Budući da mene nikada nije zanimalo šta mi društvo, a Boga mi ni pojedinci, laju iza leđa reći ću, jer je važno da govorimo i ukazujemo na stvari koje nisu normalne.

Zašto? Činjenica da su „pametniji previše popustili“ je dovela do toga da je u društvu postalo nepodnošljivo da živiš.

Iako nemam djecu, imam oči da vidim, mozak da mislim, a i sama sam nekada bila dijete.

Ja sam bila dijete u godinama kada je izuzetno teško bilo biti dijete, i ne želim da se te godine ponove ikad i ikome. Uprkos tome kada se osvrnem na svoje djetinjstvo ne mogu, a da ne pomislim koliko je ono bilo srećnije od ovoga što danas namećemo djeci. Bili smo slobodni.

Da učimo, rastemo, razvijamo se. Bio je rat, ali smo išli sami u školu.

Nije nas niko vodio za ruku i nije bilo obavezno da nas niko poslije škole sačeka. Bezumnika je sasvim sigurno bilo i više nego danas jer je i vrijeme bilo takvo. Nismo jednom otišli u školu, a da se nije oglasila sirena za vazdušnu opasnost koja je govorila da ideš kući.

Mama i tata su u tom momentu bili na poslovima kilometrima od tebe, uzmeš torbu i ideš kući. Kao i sva druga djeca.

Nisi imao torbu na točkiće koju vučeš za sobom kao stjuardesa koja je krenula ne let.

Vidjela sam da je to ovih dana nenormalno popularno. Vjerovatno po savjetu nekog „nju ejdž ultra mega giga psihologa ili pedijatra“ jer su dječije knjige nenormalno teške.

Roditelji upali u zamku, pa i oni sami kažu previše je knjiga nije kod nas bilo tako. Teško im je. Kod nas nosio i blok broj pet, i patike i majice i punu torbetinu knjiga i nikad te roditelj nije pitao je li ti teško. Barem mene moji nisu. Torbe su nerijetko same od sebe težile 5 kg, a mi smo ih popularno zvali „frižider“.

Mislim da je u tim godinama dijete „dovuklo torbu na točkiće“ da bi ga druga djeca ubila od zajebancije. Nisi htio da budeš slabić. Sakrivao si i kada si bolestan jer si htio da budeš hrabar da ne budeš peka i mamina maza. Danas se to zove „self care i self love“ i nametnuli smo to i djeci.

Učiteljice zahtjevaju da djeca imaju svoje flašice za vodu jer je hidratacija pola zdravlja. Ne mogu bilo kakve flašice. Tačno je ona propisala. Pa sam tako vidjela da djevojčica vuče torbu na točkiće, koje su u moje vrijeme babe od 80 godina vukle kada idu na pijacu, i iz nje viri flašica vode.

Nisam mogla, a da se ne sjetim koliko sam puta popila vodu iz dlana iznad nekog kamenog korita u školi. I to ako je vode bilo. Sapuna sasvim sigurno nije. I jesam li ikad imala bakterijsku infekciju? Jesam li umrla od te vode? Jesam li umrla što nisam imala ubrusić da obrišem ruke? Brisao si ih od hlače i žurio da se na malom ili velikom odmoru još malo poigraš.

Da se odmah razumijemo, ne mislim da je bilo normalno što djeca u školi nemaju sapun, ubrus, a vrlo često ni tekuću vodu. Ali pobogu bili smo djeca. Nije naše bilo o tome da mislimo. Bilo nam je nebitno.

Bilo nam je nebitno šta jedemo za užinu. Koliko ko ima novca. Vrlo često užinu nisi ni imao. Istrčao bi ispred škole u prodavnicu i kupio sok ili smoki. Ili krofnu na improvizovanom štandu neke gospođe koja je tako zarađivala komad hljeba. Ili bi ti Nataša dala kiflicu koju je napravila njena mama.

Čula sam da se u nekoj školi u Srbiji djeca dijele na one čiji roditelji imaju novca da plate kompletan obrok djeci u školi i da oni jednu gala, dok imaš drugi red za djecu čiji roditelji imaju manje novca i da oni jedu kifle.

JESMO LI JEBENO NORMALNI? Jesu li to vrijednosti koje želimo da namećemo djeci? Da li je normalno da od malena prljamo njihove duše i učimo ih da novac sve kupuje pa tako i mjesto „u višoj kasti koja bolje ručka“.

Koleginica mi je rekla da se njena djevojčica buni jer ih u produženom boravku odvajaju od druge djece za vrijeme obroka jer je ona među onima koji plaćaju za obrok. Njima se u hodniku postavi sto i kuvarica ih služi dok djeca čiji roditelji ne plaćaju obrok ostaju u učionici.

Ona je mala, ali ima svijest da vidi da to nije u redu i želi da jede sa svojim drugarima. Neka druga djeca će već tada naučiti da žele da bude izdvojeni i privilegovani u odnosu na one koji imaju manje. Da im se služi.

I pitamo se kako nam je sistem vrijednosti otišao u kurac.

Eto tako.

I neću vam se izvinjavati zbog vulgarnosti jer sam ljuta.

Ljuta sam jer odgajate djecu koje se plašim. Djecu koja ne umiju da kažu dobar dan. Djecu koja ne nose kese starijima iz prodavnice. Djecu koja ti neće pridržati vrata od lifta nego će još bjesomučno pritiskati dugme da se ta ista vrata zatvore prije nego što stigneš. Djecu koja ne žele da uzmu slatkiš nego ti u oči kažu, ja to ne volim.

Nepristojnu, nevaspitanu i bahatu djecu. Djecu koja nemaju empatiju. Djecu koja ne traže heroje u romanima Branka Ćopića već na instagramu, youtube-u i tik toku, jer se tamo najlakše zarađuje novac. Obično tako što od sebe praviš budalu.

I ne moram da imam svoju da bih znala da to što radite nije dobro. Nije normalno. Ni pristojno. Ni kulturno.

