Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Milanka Blagojević: Svi će izrasti u ova umorna lica koja su im sada tako daleko. Taj svijet odraslih.

Na sjedištima tijela, nose umorna, zabrinuta, odsutna,  lica.

Tek poneko vedro, sa polusmiješkom.

Milanka Blagojevic

Javni prevoz prepun lica.

Umornih, zabrinutih, odsutnih lica… Svaka crta nosi priču. Lice do lica, svako različito, a svi do jednog ista.

Na sjedištima tijela majki, umornih od posla. Sadržaj kese na sjedištu pored. Dovoljno za jedan obrok.

Kroz glavu prolaze pitanja: Šta će jesti sutra? Da li sam ih dobro obukla za školu? Da li su mi bore preduboke? Hoću li još dugo biti tu za njih? Jesam li mu još uvijek privlačna?

Tinejdžerke u odrazu prozora gledaju u bubuljice. Samo njih vide. Dugi, tanki prsti grčevito stežu lektiru, ishabanu knjigu. Klasična književnost, od nje se počinje. Uče nas životu, a život nas šiba sa pregršt sitnica kojih nema među koricama.

Da li ću ikada biti lijepa? Hoću li ga sresti? Kad će mi prestati govoriti da sam debela? Šta je značio njegov poljubac? Kad će doći kući trijezan? Hoće li moja majka ikada biti srećna?

Muškarac, srednjih godina, sam. Žuljevi na rukama, pogrbljnih leđa, radno odijelo na njemu  dotrajalo. Juče je vidio nju, gura kolica. Da li ću se ja ikada oženiti? Imati krov nad glavom? Da li ću ikada promijeniti posao? Da li me je voljela?

Dječaci, svijetlih očiju, rumenih obraza, oznojeni poslije treninga. Do njih neki malo veći, oni iz viših razreda, uvijek izgledaju snažnije, moćnije. Djevojčice sa kikicama i napola nalakiranim noktima. Do njih one malo veće, gurnu ih katkad na igralištu i podsmijavaju se rozim lakiranim sandalama.

Svi će izrasti u ova umorna lica koja su im sada tako daleko. Taj svijet odraslih. Autobus prepun života koji nije njihov, a postaće ubrzo dio njih. Svakodnevnica. Ostariće na putu od škole do kuće. U ovom istom autobusu. Neće primijetiti.

Vozač autobusa drži volan satima. Na raskrsnicama grada kojem poznaje svaki ćošak, vješto skreće, puteve sve zna napamet. Na životnim putevima ponekad baš i ne ide. U posljednje vrijeme sve češće. Ljudi ga umaraju, puni su prigovora, zahtjeva, rijetko ko da se našali. Šale je sve manje. Ljudi sve više na tim sjedištima iako mnogi odlaze.

Za njega je uvijek previše. Prolazi godinama iste puteve. Poznaje ljude koji voze, a ne zna o njima ništa.

Mnogi mu samo pokažu kartu i prođu, neki plaćaju za jednu vožnju pa ga okrznu rukama. Gleda im ruke, ali više ništa ne vidi. Ruke ko ruke, ljudi ko ljudi. Isti, a tako različiti. Lica ko lica. Svakodnevna pozornica.

Priča do priče. Život do života. Vožnja kroz grad. Na putu od kuće do škole. Na putu od škole do posla. Od posla do kuće. Od kuće do posljednje stanice.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije