
Dobro jutro, kako si spavala noćas?
Je l’ da da je glupo da se ceriš na poruku koju ti je poslao stranac sa Tindera?
Foto: Pexels.com
Je l’ da da je glupo da se ceriš na poruku koju ti je poslao stranac sa Tindera?
Foto: Pexels.com
Sve su se već drugarice udale, a drugovi poženili. Jedina iz društva sam “slobodna ka’ ‘tica” što bi rekao moj otac, a majka prekorno ispratila pogledom. Odavno joj nije bilo smešno što sam “prešla tridesetu i jurim karijeru” i što joj unuke ne rađam.
Znam, iz kosmičke perspektive neprijatnosti na nedeljnom ručku kod roditelja izgledaju apsolutno zanemarljivo. Verujem da se svemirski kantar više i ne mrdne kad se bilo ko požali što ga roditelji gnjave zbog nepostojećeg potomstva i produžetka loze. Samo, objasni ti mojoj Ljilji šta je kosmička perspektiva!
Prijateljica Maja koja je igrom slučaja psihoterapeut rekla mi je prošlog ponedeljka: Maro, drugarski ti kažem, vreme je da raskineš.
Ja zinula.
S kim da raskinem, jado, mislim se. Kad ona iz topa:
“Da raskineš sa tuđim očekivanjima i idejom o tome kako bi trebalo da bude. U redu je, ovo je tvoj život sada, kako bi bilo da prestaneš toliko da se koprcaš?”
Objasni ti psihoterapeutkinji da ti je dosta svega, pa i drugarskih saveta. Krene iz kuće, prvo te podstiču da učiš – ti si najbolja, za tebe najbolje. Nađeš jednog dečka, majka te posavetuje da je rano da se vezuješ u srednjoj, bolje je da se skoncentrišeš na prijemni.
Posle – strpi se da prođe junski rok, pa se onda zaljubljuj. Kao da to može na dugme. Al’ izgleda da može – izdresirala sam samu sebe da se ne zaljubim. Vremenom postane sve teže i teže da nađeš nekog ko ti odgovara, jer i ne znaš šta ti prija tako navikloj na samoću.
Ne znam šta me više žulja – pomisao da me svi sažaljevaju ili onaj unapred doživljen osećaj da ću se probuditi jednog jutra užasno ljuta na sve i svakog, a najviše na sebe. Za sada mi dobro ide. Znate već, čitam, izlazim, idem u pozorište, restoran. Nemam problem sa tim da sednem bilo gde sama. Možda mi je, naprotiv, najprijatnije baš tako samoj sa sobom.
***
Desilo se nešto.
Koleginica na poslu me je optužila (baš tako, optužila) pred celom radnom grupom, kako sam nesaradljiva, da ne umem da budem deo tima i još posle pridodala (u sočnom ćaskanju u prostoriji za pušače) kako sam verovatno zato i sama. Jer niko ne može sa mnom.
E sad, najpre nisam razumela zbog čega mi Maja kaže: razumem zašto te je to pogodilo. Jer nije me pogodilo, zar ne?
Međutim, ta mala burgija-misao u kojoj niko ne može sa mnom poremetila je ravnotežu na mom unutrašnjem kantaru. Odjednom, prevagnulo na Ljiljinu stranu, svet je postao strašno siv iz te majčinske perspektive – pa pokleknem i registrujem se na Tinderu. Čisto da vidim, da l’ tol’ko nema nikog za mene.
Pexels.com
Glupo je malo, ali posle pet dana došla sam u situaciju da mi četiri različite osobe šalju poruku: dobro jutro, jesi li lepo spavala? Kao da postoji neki ultimativni vodič za slanje poruka na mrežama, pa kao sve devojke otkidaju na dobro jutro.
Možda je previše dramatično s moje strane, al’ odjednom, ceo mi se život zakotrljao pred očima, bar onaj moj kvazi-ljubavni. Svi sastanci, izlasci, romantične poruke, pokušaji da se (ne) zaljubim, a paralelno sa njima i film o brakovima i vezama iz mog okruženja. Jes da nije prštalo od ljubavi i poštovanja, al’ svi ti ljudi su imali jedno drugo (je l’ da?). Bilo je kao smešno i zabavno – vicevi o taštama i svekrvama, priče o menjanju pelena, neispavanosti, odlasci u kafanu, svađe. Šta će meni sve to fazon.
Pa me lupi posred čela lekcija-dilema iz srednje: je l’ bitnija forma ili sadržaj?
Obrni, okreni, u nekom trenutku u životu moraš da staneš ka’ čovek ili ka’ ptica, svejedno, i raskrstiš sa sobom šta hoćeš. Da imaš ono što drugi zovu “normalan život” ili da te briga šta drugi misle i da živiš. Da znaš da ono što drugi tumače kao nesaradljivost u timu nije zato što si neudata, nego da nisi kliknula sa ljudima koji bi da neko drugi sve odradi umesto njih. (Al’ koleginici na ovom otrežnjenju hvala!)
Iz kosmičke perspektive – možda je i ovo smešno, al’ moj unutrašnji kantar stoji miran. Lako ćemo sad.
– Alo, Majo, kaži dragička! Ja raskinula! Idemo ispočetka.