Moje drugarice…
Moje drugarice su hrabre heroine, uplašene lasice, mačke sa devet života i leptirice koje žive jedan dan.
Ostavljene, voljene, same, umorne, snalažljive, pune života i na izmaku snage.
One mogu sve i ne mogu ništa.
Majke, kraj šporeta, poslovne žene u zagušljivim kancelarijama, djevojčice na rolerima, starice u prslucima. One su na pola svog života i na početku. Koračaju snažno velikim koracima i leže nepomične na kauču.
Plaču noću u toaletima i smiju se glasno na velikim trgovima. Obišle su cijeli svijet i nisu se pomakle iz malog grada. Ponekad navlače roletne i sjede u mraku.
Nekada se fotografrišu medju suncokretima.
Traže ispred ogledala nove bore i baš ih briga za godine. Upoređuju se i sigurne su u sebe. Zavide i ne žele nikom zlo.
One su kraljice i Pepeljuge. Zaljubljuju se i dovoljne su same sebi. Imaju prste mekane za dirke i golim rukama kopaju zemlju.
Traže dubine i vješto se snalaze na površinama. Mojim drugaricama su glatka bedra i namršteno čelo. Moje drugarice su žene. One su bića. Lome se, padaju, kao trske su, ustaju. Niko ne zna za njih i svima su poznate. Viđaš ih svaki dan na ulici. Prođeš kraj njih, okrzneš ih ramenom. Moja drugarica je žena. Ona je biće. Ja sam poput njih.
Njihovi životi su obični, svakodnevni i dovoljno fantastični za romane. One glume u filmovima. Njihov film je život. Običan život, svakodnevnica sa pregršt filmskih scena. Moje drugarice su žene.
Viđaš ih na ulici, u pekari čekaju red za vruć hljeb, ponekad ga mijese svojim prstima. Nekada tim prstima traže dodire. Dodiruju same svoja glatka bedra.
Moje drugarice samostalne, u paru, hrabre, voljene, usamljene, željne, mačke sa devet života, uplašene lasice, leptirice…Kraljice, Pepeljuge, otrovane Snježane…
Moje drugarice žene koje srećeš na autobuskim stanicama, prepunih kesa, odsutnih pogleda. Moje drugarice povijenih leđe i atletskih tijela na rošulama. Moje drugarice žene sa prstima poput dirki i glatkih bedara. Moje drugarice putnice, nomadi i starosjedioci.
Moje drugarice žene. Žene.
