Šta znači biti majka domaćica koja se bori protiv depresije

Prvo i najvažnije: Ne mrziš svoju djecu. Zapravo, toliko voliš svoju djecu da se svaki dan, iako možda patiš od blage želje za smrću (ili još gore, u mnogim slučajevima), natjeraš da ustaneš iz kreveta i izguraš to.

Natjeraš se da naspeš žitarice ujutru. Natjeraš se da se smiješiš na nacrtane crteže, razbacane loptice, potrgane igračke. Natjeraš se da opereš turu veša, možda se čak natjeraš i da ga složiš. Dok hodaš kroz kuću, natjeraš se da pokupiš sitnice – igračku, knjigu, naljepnicu – i natjeraš se da ih spremiš.

Pukom snagom volje se navedeš da se obučeš, jer djeca žele da idu u park. Obučeš svoju djecu. Učiniš ruke nježnima dok guraš ruke hobotnice u rukave, dok tražiš neizbježne izgubljene cipele. A kada te izgubljena jakna rasplače, sastaviš se ponovo i gurneš ih kroz vrata.

Kažeš djeci da je mama ponekad tužna i da je to u redu i progutaš to, progutaš to, progutaš sve to; grliš ih i natjeraš se da pronađeš tu jaknu i u dubini duše znaš da se uopšte ne radi o toj jebenoj jakni.

Ovo je majka domaćica koja se bori protiv depresije.

Svaka druga majka domaćica radi iste stvari kao i ti. Ali za tebe je to teže. Ti ih možeš uraditi samo uz pomoć čiste snage volje i nevjerovatne količine ljubavi. Jer biti depresivan znači ne željeti se kretati. To znači željeti se sklupčati ispred TV-a ili ostati ispod pokrivača danima. Tvoju povezanost sa kaučem ne može da razumije niko ko se nije i sam borio protiv depresije:

način na koji te vuče u svoju relativnu sigurnost daleku od svijeta bola. Depresija ti šapuće da spavaš, spavaš, spavaš. Zbog depresije si toliko prokleto iscrpljena. Ona vrsta iscrpljenosti koju doslovno osjećaš kako ti se uvlači u kosti.

Sve je mutno. Cijelo tijelo te doslovno boli od napora da ujutru ustaneš iz kreveta. Ali to nije važno. Ti si majka domaćica. Tako da svakako ustaneš. Prevaziđeš bol, maglovitost, iscrpljenost. Tješiš malu, uplakanu djecu i kada si toliko umorna da i sama želiš da plačeš.

Grae Dickason / Pixabay

Drugi ljudi, kada oni postanu depresivni neko obično primjeti. Neko u njihovim životima, kolega, prijatelj, kaže: taj i taj nije pri sebi. Ali ti si majka domaćica i tvoje „kolege“ misle da je haljina sa likom Elze prihvatljiva odjeća za odlazak u kupovinu. Nema nikog ko bi primjetio osim tvog partnera, osim ako nemaš sreće. Ali čak i kada te primjete, čak i kada ti se obrate i ponude ti podršku i ljubav, čak i kada neko u tvom životu kaže: „U depresiji si. Potrebna ti je pomoć.“, često nema te pomoći.

Nemaš koga da zoveš. Prijatelji ti mogu pomoći vrlo malo (ako ih uopšte i imaš). Ne mogu oni tješiti tvoju djecu svaki put kada oni udare glavom o sto i vrište. Ne mogu praviti hot dog za ručak. Ne mogu očistiti ostatke plastelina i onda oribati tvoje kupatilo. Ili možda i mogu uraditi ponešto od toga, ali onda oni opet nestanu, a ti si sama i moraš sve ispočetka.

Druge depresivne odrasle osobe vide druge odrasle. Ti ne. Ti vidiš male ljude koji te gledaju odozdo, zahtijevaju nešto, a onda kažu: „Mama? Mama? Zašto plačeš, mama?“

Zato što ne možeš biti pribrana sve vrijeme. Lakše se brecaš, a onda se brecaš još lakše jer ti depresija kaže da si užasan roditelj. Tom čudovištu od depresije vjeruješ kao što vjeruješ i samoj sebi. Nestrpljivija si. Više stvari zamjeraš; više si ljuta. Čudovište od depresije ti se ruga: to se dešava jer si suvišna i slomljena. I ti tome vjeruješ. Postaješ još više depresivna. Ne zaslužuješ svoju djecu, pomisliš. Ne zaslužuješ ta slatka stvorenja koja samo traže tvoju ljubav kada ti vrištiš na njih jer su izgubili cipele. Kada ih rasplačeš jer su ostavili igračke na podu. Kada ih posadiš ispred filma i ignorišeš dva sata jer ne možeš više jebeno da izdržiš. To je jer si užasna osoba, kaže tvoje čudovište od depresije. I ti mu vjeruješ. U dubini svoje duše vjeruješ da aktivno povrjeđuješ baš one koje najviše voliš. I ne možeš prestati jer depresija ne odustaje tek tako.

Ali i kroz ovu užasnu bol, kroz ovu maglu očaja, moraš dodati i svakodnevne dužnosti majčinstva. Patiš. Ali pomoći nema. Niko ne čuje tvoj SOS poziv; prestali su tražiti čamac za spasavanje; opozvali su timove za potragu. Ti moraš nositi breme svoje djece i breme sopstvene boli. Moraš se boriti sa oba.

Rapheal Nathaniel / Pixabay

Obične majke, zdrave majke, one se bore da to izbalansiraju. Žale se na usamljenost. Govore o tome koliko je teško biti majka domaćica: koliko izolirano, koliko naporno. Ali one ne nose tvoju tamu. Njihova bol im ne šapuće po čitav dan. One se ne bore sa suzama kada se susretnu sa neurednom sobom, sa gomilom veša. One ne trpe bol i intenzivnu anksioznost zbog pukog postojanja.

One ne moraju da glumataju jer se plaše šta će njihova depresija uraditi njihovoj djeci ako je budu gledala svaki dan. Jer si ti pročitala statistike. Ti znaš da se roditelj sa mentalnom bolešću računa kao „štetan događaj iz djetinjstva“. Ti, lično, si hodajući štetni događaj iz djetinjstva. TI to znaš i boli te svaki dan. Mrziš se zbog toga. Da ti je bolje, kaže ti tvoja depresija, ne bi se ovako osjećala. Da si jača ne bi se tako ponašala. Da si srećnija – a bila bi srećnija da jednostavno prihvatiš život kako se on dešava – pronašla bi mir. Tvoja depresija ti kaže da si ti kriva za sve.

Tvoja depresija je jedan jebeni lažov.

Ali ne možeš je potisnuti. Tu je još jedna igračka koju trebaš podignuti, još jedno lice za obrisati, još jedan sok za dohvatiti. Previše si zauzeta time da se pokreneš da bi uradila išta više od onog minimalnog, a ono minimalno je preživljavanje, a ne metakognicija. Tvoja depresija to zna. Ne možeš je nadmudriti. Ne možeš pobjeći od nje, naročito ne sa djecom koja ti se drže za noge.

Sama si. Ti si starateljka i moraš se starati o drugima prije nego što se možeš postarati za sebe. Ti si sklonjena u stranu. To je i tvoja najjača snaga – ne možeš razviti blizak, lični odnos sa svojim kaučem – i tvoja užasna slabost: ne možeš disati, nemaš trenutak viška da si pružiš njegu koju drugi zahtijevaju od tebe.

Ti si majka domaćica koja se bori protiv depresije i to je tako prokleto teško.

Ti si majka domaćica koja se bori protiv depresije i osjećaš se tako usamljeno.

Ti si majka domaćica koja se bori protiv depresije i osjećaš se nevidljivo.

Osjećaš se nevoljeno. Osjećaš se necijenjeno. Osjećaš se bezvrijedno. Osjećaš se povrijeđeno, slomljeno, uplašeno.

Pa ipak, ti ustaješ. Naspeš žitarice. Tješiš bolesno dijete. Govoriš ooh i aah za crteže masnim bojama.

Ti si majka domaćica koja se bori protiv depresije. Iako to ne znaš, ti si prokleti heroj.