KarijeraLjudinajnovijeNaslovna vijestPraktična LolaRadoznala Lola

Dijana Grbić: Kultura mora da diše, ona je pokretač društva i mora imati slobodu!

Dijana Grbić, koja trenutno obavlja funkciju direktorice Narodnog pozorišta Republike Srpske je po zvanju glumica i producent izvođačkih umjetnosti, a za vrijeme čijeg, relativno kratkog mandata, su realizovani brojni projekti zbog kojih je grad živnuo.

Razgovarala: Jelena Računica Šatara

Lole su, sa Dijanom Grbić, razgovarale o umjetnosti, životu i nešto malo o politici.

Lola magazin ima nepisano pravilo, da svim ženama sa kojima radimo intervju „dozvolimo“ da same sebe predstave u jednoj ili više rečenica.  Kad vas pitaju da se opišete, treba li da se zamislite ili „kao iz topa“ možete reći šta je to što vas određuje u privatnom i profesionalnom životu?

Ono što me određuje u privatnom i profesionalnom životu je ista stvar. Uvijek i kao iz topa mogu da kažem da je to ljubav. Umjetnost je profesija koja je nadahnuta emocijom i to često ljubavlju i samo uz puno simpatija prema njoj čovjek može da se odluči za profesionalno bavljenje, da vodi brigu ili da je sistemski uređuje. Moj privatni život je satkan od odnosa koje čine, grade, osnažuju i razvijaju ljubav.

Završili ste studije glume, ali se glumom niste baš bavili, kada i na koji način ste shvatili da je vaš stvarni poziv da mijenjate sistem, da podižete svijest kad je u pitanju kultura i umjetnost, a ne da izvodite? Šta mislite, iz trenutne pozicije, da li vas je život odveo na pravu stranu?

Čini mi se da se ne prepuštam toku života, nego da stvar uzimam u svoje ruke. Kada se nisam uspjela zaposliti kao glumica, a nakon završenih postdiplomskih studija u Londonu, obavljala sam razne poslove. Neki od tih poslova su korporativno komercijalni iz sfere koja mi uopšte nije bila bliska. Kasnije sam se kroz zaposlenje u gradskoj upravi Grada Banja Luka približila kulturi.

Ali nekako sa druge strane, ne na sceni ili pred svjetlima reflektora. Svojim djelovanjem sam je osnaživala kroz sistem na lokalnom nivou. Sada sam na čelu Narodnog pozorišta Republike Srpske i vrlo sam fokusirana da ispunim sve što smatram važnim u periodu trajanja mog mandata. I da, da odgovorim na Vaše pitanje mislim da sam na pravoj strani, jer svi izbori koje sam pravila su moji.

Kako biste opisali trenutno stanje u kulturi, u Republici Srpskoj? Činjenica je da ima više dešavanja, da naši glumci dobijaju angažmane u cijelom regionu, da se snimaju filmovi i serije, imamo brojna dešavanja i festivale, ali da li je to dovoljno da bi se, konkrektno Banja Luka, nazvala prestonicom kulture?

Nije. Zato što projekat Evropska prestonica kulture nije nagrada za trenutno stanje kulture u gradu, nevezano za kvalitet ili kvantitet sadržaja koji već postoji. To je nagrada koja se dodjeljuje za plan razvoja grada kroz kulturu, a na osnovu vrlo egzaktnog, administrativnog formulara Evropske Komisije.

U pitanju je jedna „eksel tabela“, u prenesenom značenju naravno, u okviru koje morate ispuniti brojne zahtjeve. Jedan od njih je politička podrška na svim nivoima jer to je državni, sistemski projekat, druga je politička stabilnost u zemlji, treća je geopolitički položaj, četvrta je je finansijska stabilnost jer se taj projekat finansira iz budžeta grada koji aplicira i države u kojoj se grad nalazi, a ne iz evropskih fondova, kako svi obično misle.

Da smo dobili titulu, otvorili bi nam se brojni fondovi i to bi bilo vrlo podsticajno za naše umjetnike, ali bi se sam projekat finansirao iz budžeta Banjaluke, Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Tek nakon svega toga, dolaze kultura i umjetnost, u smislu novog programa koji je namjenski za ove potrebe krojen i osmišljen prema sloganu i umjetničkoj viziji. Pa tek onda, nakon još niza stavki, trenutno stanje u kulturi.

U principu, što je grad u većem problemu, to su mu veće šanse da pobijedi jer se promjena u takvim situacijama najbolje vidi. Najlakše se iščitava, kao na primjer u Materi ili Ljepaji. A što se naše scene tiče, pa ogroman pomak se osjeti, posebno u odnosu na 2017. kada smo ušli u ovaj proces. Banja Luka i Republika Sprska imaju sjajne umjetnike, posebno u oblasti dizajna i vizuelnih umjetnosti, a naš je zadatak ulagati u te ljude, u pojedinca, omogućiti im uslove za rad i napredak.

Šta je još potrebno da se uradi da bismo se približili toj „tituli“?