Oni roditelji koji žele da svoje vaspitavaju ispravno i u duhu normalnih vrijednosti su budale. Njihova djeca su vjerovatno budale. Mekani, nježni i prišiva im se da će ih ovo društvo pojesti. Jer pravimo društvo u kojem treba da grabiš, kidaš. U kojem smo jedni drugima vukovi. Odvratno. Još je odvratnije što to radimo djeci.

I sada slobodno iznesite salve uvreda. Vjerujem da sam ih sve već odavno čula. Ali, ako se jedan roditelj zamisli, ako jedan roditelj kaže nije u redu ovo što radimo i hajde da promijenimo, neće biti uzalud.

Razmislite o tome…

Moj svijet je bio on. Mama, baka brat, drugari, crtani film, svi su oni bili popunjivači vremena do momenta kada bih vidjela kako ide niz ulicu.

Niko me na svijetu nije, niti će, voljeti kao on.

U njegovom zagrljaju sam se osjećala kao da me obavija plašt sigurnosti. Plašt topline. Kao da dobijam štit koji me čini neuništivom i nepobjedivom. U mom malom dječijem mozgu njegov zagrljaj je značio da će sve proći. Kada bi me gušio bronhitis i kada bi me on uzeo u naručje, on je bio i moj ventolin i moja inhalacija. Moj lijek.

Cijeli naš zajednički život bio je usmjeren ka tome da ga impresioniram. I onaj poslije toga takođe.

Naučila sam tako sve ono što brat nije mogao i želio. Voljela sam fudbal. U rekordnom roku sam naučila da pišem i čitam. Savladavala sam prije brata pjesmice koje ga je učio. Naučila sam da plivam jer je njegovo „bravo“ bilo melem za moju dječiju dušu.

Kada je bilo vrijeme spavanju željela sam da on ide sa mnom. Da li je moguće da sam mogla naslućivati koliko vremena nam je dodijelio život pa sam panično željela da traje što je duže moguće. Jednom prilikom sam mu rekla da ću ga zavezati kada krenemo da spavamo jer sam znala da se iskrada kada ja zaspim.

Onog dana kada je otišao bez povratka uzeo je polovinu mog srca, a ostatak se slomio.

Od tada sam se plašila da volim. Prestala sam da volim sebe. Pitala sam se zašto ja? Zašto meni? Zašto on? Zašto, Bože? Bog nije odgovarao.

Bronhitis me i dalje gušio. Nije više bilo mog štita. Nije bilo zagrljaja. Mama je bila umorna. Baka je bila tužna. Trudile su se. Nisu mogle biti tata.

Doktori su govorili da je gušenje posledica magle, pedijatar je govorio mami, dijete vam je osjetljivo, ovo je možda i na nervnoj bazi. Gušilo bi me kad god bi me život u mom dječijem mikrosvemiru pritisnuo. Plašila sam se. Otišavši bez povratka odnio je i sigurnost i spokoj.

Mislila sam da sam ja kriva. Mislila sam jer je on najviše bio moj. U mom sebičnom svijetu djelovalo je kao da meni i najviše nedostaje.

Dvadeset osam godina poslije mu pišem priče koje on ne može čitati. Dvadeset osam godina lijepim ovo srce koje mi je svojim odlaskom bez povratka slomio. Lijepim ga i razbijam na komadiće svaki put kada mislim o nama. Svaki put kada tražim tu ljubav u drugima.

Kao da bi me bilo ko mogao voljeti onako ko te voli onaj čiji si. A ja sam bila njegova. Rođena jer me on najviše želio.

Oni su me zavoljeli. On je želio da budem njegova kćerka.

Dvadeset osam godina pokušavam da ponovo zavolim sebe.

Da prestanem da ga tražim.

Da naučim da živim bez njega.

Nisam mogla da stojim sa nekim ispred oltara. Znala sam da neću moći, još kao djevojčica. Nisam jer bi me ubila činjenica da njega nema u prvom redu. Onaj koji sada čuva moje srce od svih, pa i od mene same, je imao dovoljno veliko srce da to razumije.

On ni ne shvata koliko je moje srce ranjeno i koliko je tih praznina morao da pokrpi baš on. On ne shvata da sada on moj život drži u rukama. I da samo ako malo jače pritisne sve može da slomi.

Skupila bih ja ponovo komadiće srca, da moram. Kao neki lični Lego koji godinama sklapam svaki put kada ga neko slučajno ili namjerno šutne i raspe na milion komada onda kada spustim svoje lične zidove koje sam kao vid zaštite podigla oko njega.

Život mi je kad god je bilo teško slao i nju. Slučajno ili namjerno. Da bude nježnost i razum u mom ludilu. Tako je bilo i nedavno.

Neki dan sam joj u nekom svom ludilu u kojem je došla mirna i staložena da me pita: „Jesam li dobro“, i pogledala me svojim nebo plavim očima rekla, slikoviti prikaz trenutne situacije je da stojim u požaru, a ti si došla, smiješ se i držiš cvijet, dok sve gori.

Smijale smo se toj mojoj opservaciji. Kao što smo se cijelo djetinjstvo smijale svim onim problemima koji su bili preveliki za naše dječije živote, ali su bili lakši jer smo se držale za ruke, kada smo trebale.

I ona je bezbroj puta zalijepila moje srce. Jer je mogla da razumije moj senzibilitet. Tako osjećajne i glupave, čuvale smo jedna drugu. Najbolje što smo znale. Čuva me i danas.

Vjerujem da je Bog nije slučajno poslao u onoj godini kada je njega oduzeo. Vjerovatno da mi pomogne da preživim. Nikada joj nisam rekla koliko me puta ona spasila od mene same. Nisam jer znam da bi plakala, pa u našem odnosu ja glumim grubijana. Ona se smješka i glumi da mi vjeruje.

Ona mi pomaže da se volim. Ona svojim velikim srcem svoje probleme ostavi po strani da bi liječila moje srce. Ona je jedna od nagrada zbog koje ovaj život ima smisla.

Dvadeset osam godina sam učila da se ponovo volim. Ove godine sam možda malo i uspjela. Ove godine je bilo toliko dana u kojima žurim da se probudim i da se radujem životu.

Koliko god vam vaši lični demoni izgledali veliki, nađite svoje lične anđele koji će vam pomoći da budu manji.

Ne možeš sam.

Treba ti neko da ti kaže volim te. Možeš ti to. Ustani. Hajde. Lijepa si. Treba ti neko da ti kaže, ja te razumijem. Plači kada je potrebno, to nije odlika slabih, već onih koji osjećaju, a to nikada nije slabost.

U tome je zapravo tvoja snaga u svijetu svega lažnog. 

Muževi su ostavljali žene uz obećanje da će se vratiti kada se snađu. Nerijetko su lagali. Majke su ostavljale djecu bakama kako bi tamo negdje, najčešće radeći najprostije poslove, zaradile za njihovu budućnost.

Vraćali bi se oko praznika, punih novčanika, umorni i sa željom da komšiluku dokažu koliko materijalnog imaju i da pokažu i sebi i svijetu kako nisu pogriješili.

Zidale su se kuće, pritiskala se papučica gasa skupog automobila da svi čuju kada se vratiš.

Oni iskreniji pričali su kako jedva čekaju penziju da se vrate, jer se nigdje bolje ne živi nego ovdje. Oni drugi pljuvali su po svemu što je naše radi šake, najčešće, njemačkih maraka koje su mogle da ti kupe kuće i stanove, ali ne i mir u duši.

Duša je uvijek bila prazna, razapeta između onog što ostavljaš i činjenice da ga ostavljaš da bi mogao da mu budeš bolji.

Šta je bolje? I šta djetetu više treba? Topla supa i majčin poljubac ili mercedes za punoljetstvo koji treba da pokrpi sve one noći kada poljupca za laku noć nije bilo.

Došao je i rat kojim smo cijepali zemlju u kojoj smo do juče živjeli. Nisi više odlazio samo zbog novca. Odlazio si da spasiš život. Sebe i svoje. Ko god je imao priliku „pobjegao“ je kod nekog svog.

Mi smo kada se rat već završio i kada su nas protjerali iz našeg grada, nakon kratkog zadržavanja u Prijedoru, otišli u Užice. Putovala sam kasnije Evropom ali se nigdje nisam osjetila većim strancem kao te 95. u Užicu.

Put do Užica preko Beograda izgledao je kao da idemo na kraj svijeta.

Možda zato što prije toga nisam otišla dalje od Prijedora. Brat i ja, dva provincijalca iz malog Sanskog Mosta, bili smo fasciniranim dvorištem „u strani“ u čijem podnožju se nalazila zgrada pa smo tako zabavu pronalazili u bacanju jabuka niz tu stranu na zgradu. I to je, kao i sve druge ideje koje su nas obično dovodile u neprilike, bila njegova.

Kao bratov najveći fan u vječnoj borbi za njegovu pažnju, sve sam slijepo pratila. Nije mi se dopadalo Užice. Tetka koja nas je primila je bila hladna, nezainteresovana i uglavnom je nismo viđali. Bili smo sami na svijetu u sred Srbije. Mama je pronašla u prodavnici djevojku, izbjeglicu iz Bosne. Nekog našeg. Iako osim toga što smo od nečega pobjegli ništa zajedničko nismo imali.

Nisam željela da idem u školu u Užicu. Svi ljudi koje smo sretali su bili ljubazni, prijatni, ali mi nismo tu pripadali. Imala sam devet godina, potisnula sam dosta tih odvratnih godina, pa se ne sjećam koliko smo se zadržali tu prije nego što smo se zaputili u Novi Sad, gdje je živjela naša druga „nerođena“ tetka.

Novi Sad je bio pitom i naš. Novi Sad je bio naša mala oaza u besmislu života koji nas je tih godina proganjao.

U Novom Sadu smo dobili privid normalnog života. Krenula sam u školu. Bila prihvaćena. I nisam imala nijednu negativnu stvar da kažem o Novom Sadu osim što smo u njemu živjeli „neki posuđeni život“.

U Republici Srpskoj nam je ostala baka i negdje u šumama, tada smo još uvijek u to vjerovali, i naš otac. Tražili smo ga preko svih mogućih organizacija i Crvenog krsta, no nismo mogli da dobijemo nikakve vijesti o tome ni da li je mrtav ili živ. Vjerovali smo u ovo drugo. Nikada neću zaboraviti sa koliko sam nestrpljenja pratila potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma vjerujući da će ti potpisi vratiti naš stari život na ono što je bio.

Bila sam mala i vjerovala sam da će sve biti po starom. Mi novo nikada nismo ni željeli. Moji roditelji su bili Jugosloveni i nikada nisu ni željeli državu u kojoj smo najednom počeli da se ubijamo zbog komadića zemlje. Tako su odgojili i mene. Brzo sam shvatila po maminom razočaranom licu i bratovom negodovanju da potpisi nisu vratili naš Sanski Most. Iluzija o našem starom životu se vrlo brzo raspršila,  ali smo znali da ćemo se vratiti u svoju zemlju jer se u njoj više nije vodio rat. Mi smo imali neke naše lične koje smo morali da zatvorimo.

Sjećam se da sam se kao mala pitala gdje će nas tata tražiti ako se vrati. Mi više nemamo kuću. Nemamo telefon. Nemamo adresu. Da li će misliti da smo ga napustili?

Na svim tim našim putovanjima, pored svojih nosili smo i njegovu garderobu, ako bi nas nekim čudom pronašao. Kao da je najbitnija stvar bila ružna šarena košulja koju nije nikada ni volio da nosi.

Voljela sam Novi Sad ali sam željela da se vratimo svom. I da nas tata nađe. Ili mi njega. Napisala sam to već milion puta, i napisaću još dva, mama ga je našla. Tražila ga je prvo među živima i svakim put lomila naša srca kada bi se kući vratila sama. Ne znam kako smo uopšte podnijeli to kada je krenula da ga traži među tijelima.

