SAD

U SAD zabranjeno je unošenje lekova koji izazivaju zavinost, poput antidepresiva i pilula za spavanje, bez recepta. Stoga, ako se oslanjate na pilule za spavanje tokom dugog leta, imajte ovo na umu. Da biste uneli bilo kakav antidepresiv ili sredstvo protiv bolova koje izaziva zavisnost u SAD, morate imati saglasnost lekara.

Ujedinjeni Arapski Emirati

Verovali ili ne, neki sasvim uobičajeni lekovi su na crnoj listi u ovoj zemlji uključujući kontraceptivne pilule (Diane i još 36 vrsta lekova), Advil i Panadol. Takođe zabranjeno je sve što sadrži kodein, valijum ili ritalin, kao i lekovi za lečenje HIV-a, side i hepatitisa. U slučaju nužde putnici mogu dobiti dozvolu da unesu terapiju koja će biti dovoljna za 30 dana, ali samo ako imaju dozvolu Ministarstva zdravlja.

Tajland

Restrikcije se odnose na neke lekove koji sadrže kodein, pa tako lek koji se koristi za lečenje hiperaktivnosti i koji se u svim zemljama normalno prepisuje, ovde može biti oduzet na granici.

Hong Kong

Bez recepta zabranjene su tablete za spavanje i lekovi za erektilnu disfunkciju i anksioznost.

Singapur

Singapurt zabranjuje žvake protiv pušenja, pilule protiv anksioznosti, nesanice i protiv bolova bez recepta lekara. Uobičajeni lekovi poput onih koji koriste dijabetičari ili ljudi sa viškom holesterola biće vam oduzeti ukoliko procene da imate zalihu za više od tri meseca.

Japan

Japan je jedna od najprijateljskijih zemalja, ali im je politika kada su lekovi u pitanju veoma striktna. Deksamfetamin, koji se koristi u lečenju hiperaktivnosti, pseduoefedrin koji se može naći u lekovima protiv gripa, zabranjeni su bez recepta. Lekovi koji sadrže kodein ili morfijum zahtevaju poseban dokument da biste ih uneli u zemlju.

Kina

U Kinu nemojte ni kretati ako za svaki lek koji nosite nemate i pismeno obrazloženje od lekara. Svaki lek možete imati za maksimalno nedelju dana, a važno je poneti i kopiju svakog recepta jer će na granici original uzeti za sebe.

Grčka

Ima strožija pravila za kodein od ostatka Evropske unije. Dozvoljen je samo na recept na kojem mora da piše doziranje i da je samo za privatnu upotrebu.

Južna Koreja

Svi lekovi koji su narkotici zahtevaju odobrenje od korejske Administracije za hranu i lekove, kao i recept lekara.

Rusija

Za svaki potencijalno sumnjivi lek zahtevaju recept, stoga antidepresive, pilule za spavanje i lekove koji sadrže kodein obavezno ponesite recept.

Koliko je poražavajuće ne dozvoliti jednom dječaku da plače jer onda je kao neka baba, strina, djevojčica, pičkica, plačipička, pizda, kmeza…

Sve redom ženske odrednice, uglavnom pežorativne, omalovažavajuće, umanjujuće i aposlutno nepoželjne.

Sva ta potisnuta emocija sigurno rađa frustraciju, a i jasno smo im poručili da su u slučaju da plaču jednaki slabom, ženskom biću i da djevojčice/žene tako i treba da tretiraju – kao manje vrijedne, nedovoljno jake, kmezave i one kojima treba pokazati kako biti kao superioran kamen.

Vjerujem da dobrim dijelom i u tome leži ključ odrastanja samosvjesnijih, ispunjenijih i srećnijih dječaka/muškaraca, koji nisu robotizovani, već, gle čuda, živa bića koja imaju SVE emocije.

I ne stide se da ih pokažu. Jer to nije sramota.

Za razliku od mnogih postupaka kojima, valjda, treba da pokažu svoju muškost.

Izvor: Facebook/Tekst prenosimo uz saglasnost autorke

Sve je počelo bezazlenim kvarom tokom pranja ture šarenog veša. Pred kraj čujem kako nešto žulja i škripi, jedva nekako završi, ja već premrla od straha šta ću naći kad zavirim u bubanj. Perem sve dječije trenerke i majice, ako se šta sjebalo, moraće u vrtić go ili u nečemu mom.

Sve je na broju, osim jedne čarape, al tu je i neka prašina, tako to bar meni izgleda, pa zaključujem da je volšebno nestala čarapa nestala zauvijek i ostavila za sobom trag na vešu, ali i stroju. Zvala sam nekoliko mjeseci ranije majsora da mijenja gumu na mašini, pa opet okrećem njegov broj.

