Ljudski odnosinajnovijeŽivot

VANILICA U CIRKUSU: Pažnja, osjetljiv sadržaj!

Zanima me kako ste? Stvarno me interesuje.

Da li ste primijetili da ljudi sve manje jedni druge pitaju kako su zaista.

Kako ste mi vi?

Natasa Lajšić Grbić

Evo, ja ću prva. K’o vrijeme sam ovih dana. Toplo i veoma nestabilno.

Urođeni sam talenat za fjaku. To stanje težnje ni za čime.

Energija mi je na jednoj crtici kao na bateriji. Danima. Džaba stalno jedem jagode. Istežem se na pilatesu. Zdravo živim. Golicam maštu. Ništa.

Ali i dalje nepokolebljivo i neobjašnjivo vjerujem u Dobro što sve oko nas povezuje u sklad.

Jutros ulazim u auto. Krećemo iz dvorišta.

Stani, stani!

Šta si sad zaboravila? Zatvaraj vrata, idemo!

Podignem prst, naglašeno kažem “Momenat”. Nema zatvaranja vrata dok se ne nakarminim.

Vadim moj piratsko crveni karmin iz tašne, spuštam ogledalo ispred očiju i karminim se.

Zatvaram vrata auta. Sad kreći!

Žmu me zagleda. O Bože, ja živim u francuskom filmu. Samo se smjenjuju žanrovi.

Stvarnooo? Divno. Oboje baš volimo francuske filmove. Životni su, šarmantni. Šik. K’o Vanilica.

Da, ali više ih volim na ekranu, da nisam stalno ja u glavnoj ulozi.

Svako jutro u sve većem bunilu, izlaziš iz kuće i preslišavaš se u autu jesi li ponijela šta treba, viriš u torbu jel ti sve na broju. Da si u džungli, tigar bi te davno pojeo.

Od jutros se sve zaustavlja zbog karmina.

Zaustavila bi planetu, da ti zatreba.

Slegnem ramenima. Ne mogu da se karminim u vožnji, pogotovo ako je karmin jarke boje. Promašiću. Svaki pokret je bitan. Onda moram da čekam semafor. Šta ako uhvatimo zeleni val. Šta?

Blijeda sam. I usne su mi takve. Kad nemam karmin izgledam preblijedo. Tačka.

Najvažnije, karmin mi mora izgledati francuski razmrljano, zato služi poljubac kad izlazim iz auta. Fajnal tač za crveni karmin. Poljubac.

Raščupanost kao lajfstajl. Piratsko crveni karmin kao stanje uma.

Oduševljena sam što nered ulazi u modu. Konačno. Pročitala sam u poznatom magazinu. Biće zabavno.

Biću vaš vodič u budućnost nereda. Sa zadovoljstvom. Jer internetom se širi nova estetika. Drugačija, unosi nered u prostor. I donosi toplinu. Cluttercore (clutter-nered), liči na kreativni nered, ali nije. Osmišljeni nered. Odiše osobom koja ga je stvorila. Razni uzorci, boje, stilovi. Sve je pomiješano i nimalo uređeno.

Živim u tom osmišljenom neredu, samo nisam znala da se to tako zove. Možda napišem feljton o tome.

Plašim  se minimalizma. Sterilan je. Uvijek sam se u tim savršeno iznijansiranim stanovima bez boja, pitala, živi li tu iko uopšte?

Moda i društvo će izbrisati naše identitete jer svi žele izgledati potpuno isto.

Razmišljala sam, recimo, kako bi bilo da ove godine okrečimo sve u bež, namještaj presvučem u bež, obučem moju bež lanenu haljinu i uklopim se. Tako sva bež.U savršeno.

Ali ne mogu. Haotično sam autentična. JebiGa.

 Savršeno je dosadno. Nered donosi život.

Neko veče  krećemo u pozorište. Imam karmin. Molim lepo. I govorim umilnim glasom.

Molim te, na predstavi nemoj da se smijes naglas gledajući u mene kad bude neka scena iz naše kuće.

Jesi ti svjesna da si mi upravo zabranila da se smijem? (vozimo se dva kruga u kružnom toku od smijeha)

Nije tačno. Ajmo ispočetka. Ajd. ( još jedan krug u kružnom toku)

Dakle, kad se bude na sceni dešavalo nešto isto kao u našoj kući nemoj da se okrećeš prema meni i smiješ se. Grohotom.

To sam samo jednom uradio, ali ti si zlopamtilo. Jesam.

Predstava je bila “Kako ubiti suprugu i zašto?” Davno. Zabavna komedija.

Scena prva.

Muž spava. Žena ulazi u sobu, lupa papučama, hoda ukrug oko kreveta, razgovara sa njim naglas. Probudi ga naravno. Ispriča šta ima, legne u krevet i zaspe. Muž ostane budan i naravno ne može više da zaspi. Žena bezbrižno spava.

Kraj scene.

Žmu se okreće prema meni i počinje da se smije. I smije se. SMIJE SE.

Naravno, da je svima oko nas baš jasno da to ja radim. Marširam u mojim zlatnim papučama. Razgovaram s njim dok spava. Razvlačim dasku za peglanje u ponoć. Tražim nešto u ormaru. Ali prestala sam.

Učenje novih vještina uspjelo.

Žmu čita dok ja ne dođem. A ja na prstima ulazim u sobu. Istina i dalje zviznem ćoškom jorgana Žmu u oko dok se uvlačim u krevet, ali to sad nije tema.

Pokidala sam taj umjetnički život udvoje. PO-KI-DA-LA.

Ne postoji samo jedna budućnost. Niti jedan jedini put.

Kada god zakoračimo, možemo promijeniti svoje putovanje. Jer ne možeš istovremeno da rasteš i ostaneš isti, zar ne?

THINK POETIC.

Do it now. Sometimes “later”  becomes “never”.

Lav ju

Chic Vanilica

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije