Koja je to linija razuma koja spaja Anaïs, istinoljubivu francusku književnicu katalonskog i kubanskog porijekla, i Varšavljanke koje su ustale protiv prijedloga zakona koji bi zabranio vještački prekid trudnoće čak i kada je život trudnice ugrožen?

Šta osim polnog organa dijele Anaïs, žena i umjetnica koja je u 20. vijeku živjela, voljela i stvarala prije svog vremena, i Poljakinje koje se u 21. vijeku bore za primitivno pravo donošenja odluka o svom tijelu?

Ko je uopšte bila ta Anaïs? Ta Anhela Anaïs Huana Antolina Rosa Edelmira Nin i Kulmel?

Rođena je 1903. u Parizu.

Imala je 11 godina kada je počela da vodi dnevnik. Te 1914, upotrijebila je riječi da oslobodi bol koju je očevo napuštanje utisnulo u njeno biće. Narednih 60 godina, Anaïs će ispisivati stranice tog dnevnika odveć liberarnim stavovima, odveć bestidnim mislima i odveć bujnim emocijama.

A pisala je svaki dan.

Priče je pisala jutrima, a dnevnik noćima.

Pisala je o sebi.

O strastvenim aferama i turbulentnim intrigama srca i tijela, kojima je prkosila normama i stereotipima svog vremena. Pisala je o iskonskoj ljubavi, oslobođenoj svih ovozemaljskih pravila.

U 16 tomova objavljenog žurnala, svoje mjesto su pronašle i misli o ulozi pojedinca u masi, o ulozi književnosti u društvu, o ulozi neumjerene emotivnosti u oslobođanju kreativnosti.

Pisala je.

U riječima o sebi, Anaïs je zarobila duh cijele jedne ere. Cijelog jednog vremena. Vremena kojem nije pripadala zbog svog progresivnog poimanja smisla čovjeka i esencije života. Živjela je kao da neće dočekati sutra, voljela je druge kao da oni neće dočekati sutra.

Pisala je o sebi.

Za sve nas.

U jednom od takvih zapisa, stranice dnevnika je obilježila potresna istina o kompleksnoj prirodi ženskih reproduktivnih prava, o pravu na izbor, o slobodi Venerinog tijela.

Bilo je to 21. avgusta 1940.

Stigla sam u 9 i 30.

Vezali su me kaišem kao duševno bolesnu osobu.

Zglobovi vezani, ruke, struk, noge – strana senzacija potpune bespomoćnosti.

Zatim je ušao doktor. Čim je počeo da radi, ustanovio je da se utroba širi odveć lako tako da je nastavio s operacijom uprkos stravičnoj boli. I u tih šest minuta torture, učinila sam ono što se obično radi pod anestezijom! Ali bilo je gotovo. Nisam mogla da vjerujem.

Jedini čarobni trenutak u svemu ovom se desio dok sam ležala na malom krevetu u doktorovoj ordinaciji – kad je ušla druga žena. Sestra je povukla zavjesu kako ne bih mogla da je vidim.

Rekli su joj da se svuče i legne, da se opusti.

Sestra nas je ostavila.

Ubrzo sam čula šapat upućen meni: “Kako je bilo?” Uvjeravala sam je – rekla sam joj kako sam ja uspjela da izdržim bez anestezije, tako da sa anestezijom zasigurno neće biti strašno.

Pitala me je: “Koliko dugo si bila trudna?”

“Tri mjeseca.”

“Ja samo dva, ali sam uplašena. Moj suprug nije tu. On ne zna. On nikada ne smije saznati.”

Nisam joj mogla objasniti da moj suprug zna, ali da je moj ljubavnik morao da bude obmanut i uvjeren da nisam imala nikakav odnos s Hjuom.

Ležeći tamo i šapućući o boli, osjetila sam nikad snažniju srodnost sa ženom – ženom – ovom koju nisam mogla ni da vidim ni da identifikujem, ovom koja je, takođe, ležala na bolničkom krevetu, ispunjena primitivnim strahom i mračnim osjećajem ubistva ili krivice i nepravedne borbe protiv prirode – nejednake borbe sa svim čovječijim zakonima koji su protiv nas, koji ugrožavaju naše živote, izlažući nas neiskusnim manevrima, ekonomskoj prevari i moralnoj osudi – žena je zaista žrtva sada, iznad pomoći svoje hrabrosti i živosti.

Toliko je toga što se može reći protiv zabrane abortusa. Kakva tragedija ovaj incident postaje za ženu.

U ovom momentu, ona je satjerana, stvarno.

Doktor je posramljen, duboko u sebi, ali lažno. Društvo ga osuđuje.

Sve se odvija u atmosferi zločina i prevare.

A ona sirota žena koja mi je šaputala – čujem je poslije kako govori doktoru:

“O, doktore, tako sam vam zahvalna, tako zahvalna.”

Ta žena me je dotakla. Željela sam da je upoznam. Željela sam da sklonim zavjesu i da je vidim. Ali sam shvatila da je ona…sve žene.

Poniznost. Smotrenost. Strah i djetinjast trenutak potpune nezaštićenosti.

Trudna žena je već biće na muci. Svaka trudnoća je opskurni konflikt. Raskid nije jednostavan. Otkidaš fragment tijela i krvi. Ovom dubljem konfliktu se dodaju još muke, potraga za doktorom, borba protiv eksploatacije, atmosfera podzemnog krijumčarenja, buka.

Abortus je napravljen od poniznosti i zločina. Zašto bi trebalo da bude takav?

Majčinstvo je poziv kao i svaki drugi. Trebalo bi da bude izabran slobodnom voljom, a ne nametnut ženama.

Da li vas imalo plaše ove riječi?

Da li vas imalo plaši to što, sedam decenija poslije, živimo u klimi u kojoj je pravo izbora i dalje košava, a abortus orkanska ruža vjetrova?

Da li vas imalo plaši što, čak i u ovom trenutku, među nama žive ljudi koji vjeruju da je jedna vagina vlasništvo svih nas, a jedno trudno tijelo briga svačijeg polnog organa?

Da li vas imalo plaši to što Anaïs 20. vijeka i Poljakinje 21. vijeka zapravo imaju mnogo toga zajedničkog?

Mene da.

Naslovna fotografija – Marlis Schwieger

Pejorativna vrijednost sintagme “ko žensko” ima dubok korijen u decidno postavljenim rodnim ulogama polova, vijekovima njegovanim i opšte podojenim od strane kvazi-demokratskih društava.

Ona ima da vodu nosi, a on će da kosi.

Ona ima da rađa, a on će da brani.

Ona ima da djecu vaspita, a on će hranu na astal da pozicionira.

Ona ima, u suštini, da djeluje u polju bioloških potencijala svoje vagine, a on u kosmosu natprirodnih moći svog penisa. U pozorištu rodne neravnopravnosti, uloge polova se prilagođavaju scenografiji socioloških, kulturoloških i političkih dramskih komada. Ipak, kad zavjesa padne, sve žene u ulozi žene od publike dobiju samo jedan, ali vrijedan, komentar na performans.

Ali, ako čovjek (i žena je čovjek – skanadalozno otkriće) nešto dublje promisli o ovom komentaru, kako i, pobogu, zašto je to uopšte uvreda? Zašto – to se zapravo i da shvatiti.

Stavimo li sada generalizaciju opasnih namjera zajedno sa svim kreativnim izlivima stereotipnih mozgova, kako je zaista sramota biti žensko biće i ponašati se kao takvo?

Zato što su žene građanke drugog reda? Zato što su žene ekonomske ropkinje? Zato što su žene i dalje manje plaćenje od sebi kvazi-jednakih muškaraca? Zato što je ženama mjesto u kuhinji, a ne na vodećim pozicijima? Zato što je ona kriva što je živa, i to živa kao žensko?

Kao cura neka?

Sjećate li se možda kampanje #LikeAGirl?

Iz 2014. godine je. Ako i ne, link vam sljeduje.

https://www.youtube.com/watch?v=XjJQBjWYDTs

Preko 60 miliona pregleda za brend “Always” je suštinski značilo samo jedno – marketinški tim je časno i pošteno odradio svoj posao. Ali, za nemali broj djevojčica kojima je prva menstruacija taman potekla, značilo je nešto sasvim drugo. I daleko bitnije od marketing satisfakcije.

Promjenu percepcije stvari. Ove ženske stvari, jelte.

Prihvatanje biološke činjenice da si cura.

I da se, kao takva, ponosno i slobodno možeš ponašati kao jedna.

Zvuči revolucionarno, zar ne?

Ne bi ovo uopšte trebalo da bude sporna tema u 21. vijeku, ali ne bi trebalo ni da se muškarci užasavaju uložaka, a ni “Always” da prikazuje menstruaciju kao putešestvije u čarobni svijet poljana i neponovljivih prilika, pa vidi šta se i radi na estradi.

Ipak, i na sreću, “Always” nije jedino ime kojem je palo na pamet da je raditi stvari kao cura skroz okej. Naprotiv, ideju slavljenja koncepta “kao cura” su objeručke prihvatili mnogi kojima se živi u svijetu gdje je jednako okej biti kako cura, tako i curan. Ovaj, momak.

Ilustratorka i gejmerka Karolina Porfir je kreirala cijelu seriju koja slavi borbu cura, odnosno cure koje se biju sa stereotipima kao prave cure. Tema njenih “pinktastičnih” ilustracija su snažni ženski likovi iz filmova, serija, stripova i igrica popularne kulture, likovi koje, na kraju dana, niko ne mora da spasi, jer one to, kao prave cure, mogu komotno i same. Za razliku od princeza na zrnu graška, one nisu osmišljene kao jednodimenzionalne, nego kao cjelovite ličnosti sa stavovima, uvjerenjima i principima. One su ikone koje postoje samo na ekranu ili papiru, ali bude stvarnu nadu za sve cure kojima je dozlogrdilo da “curevitost” u njima bude njihova slabost.

Biti cura.

Biti se kao cura.

Boriti se kao cura.

To nije uvreda. To je kompliment.

To nije slabost.

To je snaga.

U potpisu,

jedna Cura

Osim ako te kapi klize niz obraz uzrasta 0 – 6 godina. Te suze imaju jasan cilj i rijetko kada omanu u ostvarivanju istog. Granica uzrasta kojem je dozvoljeno da atakuje i dobija bitke koristeći suze kao oružje se, svakako, može pomijeriti, ali vjerujem da je opšte prihvaćeno da si i da imaš pravo da budeš kmezavo dijete dok ne izađeš iz kuće sa frižiderom na leđima i zakoračiš u poglavlje zvano „piši, Milijana, propašćeš“, a poznato i pod nazivom „ja sam svoje škole završio/la“.

Kako bilo, zna se da odrasli iliti mi – veliki – ne plačemo. Društvena norma će nam (is)tolerisati da oslobodimo brane rijeka suza u fizičkoj izolovanosti sopstvenog postojanja. Društvena norma će nam dopustiti i da na velikim srpskim manifestacijama, svadbi i sahrani, pokažemo emociju kroz svoje oči i doslovno učinimo oči ogledalima svoje duše. Društvena norma će nam odobriti još pokoji eksces, praćen opravdanjem „omaklo se“ ili iznimnom dozom narodnog nam lijeka – alkohola.

Moram da priznam da je „suzna dogma“ nepravednija i surovija prema muškom nego ženskom rodu i polu jer, jelte, svak’ zna da prava muškarčina ne plače. Žena je, shodno opštim mitovima, a) luda i sklona dramatizovanju života i b) osjetljivije i znatno emotivnije prirode te njena suza pronalazi utočište u generalnim stereotipima i psihološkim kvazi-mantrama. Muškarčeva suza, pak, ne. Adamovi kultovi mu brane da osjeća i da pokaže svoju emociju svijetu, da otkrije svoju čovječnost ljudima oko sebe.

Priča o plakanju je još samo jedan u nizu narativa koji nas podsjećaju da, zarobljeni lažnim idealima i vrijednostima i u potrazi za nečim višim i boljim od ovog sasvim običnog života, postepeno zaboravljamo ko smo mi zaista. I, još gore, stidimo se toga što jesmo. Sramota nas je naše čovječnosti. Sramota nas je naše sposobnosti da osjećamo svoju bol tijelom i duhom, dijela naših bića koji nas izdvaja od svih drugih oblika postojanja, fragmenta naše duše koji nas čini jednakima. Ne istima, ali jednakima. Jednako smrtnim. Jednako bolnim. Jednako ljudskim.

I, da, malo šta je istinski dobar razlog za plakanje.

I, ne, puštanje suze neće pomoći rješavanju istinski dobrog razloga za plakanje.

Ali, da, izbacivanje bola na oči nam pomaže jer nas oslobađa. Bola koji nosimo u sebi i sa sobom. Bola koji jede naše biće i grize njegove komade. Bola koji se rve sa životom ku*vom. Bola koji nas podsjeća na sve propuštene šanse i izgubljene dane. Bola koji je nerijetko jedina iskrena emocija. Bola koji boli. Oslobađa nas barem parčeta ove musake boli.

A je*e nas, nas velike, to što smo naučeni da je pokazivanje čovječnosti i pokazivanje emocije znak slabosti, medaljon plačipi*ke te obilježje pripadnika niže rase nižeg reda. I je*e nas i to što, kako starimo, sve racionalnije i realnije posmatramo svijet, gomilajući litre i litre boli u sebi, a nemajući pravo niti hrabrost da pustimo branu, da otresemo barem dio bolne boli i očistimo prljave uglove moždanog tavana.

Je*e nas. Stvarno.

Ali najviše nas je*e to što, čak i kada se okuražimo da pređemo granicu bola i pustimo ga na carini suza, carinik će nas, bilo zamoliti da izađemo iz ovog auta tuge, bilo misaono konstatovati da „to naše“ nije dovoljno dobar razlog za prijavu.

Ruku na srce, ruku na mozak, jedini dobar razlog za prijavu bola cariniku je nemanje vize za bolji život.

No, kako bilo, suza liječi. I trebalo bi je, kao terapiju, povremeno uvoditi u bolest života. I trebalo bi je prihvatiti, kao medicinski odobrenu drogu koja pacijenta odvodi u lavirinte transa, a potom vraća na stazu prihvatanja i suočavanja sa realnošću.

Jer iako se čovjek navikne na svoju, a i na bol voljenih, ona i dalje boli. I valjalo bi je kanalisati niz obraze. Barem povremeno.

Jer, čovječe, nisi slab i nejak ako osjećaš i živiš svoju ljudskost. Slab si samo ako se stidiš svoje humane osnove. I da ti kažem nešto, čovječe, ja jedna obična Jelena, naredni put kad ti kažu da „to“ nije razlog za plakanje, ti im reci: „To je čovjek u meni, to je dokaz da sam živ čovjek, nečovječe“.

Plači, jedna sasvim obična Jeleno, propašćeš.

P.S. Prije upotrebe suza kao lijeka, pažljivo pročitajte uputstva o suznoj dogmi. Za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama, upitajte svog  doktora moralne norme.

Naslovna fotografija – etsy.com

Tekst originalno objavljen na etrafika.net

Ipak, rijetko kad lajfstal blogerima padne na pamet da je beterluk, takođe, lajfstal te da je i beterima potrebno razumijevanje na društvenim mrežama, a i savjetnik za uspješnije realizovanje ničega u stvarnom životu.

Evo, primjer na primjer, nemili proces ustajanja iz kreveta. Ta čudnovata ljudska tvorevina ne posjeduje ama baš ništa ljudsko i baš zato je strava. Ne postavlja ti glupa pitanja, ne smara te sa preispitivanjem tvojih životnih odluka, ne osuđuje te zato što si beter i uglavnom ne popušta ni pod pritiskom. (Ne prodajem Dormeo madrace, majke mi.)

Bed doesn’t ask silly questions. Što se toga lajfstal blogeri ne sjetiše?

Elem, kako ostaviti ovog velikog prijatelja ljudske rase betera?

1. Ne iskači naglo.

Sjeti se samo Gradimira Stevića u „Lajanju na zvezde“. „Umni rad je ništa prema fizičkom“ i baš zato se ne valja zaje*avati. Još ako se iz naglog iskoka zabiješ u rođenu majku (jer u Vesnu Trivalić nećeš sigurno), sljeduje ti tridesetominutna lekcija o lošem uticaju alkohola na nervne ćelije („Sine, izgoriće ti mozak“) i nepraktičnosti dizanja u podne („Neka djeca su do  sada već izvršila sve svoje obaveze za ovaj dan“), praćeno filmski kultnim „Zašto sam rodila idiota?“.

Dakle, nipošto ne iskači naglo iz kreveta. Rizikuješ, takođe, da iskočiš na pogrešnu nogu, a narod veli da to ne valja, a kad je narod bio u krivu?

2. Lagano sklizni.

Upri sve moždane ćelije koje su ti u funkciji i nategni svu konjsku snagu koji ti Bog dade kako bi prvobitno zauzeo diskretni sjedeći položaj, a potom se prenio sa kreveta na pod u maniru epskog heroja. Potrudi se da skliz bude više kao spust niz tobogan, ne pad koji će majku podstaći na preispitivanje tvog idiotizma, a tebe smjestiti na hirurgiju. A i nije te majka izbacivala iz materice 15 sati da bi ti, kreten, pao sa kreveta. To je tužno.

Dakle, lagani spust. Brzina: 1 km/1h.

3. Uplovi u kontemplaciju o egzistencijalnoj krizi.

Kad si na podu, otprilike si svjestan da si doslovno dotakao dno života. Zastani (ne stoj, ostani da sjediš – to se samo tako kaže) i zapitaj se…

Čemu sve ovo? Da li je zaista bilo potrebno da svoje biće izložiš ovoj giljotinskoj torturi, a toplotu i blaženost svog krevetnog hrama ostaviš kao Marija onomad Bobu (u prvom, drugom ili eventualno trećem dijelu „Žikine dinastije“)? Obaveze koje te čekaju – vrijede li dizanja sebe i svog bića iz stanja nirvane i osjećaja spiritualnog orgazma? VRIJEDE LI?

Potom izanaliziraj besmislenost, kako svog ličnog i personalnog, tako i generalnog (onog tuđeg) života, i onako dekartovski sukni: „Mislim, dakle spavam!“

4. Nemoj se uznemiravati sređivanjem kreveta.

Ne moraš da budeš kvantni fizičar da bi ti statisika ulaska i izlaska iz kreveta bila jasna. U 90 % slučajeva, krevet iz kojeg izađeš je krevet u koji ćeš ući. Ovih 10% je rezervisano za eventualne smrtne slučajeve i loto kombinacije spavanja kod šemica i muvalica. Ipak, kad si beter, poprilično je izvjesno da ti se neće dati ni muvati, a kamoli smuvati šta.

Dakle, vratiće se roda svom jatu.  A ima li šta ljepše od dolaska krevetu koji je baš onakav kakvim si ga ostavio? Sam prizor ti priča priču. Došao si kući, junače. Preživio si i ovaj dan! Živio si takozvani život.

5. Donesi odluku i stani iza nje!

Ako si u kontemplaciji o besmislu smisla i analima analnog sistema provalio da obaveze koje te čekaju nisu vrijedne napuštanja hrama, lagano se uspi uz krevet i zauzmi položaj „I believe I can fly“.

Ako si, pak, došao do saznanja da život MORA da ide dalje, prekrsti se i laganim pokretima uspi svoje tijelo do stojećeg položaja iz kojeg se transportuj (takođe, lagano – nije preša!) u kupatilo, toalet, WC, klonju (drugo kućno svetilište) i iskenjaj se po životu jer je sirovina surovog karaktera, a ti beter kojem niko nagradu ili barem kakvu medaljicu neće da uruči, iako se cijeli svoj život boriš sa pitanjem:

Naslovna fotografija – bloginja.com

Tekst originalno objavljen na etrafika.net

Od šortsa nema ničeg prijatnijeg za užareni letnji asfalt, ali samo ako ste mladi i vitki.

Ovo je citat iz novina, majke mi.

Ako se novošću može smatrati podatak da svaka kila van propisanih zaslužuje linč, ovo je zaista citat iz novina.

Kako smo tačno došli od slavljenja senzualnosti ženskih oblina u barokna doba do linčovanja svakog neželjenog grama – živopisno je prikazano u Ekoovoj „Istoriji ljepote“. Kako je (n)Eko prepustio remek-djelima istorije umjetnosti da izgovore više od hiljadu riječi, stvar se da sumirati suštinskom mišlju iz enciklopedije estetike Zapada:

Ljepota nikad nije bila apsolutna i postojana. Radije je poprimala drugačije vidove u zavisnosti od istorijskog perioda i zemlje. Ljepota je u oku posmatrača.

Mogao je veliki Umberto komotno kliše da preskoči, ali Bog da mu dušu prosti, nije mašio poentu onog što manje-više svi znamo, ali nekako odbijamo da prihvatimo.

Ljepota nije konstanta pa da se može kvantifikovati, al’ opet Jovo nanovo biramo najljepše osobe planete.

(Jer se na Marsu valjda koriste drugačije jedinice proporcionalnosti.)

Ljepota je u oku posmatrača, al’ nekako vazdan završi u oku osuđivača.

Ljepota nije ista u Americi i Aziji, al’ džaba, i dalje se širom svijeta najbolje prodaje ona plave kose, bijelog tena, a mršavog odijela u stilu „grešnica, a cura iz tvog komšiluka“.

Ali, kako će o apsurdnosti sabiranja i oduzimanja brojki ljepote i Džastin Biber uskoro ozbiljno zapjevati, valjalo bi promisliti i o drugoj strani hirurškog noža standarda privlačnosti. Zašto je citat iz novina o limitiranoj upotrebnoj vrijednosti „šortsa na užarenom letnom asfaltu“ zapravo veoma korektan? Zašto bi antivitkim ženama, a vala i muškarcima, trebalo čak i zakonom zabraniti da se osjećaju iole prijatno na užarenom asfaltu života?

Elem, uvod se odužio. Pređimo na stvar.

1. Ako debela osoba postane srećna, vođe svijeta će biti veoma tužne.

I doći će do porasta nezaposlenosti na planeti Zemlji.

Politički je nekorektno ne misliti na elementarne potrebe političara, a i njihovih korporativnih ruka koje na dnevnom nivou ubiru porez na nezadovoljstvu osobe s „onih 5 kila viška“. Kako bi, jadni ne bili, finansirali globalne medijske kampanje za spas svijeta i svog dupeta? Od čega bi ne jedna nego 10-ak komercijalnih industrija živjelo? Da li je, pobogu, ikom ovdje stalo do privredenog rasta?!

Od modne preko prehrambene do industrije „masa je mama, tata je definicija“, svaki duboki džep namiri svoje. Svaki guzonja nahrani svoje dupe na očaju zbog povećeg dupeta. I pomalo hvale vrijedno, bucmaste tvrdice su ujedinjene u svojoj misiji. Za cilj kreiranja generalnog nezadovljstva čovjeka samim sobom, sve se ruke lako slože.

Ovi jedni ti dizajniraju šorts za užareni ljetni asfalt u koji osmomjesečno dijete ne može da stane. Ovi drugi ti kažu da popiješ organski prah i da ćeš odmah juče izgubiti želju za hranom, životom i eventualno smislom istog. A onda te ovi treći krenu driblati da se tijelo k'o s reklame samo u teretani do kraja da isklesati. I da, džaba ti ta teretana ako ne enerdžajzuješ posjete istoj kupovinom suplemenata. Jer 21. je ovo vijek, nemaš ti kad hranom unijeti sve što zdravom tebi treba.

Ukrug, ukrug, igraju valcer propaganda i prodajni drug. Jašta, u igri su uvijek i masovni mediji koji, poput pravih lutkica masona, igraju kako ovi sviraju.

Logično-posljedično, osoba sa „onih 5 kila viška“ počinje da preisputuje sebe i, kao što to inače biva u momentima rovljenja po nutrini, shvati da je skok u depresiju jedino racionalno rješenje. I jednakom logikom, od depresije ili, ako ništa, barem sveopšteg tugovanja, u tili čas stiže do kupovine. Svega što mesaje ljepote na gram mogu da dostave.

I svi problemi nestaju. Svaki „neželjeni“ gram odlazi na užareni asfalt zarade, a debela osoba sva srećna oblači duge hlače u po ljeta. Kad dođe kući,  baca pogled na ona tri šortsa koja je kupila baš za ljetni žar, al’ ne žali. I ne brine. Jer zna da do narednog ljeta Slim Fast/Herba Life/Organska glad/Lavor proteina i kreatina/UN dijeta/Aplikacija za mršavljenje/Brojanje svake kalorije riješiće sve!

Dakle, sistem postoji. I sudeći po trenutnom stanju, stvari sasvim dobro funkcionišu.

E sad, svaku od industrija koje sišu automržnju debelih osoba dobrim dijelom čine sasvim obični građani. Ako debela osoba postane srećna, koliko bi se onda otkaza moralo udijeliti sirotinji? Koliko je to gladnih i nezbrinutih porodica širom planete Zemlje?

Misli li iko, pobogu, na međunarodnu ekonomiju, situacije na berzi, stope (ne)zaposlenosti i vaskolike muke radne snage industrija ljepote?!

 2. Ako debela osoba postane srećna, „debela, pojela si Bambija“ više neće biti fora.

I riječ „debela“ više neće imati penetracijsku snagu da proizvede orgazame automržnje.

Pomisao na svijet u kojem imati i nositi svaki gram svog tijela nije sramota je užasavajuća. Toliko naprosto sjajnih replika bi izgubilo smisao, a da li je neko debo više niko ne bi naročito je*o. Čovječanstvo bi imalo toliko vremena, vremena na pretek da razmišlja o, eto, lomljenju čaša od kristala i tanjira od porcelana, rušenju predrasuda u formi putovanja oko svijeta u 100 dobrih filmova i 100 još boljih knjiga ili, evo, o čišćenju usne duplje voljene osobe.

Groteskno.

Zamislite, al’ samo pokušajte da zamislite, taj svijet u kojem biti “debela” osoba nije sramota? Zamislite, al’ samo pokušajte da zamislite, da vlada svijest o distinkciji između gojaznosti i grama koji se možda baš nešto i ne dopada BMI brojki? Zamislite, al’ samo pokušajte da zamislite, da na užarenom ljetnom asfaltu ne hoda je*eno niko jer je je*eno prevruće, al’ da se zato svih 365 dana asfaltima grada kreću ljudi različitih težina, visina i oblika kojima je skroz okej što su im ćaća i mater podarili funkcionalno ljudsko tijelo? Ne idealno jer ništa nije idealno pa čak ni ideali, al’ zdravo kol'ko se zdrav može biti u GMO doba i pravo kol'ko život sa računarom dopušta.

Eto, zamislite.

Al’ samo pokušajte da zamislite jer, bloga mi moga, dok dođe novi (n)Eko i neka nova istorija ljepote, proćiće još miliona i miliona para, suza i zabranjenih šortseva.

Jer, neće ovaj muški polni organ od pogrešnog sistema vrijednosti još niđe.

P.S.

Varijacije riječi „debela“ ni u jednoj instanci nisu upotrijebljene kao uvreda. Više su korištene kao metafora za ljudsko biće čije mjere se ne utapuju u savremeni kalup ljepote.

Gojaznost je fakat problem, al’ zanimljivo, rijetko kad ima veze s tim šta trpaš u sebe. Al’ ima lijeka. I ne, nije prah. Nije čak ni pilula. A, bogami, nije ni glad. I problem se ne da riješiti kod samoprozvanih nutricionista iz teretana. Tačan odgovor zna ovaj narod što je položio Hipokratovu.

I za kraj, zanimljiv podatak u vezi sa naslovnom fotografijom: Zanosno tijelo koje vidite pripada američkom modelu imena Myla Dalbesio.

Myla je plus-size model.

Naslovna fotografija – doubleor.com

U starogrčkoj kulturi je čak, ne vjerovali ili da, za aristokratsku muškadiju bila stvar prestiža da imaju mlađahne partnere iste penisne vjere. Lezbejke, k'o ni danas, niko nije naročitao bendao, jer su, vagine im njihove, žene vještice, al’ malo ko je imao problem s tim da dvije žene opšte. Razlika između antičke i moderne građanštine jeste što ova druga toliko nema problem s tim da je lezbejski seks danas među najtraženijim rubrikama na PornHub-u.

Problem s pederima nastaje tamo negdje s dolaskom Isusa.

Kao religija čiji se PR bazično zasniva na umjerenosti, o čemu živopisno svjedoče svi monumenti podignuti u čast krsta te nadaleko znane slave svecima i audiji popova, hrišćanstvo je posijalo sjeme ideje da je seks čin u kojem se ne bi trebalo uživati. Zašto?

Zato što penetracijom, masturbacijom i orgazmom, u krajnjoj liniji, zadovoljavaš svoje primitivne fizičke nagone, a trebalo bi da, kao pravi vjernik, ekskluzivno pružaš satisfakciju porivima duha.

Samim tim, seks je postao okej samo ako za cilj ima stvaranje novog člana stada. Ako je la seks pour la seks, krstom bi te trebalo po glavi, nevjerniče. Tu pederi oba pola upadaju u belaj, jer kako vagina + vagina i penis + penis nisu jednako nova ovca, njihov seks je Bogu postao totalno neugodan. I od tada pa do danas, krstaški je pohod na sve koji bi da jebu što im se jebe, samo zato što im se, eto, jebe.

Ipak, najveći problem pedera suštinski nije njihov problem uopšte.

Najveći problem je problem čovjeka koji je mentalno osakaćena individua u nemogućnosti da percipira ideju da svako ima pravo da voli, jebe i odjebe koga hoće. A ima ih takvih, hvala Bogu.

Često se danas javno i tajno huška o gej lobiju i o tome kako pričom o paradama ponosa i pederskim karnevalima amorala politička elita nastoji da skrene fokus uboge mase sa mnogo važnijih problema, poput onih već etabliranih „plata nema, a neće ih ni biti“, „ako si siromašan, ko te jebe“ te „ako si bolestan, slobodno umri“.

I nesporno je da to je tačno.

Gej lobi postoji i ima domet u određenim komercijalnim industrijama, ali je mnogo manje iluminatski nastrojen u odnosu na sliku koju generalna javnost njeguje. Nisu baš treće oko, više su profesionalni perači para.

Političari odista koriste gejeve da popune šupljine esencijalnih društveno-ekonomskih drama vazdan tragičnog kova, među kojima se svakako ističu predstave: „Goli opstanak“, „Ničija zemlja“ te „Smisao na Balkanu dan poslije juče“. Na Balkanu konkretno im meću pravdu i njihova LGBT prava u onu stvar, naročito onda kad imaju poriv da poližu onu proevropsku stvar.

U čemu je tačno problem s tim konceptom prihvatanja čovjeka koji je, sticajem okolnosti, muškarac te koji, sticajem istih bioloških okolnosti, voli čovjeka koji je, takođe sticajem okolnosti, muškarac? Zašto nas ne boli kurac ili pak vagina zato što teta voli tetu i čika voli čiku?

Na kojem smo stadijumu razvoja kad imamo problem s onim o čemu sve i jedan od nas potajno i vazdan mašta – dobrim seksom te onim što čak i zubati hejteri istinski žele – ljubavlju?

Na kraju dana, biće da pederi stvarno jesu problem zato što:

1. To nije prirodno.

Što je sasvim netačno.

Linijom zdravorazumskog razmišljanja, ono što je prirodno je ono što se nalazi u PRIRODI. U toj istoj prirodi vijekovima unazad obitava nemali broj kako životinjskih, tako i biljnih vrsta koje opšte sa istim polom. Jeste, majka priroda je htjela da ima dječaka sisara čiji testosteron ne pale djevojčice sisari.

Isto tako, vratimo li se na početak teksta, vratićemo se i istorijski dokazanom podatku da je i u ljudskoj vrsti, sisanje istog u ćudi manje-više otkad je veliki prasak otresao ovo što nazivamo životom. I taj broj se godinama unazad stameno drži na cirka 10% ljudske populacije. I neće niđe.

A ja, ako ljubav, ma u kakvoj god kombinaciji spolovila dolazila, nije prirodna, jebeš mu mater – šta onda jeste?

2. Isus ne voli pedere.

Tačno, ali Isus ne voli ni kad se ti pojebeš prije braka samo zato što imaš potrebu da zadovoljiš svoju treću po redu biološku potrebu. Okej, četvrta je, moraš i da kenjaš, ali svejedno. Isus to stvarno nimalo ne voli. Da siđe sutra na zemlju i nakači se na društvene mreže, dislajkovao bi svaku fotografiju na kojoj se vidi da ste se sekundu prije selfija kresnuli, sve uz komentar: “A gdje je prsten?”.

3. Djeca se transformišu u pedere kad vide jedne.

Ne jedna nego sto i jedna analiza je sprovedena na datu temu. I ne postoji niti jedan jedini naučni (čitaj: validni, za koji se možeš uhvatiti) dokaz da se peder postaje tako što gledaš u pedere. Da je tako, do sada bismo svi manje-više bili konvertovani u homoseksualnu religiju. Nadalje, ne postoji niti jedan dokaz da djeca koja odrastaju u porodicama s dvije mame ili dvije tate postaju kao svoje mame ili tate. Niti jedan jedini.

Ova gnusnost od misli izvire iz duboko uvriježenog stava da je homoseksualitis virus, infektivna bolest koja se širi kada se približiš na metar zaraženoj osobi.

Ipak, najveći mrak pada na oči kada zabrinuti roditelji konstatuju da bi trebalo nekako suzbiti koncentraciju pederluka u socijalnim i medijskim krugovima zato što ih brine kako će njihova djeca reagovati na takve homovirusalne prizore. Kako djeci da objasne da to nije normalno?

Za početak, ne bi bilo loše da ponekad zaista pričate sa svojom djecom umjesto što urličite na društvenim mrežama i drugim dostupnim kanalima. To što izbjegavate da pričate s djecom o, manje-više, svemu što je suštinski bitno, uključujući seks, kontracepciju, rekreativne droge, alkoholizam i pedere, u krajnjoj liniji, stvarno nije ničiji do vaš problem.

Ako niste u mogućnosti da objasnite djetetu šta je ljubav, da ga vaspitate tako da voli i poštuje čovjeka zbog onog što je izabrao da bude, a ne zbog onog što mu je dato, da ga učite da cijeni različitosti te da generalno bude iole normalno ljudsko biće, to je stvarno, al’ stvarno, samo vaš problem.

4. Gej je zapravo okej, al’ nek’ se drže svoja četiri zida.

Meni lično je ova stavka toliko super da bih sad najradije povratila. Sedamdeset posto ljudi koje poznajem su u fazonu da im stvarno puca ona stvar za pederima. Al’ ono baš im puca. Neka rade šta hoće, ali, ako ikako može, u svoja četiri zida. I… Sve dok nisu previše blizu njihovog habitusa. Da ne bi, ne daj ti Isuse, neko pomislio da su i oni pederi kad se druže s pederima.

Jer, jelte, pederitis se prenosi brže od svinjskog gripa.

I ne, ovo nije okej. I da, ovo je homofobija. Zamaskirana i lijepo upakovana, djelimično shvatljiva, al’ homofobija. Nije sad ovdje riječ o jebanju na javnom mjestu, čišćenju krajnika i vaćarenju na po gradskog trga, niti o ne znam ti ni ja kakvom orgijanju na porodičnom okupljanju, ali da s knedlom u grlu, očima punim „fuj“ suzica i dozom abnormalne neprijatnosti posmatraš dva bića istog pola koja dijele dozu nježnosti, to jeste homofobija.

Ublažena, nenasilna, ali jednako kobna kao i ova kofol prava. Riječ je, sama po sebi, promašila poentu, jer se ne bojiš ničeg, samo si… Pa, u nedostatku boljih riječi – peder.

5. Nek’ se oni jebu, ne dajte im samo djecu.

Tačno.

Ne bi trebalo pederima dati djecu, zato što je opšte poznato da samo muškarac i žena mogu da odgoje ljudsko biće. Normalno, zdravo i pravo ljudsko biće. Nije važno da li su dobno, finansijski te mentalno sposobni da to učine. Nije ni važno da li svaki dan biju dijete dok mu krv iz usta ne krene šikljati. Stvarno nije važno da li je to dijete voljeno i sito u zdravom okruženju. Nije.

Važno je samo da ima mamu i tatu. Pa šta ako ga i biju svaki dan? Batina je iz raja izašla, to zna svak’. Važno je da dijete ima jednog roditelja kao muškog, a drugog kao ženskog uzora. To je sva nauka. To je sve što je potrebno da dijete izraste u iole društveno prihvatljivu jedinku.

I meni je pozlilio od ove doze sarkazma. No, istina jeste da mnoga djeca odrastaju u uslovima koja su sve samo ne prirodna i porodično idilična. Istina je i da mnoga djeca, sticajem tragičnih okolnosti, odrastaju uz samo jednog roditelja. I ta djeca, ne vjerovali ili da, ispadnu sasvim normalna. U najvećem broju slučajeva.

A ima i djece koje baba odgoji pa im ništa ne fali. I čudnog li mi čuda ne postanu babe prije svog vremena. Jer biće da je za odgajanje djeteta ipak potrebno nešto malo više od penisa i vagine.

Ali jest’, stvarno nije okej biti gej.

Pogotovo ne u društvu koje se i dalje loži na onu dobru staru: „Zna se ko kosi, a ko vodu nosi“. Pogotovo ne u društvu gdje prave muškarčine dokazuju veličinu penisa tako što na smrt demoliraju tipa zato što je peder. Pogotovo ne u društvu gdje je veća sramota nemati mozak nego da platiš popu da kuću pospe svetom česmovačom. Pogotovo ne u društvu u kojem je ponekad stvarno teško biti čovjek. Naročito onda kad nemaš šta da jedeš.

Stvarno nije okej.

Srdačan pozdrav svim pederima i onima koji se osjećaju tako uz numeru
„Teška vremena“ u izvedbi renomiranog YU sastava „Neki to vole vruće“

Naslovna fotografija – thegaybeards.com