Ne postoji ništa što mi možemo uraditi da se približimo toj „tituli“ jer je stvar političke prirode. Naša aplikacija, odnosno knjiga sa kojom smo aplicirali, nakon tri godine, sumiranih utisaka i slegnutih emocija, važi za jednu od najboljih aplikacija. Govorim o tim krugovima. To je generalno stav. Jedino što mi možemo jeste da budemo drugi grad u nekoj drugoj državi. Samo to nas može približiti toj „tituli“.

Kada ste preuzeli funkciju v.d. direktora NPRS čini nam se da javnost nikada nije bila toliko složna u mišljenju da ta veoma odgovorna funkcija konačno dolazi u prave ruke.  Šta za vas znači pozorište?  I šta mislite da je funkcija pozorišta u društvu, da li da podilazi ili da kritikuje?

Veliku podršku javnosti sam dobila kada mi je povjerena funkcija direktora Narodnog pozorišta Republike Srpske. Ta podrška mi  je snažan vjetar u leđa, koji mi je trebao. Smatram to odgovornom funkcijom i ona to itekako jeste, ali zahvaljujući mojoj potrebi da utičem i razvijam kulturu u Srpskoj mislim da ću opravdati povjerenje ljudi koji vjeruju u mene. Pozorište je kompleksna ustanova, koja radi boljeg funkcionisanja mora biti sistematizovano uređena. Takođe, vrlo je životna i živa… mora da ima slobodu i prozračnost kako bi opravdala svoj vjekovni zadatak u društvu. Pozorište mora zadržati  nesputanost i ne ustuknuti pred grubošću svakodnevnice.

Sve češće čujemo “Dosta više i te politike”, a realnost je takva da je politika dio naše svakodnevice, samo joj je kod nas loš PR. Koliko politika ima uticaja na kulturu i obrnuto?

Politika uređuje sistem. Mi svi funkcionišemo u društvu koje izgrađuje ili sistemski uređuje određena politika. Naravno da je važna, ali u potpunosti se slažem da je treba minimalizirati u javnom prostoru. Velika zastupljenost politike i političara u javnom medijskom prostoru  je opravdana samo u periodu predizborne kampanje. Svakako sam neko ko zastupa ideju depolitizacije kulture. Kultura mora da diše, ona je pokretač društva i mora imati slobodu. Naravno da politika daje normativni okvir i to jednostavno tako funkcioniše. Ali, kako imamo demokratsko društvo i parlament svako ima pravo da se čuje njegova potreba i glas.

Pozorišna scena, u Banjaluci, u posljednje vrijeme zaista cvjeta, imamo dva pozorišna festivala, prošle sedmice je završen još jedan „Naši dani“, tu su brojna gostovanja pozorišta iz regiona, šta još možemo očekivati u narednom periodu?

U Banjaluci imamo tradicionalne pozorišne festivale – Zaplet koji organizuje Gradsko pozorište Jazavac i naš Teatar fest Petar Kočić. Pored Kestenburga od ove godine imali smo i prvi akademski pozorišni festival PAF.

Saradnja sa Beogradskim dramskim pozorištem iznjedrila je mini festival Naši dani, a saradnja sa lokalnim zajednicama Narodno sa narodom, tu je Akcije za one koji vole. Dakle, mislim da je u Banjaluci bogata ponuda za ljubitelje pozorišne umjetnosti.

Ovo su samo neke od aktivnosti koje su iza nas… a, ispred nas su dvije premijere, pozorišna predstava Gospođica i opera Bastijen i Bastijena.

Imate li vremena da uživate u kulturi mimo posla i šta u tom slučaju birate: film, pozorište, knjigu, koncert?  Kojim žanrovima iz ovih oblasti se uvijek okrećete?

Zaljubljenik sam u umjetnost. Ja je živim i često konzumiram, posjećujem kulturne događaje, ali i zavlačim se u svoj prostor da čitam, slušam muziku. Ipak najviše volim pozorište i predstavu, nekako ga smatram najživotnijim.

Kad ste posljednji put plakali u pozorištu i zbog čega, a da nije težak dan na poslu? 

Ne bih baš mogla reći da sam plakala, ali naročito dirnuta sam bila predstavom BROD ZA LUTKE rediteljke Ane Tomović. Smatram je omiljenom.

Majka ste dvoje djece, koliko je teško biti roditelj u današnje vrijeme kada moramo zaštititi djecu od štetnog sadržaja kojim smo bombardovani sa svih strana? Kome je teže, nama danas ili našim roditeljima prije 20-30 godina?

Nije lako biti roditelj, ali sve što nas određuje ili što smo mi, može da stane na jedan tas vage, a na drugi uloga roditelja. I zna se koji će prevagnuti. Zbog toga nam je lakše odgovoriti na izazove roditeljstva… I ja, kao i većina roditelja današnjice nadzirem djecu i trudim se da kontrolisano doziraju sve što im se nudi od raznih sadržaja. Razgovor, ljubav i podrška koju suprug i  ja pružamo djeci nisu garant, ali su naša strategija za usmjeravanje ka ispravnom putu.

I za kraj, zašto iz kulture u politiku?

Nisam izašla iz kulture, politikom želim omogućiti razvoj i osnažiti kulturu.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije