Milanka Blagojević: Na njoj nije bilo nabora

Ona je bila dobra prijateljica, savršena majka, pitoma supruga. Nasmijana, aktivna, svugdje stiže, sve je mogla. Ona komšinica kojoj zavidiš, ali ipak je voliš. Iz njenog stana miriše na tople kiflice.

Ujutru spremljena za posao ostavlja miris najnovijeg parfema na stepeništu. Na poslu niže uspjehe, opet je otišla korak više. Ona obilazi galerije, pozorišta, u toku je, prisutna. Odijela mijenja kao i maske.

Noću pred spavanje maže ruke, sporim pokretima, kao da ih vaja. Sva je lepršava i spretna. Mekana i jaka. Njena djeca su uspješni sportisti, odlični đaci, talentovani muzičari.

Muž je uspješniji od nje, ali to njoj ne smeta. Idelana porodica. Svi im zavide, niko ih ne mrzi.

Ona otvara vino dok kuva. Na početku jedna čaša uz ručak, ubrzo se pretvara u flašu. Muž ne primjećuje. On puno radi, uspješniji je od nje. Djeca primjećuju da se previše glasno smije, pleše po kući.

Zaboravi često da namaže ruke. Neki konci života polako se kidaju. Vješto ih krpi, ona može sve. Zaboravlja na parfem ujutru. Na košulji se javljaju nabori. Opet sinoć nije peglala. Djeca kasne na treninge. On radi. Uspješniji je od nje. Ona mu čuva leđa. Mekana i jaka.

Jedna čaša vina uz ručak. Ubrzo se pretvara u flašu. Niko to ne primjećuje. Malo je izgužvana, kosa ponekad raščupana.

Kao i kod većine žena, dešava se, ne stigne sve. Nekad je stizala. Niko ne primjećuje. Ni onda kad se jedno jutro nije probudila. Htjela je samo da taj bol prestane. To u sljepoočnicama. Pretjerala je. S flašom, dvije i kutijom tableta. Niko ne primjećuje. Samo onaj dan, dva začuđenosti.

Ubrzo se od kiše raspala smrtovnica. On ih je lijepio. Taj dan nije otišao na posao. U sanduku ispeglana, bez nabora. Lice kao vosak. Ruke kao tek namazane, kao nekada pred spavanje. Skoro savršena, kao nekada dok je mijenjala odijela, maske, dok je ostavljala miris novog parfema na stepeništu.

Kao nekada komšinica kojoj zavidiš, ali je ne mrziš. Mekana i jaka. Lepršava i spretna.