Valjda smo se nadali da ga tu nikada neće naći. Ali jeste.

Nikada neću moći izbrisati iz memorije dan kada sam otvorila vrata turbnog iznajmljenog stana u Prijedoru, koji je uvijek smrdio na dim, jer vatra nikada nije mogla da plane, niti da šporet „povuče“, i vidjela nju kako više mrtva nego živa uplakana stoji na vratima. Bila je majka koja mora da nam saopšti najgore moguće vijesti i da ona bude ta koja će nam slomiti srca. Slomili smo se svi. Te dane pamtim kao pregršt sažaljivih pogleda, suza kada me vide, crne. Nepregledne nijanse crne. Crvene i otečene oči. I jauci.

Zašto vam ovo govorim? Jer sam imala toliko razloga da mrzim ovu zemlju. U ratovima koju su se za nju vodili sam dala i prošlost i budućnost i mir i spokoj i sve to dajući im oca koji nikada nije ni želio da ide u njihove ratove niti da nas napusti. Otišao je.

Mi smo ostali bez svega, ali sve je bilo nebitno jer smo ostali bez njega. Ostala je ružna šarena košulja da je dalje prenosimo sa stvarima seleći iz jednog u drugi stan, jer kako bismo je mogli ostaviti negdje. Sjećam se koliko sam puta otvarala ormar u koji bi mama religiozno slagala njegove stvar i milovala rukave kao da sam i dalje vjerovala da će se jednog dana vratiti.

Život je bio više težak nego lagan. Više siv nego ružičast. Više nemam, nego što imam, ali nikada nismo pomišljali da negdje odemo. Kako bismo ga mogli ostaviti još jednom?

Kako kada je on u taj rat otišao zbog nas. Zbog njega učila sam ponovo kako da volim ovu zemlju. Kako da volim njegov Grmeč o kojem je pričao kao da je najljepše mjesto na svijetu na kojem si bio. Kako da volim moju Sanu na kojoj smo ljeta provodili on i ja zajedno. Kako da volim sjećanja na ulice kojima smo se vozili biciklom, on i ja. Tata i kćerka.

Nema tih maraka, eura, dolara i ostalih valuta zbog kojih bih ja ikada prodala svoju zemlju. Svoju naciju. Svoj identitet. Činjenicu da sam ovdje rođena. Da sam Srpkinja. Toliko dugo su me učili da toga treba da se stidim jer su neki moji ubijali njihove. A ko je ubio moje? Moj otac nije ubijen „slučajno“dok smo mi pucali na njih, a oni na nas. Ubijen je namjerno. Niko mi nikada nije rekao. Čula sam kako pričaju dok su mislili da ne slušam.

Nikada nisam željela da odem u neku od zemlja tih bjelosvjetskih šupaka koji su jednog dana držeći kartu ispred sebe odlučili da unište našu zemlju i naše živote. Putovala sam Evropom i ništa njihovo me nije fasciniralo više od mog da bih poželjela tamo da ostanem. Uživala sam šetajući Rimom, Lyonom, Firencom, Moskvom, Ženevom, Minhenom, Amsterdamom, Bečom i mnogim drugim gradovima, ali nikada nisam mislila da imaju nešto što ja nemam, osim činjenice da zarađuju više novca u kojem ne umiju ni da uživaju.

Otišla sam u Pariz da vidim grad ljubavi, svjetlosti, romantike i dobre hrane, dočekao me grad smeća, migranata, smrada, nepreglednih redova u Burger kingu. Naš Sanski Most je u odnosu na taj bučni i smrdljiv grad izgledao kao najljepša oaza. Njihova Sena u odnosu na moju Sanu je bila zagađena, prljava i tužna kao i beskućnici koji su se skupljali ispod njenih mostova. Ispod mostova na mojoj Sani se vodila ljubav ili si kradom pušio cigarete i pio prvo pivo.

Zarađivala sam i malo i puno. Dok sam zarađivala malo razmišljala sam o ideji da odem, da bih kao i svi mogla da pomognem ovima koji ostanu. Da odem kako bih mogla da se vratim. Nikada nisam razmišljala da odem jer je njihovo bolje od mog. Uprkos tome ta ideja mi je stvarala mučninu u želudcu. Na sreću nisam ni morala.

Nikad nisam štedjela novac za crne dane. Živim svaki kao da je poslednji. Ja sam crne dane vidjela. Crne godine. I decenije. Nema tog novca koji od crne može napraviti rozu.

Novac trošite dok ste srećni. Dok ste zdravi. Novac trošite dok imate s kim. Novac trošite na lijepe stvari. Nemojte ga čuvati za sprovode, lijekove i bolnice.

Kada imaš svoj mir i kada si srećan i najmanja varošica postaje grad ljubavi i tvoje lične svjetolosti. Kada si prazan i potrošen, izmučen i tužan, nema te količine novčanica niti građevine koja će ti zagrijati dušu. Mir prvo moraš pronaći unutar sebe kako bi prestao da lutaš. Toliko dugo sam bježala od same sebe jer me plašio bezdan tuge koji se u meni nalazi.

Bezdan je išao sa mnom i u Beč i u Grac. I u Budimpeštu i u Varšavu. Koliko god sam daleko odlazila nisam mogla da odem. Jedini smiraj nalazila sam na klupi ispred mramorne ploče sa koje me on ozbiljno gledao. U polo majici. Sjećam je se. Bijela sa crnom kragnom.

Koliko sam takvih mogla da mu kupim…

Tu na klupi ispred njegovog spomenika sam bila kod kuće. Tu je on našao svoj mir, a mi smo prihvatili činjenicu da ga nema.

Kako je samo otišao i nikad se nije vratio, to je bilo jedino mjesto na kojem je postajala jasno da nikada neće doći kući i da nas ipak nije pronašao. Iako ga je kod kuće čekala ružna šarena košulja koju nikada nije volio. I nije ova zemlja kriva što smo mi bili budale pa smo tim kod kojih sada idemo kao jeftina radna snaga dozvolili da nam kroje budućnost. Nije ona kriva da bi je mrzio.

Rekao je jednom davno Aleksa Šantić:

„Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.”

Nije hljeb tamo samo gorak. Ponekad je i sladak. Doslovno.

Tamo ništa nije ni moje ni tvoje. Sve je tuđe. Probaj prvo da zavoliš svoje i da ga prihvatiš. Ima ova zemlja toliko toga da ti da.

To je naročito izraženo u kasabama, ali budući da je kasaba naselila i ovo malo gradova što imamo u BiH, od primitivizma se ne možeš zaštiti.

Primitivizam drugih ljudi te tjera da i sam budeš primitivan i nevaspitan, ali da je svjetina vaspitana na glupa pitanja ne bi morao ni da odgovaraš.

Imam 37 godina. Pitanje o broju godina je takođe jedno od besmislenih i glupih pitanja, jer nije baš najjasnije šta bi odgovor trebao da vam kaže. Godine ne znače ni da si zreliji, ni mudriji, ni pametniji. Broj nečijih godina o nekome vam govori doslovno ništa.

U kasabi broj godina se koristi da ti kaže koliko si propala kao žena ako imaš određeni broj godina, a nisi se ostvarila na određenim poljima za koje kasaba smatra da su bile tvoje polje da u njima zakačiš iksić.

U kasabi se broj godina koristi da ti odredimo „da li se dobro držiš za svoje godine“ ili si ipak „propala“.

I koliko dugo još možeš da rađaš, prije nego što kasaba potpuno digne ruke od tebe i počne da te sažaljeva.

Rodila sam se u prosječnoj radničkoj porodici u kojoj niko nije bio naročito buntovan i u kojoj su se vrlo rano zakačili iksići u svim obaveznim poljima. Očekivala bi kasaba da imam iste svjetonazore kao moja majka koja je počela da radi čim je postala punoljetna, udala se i  rodila dvoje djece. Dječaka i djevojčicu. Školski primjer savršenog. Nema kasaba šta da ti zamjeri. U kojoj je otac završio fakultet, bio onaj koji više zarađuje, štiti i dominira. Otkud iz takvog primjera savršenog ovakva ja. Nesavršena, neposlušna i sa greškom. Otkud od tako normalnih roditelja, ja koja ne želim ništa što društvo želi da mi nametne kao poželjno. Ne znam.

Vjerujem da bi mi život bio lakši da konstantno ne plivam protiv struje i da ne moram da odgovaram na glupa pitanja jer sam od njih odavno i previše umorna. Pokušavala sam da odgovorim i samoj sebi. Zašto ne želim. Zašto nemam uobičajene hobije. Zašto stalno imam potrebu da se borim. Zašto ne želim da se vežem i sputam. Ne znam. Takav je valjda materijal od kojeg su me pravili.

Kasaba bi rekla da je štof od kojeg su me pravili sa felerom. Ja sebe nikada nisam smatrala „oštećenom“ zbog izbora koje sam svjesno napravila u životu.

Imam trideset sedam godina, od kojih sam 14 godina u vezi sa sjajnim muškarcem. Od toga zajedno živimo 13. Kada to kažem kasaba brže bolje žuri da mi kaže kako sam ja faktički udata. Zašto se kasaba sikira oko mog bračnog statusa? Ne znam. Zašto je kasabi draža udata od neudate, isto ne znam. Kakvog tačno uticaja na kasabu ima to da li sam ja potpisala neki papir kojim sam postala nečija žena ili otišla u crkvu i zaklela se pred Bogom to isto. Ni to mi nije najjasnije. Ja nikada nisam bila protiv tuđih izbora. Nikada nisam nekome nametala svoje. Poznajem neke sjajne žene koje su se udale i koje su željele i velike svadbe na kojima sam se sjajno provodila i nikada nikoga nisam pitala zašto se udao ili oženio samo zbog toga što ja nisam. I ne želim.

Da li činjenica što nikada nisam poželjela da uzmem nečije prezime i „sklopim“ brak znači da manje volim muškarca s kojim sam u vezi?

Usudila bih se reći, apsolutno ne. Ukoliko ste dovoljno pošteni reći ćete i sami da potpisivanjem nekog dokumenta svog partnera niste počeli da volite ni više ni manje. To nikada nema veze sa tim. Voljeli ste ga ili ga volite zbog potpuno  drugih stvari koje ste sami sebi postavili kao prioritet.

Vaš i moj ne mora apsolutno biti isti i to nikoga od nas ne čini ni boljim ni gorim od onog drugog.

Da li sam ja protivnik braka? Apsolutno ne. Da li sam ja protivnik toga da me neko sili da potpišem papir da bih se uklopila u društvo i željela da budem ista kao svi? APSOLUTNO DA.

Ne vidim zbog čega bilo koga treba da zanima takva trivijalna stvar, kamoli da ga tišti.

Zašto se kasaba ne sikira kada neku ženu tuku? Omalovažavaju, ponižavaju. Zašto kasaba tu ne žuri da joj kaže da griješi i da je zaštiti.

Zato što je kasaba najčešće pokvarena, jer da nije ne bi bila licemjerna.

Ako kasaba ne gleda svoja posla onda bi to trebala da radi predano i stalno. Ne samo onda kada ti zbog toga može prišiti neku etiketu oštećene.

Moj brak ili „nebrak“ nekako mogu i da svare, ali kada izgovorim da trenutno ne želim da imam djecu, kasaba pada u očaj. Zašto pobogu i kako te nije strah da to glasno kažeš. To se ne dovodi u pitanje, o tome ne razmišljaš. Djecu rađaš jer je to prirodno i jer tako treba i jer ti je data mogućnost. Nikada nisam bila od onih što će učiniti sve samo zato što mogu. Da ne mogu, kasaba bi jedva dočekala da me sažaljeva, da me tapše po ramenu i utrljava so na ranu. Budući da mogu, a ne želim, ja više nisam samo oštećena, ja sam monstruzna. Ja po logici mrzim djecu. A ko još mrzi djecu? U moje prisustvo se ne dovode djeca jer „ja ne želim da imam djecu“. Ja sam žena koja se usudila da kaže glasno da do sada nikada nisam poželjela da se „ostvarim“ kao majka. Ja sam neostvarena. Nesposobna. Sebična. Razmažena. Ne bježim ni od jedne od tih etiketa i vjerovatno ste u pravu, samo ja etikete najčešće odsječem odmah jer me žuljaju. Možete ih prišiti i 150.

Da li sam ja kasabi ikada rekla da ja nikada neću imati djecu. Nisam. Šta sam ja kasabi rekla, kada se drzne da postavi tako intimno i glupo pitanje, da do sada nikada nisam poželjela da imam dijete, a da ću ga ako ikada poželim imati zato što sam sama tako željela, a ne zato što mi je kasaba rekla da treba. Ja poznajem sjajne žene i majke koje kao da su rođene da budu baš to, a poznajem i one za koje je prava šteta što su ikada dobile mogućnost „da se tako ostvare“. Ja poznajem i neku sjajnu djecu u čijem društvu uživam da provodim vrijeme, a poznajem i cendrave i razmažene koji me istinski smaraju. Da li svako dijete treba da nam „bude divno“ samo zato što je dijete. Ne treba. Ali se djecom treba baviti, jer se oni rađaju i daju ti mogućnost da ih oblikuješ i vaspitaš. Do tebe je kako ćeš. Oni ti daju mogućnost ali ne i garanciju da će „ispasti“ onakvi kako ti želiš.

Da li sam ja zbog svojih životnih izbora bolja ili gora od vas? Naravno da nisam. Pitanje je retoričko, ali zbog ograničenosti kasabe i na njih smo počeli da dajemo odgovore.

Ja u slobodnom društvu i ovom vijeku zahvaljući generacijama žena koje su se prije mene borile da imam pravo da biram kako ću, biram da budem slobodna. Da živim svoj život i svoje izbore. Ne namećući ih nikome i ne dirajući u tuđe.

Živite kako god i s kim god želite. Dok god je to vaš izbor i ne ograničava vaše slobode.

Živite punim plućima i radujete se svakom danu.

Živite tražeći za sebe najbolje, najugodnije i najkomfornije.

Živite tako da budete srećni. I jurite svoju sreću. Gdje god ona bila.

Druge pustite da sanjaju svoje snove i žive svoje živote. Jer ne sanjamo svi isto…

Krenula da pravim raspored u glavi, kako da uklopim kafu u kafiću koji se otvara u 10 i doručak u hotelu koji traje do 11. Pije mi se još kafe, ali ne one hotelske. Ne doručkuje mi se. Ali trebala bih. Trebaju mi ležaljke u hladu, i jedne na suncu. Treba mi knjiga. I tri kreme za sunčanje, da li su 4 kupaća dovoljna. Treba li mi punjač? Da li da Nemanji napišem poruku rukom ili na viber. On spava i vrlo rijetko overtinkuje kao ja. Poruke rukom su kjut, ali da li će vidjeti. Više niko ne ostavlja poruke napisane rukom. Sišla sam na plažu sa milion pitanja u glavi, valjda jer je moj mozak još nije osvijestio da sam na odmoru, a svaki radni dan podrazumjeva odgovor na milion složenijih pitanja.

Spustila sam tu natovarenu torbu na prvu ležaljku. Ušla u more. Već je bilo ljudi na plaži. Da li da ostavim to sve tek onako? Ponijela sam sav novac. Tu su mi dokumenti. Dva telefona. I samo sam u jednom momentu presjekla i rekla sebi: PRESTANI!

Koga briga za stvari koje možeš nadoknaditi. I ostavi svoj mozak na miru. Otplivala sam. Ne okrećući se prema tim materijalnim stvarima koje sam ostavila na ležaljci.

Volim komfor, ali ne po svaku cijenu. Volim i novac, ali ga trošim kao da sutra ne postoji. Nikada mu ne dajem moć i ne želim da on vodi moj život.

Legla sam na kamenje, pustila more da me zapljuskuje. Ležala sam tako i razmišljala kako sam nekad odlazila na plažu sa peškirom u ruci i 20 kuna. To je bilo dovoljno za ono što mi je ujutru trebalo. Smaralo me da ležim na ležaljci jer to nije bilo kul i ležali su samo bogati turisti. Ja sam na more dolazila kod ujaka. Bila sam kao “lokalno” stanovništvo. Dođem kad hoću i nemam vrijeme do kad traje doručak. Nigdje ne žurim i nigdje ne moram biti. Osim na ručku u 2. Radujem se ručku jer ujak kuva kao najbolji chef. Kremu najčešće ne nosim jer sa 20 ne razmišljaš o borama i koži koja stari.

Ne nosim ni kačket, ni šešir, ni rezervni kupaći. Ne mislim o upali i reprodukciji. Realno, i nemam rezervni kupaći.

Ne nosim torbu na plažu, nisam išla na manikir, pedikir i depilaciju prije mora. Nisam išla ni na tretman kod frizera. Na more sam dolazila preko Zagreba do kojeg sam putovala busom ili vozom. Tu me čekao ujak. Voz je nekada znao da kasni po dva sata. Nije smetalo.

Na plaži sam obično bila sama. Ujak i ujna bi dolazili, odlazili, kao i moja mlađa braća. Ja sam imala svoje mjesto na ploči gdje je sunce pržilo jako, ali nisam mislila o sunčanici.

Samo sam jednom fasovala neki gadan virus.

Sada nervozno cupkam ako su na granici četiri auta ispred nas. Gdje žurim? Ne znam. Zašto žurim, ne znam ni to.

Imam sve što želim. Zašto se onda zamaram glupostima. Zašto mi je odjednom važna ležaljka. Odlučila sam da ležim na kamenju, onako. Bez peškira. Jer zaista nije bitno da budeš srećan. Ne želim da mi trebaju četiri mekana hotelska peškira da bih bila srećna. Neću ih se odreći ali ne želim da im dajem na značaju. Neću namazati kremu sa SPF-om i nema veze što mi je koža osjetljiva i stari. Starim i ja. 37 nije malo godina.

Želim da uslikam ovaj momenat i već slažem rečenice u glavi da opišem stanje uma i gluposti kojim sam se izložila da bi vam rekla NEMOJTE NI VI. Moram zapisati, da ne zaboravim. Prestala sam i da pišem jer sam umorna. Ne želim da budem toliko umorna. Pisanje je moja stvar. Pisanje me čini Jelenom, Despoticom. Onom što je imala svoj blog i pisala na Loli. Onom čiji je najpopularniji tekst bio kako mrzim sve te stvari kojima se sada zamaram.

Želim da vratim Jelenu koja manje misli, a više uživa. Onu samoživu i pomalo bezobraznu. Bezobrazna sam i dalje. Opet jer sam umorna. Od čega sam toliko umorna? Od tereta koji sama uzimam da nosim bez da to iko od mene traži. Kao i ove dvije torbe koje sam jutros ponijela na plažu.

Trebao mi je ovaj odmor. Da samo pustim. Da pustim te torbe u koje sam natrpala toliko toga, a ne treba mi. Sebi trebam samo ja, šačica dobrih ljudi koji me vole, i da su moji zdravi. Ne moram da spasim cijeli svijet. I ne mogu. Više i ne želim.

Ponekad su verbalno nasilje i predrasude mnogo gore od bilo kojeg oblika fizičkog nasilja kojem možete izloženi. Ne želim da zvučim grubo, ali svi smo mi doživjeli da bismo nekada radije da nas neko udari nego što ga moramo slušati dok nam riječima para dušu. Kada vam neko ubija sistematski samopouzdanje i ono što je suština vašeg bića.

Mnogo puta sam doživjela da o meni na prečac zaključuju ljudi koji me nikada nisu upoznali. Na uvodno predavanje na fakultetu došla sam kao vesela i neopterećena djevojka. Veliki broj mojih kolega, i muških a i ženskih je na osnovu odjeće koju sam nosila, stava koji sam imala i ne znam čega sve ne, automatski pretpostavio da sam glupača.

Ne sjećam se šta sam konkretno nosila tog dana, ali još uvijek pamtim poglede i došaptavanja kada bi me ljudi vidjeli u trenerci koja je otkrivala 5 cm stomaka i majici sa dekolteom. Ni danas u tome ne vidim ništa neprimjereno i skandalozno, naročito ne nešto na osnovu čega biste ocijenili nečiji karakter i intelekt. Nečiju čestitost.

Nakon prvih ispita su se iznenadili da sam sposobna i da mislim, iako na toj prvoj godini knjigu pošteno nisam ni otvorila. Bila sam pomalo umorna od potrebe mog okruženja da me uvijek vide među najboljima. Kada je jedan kolega otkrio da sam ja ta Jelena Despot koja je bila treća na rang listi kada su izašli rezultati prijemnog ispita bio je šokiran. Ja sam bila zapanjena koliko je površan. Ja o njemu do tog momenta nisam zaključivala uopšte. Bio je za mene samo kolega kao i dvadeset drugih. Ja sam u njegovim očima do tog momenta već bila nemoralna glupača.

Nikada nisam imala potrebu da im objašnjavam ko sam i da nisam takva. Puštala bih one koji su bili spremni da o meni pretpostavljaju najgore da i dalje misle tako. Danas mislim da se praviti naivna i nevina uopšte nije loše. Naprotiv, mnogo je jednostavnije. Razumijete, zar ne?

Glupa žena za mene nije ona kojoj je intelekt ograničen, jer za to u dobroj mjeri nije ona kriva. Glupa žena je ona bez samopouzdanja, samopoštovanja. Kupljena žena. Prevarena žena koja se uporno vraća. Ponižena. Ošamarena. Zaslijepljena. Ukalupljena. Mnogo je takvih i među visokoobrazovanim i naočigled emancipovanim ženama.

Dok su o meni oni koji su mislili da me poznaju pretpostavljali sve najgore, ja sam u svojoj studentskoj sobi pisala poeziju i plakala radi, više se ne sjećam ni koje nesrećne ljubavi. Uživala sam u tom osjećaju koji je izazivala neuzvraćena ljubav jer mi je on omogućavao da pišem. Neki će možda razumjeti, neki sigurno ne. Ne pokušavam da vam se opravdam nego želim da dočaram. Do svoje 23 godine nisam imala ni jednu značajnu dugu vezu. Ozbiljnu. Dok sam ja „nemoralna glupača“ sa dekolteom i slobodnim ponašanjem spavala sama i maštala o velikoj ljubavi koja treba da mi se desi, ove zakopčane i smjerne, fine studentice, kćerke i drugarice su se nakon ponoći krišom uvlačile u mnoge studentske sobe. I neka su.

Jedino što mi je smetalo u njihovom ponašanju je bilo licemjerje. Zašto bi te bilo briga šta o tebi misli neko drugi dok uživaš? Dok si srećna? Zar je sex u XXI vijeku još uvijek tabu? Koga briga ako si s njim samo radi sexa?  Moja prijateljica je jednom imala sjajnu opasku koje se i danas rado sjećam.

– A što da krijem, pa ne spavam ja s njim radi njega?  Ja to radim zbog sebe…

Žene i djevojke imaju potrebu da glume „poštenje“ i „čestitost“ čak i onda kada to niko od njih ne zahtjeva. U redu ako je njihov izbor da se čuvaju za onog nekog. Ali, čemu gluma ako niste takve.

– Bila sam sinoć sa Bojanom, ali nemoj, molim te nikome reći.

Koliko sam se puta nad ovom i slični rečenicama zapitala: zašto? Zašto ti je stalo šta o tebi misli Ivana, Milana, koleginica sa fakulteta ili komšinica? Naročito kada su u pitanju tako banalne stvari kao što je ta da si se sinoć ljubila sa Bojanom i možda ti je dotaknuo grudi. Koga briga? Jesi li bila srećna? Jesi. Zašto se osjećaš krivom?

Zašto nam je nametnutno da moramo nositi košuljice zakopčane do grla? Imati samo jednog momka za kojeg češ se kasnije i udati. Djecu. Diplomu. Posao. Kuću ili stan. Zavidne kulinarske sposobnosti. Da moramo biti pametne i obrazovane. Lijepo počešljanje i decentno našminkane. Isfenirane. I sve da bismo bile dobre i poštene žene. I kad sve to postignete opet ćete za nekoga biti kurva.

Kada budete strijepile a neko na ulici za vama ne bi dobacivao: kakve si.. Jer se dobacuje samo „uličarkama“. Meni su dobacivali. Uvijek sam gledala da to govori mnogo više o njima, nego o meni. Smijala bih se. Zabavljali su me vrlo često sa svojim zabludama i pretpostavkama o meni utemeljenim na onome što su mislili da znaju.

Nekad bi me i povrijedilo. Jednom neandartalcu sam tako pokazala srednji prst nakon čega je došao da me udari. Znači, bilo je u redu da on meni dobacuje vulgarnosti, a zabolio ga je moj srednji prst. Prkosno sam mu se unijela u facu i rekla da čekam da me udari. Odšetao je.

Htjela sam da zaključim da vas ni najmanje ne treba biti briga šta o vama misli neko drugi dok god u svom srcu znate ko ste. Čekati blagoslov da uradite nešto što bi vas usrećilo. Opravdavati se zato što se uradile nešto što vam je izmamilo osmijeh na lice. Pokušavati da razbijete predrasude koje o vama imaju. Truditi se da im pokažate da iza vašeg dekoltea stoji i intelekt. Ma… Oni koje pustite dovoljno blizu će sigurno vidjeti vaše prave boje.

A svijet? Koga briga šta misli svijet?!

Njoj dečko nije dozvoljavao da izlazi sa prijateljicama, pa čak ni na kafu. Određivao je šta će obući. Govorio bi joj ponekad da je kurva i da treba biti srećna što je želi.

Ponekad bi je ošamario. Vjerovala je da je to zaslužila. On je želio da ona u to vjeruje. Srozao bi njeno samopozdanje do stepenice kada više ne bi moglo niže.

Ona ga je i dalje voljela.

Ja bih to nazvala bolešću.

Dozvoliti nekome da te kažnjava fizički i emotivno samo zbog toga što postojiš i što si mu to dozvolila je nenormalno. Ne postoji ni opravdanje, ni razlog, ni povod. Ne govorim ovde o ženama koje su žrtve nasilja iz kojeg ne mogu da se izvuku.

Govorim o sve većem broju onih koje su spremne da prigrle to nasilje. Koje uživaju da budu kontrolisane, obezvrjeđivane i koje misle da od toga bolje nisu zaslužile.

Naletjeh prije par dana na ispovijest učesnice nekog rijalitija o nasilju. U prilogu i video. Ona priča kako je doživjela nasilje od bivšeg momka. Voditeljka je potiče da o tome priča kao da priča o svom najvećem životnom uspjehu.

Radoznalost me natjerala da sagledam do kraja, iako nije bilo dugačko bilo je dovoljno da ova odvali: „Svaka malo ljepša djevojka nekada je bila žrtva nasilja. To je normalno“. I to se emitovalo vjerovatno i na televiziji.

Vjerovatno dosta ljudi ne bi ni primjetilo, ali neka je sigurno u sebi rekla: „Ja sam dobra riba podrazumjeva se da me tu i tamo neko pljusne“, jer to je IN. Moderno je da ložiš na opasne momke, da flertuješ sa kriminalom jer te sve to definiše kao dobru žensku. Pa šta je tu i tamo neka ćuška? Bitno je da gradiš imidž.

Kako ljubav i nasilje mogu da stoje u istoj rečenici? Kako možeš misliti da te neko iz ljubavi šamara? Kako možeš misliti da je sa tom razbijenom usnom želio da budeš lijepa? I kako to sve objašnjavaš samoj sebi?

Zašto želiš da živiš život u kojem se sve svodi na provjeravanje njegovog telefona i njegovih džepova?

Iako su neke moćne žene godinama unazad radile na tome da ti i ja danas ravnopravno možemo da stojimo pored njega, nosimo pantalone, imamo veću platu od njega i kažemo mu „jebi se“, ako tako želimo, postoje neke nesrećne žene koje su spremne da odbace sve ono što im je emancipacija i pokret za ženska prava donio i vrate se stotinama godina unazad. I ne samo to. One su to spremne prigrliti i propagirati kao normalno.

Postoje tako žene koje ne rade, jer su njihovi muževi suviše ljubomorni da bi dozvolili tim ženema da idu na posao. Postoje žene koje ne smiju da se jave drugom muškarcu jer će zbog toga dobiti batine. Postoje žene koje sve to trpe, žmire i prave se da je to normalno.

Takve žene svojim kćerkama, sestrama i drugim djevojčicama iz okruženja šalju poruku da je u redu biti žrtva. Zbog čega? Zbog porodice, zbog imidža, zbog mira u kući? Kakav je to mir u kojem nemaš pravo da budeš lijepa jer on smatra da ti time provociraš druge muškarce? Kakav je mir u kojem moraš da ugušiš svoj svaki poriv kako ne bi imala razbijeni nos?

Da bi nasilje nad ženama prestalo, žene same moraju shvatiti da nije i nikada neće biti u redu da budu žrtve. Žrtve muža, momka, djece. Ne postoji opravdanje niti razlog da budeš ošamarena.

Ne postoji neko ko bi ti danas mogao zabraniti da obučeš suknju, namjestiš frizuru i odeš sa prijateljicama na kafu. Ovako napisano zvuči banalno, zar ne? Ko bi ti to branio.

A brane ti. Znaš i sama. Brane ti da budeš čovjek!