Prvi put kad je došao, u zgradu do ove u kojoj je za moje pare gostovao i ovaj, drugi put, me ispitao od Kulina bana do današnjih dana. Tada sam bila novopečena raspuštenica, zašto da sad smišljam neki drugi izraz, kad ovaj svi ovdje odlično poznaju i još bolje ga upotrebljavaju, pa smo majstora za veš mašinu dočekali sin i ja.

Ubrzo se ispostavilo da je on i profesor, psihijatar, logoped, matematičar, da je stručnjak za hortikulturu i vodonstalater i onaj što ide od vrata do vrata tokom popisa, jer mi je održao ubrzan kurs iz vaspitanja, objasnio koliko riječi moje dijete u ovom periodu treba da zna izgovoriti, kao i da ga poduči koliko je jedan plus dva, pa malo me posavjetovao o zalivanju biljaka, gdje je najbolje mjesto za drvo života, nešto je tu ispričao i o sifonu, ne o sisama, ja sam tu pero laka kategorija,  plus odakle sam, koliko imam godina, a dijete, gdje radim, kako ide, koliko mogu pojesti.

Odgovarala sam, mučenica, na ta njegova krajnje umjesna pitanja, jer sam bila psihofizički labilna, a i gumu na bubnju još uvijek nije bio promijenio, pa sam ocijenila da je bolje da prećutim. O kako sam bila u zabludi.

Nekoliko mjeseci kasnije, dakle, čarapa je odradila svoje i majstor je ponovo tu. Iako sam ga ubjeđivala da mašina dobro prima i ispušta vodu, on mijenja pumpu, jer, kaže, malo hoće, malo neće. Mada sad ova priča baš zvuči kao neki trećerazredni pornić – sama žena, čeka cijeli dan, dolazi majstor za veš mašinu, od svega toga je, kad je otišao, bio samo osjećaj da me tu neko jeb.. Upalim ja mašinu, sutradan, jer je tako preporučio, ono još grđe žulja i škripi.

Tu počinje moja golgota. Dolazio je prvo za tri dana, pa za pet, pa kad sam nazvala da vidim jel normalan, jer mi je sad već stanje počelo da se mijenja od očaja, preko zbunjenosti do histerije, i da me ne interesuje koliko je zauzet, jer mašina, koju je popravio tako što sam podobro platila da radi, radi al još gore.

Kad sam peti dan nazvala uz prijetnju da će osvanuti na naslovnoj strani svih novina, a kako me je ranije pitao gdje radim znao je da je to moguće, iako nije, jer ko bi na prvu stranu razapeo moju priču o majstoru za veš mašinu, dolazi napokon da popravi ono što je majstorski pokvario.

Kopa li kopa frajer u kupatilu i sve izgleda da će biti u redu dok mi ne postavi pitanje: “A jel tvoj muž nije bio kod kuće ni kad sam ja ono prošli put dolazio?” Nastavlja: “Jel vi to ne živite zajedno?” Tu nije kraj: “Nije to baš najbolje, al šta da se radi, ako ne ide, ne ide” Ja sad već počinjem da mislim da me ovdje neko zajebava i da je ovaj poslan da kvari sve redom i da me tlači.

Nastavlja majstor: “Ček, ček, pa ti ono bi u stanu tamo u drugoj zgradi?” “Pa nije ti baš pametno da budeš podstanar, možeš malo para dodati mjesečno, pa dići kredit i kupiti stan, mislim, ostaće sutra i tvom djetetu” Za kraj dodaje: “Al, dobro, možda se i udaš drugi put, al bilo bi bolje da sad gledaš da ima stan pa da se fino skućiš.”

Jel treba nacrtati koliko je ovo neotesano? Jel potrebno uopšte drobiti o tome otkud pravo jednom jeb… majstoru, ponavljam, ovo nije atak na profesiju, već na ljudsku drskost da propituješ, sjetuješ i mrcvariš nekoga ko ti plaća da popraviš nešto za šta si, navodno, sposoban, i da to radiš ćutke, a ne da zadireš u nečiju privatnost, koja je, eto, tabloidna, ali nikako tuđa i javna stvar.

Jel zna iko ko je slična reinkarnacija ovog majstora za sve, osim za svoj posao, da kad te neko nazove da dođeš i iščupaš čarapu koja je napravila havariju, to znači da dođeš i uradiš upravo to, bez da mu uzimaš krvna zrnca, skeniraš mozak, radiš amniocentezu, odrađuješ otisak prsta, promjer glave, lobotomiju, praviš rascjep duše i otvorenu operaciju srca? Pa, dokle?

I dokle da svaki samoprozvani majstor, koji se slučajno obreo na mjestu zločina, treba da postavi svaku ženu koju je tu zatekao na njeno, a neko njegovo mjesto? Da joj objasni šta i kako bez muškarca, bez stana, sa nedovoljnom platom?

I otkud on i svi kao on znaju kome treba muž, vlastiti stan ili veća plata, da li je sve to što sam mu rekla samo stvar kurtoazije ili je ta neka moja priča mnogo ljepša, ili bolnija? Šta da mu kažu one žene koje je muž brutalno tukao, šta da mu odgovore one kojima je druga stambena opcija Sigurna kuća, one koje žive od tuđe pomoći ili rade za neku bijednu dnevnicu?

Ili one koje ne žele muža, a žele dijete? Ili one koje bi sve to da imaju, al, eto, ne ide. Ili one koji bi da sve to nemaju, al, eto, ide. Neka muška figurina bi bila dovoljna da izbjegneš sve te neugodnosti, neki muški pokušaj koji će samo poslužiti da se vidi da tu, u kući ima muškarac? S njim ti ne bi masno naplaćivao svoje neznanje, svoju nekulturu i svoju bahatost?!

Ili šta, treba uvesti rentamišić, pa kad dolazi neko pred kim “treba” da pokažeš kako nisi usamljena, ožalošćena i nesposobna žena, da mu vrata otvori dvometražna nakupina aminokiselina? A tad bi majstor ćutao, znam da bi. I gledao bi samo u taj bubanj i kao klasično bezmudo stvorenje pričao o lijepom vremenu, a ne o tuđem životu.

Rješenje je jednostavno – ili naučiti da popravljaš sve po kući ili da popravljaš sebe, jer druge je, očito, nemoguće. Pa kad taj neki majstor sljedeći put započne Kviskoteku, odmah ga diskvalifikuj, dok još nije stigao do igre Bliski susreti. Pa nećeš, majčin sine majstore, kvariti mašinu za desetine maraka i hvatati nikoga tu za gušu svojim pitanjima.

Biti kulturan je jedno, al biti kulturan se može samo sa kulturnima. Za ovog majstora i njegove pajtose se ne treba truditi ostaviti utisak one što je pročitala hiljadu knjiga. Samo mu priprijetiti naslovnom stranom, ne platiti kad dođe da popravi svoj kvar, jer je imao priliku da prvi put pokaže raskoš svog talenta i zalupiti mu vrata dok na pragu pokušava da objasni kako je onaj kvar od neki dan bio druge vrste, pa je ovo danas ipak… cijena… više posla…

Ode majstor poderan k'o čarapa.

Rasbarušena i suha kosa? Kokosovo ulje.
Nemate kremu za brijanje? Kokosovo ulje.
Suha koža? Kokosovo ulje.
Smetnje sa probavom? Kokosovo ulje.
Dijeta? Kokosovo ulje.
Zdrava hrana? Kokosovo ulje.
Zaštita od sunca? Kokosovo ulje.
Smetnje u braku? Kokosovo ulje.
Vara vas momak/djevojka? Kokosovo ulje.
Trebate kredit? Kokosovo ulje.

Bio je to znak da se zaista moram posvetiti tekstu kojem sam malo prije no što sam pročitala ovaj post već dala naslov (ovaj koji vidite). Bio je to kao onaj znak pored puta. Jer, zaista jesam u to vrijeme intenzivno razmišljala o tom kokosovom ulju i za šta je sve ono dobro. Što bi se reklo – i sama nedavno postadoh žrtva reklame. Al neka, ne žalim.

O famoznom ulju od kokosa mislim da danas nema čovjeka koji nije čuo. Baš kako FB prijatelj kaže, dobro je za sve. Eto kakvi smo ti mi ljudi, kad prerastemo ljekovita svojstva rasola, surutke, čuvarkuće, makadamije, argana ili aloje vere unezvjereno tražimo nešto novo, nešto ljekovito, nešto što će da nas riješi svakog estetskog i sličnog zla. Nešto što možeš i da namažeš na hljeb i na njemu ispečeš jaje, a vala i da istovremeno podmladiš kosu i riješiš se zanoktica. I neka.

To je, prosto, u ljudskoj prirodi – da vjeruje u neko čudo, neko čudotvorno dejstvo, pa ako to nije baba s kašikama ili Milan Tarot onda nek je bar neka biljka koja je i juče bila tu, samo je čekala da dođe na red. Svoj red u ljudskom poretku dobrih odluka i dobrih stvari kojim ćemo pričiniti svako dobro vlastitom postojanju.

Tako i ulje od kokosa; u posljednje vrijeme nam je potrebnije od vazduha i hljeba, prvi je zagađen, drugi goji. Kokosovo ulje ima samo dobre strane – mažeš njime sve živo, sve će ti se preporoditi i procvjetaćeš. Nema toga što jedan prsohvat ulja od kokosa riješiti neće. I neka.

Kupila sam ga i ja, što da ne?! Očekujem uskoro da imam vidno manje od postojećih 38 godina i da mi kosa prestane biti tanka. I da više nemam milion sitnih ožiljaka po cijelom tijelu, već da imam kožu bebe. Pa da, i dijete ću mazati, ljeto i jeste, a pročitala sam da je kokosovo ulje bolje od svakog sredstva koje inače koristim kao zaštitu od sunca. Mama? Mama je već odvadila u kutijicu da ima za pete, ruke i laktove. Odvadiću i drugima koji žele.

Jel u redu da budem pokondireni klon, još samo jedan konzument u nizu, još jedan pokusni kunić, još jedna osoba od glave do pete namazana kokosovim uljem? Jeste, ako mi se ćefne i ako imam vremena i strpljenja da na sebi testiram još jedan spasonosan produkt savremnog doba. Ne bih da vrijeđam, al ovo ulje od kokosa ti je kao sveta knjiga, samo maži i uz, doduše, koju molitvu makar sebi u bradu ima da vaskrsneš u potpuno novo, aman mitsko biće, vanvremenske ljepote i zdravlja. I neka.

I neka isključivo i samo zbog toga što za koju marku nije loše ubijediti sebe da doživljavaš neku renesansu. Da su ti kosa i koža ljepše, da ti crijeva bolje rade, a zubi ti ponovo skoro mliječni. Al svaka sveta knjiga, pa i ova koja propisuje ulje od kokosa za sve i svašta, treba valjda da podmaže i dušu. I da spriječi da se smrtno razočaraš, da se osjetiš izdano. I prevareno. I klonirano.

A koliko tog ulja od kokosa ide za na dušu?

E, tu ti ja shvatim da je to ulje od kokosa samo još jedan od pokušaja u nizu da sebe sačuvamo od onoga što je neminovno – da se mijenjamo, da postajemo stariji, da to ne treba da znači da smo ružniji ili gluplji, da želimo da zajebemo vrijeme i da želimo da umremo bez ijedne bore, sa grivom na glavi i podmazanim unutrašnjim organima, da bježimo od toga da se mijenja sve oko nas, ali i mnogo toga u nama.

I da možemo da podmazujemo mnogo toga vanka, al’ džaba sve ako nismo njegovali ono najvažnije – ono što jedino ne možemo namazati kokosovim uljem i jedino koje ga i ne treba.

Sebe, negdje unutra, negdje u nekoj dubini koja je zapravo tu na površini, samo smo zaboravili na tu sebe, na onu kojoj ne treba neki egzotični orah koji će izgladiti nabore i zategnuti otromboljeno.

Jer, šta si ako iznutra nemaš neku boru, neku neravninu i neki ožiljak? Šta si ako si sve to oduvijek mazao ne znam čime samo da bude što manje vidljivo? Šta si ako si spolja besprijekoran, a negdje tamo unutra samog sebe truo, pokvaren ili neadekvatno njegovan ili liječen?

Čovjek bez onog dijela sebe koji se ne vidi kad te neko presretne na ulici ili u liftu, koji ne obnavlja i ne liječi nijedna aronija ili ćurokot, je uzalud potrošio novac na sve te pomade, jer uzalud ne znam čime mažeš spolja, ako ne obnavljaš kako treba iznutra.

A ja, nastavljam li da koristim ulje od kokosa? Nastavljam, al istovremeno stavljam neke nevidljive ljekovite obloge, volim, radujem se i ne trudim se baš previše da ne ostarim, spolja. Šta mogu, kad mi je važnije da mi je duša mlada. I čista, sa borama i ožiljcima.

Taj naš mali, ušuškani vrtić je već tri godine dom za moje i još nekolicinu divne djece. Već se toliko poznajemo da smo kao mala srećna porodica. Već je toliko vremena prošlo, da kada saberem sve one sate koje je moje dijete tu provelo, dolazim do jasne računice – pa mnogo više nego sa mnom, ako izuzmemo period tokom kojeg spava. Dok mama završi obaveze na poslu, dijete je u vrtiću.

I tako je i sa ostalim njegovim drugarima. Male glave, pune pitanja, nasmijane, razigrane. Pa, djeca. Bezazlena, ponekad se koškaju, padne pokoja suza, ali i tako mali se iskreno vole. Samo su djeca iskrena.

Ali njihovi roditelji? Pa, velike glave, pune briga. Nerijetko. Svjesne da su i njihova djeca, baš kao i moje, u vrtiću kao u svojoj drugoj kući.

Jer tamo su satima, tamo su od i prije nego što su prohodala, progovorila, odbacila pelene. Tamo su usvojila lijepe i korisne navike; da sama jedu, da dijele sa drugima, da pokupe stvari za sobom, da se igraju bez svađe, da uvažavaju starije…

Vrtić nije igraonica, već mjesto gdje mala bića stasavaju u velike ljude. Po karakteru, ali i gdje od bebe izrastu u prava veća čuda prirode. Djeca rastu od ljubavi. I pažnje. Vrtić, stoga, nije vašar niti mjesto gdje ćemo ih ostaviti dok pozavršavamo poslove. To je oaza odakle kreću u život.

I onda, te zlokobne riječi. Ta tužna poruka koja svaki mjesec osvane na tim vratima preko čijeg su praga prešle stotine mekanih stopala. Kao roditelj sam obeshrabrena, povrijeđena, dotučena. Jer, nije to nečiji hir, znam da nije. Nije nečija odluka da ne da pare za boravak svog djeteta u vrtiću, tu gdje ono postaje čovjek. Nije to zato što neki mama i tata neće, već samo zbog toga što nemaju.

Šta kad kasni plata, kad je otišla na neke druge takođe bitne stavke, kad je ovaj mjesec trebalo zakrpiti neku rupu? Šta kad prilaziš tim vratima na kojima je tvoje ime ispisano nevidljivim mastilom, jer ti kasniš? Šta kad uprkos tome i danas dovodiš svoje dijete i povjeravaš ga na čuvanje tim istim ljudima, koji ga hrane, presvlače, stavljaju na spavanje, igraju se s njim, a znaš da nisi ispoštovao svoju stranu ugovora? Šta osjećaš, koliko te boli, koliko te je sram i zašto je tebe sram?

Zato što je vrtić jedino rješenje koje imaš. Jer nemaš ni baku, ni servis bilo koje vrste. A moraš na posao, jer od njega živiš. I tvoje dijete. Zato što kad ti sat zazvoni, postaješ automat, a najradije bi se pokrio po glavi i ostao tu. Dužan si, a na tvoje će dijete opet neko paziti. Spremaš se za posao, spremaš se da i danas budeš nasmijan i društveno prihvatljiv. Da se uklopiš u modus roditelja koji dovodi dijete u vrtić i trči za obavezama, pa sve to u rikverc. Samo što nedostaje bitna karika – teško je biti staratelj volonter u beskrupulozno potrošačko doba.

Djeca rastu od ljubavi. Al tako je uglavnom dok ne porastu. Onda se živi od svog rada. Ne da bi se radilo, već da bi od svog rada platio vrtić. Nisu, ipak, svi roditelji te sreće. Naučeni smo da, eto, ne može baš sve. I da imaš koga ujutro da povedeš za ručicu, i da imaš čime da to platiš. Plata kasni ili je nema ili je moralo biti za nešto preče od prečeg.

Mnogi današnji roditelji-volonteri su krivi samo za to što su poželjeli da imaju i taj smisao, to ispunjenje. Zbog kojeg se onda crvene. Ne svojom krivicom. Sva naša tuga staje u tu poruku na vratima vrtića.

Iza svojih riječi, koje ću uvijek potpisati punim imenom i prezimenom, stojim i stajaću dok sam živa, mislim da se pravdati nikome ne treba niko od nas, a ponajmanje onima koji žele da negativno okaraketišu bilo čije postupke ili odluke s kojima se intimno ne slažu. Ipak, i dalje sam sve uvjerenija da je žena ženi najveći vuk.

Uostalom, pročitajte našu prepisku, pa sami prosudite:

Zdravo,

Želim da svoj pogled na život podijelim s vama, draga Lola. Sigurna sam, da će mnoge pripadnice ljepšeg pola pronaći, u mogu reći, i mojoj priči.

Naime, dijete sam razvedenih roditelja , mogu slobodno reći “bezveze razvedenih”. Moj život je tekao, mogu reći, čudnovato. Naime, roditelji su mi se razveli, kad sam bila beba. Odrastala sam uz majku i majkinu rodbinu.
Jer ona nije zeljela da kontaktiram s očevom rodbinom.

Ove pišem zbog toga što je danas stopa razvedenih brakova sve veća i veća. Ljudi moji, stanite!

Današnje žene imaju prenizak prag tolerancije. I zbog tog svog niskog praga, osuđuju svoju djecu na život bez očeva. I lijepe na sebe etiketu “lake žena”. Koja ostaje na njima zauvijek. Toga sigurno nisu svijesne. Čim se tako lako odlučuju na brak. A još brže na razvod.

Pitaju li se samo zašto su one vrijednije od nas drugih žena. Pa  eto baš ne moraju ništa da “trpe”? Već jednostavno one pokupe pranje i vrate se majci. I ostave svome dijetetu žig koji nosi cio život?Jednostavno ne razumijem i znate šta nikad nikad neću razumjeti. Nikad.

Opravdanje da srušite svom malom biću čitav svijet, može biti samo nasilje među partnerima. Ništa drugo.

Kad se dotaknem ove teme, uvijek se kroz osmijeh sjetim svoje bake Neve, što je s dedom bila u braku 70 godina, kako ona kaže, sretom braku. A Bog je svojedok da je tu bilo i te kako suza i znoja, muke i bola. Al eto ostala je tu, ostala je jer kako da ostavi pobogu pa “svog čovjeka”? Kako da sruši sve što se mukom uradilo, izgradilo? Kako da ražalosti svoju mnogobrojnu veselu čeljad?

Kako da pljune na svoj status žena? Kako vi možete?

ANONIMNO, MOLIM VAS, MOŽETE STAVITI INICIJALE I.B.

*********************************************************************************************************

Poštovana,

Ovaj put Vam neću pisati kao Lola, već u svoje lično ime, što inače nije praksa, ali je ovo slučaj bez presedana, baš kao što je i tekst koji ste nam poslali.

Ovo Vam pišem kao mlada žena koja se razvela, kao majka jednog četvorogodišnjeg dječaka. Moj jedini suvisli komentar na ovo što ste napisisali je da nikad u životu nisam pročitala nešto ogavnije. I jako mi je žao što jedna žena tako razmišlja, al svako ima pravo na svoje mišljenje, pa ću i ja da poštujem Vaše.

Ipak, uvrijedili ste mene, kao čovjeka, kao misaono biće i, što je najvažnije, kao roditelja, a vjerujem da bi i mnoge druge žene koje su u situaciji kao što sam ja dijelile moje mišljenje. Kao prvo, zašto su žene te koje imaju prenizak prag tolerancije i zašto su one te koje osuđuju svoju djecu na bilo šta, kao što ste naveli? Ako slučajno niste znali, postoje netolerantni muškarci, kao i oni koji OSTAVE svoju djecu, o ženi neću da govorim, ona je u tom slučaju, da kažem, nebitna.

Dalje, razvod ne znači da dijete više nema oca, ima ga dok god je on živ i dok god on želi da ga dijete ima! I tu nijedna majka ne može ništa, ako ništa, postoje zakoni. Kao što rekoh, postoje i muškarci koji su osudili svoju djecu da žive bez njih, ako niste čuli za takve, raspitajte se!

Za etiketu da sam laka žena… Pa, mogu živjeti i s tim, ako mogu 24 sata brinuti o svom djetetu i nastojati da izraste u zdravu osobu i dobrog čovjeka. Ne znam samo ko će to da mi za zauvijek prilijepi tu etiketu? Neko poput Vas ili neki muškarac, neki komšija, slučajni prolaznik? Ja mislim da vi život niste iskusili, pa ću sve ovo tumačiti kao danak neiskustvu.

Nadalje, postoje brakovi kojima su prethodile godine i godine zajedništva, pa ne opstanu. Zato što ništa u životu, a naročito brak, nije crno ili bijelo. I svako ima neku svoju priču, a Vaša je tako uopštena da boli. I ne, ne pitamo se da li smo bolje od vas, jer se ne poredimo s bilo kim, samo živimo svoj život, a to je jedno veliko umijeće. Ne suditi drugima i tumačiti nečije odluke onako kako se nama učinilo zgodnim.

I samo da znate, postoje i žene koje se nakon razvoda ne vrate svojoj mami, već se bore i rade, od svoje plate plaćaju režije, kredit za auto, vrtić i sve što je iz dana u dan potrebno za dijete i sebe. Idu na posao, dijete voze i vraćaju iz vrtića, uspavljuju ga, igraju se s njim, bdiju nad njim kad je bolesno, raduju se svakom njegovom uspjehu, ne smiju biti ni umorne, ni bolesne, ni neraspoložene jer o djetetu tad skoro da i nema ko da brine, recimo pričam Vam o sebi. I nisam usamljena u tome.

I kakav to žig nosi moje dijete? Vjerujte, nikakav. On je jedan srećan, nasmijan, bezbrižni dječak koji ima žive roditelje koji ga vole i majku koja nikad neće braniti njegovom ocu ili bilo kome normalnom i zdravom da ga vidi – to što je Vaša majka to činila, ne znači da su sve žene takve. Moje dijete je dijete ljubavi i tako će biti dok sam živa, a ne neko žigosano stvorenje.

A što se vaše bake tiče, ona je tako izabrala da živi, što ne znači da je u redu. Ma koliko Vi mislili da jeste, jer zajedništvo treba da se zasniva na obostranom poštovanju, a to što je ona pristajala da bude robinja, njena stvar.

Ona i slične njoj, kao i Vi ste pljunuli na žene, ne ja i slične meni! Ubjeđujući nas da je u redu da nešto zbog nečega treba da trpimo i da je svaka druga odluka pogrešna i dovoljna da budemo žigosane kurve, a naša djeca žigosana djeca žigosanih kurvi.

Nadam se da ćete se nekad postiditi zbog svojih riječi, mada čisto sumnjam!

Svako dobro,
Jelena Pralica

I sve to ja treba da platim? Sve to treba da plaćaju roditelji koje niko o tome ništa pitao nije, samo nam servirate odluku, kao taj vaš zdrav obrok. U šarenim tanjirićima. Samo što se od tih vaših obroka dobija čir na dvanaestopalačnom i proradi žuč, u najboljem slučaju završiš na psihoterapiji. Pa, jebem ga više, imal šta u ovoj zemlji da treba pokrenuti, promijeniti, poboljšati, a da mi roditelji ne treba da ne izvrnemo džepove i skočimo s mosta?!

Rodilo se, valja ga ljuljati. Jeste, svako snosi odgovornost za odluku da postane roditelj, al kad mu je država maćeha, možeš ti svoje majčinstvo da okačiš o prut ko usrane gaće. Sve nam je mač sa sto oštrica, jer mi smo zemlja prosperiteta, ne znamo za manje. Nećeš da rodiš, sebična si. Kad napokon udovoljiš strini i komšiji, pronađeš životnog sapatnika, ili se ko Grčka zadužiš da ti probude jajnike, ostaneš trudna, dobiješ otkaz, jer niko ne želi da plaća tvoje roditeljsko, niskobudžetno ostvarenje.

Kad rodiš, dijete ti pokupi tuce bakterija, jer je iz one stvari ispalo među bakterije, u porodilištu. Dok ne platiš, majčin sine, ni ne znaš zašto te tri kile i dvjesto imaju zabijenu iglu na po čela i sondu u grlu, jer tek uz neku nadoknadu ljekar progovori narodnim jezikom. Pa ti, umjesto da kupiš novu haljinu kad izađeš iz porodilišta, čisto da proslaviš srećna što nisi dobila gangrenu u tuš kabini staroj decenijama, te pare usmjeriš u nekoga ko je inače plaćen za svoj posao.

I sve misliš, samo nek je zdravo. Ne žališ sebe, ne žališ pare, ne žališ što život ode. Svaku novu najavu i odluku, koja se isključivo tebe tiče, a u mislima su ti te tri kile i dvjesto, dočekaš uz tu mantru. Samo nek je zdravo. I malo po malo, dočekaš da ti serviraju raznorazne zdrave račune, za koje nit imaš para, nit imaš živaca. Možda tek mišljenje, al ono je ovdje tariguz.

Odrasla sam u vrtiću. Mama je dobar dio radnog vijeka provela kao vaspitač. Sjećam se pasulja i kupus salate, supice, makarona sa sirom, paštete, griza koji sam prosipala ispod stola. Nit me spasio avokado, nit me unazadila salama. Još draže su mi uspomene na tu igru, spavanje u dugim gaćama i drugarstvo, pjesmice i brigu teta koje su, baš kao i danas, provodile dnevno više vremena s djecom od njihovih roditelja. Pretežak posao, baš kako mi je teška spoznaja da mi potiho, ispod žita natuknu poskupljenje vrtića. Ne tete, one su tu samo kao pred streljačkim vodom, isturene da budu glasnik loših vijesti, za puno odgovornosti i nedovoljne plate.

