica dlanom, zatvorim oči i pustim da tijelo osjeti što osjeća. I promatram. Gdje sam izdala sebe pa sam morala spustiti glavu? Što zaslužuje biti prevelikim teretom od kojeg se moja leđa sagibaju prema dolje i bole?
Zbog čega sam se tako ukopala da su mi noge teške poput balvana? Jedem li iz gušta ili da nestanu emocije koje nisam spremna osjetiti? Tijelo i ples su tako prekrasna metafora sstvarnosti naših života. Potrebno je samo pokrenuti se i slušati.
Inspiracija i stavovi
Što vas sve inspirira na pisanje vašeg bloga @brutalnosvoja?
Život i sve u njemu. Što god se dogodi u meni ili izvan mene u mom životu u nekom trenutku postane inspiracija za tekst. I nastojim u tom izražavanju biti brutalno iskrena, brutalno svoja. Jer mi cilj nije izazvati divljenje nadamnom niti sažaljenje, cilj mi je da svaka žena koja se osjeća kao ja osjeti da nije sama. I najsmješnije od svega jest to da smo sve pod kožom iste.
Sa sličnim borbama i unutarnjim previranjima. Ma kako sređeno izgledale na van.
Jeste li doživjeli negativne komentare i vrijeđanja i kako ste se s tim nosili?
Nisam. Za sad. Znam doživjeti mizogine komentare. Nažalost, toliko sam bila navikla na njih da ih tek sad polako počinjem primjećivati. Podsjećaju me koliko smo još daleko od ljudskosti i jednakosti. I podsjećaju me na taj ogromni strah i sram koji obavija žensku seksualnost.
Koji su vaši planovi za budućnost i u kojim smjerovima želite razvijati svoju karijeru?
Trenutno mi je plan preživjeti drugu i treću godinu svoje curice i većina mojih resursa je usmjerena na to preživljavanje. Ne volim taj osjećaj jer gorim od želja i ideja, ,ali trenutno za sve njih apsolutno nemam kapaciteta.
Ono što znam jest da ću se baviti i dalje ženama i da ću Gestalt terapiju koju sada studiram nastojiti uklopiti u svoje radionice i programe. Kako i kada će se to dogoditi i donijeti još jedan korak dublje u moje učenje o ženama? Nemam pojma. Svakako želim i dalje pisati i pisati još više. A jedan veliki san mi je napisana knjiga. 😊
Što biste poručili ženama i muškarcima?
Uf. Budite feministice i feministi jer svako biće bez obzira na spol i rod zaslužuje biti slobodno.
Ivkin rad možete pratiti na linkovima
https://www.facebook.com/AngelsDance
https://www.youtube.com/watch?v=IPkpjyqaaWA
