DogađajiLjudiLjudski odnosinajnovijeŽivot

Marina Radoš: Voditeljici je umro muž, a Balkan navija da ona umre od gladi

Jedna moja prijateljica uspješno je odjebala bogatog muža još prije deset godina.

Marina Radoš

Neki dan mi priča da je gospodin (bogati splitski ugostitelj) sudu prijavio da radi za minimalnu plaću kako bi plaćao minimalnu alimentaciju za njihovu djecu.

Kad se sve zbroji i oduzme, sama uzdržava djecu. Mizerna alimentacija dovoljna joj je da im kupi jedne patike i ruksak. On ne želi davati novac. I ima podršku društva.

Naše društvo duboko je uvjereno da je alimentacija samo krinka kojom se žena pokušava dočepati novca bivšeg muža. Kada god pratimo suđenje za alimentaciju, o njoj se govori izrazom „ona je dobila alimentaciju“ ili „ona traži alimentaciju“. Djece u priči nema nigdje.

No, tko bi krivio to društvo. To je društvo u kojemu se milijuni žena žele razvesti, a nemaju hrabrosti. Društvo u kojemu milijuni žena trpe sve jer se ne mogu uzdržavati.

Društvo u kojemu se žene koje nisu sposobne za samostalan život iskaljuju na ženama koje su odjebale bogate muževe i od njih traže da sudjeluju u uzdržavanju njihove djece.

Kada god se lijepa i(li) bogata žena s Balkana razvodi ili bori za djecu i njihovu budućnost, njezina sudbina je jasna. Dok ona protiv svoje volje stoji na stupu srama jer se usudila razvesti od uspješnog muškarca kojemu je rodila djecu, netko od nje pere ruke, a masa u publici viče: Ne daj joj ni dinara! Nek radi! Raspni je, raspni!

Tako je i ovih dana. Samo što u priči nije razvod, nego obiteljska tragedija poznate voditeljice koja je u ranim četrdesetim ostala bez muža s kojim je bila u braku deset godina i kojemu je rodila dijete.

Masa koja viče: „Raspni je, ne daj joj dinara, nek crkne od gladi“ napokon je došla na svoje. Misli da je sreća lijepe voditeljice koja se udala za bogatog čovjeka koji ju je obožavao došla svome kraju i oni ne odolijevaju da je šutiraju dok ona plače na podu.

Dakako, posljednjih godina voditeljica je imala sve što one nikad nisu. Sve za šta one lažu da nikad nisu htjele imati.

Balkan, tako lažno suosjećajan sa svima koji nisu poznati, lijepi ili bogati, lako bira stranu. Uvijek je na strani bogatog muškarca koji je, prema njihovoj procjeni, u opasnosti da će ostati bez polovice stečenog. Žale ga muškarci koji nemaju novac. Žale ga oni koji imaju. Žale ga žene koje se nisu uspjele udati. Ili udati bogato. I one koje već godinama maštaju da im umre muž.

Društvo na udovicu bogatog čovjeka ne gleda kao na ljudsko biće ni na kao ženu, nego kao na oštrokondžu koja će se obogatiti nečijom smrću. Udovica na Balkanu poštena je samo ako nakon muževe smrti ostaje gladna.

Razvedena žena poštena je samo ako sama uzdržava djecu dok im otac plaća filere i sise mladim curama koje ga tješe nakon razvoda.

Muškarac je, s druge strane, sjajan ako je uspio u tome da svojoj djeci daje što manje novca. Djeca ipak žive od zraka, a alimentaciju troše majke. Mrtav muškarac sjajan je ako je udovica novac prepustila drugom muškarcu iz obitelji, ostala gladna i onda otišla raditi kao blagajnica.

Milijuni nesretnih žena koje se nisu uspjele razvesti, udati ili se riješiti muža na sudbinu voditeljice gledaju kao na poetsku pravdu. Raduju se njezinoj nesreći i predviđaju da će kao neka zločesta Rubi iz meksičke sapunice završiti na ulici. I time će i njihova bijeda biti lakše podnošljiva.

I to je otprilike sve što treba znati o odnosu prema ženi na ovim prostorima. Dok se raspravlja o ženskom pravu na polovicu stečenog nakon razvoda i nasljeđivanju umrlog supruga, svaka druga feministička tema za nas je paralelni svemir.

Voditeljici iz priče želim da se što prije oporavi od smrti supruga i dobije svoje nasljedstvo te da za nekoliko godina pronađe još ljepšeg, odanijeg, pametnijeg i bogatijeg muškarca.

To je poetska pravda.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije