Zvuči slatko dok ne počne gušiti

Lovebombing zvuči slatko dok te ne počne gušiti. Dok ti ne krene zvoniti telefon deset puta dnevno. Dok ne shvatiš da svaka usputna rečenica postaje narudžbenica, a svaka želja pošiljka koja stiže za tri do pet radnih dana. Nisam tražila poklone. Nisam tražila planove za zauvijek. Nisam tražila da budem projekt koji će netko završiti u rekordnom roku. Tražila sam vrijeme.

Nekad sam padala na to. Tko ne želi čuti da je poseban? Da je drugačiji? Da je napokon to? Problem je što ‘dat ću ti sve što poželiš‘ iz usta muškarca koji te jedva poznaje ne znači velikodušnost. Znači strategiju. Jer sve što ti netko da prerano, kasnije naplati.

I naplatili su. Kroz uvrijeđenost. Kroz pasivnu agresiju. Kroz rečenice tipa: ‘Nakon svega što sam učinio za tebe…‘ Odjednom sam bila hladna, nezahvalna, neiskrena. Kriva jer nisam uzvratila istim intenzitetom. Kriva jer nisam uskočila u odnos koji je postojao samo u njihovoj glavi.

Ne guši mene ljubav. Guši me pritisak.

Posjedovanje nije ljubav

Ne želim nekoga tko će mi kupiti sve što pogledam. Ne želim nekoga tko će mi planirati trudnoću prije nego što zna kako reagiram kad sam umorna ili nervozna. Ne želim nekoga tko me obasipa pažnjom da bi me kasnije mogao podsjećati koliko me zadužio.

I ne, neću glumiti da nešto ne znam samo da bi se netko osjećao potrebnim. Neću se praviti slabija da bi se netko osjećao jačim. Ako mogu promijeniti žarulju promijenit ću je. Ako mogu sama napravit ću sama. Partner mi ne treba da bih preživjela. Treba mi da bih dijelila život. Razlika je ogromna. Možda ponekad nekoga otpišem prerano. Možda sam zbog iskustva preosjetljiva na crvene zastavice. Ali radije ću pogriješiti u oprezu nego opet završiti u odnosu u kojem se ljubav mjeri količinom poklona, poruka i velikih riječi izgovorenih prerano.

Ako ti netko kaže da te voli prije nego što zna tko si kad si ljuta, umorna ili dosadna ne voli te. Voli ideju o tebi. A ideje se ne vole. Ideje se posjeduju. Ako mora gorjeti od prvog dana vrlo vjerojatno će i izgorjeti.

Zagrljaj,

A.

Piše: Ana Kolar za Živim

Iako je odluka ispravna ne znači da je bezbolna

Predugo sam razmišljala kako je drugima umjesto kako je meni. Znam otkud to dolazi. Znam kada je počelo. Znam i kako mu doskočiti. Terapija te nauči da vidiš obrasce, ali te ne poštedi osjećaja. Odluke danas donosim brže nego prije. Rezovi su čišći. Manje čekam da nešto trune do kraja.

Ali to što je odluka ispravna ne znači da je bezbolna.

Ono što me svaki put iznova šokira jest pad energije nakon što konačno napravim ono što sam dugo znala da moram. Prekineš odnos koji te guši. Otiđeš iz situacije u kojoj si stalno bio na oprezu. Mjesecima, možda i godinama si u stanju borbe ili bijega. Uvijek spremna na objašnjavanje, smirivanje, popravljanje, prilagođavanje.

Tijelo ti je u pripravnosti. Srce lupa, mozak radi prekovremeno, emocije su napete kao žica. I onda prerežeš. I očekuješ vatromet. Očekuješ nalet snage. Olakšanje. Euforiju. Povrat sebe. Umjesto toga, potoneš. Gubitkom onoga što te trovalo ne osjetiš polet nego prazninu. Kao da je netko ugasio motor koji je radio na prevelikim okretajima. Shvatiš da si toliko dugo bila u napetosti da ti je to postalo normalno stanje. A kad napetost nestane, tijelo se jednostavno sruši. Nije to tuga za onim što si ostavila. To je iscrpljenost. To je živčani sustav koji napokon dobije signal da je opasnost prošla pa se usudi pasti. To su mišići koji popuštaju. To je mozak koji više ne mora smišljati scenarije i obrane. Zato ležiš. Zato nemaš snage. Zato ti je teško izaći iz kreveta iako si napravila nešto hrabro.

Iscrpljena jer se oporavljam

Paradoks je da sam tek nakon odlazaka koje sam sama inicirala osjetila koliko sam zapravo bila umorna. Ne od njega. Ne od situacije. Nego od sebe koja je stalno bila na straži. I tu dolazi onaj dio o kojem se manje govori. Nije svaka slabost znak da si pogriješila. Nije svaki pad energije dokaz da si trebala ostati. Ponekad je to samo tijelo koje napokon smije odahnuti. Ja sam ovaj put znala da odlazim jer biram sebe. I opet me iznenadilo koliko me to koštalo. Ne u suzama, nego u umoru. U danima kad nisam imala snage ni za što osim za disanje. Ali razlika je ogromna. Prije sam bila iscrpljena jer sam se borila da nešto opstane. Sada sam iscrpljena jer se oporavljam. I to je cijena koju sam spremna platiti.

Do idućeg puta, ako vas nakon ispravne odluke ne dočeka vatromet nego tišina i umor, ne paničarite. Možda niste slabi. Možda ste samo prvi put nakon dugo vremena sigurni.

Zagrljaj,

A.

Izvor: Jutarnji.hr

Imala sam 10, možda 11 godina kad smo još slavili dječje rođendane s našim roditeljima koji još nisu bili razvedeni, njihovim vršnjacima i njihovom djecom. Ne sjećam se koje je doba godine bilo, ali imala sam haljinu i slavio se rođendan nekog od klinaca u našoj zgradi, isti stan nalik našem samo tri kata više.

Roditelji su bili na puš-pauzi na kuhinjskom balkonu, a nas 6,7 ili 8 klinaca bilo je u boravku, neki su se igrali (mlađi od mene), neki plesali, a neki gledali TV. Kako je muzika svirala, prišao mi je otac dviju blizanki s rođendana i zamolio za ples koji ja koja sam u to vrijeme bila u natjecateljskoj skupini latino američkih plesova nikako nisam htjela odbiti.

Sve i jedan ples do tad bih objeručke prihvatila samo da mogu uživati u onome što mi ide najbolje. Krenula je rumba ili nešto nalik tome, sporije i stisnutije (ples u kojem su ruke niže, na bokovima) i odjednom sam osjetila tijelo muškarca od kojih 35 godina na svome na način koji mi se nije svidio.

Čak i instruktori u plesnoj školi nisu bili tako prisni, a granice su postojale među djecom i odraslima. Ja sam, ponavljam, imala najviše 11 godina, a njegove blizanke možda 3 manje od mene. Nitko ništa nije primijetio, a gospodin iskričavog prezimena govorio mi je kako sam lijepa i kako prekrasno plešem te da će ovo biti naša tajna. Jedva sam čekala da se izvrti kazeta.

To su dečki u razvoju

Niti godinu kasnije, u proljeće kad su mi roditelji već bili razvedeni, s jedva 12 godina starosti, vraćala sam se iz osnovne škole gdje sam ispratila mlađeg brata na izlet u Crikvenicu. Nasuprot Kulušića, negdje oko ručka, prema meni je krenuo visok i krupan plavokos muškarac u radnim plavim tregericama, s izvađenim penisom u erekciji. Usred bijela dana i nasred ceste.

Bila je 2000., mobitel još nisam imala, prestravljena sam pretrčala cestu i odjurila doma, a zatim u školu gdje sam ravnateljici prijavila što se dogodilo. Obećala mi je da će prijaviti policiji, nikad nisam saznala je li to napravila. Bio je to prvi odrasli penis u mom životu i prvi u nizu onih koje nikad nisam htjela ni tražila. Mjesecima sam izbjegavala prolaziti pored te Dione.

Nekoliko mjeseci kasnije, na obližnjoj Gimki, tadašnja prijateljica i ja, dakle 6. razred osnovne igrale smo badminton, preko ljetnih praznika, kad je na rub igrališta, ali onaj dio gdje smo mi, ne dečki koji igraju nogomet odmah pored, došao mlađi muškarac, izvadio ga i krenuo masturbirat dok mi bacamo pernatu lopticu preko zamišljene mreže.

Pravile smo se da ne vidimo, intuitivno smo znale da je takve najbolje ignorirati, i s jezom u želucu lagano smo se udaljile na košarkaško igralište gdje nas vide drugi dečki i „čuvaju“ od spomenute budale. Imale smo 12 godina, niti jedna od nas dvije još nije bila ni blizu razvijena i izgledale smo prilično djetinje kao i većina naših vršnjakinja.

To isto ljeto, u parkiću niže u Domagojevoj, dakle parkiću koji se vidi s balkona stana u kojem sam odrasla i živjela, opet usred dana došao je jedan, dok sam se ljuljala (obožavala sam se ljuljati satima, sama sa svojim mislima i muzikom u ušima), stao ispred mene, izvadio ga i krenuo masturbirat. Ja i dalje imam 12 godina, nemam menstruaciju još dvije ili tri godine i ne zanimaju me nikakvi penisi.

Negdje početkom sedmog razreda, kad je počela školska godina, postalo je popularno da se cure u školi „šlataju“ (diraju po guzi(ci) bez dopuštenja, bez najave, u prolazu), a ja sam bila te nesreće da su mi i genetika i latinoamerički plesovi podarili mesa na bokovima i dupetu. Gotovo polovica muške generacije tih je tjedana dotakla moje dupe barem jednom.

Druge cure koje su se razvijale u gornjem dijelu tijela (tu sam kaskala) dobivale bi druge vrste fizičkih „komplimenata“ poput natezanja grudnjaka ili guranja ruke ispod majice. Jer, dečki su ušli u pubertet, tako nam je objašnjeno. Meni se diranje moje guzice nikako nije svidjelo niti mi je laskalo, a moment kad se gase svjetla na hodniku, dvojica me drže i treći gura na silu ruke u moje traperice i gaćice bio je presudan da sve proplačem svom tati.

Nisam htjela više u školu, ne tako, ne tamo. Tata je došao u školu, nisam sigurna koliko je bio iskren u namjeri, ali nešto je ipak poduzeo i onda su mu i ravnateljica i razrednica, dakle, dvije žene, objasnile da ti dječaci nisu ništa krivo mislili, da su to dečki u razvoju i da je krenuo pubertet.

Ma pusti, pijana posla

Pa je, eto, i meni tata to tako objasnio, a ja sam morala prihvatiti da je to dio odrastanja. Činjenica da dječaci ulaze u pubertet kasnije nego djevojčice i imaju manje kompliciran sustav spolnih hormona nego mi djevojčice/žene nije bila relevantna, jer mi smo te koje se možemo kontrolirati, a oni ne pa je na nama da šutimo i trpimo dok ne prođe.

Takvu poruku sam dobila i tad i svaki put kad bih reagirala na nešto što nije bilo primjereno i onda s vremenom odustaneš. Čemu prijavljivati svaki put kad te netko primi za dupe ili ti kaže nešto što nikako nije u redu ni prema kome kad nema sankcija? Ti se nasekiraš još i oko te prijave i razgovora koje ćeš voditi, ispadneš tužibaba i kasnije „netko tko pretjeruje i izobličuje zbilju“?

Prođe i ta nesretna osnovna škola, s tucet penisa koje sam vidjela, a nisam htjela, što odraslih, što onih tek u razvoju i prihvatiš to objašnjenje da se oni, dječaci i muškarci, ne mogu kontrolirati, da su oni pod hormonima kao neke zvijeri koje samo treba pustiti da se izdivljaju i da onda neko vrijeme bude mir. Jer, tako ti je objašnjeno čak i u gimnaziji kasnije.

Nebrojeno puta sam čula „Ma nije on to tako mislio, on se samo malo šalio, ti si ga izazvala…“. Najčešće bih to čula iz ženskih usta, od majki do profesorica.

Kasnije kroz život, dogodilo mi se, sve nešto za vrijeme studiranja: majka i ja u šetnji, lik stoji naslonjen na zid i navlači ga kao da nema sutra, nasred Maksimirske.

Majka i ja u povratku s posla/faksa, lik prođe pored nas i primi me za dupe pored moje majke. Ja odbijam ikakvu reakciju jer nije bio sam i nisam htjela veće zlo.

Odlazim u berbu u Zagorje, svi sjedimo za stolom, lokalni pijanac dolazi i stavlja mi ga maltene pred lice, dok pored mene sjedi moj tadašnji partner. „Ma pusti, pijana posla.“ – opet mi je objašnjeno i potvrđeno.

Stojim u tramvaju, čekam da se otvore vrata, kad eto, nepoznati muškarac mi snažno zaslini vrat. Nitko nije reagirao, ja sam izašla i osjećala se najprljavije na svijetu.

Ima toga još, i puno gorih stvari zbog kojih bih mogla otići i na policiju i dignut tužbu, ali neću jer mi se ne vjeruje od 1998. pa neće ni sad.

Šuti i trpi

Ne vjeruje ti se da su u tramvaju trljači najnormalnija pojava, svakodnevna. Isti i u redovima na šalteru ili na koncertima. Sačuvaj bože da postoje erekcije koje se naslanjaju na školsku djecu sve od gradskog prijevoza pa do bolnica, crkava i javnih ustanova, pred ljudima, oduvijek.

