Kad dođemo do momenta propovedanja tu je već kasno.
Stvar je u onome što negujemo, dopuštamo, usmeravamo od prvog dana.
Stvar je u prihvatanju svake emocije, svake suze, svakog nadurenog nosa, svakog malog sloma, svake tuge, zbunjenosti, izgubljenosti, nesigurnosti koja pokulja iz tih sinova dok su još u peleni.
Stvar je u poštovanju svakog milimetra njihovog tela i ličnog prostora, jer kako će on poštovati tuđe sutra, ako njegovo nije poštovano danas?
Kako će shvatiti težinu jednog izgovorenog “Ne”, ako se njegovo ne pika.
Kako da shvati poštovanje tuđih granica ako su njegove kršene od prvog trena?
Nije stvar u edukaciji.
Stvar je u sigurnom prostoru koji stvaramo oko njihovih suza, nežnosti i slabosti. Jer ako im kroz ljubav ne stvorimo taj prostor sada otimaće ga kroz agresiju sutra.
Stvar je u tananom umeću poštovanja i usmeravanja, stvar je u umešnosti s kojom postavljamo naše ujedno uvažavajući njihove granice.
Nije stvar u edukaciji sinova.
Stvar je u razbijanju ovog viševekovnog točka koji od njih zahteva da uguše sve “žensko” u sebi da bi bili “pravo muško’.
Ovog točka koji im je rekao da je grubost biti muško, da suze nisu za muško, da zagrljaj nije za muško, da se zna šta je muško, da se lupa o sto kad si muško, da strah ne sme biti za muško…
Ovog točka koji je oduzeo dečacima pravo da budu… pazi sad … ljudi!
Preuzeto sa: Jelena Jakšić on Instagram