Nisu svi muškarci stoka i zvijeri koje se ne mogu kontrolirati, dapače. Ima ih, i to puno, predivnih, obazrivih, onih koji bi na sve gore navedeno potegnuli i šaku i prijavu i imali kičmu čvršću od armiranog betona. No, zbog nemalog broja manijaka i predatora kojima se od malih nogu oprašta sve i jedan grijeh pod izlikom hormona, alkohola ili nečeg trećeg ti predivni i u glavi normalni muškarci padaju u neki drugi plan, nažalost.

Prije n dana kad je u javnost izašlo da je na desetke, čak i stotine, mladih djevojaka i žena sustavno maltretirano i uznemiravano, u meni se otvorilo sve ovo (i puno gore) i podsjetilo zašto ne prijavljujemo jer nas se od malena uči da šutimo i trpimo. Naći će se uvijek barem jedno opravdanje za predatora ili zlostavljača, i na to jedno nakalemit će se 5 ili 10 razloga i pitanja nauštrb žrtve.

Nikad nisam u tramvaju ili vlaku doživjela golu ženu, ili u parku dok igram badminton. Zaboga, nisam ni čula za slučaj da se djevojčica skinula u školi i krenula masturbirati ili da je čitava generacija klinki skidala dečkima hlače na silu dok su mijenjali učionice između satova. Nisam čula za ženu koja je glasno svršavala u pošti. Ili da je ljubila neznancu vrat u tramvaju.

Vjerujem da i njih ima, ali jaaaaakoooo malen broj u odnosu na ove koji, iz generacije u generaciju, spadaju u „ma nije on to tako mislio, samo se ne može kontrolirati“ koš.

Idući put kad pitate zašto nije prijavila, pitajte se dva pitanja:

Što je bilo kad je prvi put išta takvo prijavila?

Jesu li joj vjerovali?

Možete i treće pitanje: Koje je bilo objašnjenje koje je dobila?

Do idućeg puta, čuvajte se.

Zagrljaj,

A.

Odlučila sam nedavno da ću dijeliti neke crtice na koje naletim putem, neke sitnice koje možda samo ja vidim ili ih tek rijetki vide, a čine našu svakodnevicu lijepom i smislenom. Ideja mi je bila, i jest i dalje, da se malo više družimo, uvažavamo i poštujemo, da cijenimo ljude i sitnice koji nas okružuju.

Tako sam neki dan podijelila scenu kojoj sam svjedočila, a bila je to majka djeteta koja stoji ispod vrtićkog prozora ujutro i smijući se šalje tom istom djetetu puse preko prozora. Dijete ih je sretno vraćalo nazad i bilo je divno vidjeti tako nešto iako, sigurna sam, odgajateljice u vrtićima to gledaju svakodnevno. Nisam odgajateljica i nisam majka pa mi je to bilo nešto rijetko i jako lijepo za vidjeti.

Napisala sam tu crticu, u svega dvije rečenice na fejsu, postigla sam reakcije slične mojoj i ispunjenje ideje da se svi skupa veselimo. Nedugo nakon objave u inbox mi je stigla poruka osobe koju ne poznajem, ali eto, prati me. Čar ili prokletstvo društvenih mreža je u tome da te manje-više svatko može kontaktirati.

Dobra namjera

U poruci je pisalo: „Zar ne bi bilo lijepo da i ti tako ostavljaš dijete u vrtiću i da si šaljete puse?“

Nisam puno razmišljala i samo sam odgovorila, bez ikakvih dodataka i smajlića: „Bude jednom.“

Odgovorila sam tako jer, iako pomalo ušokirana porukom koju sam dobila, znala sam da je u njoj dobra namjera. Nije čak bila ni ponuda u stilu da će mi on napraviti to dijete pa da imam kome slati vrtićke puse. Jer, često bude i takvih, manje ili više nemoralnih ponuda.

Prošlo je neko vrijeme od poruke i u glavi mi je nastao kaos. Zaboljela me ta poruka na više različitih razina iako sam znala da čovjek ne misli ništa ružno, dapače. No, problem jest u prvom dijelu, a to je da ne misli, tj. nije mislio prije nego je poslao tu poruku. Isto kako mnogi ne promisle prije nego nešto pitaju i/ili komentiraju. Što je vrijeme odmicalo to me više boljelo pitanje koje mi je postavio.

Pokušavala sam se čak i staviti u kožu nekih žena i parova, čak i muškaraca koji se s takvim pitanjima i upitima bore jako dugo, a recimo prolaze proces potpomognute oplodnje ili posvajanja. Nisam trenutno, a nadam se ni da neću biti, ni u jednom od dva procesa, ali jesam netko tko nikad nije krio svoju ogromnu želju za majčinstvom i roditeljstvom.

S godinama je ta želja, kao i mnoge, imala svoje uspone i padove, nekad sam je znala gotovo u potpunosti potisnuti drugim prioritetima i aktualnim situacijama, ali ipak je ona izvirila van i uvijek bi bila tu negdje. Što sam starija, a oko mene sve više djece, trudničkih trbuha i inih povezanih stvari ta želja je prisutnija i sve teža za nositi. Zaboljela je ta poruka puno više nego sam mislila da bude.

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели Blogledalo (@blogledalo)

Kad će…

Da, bila je dobra namjera. Da, to je samo jedno pitanje, ali…

U tom pitanju je još toliko toga da ne stane u ovaj tekst. Znate li da svaki put kad tako nešto nekog pitate pitate i ima li seksualne odnose? A možda je ispred vas žena koja ni najmanje u njima ne uživa zbog, recimo, ciste ili više njih. Možda je ispred vas i neka žena čiji muž/partner ima erektilnu disfunkciju?

Možda je ispred vas ili iza ekrana netko tko je gay ili trans i u Hrvatskoj to jako umanjuje mogućnost ikakvog potomstva? Znate li da kad to pitate nekoga, bilo koga, da ste možda zadali veću bol nego da ste joj zabili nož ispod rebara? Čak i da to pitanje postavite nekome tko nikad nije htio imati dijete, to pitanje sigurno smeta ako ništa zato što se već s istim nebrojeno puta susreo?

Možda je ispred vas netko tko je zlostavljan u djetinjstvu i ne želi imati dijete iz straha da se isto ne ponovi? A možda pred vama stoji netko tko, unatoč napretku medicine i farmakologije nikako ne uspijeva ostati u drugom stanju.

Znate li da svaki put kad pitate nekog hoće li imati dijete vi njemu ili njoj brojite jajne stanice i spermije iako niste doktor tko to isto radi u laboratoriju? I iako se jajne stanice broje drugačijim metodama (moje su pobrojane prije par mjeseci, op.a.) svaki put kad mi doleti ovako neko pitanje ili komentar čak i ljudi koji su mi bliski, moji jajnici u mojoj glavi postanu kao neki abakus i točno osjetim i čujem pomicanje kuglica, tj. jajašaca.

Čak i kad je sve fizički, seksualno i partnerski u redu, možda ste to pitanje postavili nekome tko spaja kraj s krajem i sve i da hoće ne zna kako bi financijski podnio osnovno što djetetu treba. Da, selo će reći da se to uvijek nekako sredi, da ne treba toliko brinuti i kalkulirati, da smo svi ispali ok iako možda nismo imali sve najskuplje i najnovije.

Moguće je da u tome ima nešto istine, kad ti isti ne bi danas izgarali od umora, lovili svaku poslovnu priliku, samo da opet ne osjete glad koju su u djetinjstvu osjetili. I takvi će za svoje dijete, jednom kad ga budu imali, okrenuti nebo i zemlju da mu ama baš ništa ne nedostaje, od ljubavi do igračaka i hrane.

Jako me zaboljelo to pitanje koje sam dobila samo jer sam htjela podijeliti nešto lijepo pored čega sigurno svakodnevno prolazimo i ne vidimo. I možda je ta mama koju sam to jutro vidjela do trenutka da ima koga kome će slati puse preko prozora progutala more suza ne bi li do njega došla.

Možda se i ona naslušala pitanja, komentara i savjeta kad će, hoće li, s kim će, kako će. Moguće je da je ona, ili pak neka druga mater, nakon što je u vrtiću ostavila to svoje godinama priželjkivano dijete otišla na terapiju jer dijete ne rješava ništa, ne liječi brakove i veze, ne popravlja traume iz djetinjstva, a tu je i treba te čitavu, zdravu i sretnu.

Ne pitajte ni mene ni susjedu ni frendicu bi li nešto bilo ljepše ili bolje s djetetom, jer ne znate što sve stoji iza Ana Kolar (36) – nema djece (za sad). Pitajte kako se netko osjeća, treba li mu/joj nešto, što je zadnje pogledao u kinu i što ga/ju veseli, ali ne i kad će i hoće li jer to pitanje, pogotovo za nas koji to želimo, stoji u ogledalu gotovo svako jutro kad peremo zube i vidimo ga skoro svake večeri s unutarnje strane kapaka.

Imamo dovoljno svojih pitanja da biste nas, iz najbolje namjere, ranjavali svojima.

Do idućeg puta, razmislite prije nego ćete nekoga, potpuno nenamjerno, jako povrijediti.

Zagrljaj,

A.

Ima perioda kad se discipliniram. Gasim sve u određeno vrijeme, složim si raspored spavanja, promijenim prehranu, kreiram si ugodan ambijent za spavanje i svašta nešto što mi godi. To je onda raj, doslovno RAJ. Ali, sve što je lijepo kratko traje, jel?

Da. Zato je moja potreba da si upropastim nešto što mi je krucijalno za funkcioniranje puno dugotrajnija.

Kad vidim da je “voda do grla”, “dignem ručnu”, sredim se, udaljim i… Doslovno odem iz države. Ili barem grada. Posvetim se sebi makar na dva dana i… Naspavam se.

Nedavno sam provela desetak dana u Italiji u sklopu jednog međunarodnog projekta, okružena manje ili više (ne)poznatim ljudima, sa striktnim rasporedom obaveza i predavanja. I spavanja.

Svako jutro bez iznimke, najčešće na engleskom jer su sve stranci, dočekalo me pitanje: “Kako si spavala?” – ili pak: “Jesi li dobro spavala?”. Odgovorila sam svaki put, ali nikad nisam postavila isto pitanje nekom drugom. Jer nemam tu naviku.

Nikad u životu me nitko u mojoj obitelji ili od mojih bivših dečkiju, prijatelja ili bilo koga s kime sam negdje provela noć nije pitao kako sam i jesam li dobro spavala. Ovdje su me, ali i svaki put na projektima, ljudi iz raznih kutaka svijeta pod normalno to pitali.

Moj mi je razum govorio da se radi o običnoj kulturološkoj razlici i poštapalici te da nije moj problem što ja ne pitam, već da svi oni “lažu” i da im taj upit dođe kao neki pozdrav za dobro jutro.

Nije meni vrag dao mira pa sam jedan dan rekla da nisam dobro spavala, da sam imala noćne more (inače čest slučaj) i da mi fali sna. Nije trebalo proći puno vremena kako bih na licu tih ljudi uočila iskrenu zabrinutost. Oni iskreno brinu i stvarno žele znati jesam li napunila baterije i mogu li normalno funkcionirati.

Osjećaj da netko bezuvjetno i nesebično brine za tebe, neprocjenjiv je. Iako većinu od tih ljudi neću više nikad vidjeti ili ću ih vidjeti samo putem interneta, gotovo svakodnevno me pitaju kako sam, kako spavam, je li sve u redu. I ja pitam njih. Jer mi je stalo. I jer su me naučili da uzvratim istom mjerom i iskreno.

Neki dan mi je frendica pričala o svom iskustvu s nekim dečkom i općenito kako su se dopisivali, viđali i kako je tekla njihova priča od niti mjesec dana.

Negdje pred kraj njihove ajmoreć veze poslala mu je najobičniju poruku, bez skrivenih namjera: “Kako si?”. I odmah rafal na nju da što ga pita kako je, da kako se usuđuje, da zašto ga to uopće pita i što time želi postići. Dobro da ga nije pitala kako je spavao jer bi ovaj vjerojatno pomislio da ga ustvari pita je li spavao sam.

Dok sam ju slušala sjetila sam se iskustva s projekta i svoje reakcije na činjenicu da netko pita jesam li dobro. Ni prijateljičin bivši ni ja nismo naviknuti na osnovna pitanja. Nismo naviknuti na brigu. Svako zadiranje u naš privatan prostor, misli i osjećaje, doživljavamo kao napad i onda se branimo.

Blokiramo odgovore ili ih dajemo tek površno, kao: “Ma, dobro sam. Da, da, sve je u redu.”. I najčešće ne pitamo kako je taj drugi ili pristojno vratimo isto pitanje samo zato jer su nas podsjetili na to, inače se ne bismo niti sjetili.

Usuđujem se reći da taj dečko i ja nismo jedini koji smo “hladni” i kojima je ta opća briga koja bi trebala biti nešto normalno i prirodno zapravo potpuno čudna i rijetka. Gotovo uvijek to zamjenimo za kurtoaziju, poštapalicu ili nedostatak tema u razgovoru, a ne vidimo kad se radi o iskrenoj brizi i zanimanju o našem stanju.

Kad te netko pita kako si, glupo je uvijek odgovoriti da si dobro samo zato da ne bi zamarao nekoga. Koliko puta si sam izrekao, ali i čuo, nešto u stilu: “Dogodilo se to i to, nisam najbolje, ALI NEĆU TE ZAMARATI S TIM! IMAŠ DOVOLJNO SVOJIH PROBLEMA!”

Previše puta, jelda? Jednostavno je, ako imaš osjećaj da nekoga opterećuješ svojim problemima, vjerojatno imaš posla s krivom osobom ili ti sam nisi načistu s vlastitim problemima i ti si zapravo taj koji je opterećen odnosno ne želi se dodatno opterećivati. Probleme je lako držati unutra, gdje ih nitko ne vidi i ne čuje. Tamo gdje su apstraktni, a ti ih govorom konkretiziraš.

Kako si?

Kako si spavao/la?

Odgovori iskreno jer iskreno te i pitam.

Do idućeg puta, zagrljaj,

A.

Meni uvijek isto ZAŠTO? i sveprisutnije DOKLE? Iznad čela. Nemam odgovore ni na jedno od dva pitanja. Sad me to ždere iako znam da ću kasnije, kad sve prođe, biti sretna da ih nisam imala. Jer ih ni ne moram imati. Jedino o čemu bih trebala razmišljati, ili, još bolje, ne razmišljati uopće već samo BITI u tom trenutku.

Biti s njom DOKLE god mogu bez pretjeranih ZAŠTO.

I onda vrtim kasnije kako je to sve čudno. Kako si jedan čas mala curica koja stoji nogama na dasci od wc-a dok te ona maže velikom plavom Nivea tubom. Jer, to je najbolje nakon kupanja i prije spavanja.

Ne prođe puno treptaja kasnije, a uloge su se potpuno promijenile osim što ona ne može stajati, ali sve ostalo radimo kao što je i ona meni u dobi dok mi je velika plava Nivea bila doseg uljepšavanja i kozmetičkih proizvoda.

Počela sam razmišljati, ne znam ni kako ni ZAŠTO (a možda i bolje da ne znam), o fotografijama. Prvo sam razmišljala o našim zajedničkim, onima kojih se sjećam. Kad sam bila mala, s mora, iz Tuheljskih toplica, s mojih plesnih natjecanja, s mojih rođendana, sa zajedničkih Božića… I onda je sve nekako stalo. Postaneš pubertetlija pa se više ne naslikavaš s članovima obitelji (u mom slučaju ni sa kim, ne samo s obitelji).

Prođe i taj nefotogenični dio života, dođe moderna tehnologija i odjednom fotografiraš svaku pizdariju koju vidiš. Svaki izlazak (Sunca), svaki tanjur, plakat, novu frizuru i make up, a sve ne zbog uspomene nego samo jer je takvo vrijeme.

Sve je ubrzano, hrpetina stvari svakodnevno ti prođe pred očima pa zaboraviš i bitno i nebitno, metneš neku fotografiju na internet pa pamtiš “uspješnost” fotografije, a ne njen sadržaj. Vjerojatno jer je sadržaj isti kao i s prethodnih sedam tisuća fotki koje si prije toga objavio. Opet neki tanjur ili opet neka super popularna fotografija s putovanja. I u redu, uživaš u tome kao i masa drugih, ništa čudno. Ali… Nema emocija.

Nema emocija niti prilikom fotografiranja mobitelom (ali i aparatom) jer možeš okinuti nebrojeni broj fotografija. Niti prilikom razvijanja jer tko još razvija fotke. Niti kod iščekivanja jer nema više čekanja da vidiš kako je neka fotka ispala… Sve je instant, a dobro znamo da emocije to nisu niti to mogu ikad biti.

Poželjela sam novu zajedničku fotografiju iako znam da bi me moglo zaboljeti vidjeti moje pune obraze pored njenih ispražnjenih i suhih. Znam da bi me mogao boljeti njen pogled ostavljene djevojčice zarobljene u tijelu staričice koja se gasi. Znam da bi me mogla boljeti uspomena na miris sobe u kojoj će, prema svemu sudeći, zaspati zauvijek.

Ali želim tu fotografiju jednako kao što želim one stare obiteljske albume koji lagano škripe kad okrećeš stranice. Folija je već popucala od stajanja, papir između stranica pokidao se i proizvodi najdivniji zvuk na svijetu dok putuješ kroz svoje djetinjstvo. Fotografije nisu bile fotošopirane, a bome niti u fokusu i nerijetko je u uglu fotografije nečiji palac ili je pola fotke izgorjelo zbog svjetla. Ali sjećaš se svakog detalja. I toplo ti je oko srca dok ih gledaš.

Želim leći u krevet, pored nje, nema veze je li svjesna ili ne. Želim je stisnuti za ruku, nema veze hoće li se čitav krevet, uključujući sa mnom, zbog toga tresti. Želim da nas netko fotografira u krevetu u kojem sam čula najljepše priče za laku noć i dobila najljepše puse prije spavanja. Na toj novoj, možda i posljednjoj zajedničkoj fotografiji, neću vidjeti ni bolest ni starost. Vidjet ću sebe i nju nekad. Kakve smo bile onda, ali smo sad u nekim drugim “kostimima” obzirom da “igramo” neke druge uloge.

Vidjet ću emociju bez obzira na filtere, fokuse i kuteve snimanja. Emocija nije instantna stvar, emociji treba vremena.

DOKLE će trajati? Do kraja (mog) svijeta. ZAŠTO? Jer kažu da se samo meni smije kad ulazim u sobu. Navodno je ljubav prema unucima nešto još manje objašnjivo od one prema vlastitoj djeci. Bit će da su u pravu.

Do idućeg tjedna, dajte vremena sebi i onome što je bitno.

Zagrljaj,

A.

Nikad nisu sretni

Naravno da svi nekad imamo teške dane i trenutke i da se požalimo. I u redu je požaliti se ne jednom nego deset puta i koliko treba, ali svaki put, svaki je*eni poziv i svaki put kad se predloži nešto poput odlaska na sladoled, u šetnju, ma bilo što. Trpjela sam to godinama, a da nisam toga bila ni svjesna. Tek odnedavno gledam široko otvorenim očima čime sam okružena od najranije dobi. I neka gledam i konačno vidim.

Pisala sam nedavno o sreći i jesmo li sretni, tj. možemo li to biti onoliko koliko bismo htjeli. Zbilja ne pamtim da sam ikad u svojem odrastanju pa i u svom odraslom životu ikad čula iz usta ikoga iz vlastite obitelji da je sretan i zadovoljan. Pritom ne mislim na sreću jer je netko dobio željeni poklon za rođendan ili diplomirao, taj dio da, ali da ti netko, bilo tko, onako odjednom kaže ili pokaže da je trenutno u životu i u danu sretan, ja se zbilja toga u 35 godina postojanja ne sjećam.

Godinama smo se znali sprdati s nekim članovima obitelji kako im je prva riječ u gotovo svakom odgovoru: „Joj“. Godinama kasnije čak i ti koji su se onomad sprdali tako ili slično započinju svoje rečenice.

Kad me pitaju zašto ne zovem i ne dođem češće, mislim da je to razlog broj jedan jer sam shvatila koliko mi je to energije i živaca pojelo kroz godine. Konačno mi je došlo iz dupeta u glavu da život na koji sam navikla jer sam u takvoj obitelji rođena takav ne treba biti.

I to je ono što nazivaju prekidanjem obrazaca i obiteljskih traumi. Jer to stalno lamentiranje i konstantno jojkanje ti se uvuče pod kožu htio-ne htio i sam postaneš takav.

Povuče te na tu stranu i odjednom i ti započinješ svoje rečenice sa „joj“ i „tja“ i „ne da mi se ovo ili ono“. Odjednom, čak i ako nisi nesretan, takvim postaneš jer ti je to prirodno okruženje i za drugo ne znaš. Pogotovo dok si još prezelen da uvidiš razliku između onog što imaš iza vrata obiteljske kuće ili stana i onog što vidiš u gostima, kod frendičinih roditelja.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Blogledalo (@blogledalo)

Odmak od jojkanja

Sjećam se da sam se uvijek preporodila na nekim ručkovima i izletima s ljudima koji nisu moja obitelj, jer je bilo lako i jednostavno. Čak i stvari i običaje koje inače ne bih voljela jer nisam od, ne znam, klapa i tamburica ili nekih drugih narodnih veselja, ja bih zavoljela i u njima uživala jer bih vidjela koliko u njima uživaju ti drugi.

I iako se ovo sve čini kao da je u susjedovom dvorištu trava zelenija (možda malo i je) zbilja je manje-više uvijek preporod otići na par sati ili dana i maknuti se u opušteno, nasmijano i jednostavno. Maknuti se od „ne da mi se“, „tjooooj“, „idem spavati“ i „teško mi je“.

Sad vidim koliko je to okruženje nezdravo i koliko je utjecalo na mene te koliko neke stvari koje su mi se dogodile, pod takvim krovom pod kojim sam stasala, nisam mogla izbjeći.

Možeš ti biti ne znam kako veseo i vedar, pun života, optimist, ali kad si 24/7 dulje vrijeme u negativi, to te obuzme makar malo. Mene je puno jer sam takva, navučem na sebe i dobro i loše.

Godinama sam mislila da sam neki tugaljivi tip osobe, nenasmijani, da mi je sve teže nego drugima i sama pomisao na to sve činila mi je bivanje još težim.

Nisam znala otkud mi to, zašto sam takva, gledala bih stare obiteljske fotografije, gdje bih kao djevojčica od 5-6 godina nasmijavala sve oko sebe, skakala, plesala, radila budalu od sebe sve kako bi ti oko mene bili nasmiješeni i nasmijani.

Godinama kasnije radila sam to i za život, na treninzima, a onda i na stand up-u. Samo da od sebe i u sebi maknem to „jao, ne da mi se, teško mi je, joj“. Nisam htjela time biti okružena čak ni kad to nisam znala imenovati jer mi je jelo srce i dušu.

Ne želim ni sad, jer ja jesam vedra i nasmiješena osoba, zabavljač, reklo bi se, a neki drugi od mene su na neko vrijeme uspjeli, nehotice, učiniti uvenulu i mrzovoljnu djevojku zatim ženu.

Srećom, progledala sam, trebalo je vremena i rada (bome i novca) i sad vidim tko sam, kakva sam rođena i koja mi je svrha. Uvijek ću pomoći kad me netko tu pomoć traži jer znam vrlo dobro što je rak duše, ali neću više dati na sebe da me tim istim stanjem troši i uništava.

Do idućeg puta, birajte s kime ste okruženi jer niste svjesni koliko to na vas, čak i onda kad mislite da neće, utječe.

Zagrljaj,

Preuzeto sa: zivim.gloria.hr

Ima perioda kad se discipliniram. Gasim sve u određeno vrijeme, složim si raspored spavanja, promijenim prehranu, kreiram si ugodan ambijent za spavanje i svašta nešto što mi godi. To je onda raj, doslovno RAJ. Ali, sve što je lijepo kratko traje, jel?

Da. Zato je moja potreba da si upropastim nešto što mi je krucijalno za funkcioniranje puno dugotrajnija.

Kad vidim da je “voda do grla”, “dignem ručnu”, sredim se, udaljim i… Doslovno odem iz države. Ili barem grada. Posvetim se sebi makar na dva dana i… Naspavam se.

Nedavno sam provela desetak dana u Italiji u sklopu jednog međunarodnog projekta, okružena manje ili više (ne)poznatim ljudima, sa striktnim rasporedom obaveza i predavanja. I spavanja.

Svako jutro bez iznimke, najčešće na engleskom jer su sve stranci, dočekalo me pitanje: “Kako si spavala?” – ili pak: “Jesi li dobro spavala?”. Odgovorila sam svaki put, ali nikad nisam postavila isto pitanje nekom drugom. Jer nemam tu naviku.

Nikad u životu me nitko u mojoj obitelji ili od mojih bivših dečkiju, prijatelja ili bilo koga s kime sam negdje provela noć nije pitao kako sam i jesam li dobro spavala. Ovdje su me, ali i svaki put na projektima, ljudi iz raznih kutaka svijeta pod normalno to pitali.

Moj mi je razum govorio da se radi o običnoj kulturološkoj razlici i poštapalici te da nije moj problem što ja ne pitam, već da svi oni “lažu” i da im taj upit dođe kao neki pozdrav za dobro jutro.

Nije meni vrag dao mira pa sam jedan dan rekla da nisam dobro spavala, da sam imala noćne more (inače čest slučaj) i da mi fali sna. Nije trebalo proći puno vremena kako bih na licu tih ljudi uočila iskrenu zabrinutost. Oni iskreno brinu i stvarno žele znati jesam li napunila baterije i mogu li normalno funkcionirati.

Osjećaj da netko bezuvjetno i nesebično brine za tebe, neprocjenjiv je. Iako većinu od tih ljudi neću više nikad vidjeti ili ću ih vidjeti samo putem interneta, gotovo svakodnevno me pitaju kako sam, kako spavam, je li sve u redu. I ja pitam njih. Jer mi je stalo. I jer su me naučili da uzvratim istom mjerom i iskreno.

Neki dan mi je frendica pričala o svom iskustvu s nekim dečkom i općenito kako su se dopisivali, viđali i kako je tekla njihova priča od niti mjesec dana.

Negdje pred kraj njihove ajmoreć veze poslala mu je najobičniju poruku, bez skrivenih namjera: “Kako si?”. I odmah rafal na nju da što ga pita kako je, da kako se usuđuje, da zašto ga to uopće pita i što time želi postići. Dobro da ga nije pitala kako je spavao jer bi ovaj vjerojatno pomislio da ga ustvari pita je li spavao sam.

Dok sam ju slušala sjetila sam se iskustva s projekta i svoje reakcije na činjenicu da netko pita jesam li dobro. Ni prijateljičin bivši ni ja nismo naviknuti na osnovna pitanja. Nismo naviknuti na brigu. Svako zadiranje u naš privatan prostor, misli i osjećaje, doživljavamo kao napad i onda se branimo.

Blokiramo odgovore ili ih dajemo tek površno, kao: “Ma, dobro sam. Da, da, sve je u redu.”. I najčešće ne pitamo kako je taj drugi ili pristojno vratimo isto pitanje samo zato jer su nas podsjetili na to, inače se ne bismo niti sjetili.

Usuđujem se reći da taj dečko i ja nismo jedini koji smo “hladni” i kojima je ta opća briga koja bi trebala biti nešto normalno i prirodno zapravo potpuno čudna i rijetka. Gotovo uvijek to zamjenimo za kurtoaziju, poštapalicu ili nedostatak tema u razgovoru, a ne vidimo kad se radi o iskrenoj brizi i zanimanju o našem stanju.

Kad te netko pita kako si, glupo je uvijek odgovoriti da si dobro samo zato da ne bi zamarao nekoga. Koliko puta si sam izrekao, ali i čuo, nešto u stilu: “Dogodilo se to i to, nisam najbolje, ALI NEĆU TE ZAMARATI S TIM! IMAŠ DOVOLJNO SVOJIH PROBLEMA!”

Previše puta, jelda? Jednostavno je, ako imaš osjećaj da nekoga opterećuješ svojim problemima, vjerojatno imaš posla s krivom osobom ili ti sam nisi načistu s vlastitim problemima i ti si zapravo taj koji je opterećen odnosno ne želi se dodatno opterećivati. Probleme je lako držati unutra, gdje ih nitko ne vidi i ne čuje. Tamo gdje su apstraktni, a ti ih govorom konkretiziraš.

Kako si?

Kako si spavao/la?

Odgovori iskreno jer iskreno te i pitam.

Do idućeg puta, zagrljaj,

A.

Ali, nije mi bilo jasno čemu socijalni rad?!

Obično u Hrvatskoj to ljudi upisuju kao opciju B, C, … V, jer nisu upali na Pravo ili tako nešto. Jer socijalni rad u Hrvatskoj postoji samo na papiru. Objasnila mi je kako je socijalni rad jedan od traženijih studija u Austriji, kako taj posao stvarno ima perspektivu, da posla ima puno i da je zbilja gušt raditi nešto što ima smisla.

Ja sam joj pak objasnila kako je to kod nas maltene poluizmišljeno zanimanje, svedeno na puku birokraciju i administraciju te da pravu pomoć u centrima za socijalnu skrb zbilja ne možeš pronaći.

Naravno, referirala sam se na vlastito višegodišnje iskustvo s istima. Ono malo djetinjstva što se sjećam provedeno je u hodnicima centra za socijalnu skrb u Draškovićevoj ulici. Katkad i u Maksimirskoj. Katkad u Bauerovoj ili Petrovoj, ali to nisu bili centri za socijalnu skrb nego policijske postaje. I da, apsolutno nezaboravna iskustva bila su i u Palači pravde nasuprot Lisinskog. Da ne nabrajam sad sve ustanove koje smo moja braća i ja prošli dok su naši vršnjaci bili po igraonicama i izvannastavnim aktivnostima, osvrnula bih se na ljude koji su radili u centrima za socijalnu skrb.

https://www.instagram.com/p/Bct5LCynqzL/?taken-by=blogledalo

Kad spominjem svoje djetinjstvo, ne mogu se ne sjetiti tih nekoliko spodoba (žao mi je, ali ne nalazim bolju riječ) koje su tamo maltene bile dio inventara. Dapače, kada sam sa niti 15 godina došla u Centar za socijalnu skrb u Draškovićevoj ulici primila me ista žena koja je, u istoj mojoj dobi, imala posla s mojom polusestrom. Zbog iste osobe. Mog oca. Već tu je jasno da žena i sustav očito nisu radili svoj posao kako treba ako se gotovo identičan slučaj ponovio nakon 20 godina i to s gotovo istim akterima, osim što nije bila Sonja nego Ana ta koja je zanemarivana, a otac je bio isti. Tu spodobu, sestra i ja smo u razgovoru nazivale Škarpina, nemam pojma kako se zvala, znala sam tada.

I dođem ja tako u centar da pokušam pronaći izlaz iz svoje situacije koja je nakon skoro 4 godine postala neizdrživa. Nisam imala prijatelje, vlastiti život, društvo… Ništa. Bila sam majka i kućanica koja je 5 dana u tjednu išla u školu i pokušavala živjeti, barem u školi, normalan život adolescentice.

Kada sam s niti 15 godina to rekla Škarpini, nije joj bio dovoljno motivirajući razlog da se pokrene sudski postupak protiv mog oca. Jer, jebiga, nisam imala slomljenu ruku, masnicu preko oka, izbijen zub… Izvana je sa mnom sve bilo u redu.

Problem nije u toj 2002. već u 1999. kada su ti isti socijalni radnici i psiholozi u papirima ispisanima za vrijeme brakorazvodne parnice mojih roditelja napisali da sam, citiram: “vrlo zrela za svoju dob te ne treba psihološku obradu.”.

I dalje aplaudiram tim “stručnjacima” koji su djetetu od 11 godina tom rečenicom, jer im se realno nije dalo raditi, natovarili na leđa odgovornosti koje ne treba niti ne može podnositi te dali slobodne ruke mom ocu da sa mnom radi što hoće. Da budem, citiram: “sluškinja jeftinija od Ukrajinke”.

Moja braća su dobila psihološku pomoć, čitaj, išli su par puta na neki razgovor, ali kao da i nisu. Pitam se što znači riječ “SKRB” na ploči koja stoji ispred vrata. Prema svemu sudeći radi se o pukom popunjavanju broja slova prilikom izrade znaka ili registracije ureda. Ljudi koje sam tamo gotovo svaki tjedan gledala nisu bili ljudi, to su bili neki sivi roboti koji su sjedili iza svojih papirima pretrpanih stolova i samo gledali kada će odzvoniti kraj radnog vremena.

Da se vratim na priču, kada sam podnijela prijavu za zanemarivanje djeteta, jedno od pitanja koje mi i dalje reže dijelove lubanje bilo je: “Ana, je li te otac dirao ili ti radio nešto neprimjereno?”

Bila sam dovoljno “odrasla” da shvatim da me upravo pita je li me otac silovao ili nešto malo manje grozno od toga.

Kad zatvorim oči vidim razočarenje u očima tih ljudi kad sam rekla da nije i da nisam zbog toga tu nego jer moj otac ne radi ono što bi trebao raditi, a to je biti otac. Kao da mi nije dovoljno teška bila cijela situacija, trebalo mi je oštetiti glavu mentalnim slikama kako me vlastiti otac siluje. Hvala lijepo, i dalje mi iste ne izlaze iz glave.

Pri spomenu na bilo što što ima veze s centrima za socijalnu skrb, osjetim kako mi se one sitne dlačice na kralježnici dižu, kako pliće dišem i stišćem zubima jer ti ljudi su me, uz moje roditelje, emotivno osakatili. I ne samo mene. Da su barem samo mene. Toliko je ljudi i djece i dalje po tim hodnicima i čekaju. Kad napokon dočekaju svoj red, bolje da nisu nego da su otišli nekome kome je stalo.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Tekst je preuzet s Blogledala.

U zadnje vrijeme hoće me trokuti. Ne oni na cesti ili playstationu, nego u ljubavi. Baš me nekako žele ubaciti gdje mi se ne da i realno niti ne pokušavam biti. Ne znam je li konkretno problem u meni ili stvarno muško-ženska prijateljstva ne postoje, ali sve je neugodnije odgovarati na neka pitanja i družiti se s ljudima koje voliš, zbog njihovih ljubomornih odabranica.

Po prirodi sam ljubomorna, u obitelji imam par patološki ljubomornih ljudi, ali sam dosta rano to sebi osvijestila i počela raditi na tome jer sam svoje dečke udaljavala od sebe ljubomornim ispadima, pitanjima i sumnjama i otjerala bih ih baš tamo gdje sam i na koga “sumnjala”. Ali, to je bilo prije desetak godina, nisam imala iskustvo, znanja niti stav koje imam danas. Oprostila sam si tu glupu ljubomoru i ispričala se sebi i drugima što sam bila mlada i zelena.

Nedavno sam, nakon dugo vremena, uživo čula da je bolje da se prijateljeva cura ne pojavi na kavi mene i prijatelja jer je ona, citiram: “Jako ljubomorna.” I tu bih ja trebala reagirati s “Aha, razumijem.” kao da mi je netko rekao da osoba koju čekamo ima gripu i zbog toga ne dolazi. Što se to događa? Zašto bismo tolerirali nešto što nema niti osnovu, niti svrhu?

Zamisli, žena od 30 godina provjerava poruke u mobitelu svog dečka. Zatim vidi i da su na jeziku koji ona ne govori pa ih krene prevoditi. To je dodatan plus za zalaganje, korištenje i vjerovanje Google prevoditelju.

Koliko stvarno imaš godina i vremena za tako nešto? I zašto? Koliko samu sebe ne voliš?

Nikad mi nije palo na pamet ne samo kopati nekome po mobitelu, nego uopće uzeti ga i pogledati koliko je sati. Kad mi netko kaže da si uzmem nešto iz novčanika ili torbe, donesem i čekam da vlasnik toga sam izvadi što god to bilo. Jednostavno ne volim ikakvu vrstu invazije u nečije privatne stvari, čak i onda kad mi daju dopuštenje.

Zašto tako radim? Jer ne bih voljela da je obrnuto. Iako ne skrivam gotovo ništa, ne bih voljela da netko meni pregledava poruke, torbe ili novčanik. Logika je jednostavna, ako ja poštujem nečiju intimu, poštuj i ti moju. Na pamet mi ne padne pitati svog dečka pitanja poput: “A tko ti je to?”, “S kim si?”, “Zašto njoj šalješ poruke?” i slično. Previše se poštujem da bih pala tako nisko i izluđivala i sebe i njega blesavim pitanjima. Uostalom, nisam se rodila s ovom “pameću”, nego sam je stekla. Jer sam s 18 ispitivala da tko je ona, bi li ju kresnuo i je li mu ona ljepša od mene, i to toliko neumorno sve dok stvarno ne bi otišao i poševio tu neku. I još neku.

Ne kažem da sam ja kriva, niti da opraštam prevaru, ali da je moja ljubomora pomogla, nije. Lako za to što bismo prekinuli i prevarili se, mene je ta ljubomora izjedala i dugo kasnije. Prenosila bih ju u sljedeću vezu, bojala se, ne bih imala povjerenja u drugu osobu… Kako glupo i nepotrebno. Baš nepotrebno.

Što ja imam od postavljanja glupih pitanja, nasrtaja, bacanja čaša na nepoznate žene u kafićima samo zato jer su pogledale mog muškarca (ovo nisam napravila, ali događa se često)? Gdje mi je ponos? Je li on zbilja jedini muškarac i je li stvarno toliko privlačan svima da moram biti na oprezu 24 sata dnevno?

Sigurno nije, ništa od navedenog. Sve i da je prokleto zgodan i privlačan, moja ljubomora mi ne da da vidim pravu sliku. Izbezumljena sam, doslovno. Nesigurna u sebe i u ono što imam i vidim prijetnje na svakom koraku. Idem mu na živce, s punim pravom, a jadan više ne zna kako bi me uvjerio da dramim i ludim bezveze. Da je moj. Da je u redu da mu se neke žene nabacuju, ali da je samo moj. Ljubomora mi stišće onaj senzor za nepovjerenje i uvjerava me da laže čim zine, da mu je ta neka sigurno napeta, da ju je možda već i “odradio”.

I onda se dogodi slom. I naš i moj. Ode svatko na svoju stranu, on se riješio ljubomornog tereta, a ja ostanem sama sa svojim ludilom koje vučem kuda god pošla i uništava mi svaku normalnu vezu. Samopouzdanje si srozam do minimuma, sve su cure ljepše i bolje od mene, sve me smeta i nikome ne vjerujem. Jedino što je istina u svemu tome jest da sam si sama kriva za sve to. Ja i moja ljubomora.

Daleko od toga da nemam ponekad napad ljubomore, ali nikad bez pokrića i nikad više toliko da bih time naudila sebi i nama. Naučiš. Valjda. Neke ne nauče, pa su i dalje ljubomorne, pardon na izrazu, kučketine i ne daju ti da imaš muške prijatelje.

Prijatelje kojima ćeš kuhati ručak, jer ti se ne da jesti sama, prijatelje s kojima ćeš ići na koncerte i kojima ćeš plakati kad ti netko slomi srce. Muške prijatelje koji će ti vratiti vjeru u to da nisu svi muškarci gadovi i prevaranti. Uostalom, prijatelji koji će te osvijestiti da si ljubomorna, a njihova cura će ti poslužiti da na primjeru vidiš kako to nije ni za koga zdravo.

Pričaj na mobitel s kime hoćeš, idi na kave, druži se jer to sve želim i ja sebi. Zaboga, ako imam dečka ne vrti mi se cijeli svijet oko njega, niti njemu oko mene. Ako takvo nešto očekuješ, onda nije niti čudno da ne možeš kontrolirati svoju ljubomoru.

Umjesto da postaneš jadnica koja se utapa u moru vlastite nesigurnosti, isplivaj kako znaš i umiješ i pusti ljubomoru drugim jadnicama.

Nikad mi nije matematika pretjerano išla, ali znam da ljubav i osjećaji nemaju veze niti s aritmetikom niti geometrijom.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.