Jel može neko da kaže nama, roditeljima vrtićke djece, onako kao čovjek jasno i glasno, zašto da dodatno plaćam zdravu hranu. To znači da sad jedu smeće? I da to vaše poturanje smeća ja sad treba da revolucionarno unaprijedim iz svog novčanika. Ne, ne mislim da djeca jedu pomije i otpatke u vrtićima, al mislim da ste pronašli dobar način da opravdate svoj plan o novom nametu, upakovanom u zakonodavni celofan. Zašto tako nemušto, skoro posramljeno govorite o skupljem boravku u vrtićima, kad ćete besramno to da naplaćujete, jer odnekud nametnuti treba – država je samo donijela zakon, vi ga samo poštujete, a između je raja koja sve to treba da pokusa, zarad zdravlja budućih pokoljenja.

Nit me spasio avokado, nit me unazadila salama. Još draže su mi uspomene na tu igru, spavanje u dugim gaćama i drugarstvo, pjesmice i brigu teta koje su, baš kao i danas, provodile dnevno više vremena s djecom od njihovih roditelja.

Iskreno, ne morate mom djetetu davati odvojene porcije mrkve, karfiola i mesa, slobodno može kao i do sada, sve zajedno u čorbu. Žitarice ni kod mene ne jede, vala ne trebaju mu ni kod vas. Kad mu bude do zobanja, već ćemo se nekako snaći. Te neke začine, nove, koje spominjete, slobodno izostavite, trogodišnjaku je sasvim dovoljan prstohvat soli. Kurkumu ionako koristimo samo kad imamo goste iz Indije. I nemojte me, ako Boga znate, slati na gastro doškolovavanje, nit imam vremena, nit volje da učim zašto je tofu bolji od slanine.

U zemlji gdje su sirotinjske bolesti, poput šuge, i dalje dio folklora, gdje na dječijim odjeljenjima u bolnicama stoluju žohari, gdje si uvijek u nekom redu čekajućem, gdje ako kupiš majicu nemaš za kiflu, gdje su generacije odrasle na uštipcima i čvarcima, mi pričamo o bromatologiji. Pričajmo, al kad bude mjesta za svako dijete u vrtiću, kad korupcija i mito ne izgrizu svaku aplikaciju za isti, kad roditelji budu bez anksioznosti izdvajali za tako nešto, iako će sad horde da se jave da obdanište u Njemačkoj košta stotine evra. Da, u Njemačkoj ima i avokado i tofu i kurkuma, mi imamo jebenih 500 maraka plate i dobro smo živi.

Autorka: Jelena Pralica, novinarka Nezavisnih novina

Ne znam, evo, zgrčilo mi se nešto u grlu, stislo u želucu, a svijest prosto ne može da prihvati. Zamišljam nevjericu, strah, užas u očima djevojčice i dječaka dok njihov “voljeni” otac drži pištolj uperen u njih. I puca.

Teškom mukom kopam internetom. Isplivavaju strahote. U Hadžićima 25. februara ubijen četverogodišnji Smajo Ćesir, za čiju su smrt optuženi majka i očuh, koji su ga dugo fizički i psihički zlostavljali. Isto su mu činili i djed i baka. Sve ih je iritirao njegov plač.

Neka četiri mjeseca kasnije, Sarajevo. U kontejneru pronađeno mrtvo muško novorođenče zamotano u krvavu maramu. Majka mu je preko usta i nosa zavezala plavu krpu, ugasivši mu život.

Malo zatim, dvogodišnji Ajnur Smola iz Kaknja podlegao u zeničkoj bolnici. Očuh ga je divljački bacio na krevet i nanio mu teške povrede glave jer je zaplakao.

Sve ovo se zbilo 2014, u svega nekoliko mjeseci rukom “najmilijih” su ubijena djeca od tek dana, dvije i četiri godine. A koliko ih je prije i poslije…

Rijeke kritika. Što dijete nije raslo uz oca, ma da, baš se morala preudati, nije kao vidjela da je to jedan obični luđak, i majka je podjednako kriva… Komentari na društvenim mrežama su jezivi, najprizemniji oblik fašizma. Niko ne pita što dijete nije raslo uz oca i da li bi majka, eto možda, radije htjela da bude u sigurnoj kući, koje nema. Da li se možda obraćala nadležnima, a oni su istrajavali u pokušajima da zaštite svaku stranu, svačija prava. Šta su radili ljudi oko njih, koji su morali nešto primijetiti?

“Isprebijao me je šipkom i motkom, ubadao makazama, ekserom, pekao i goreo kožu cigarom, sekao žiletom… Sramota me je da pričam šta mi je sve radio…“ Čitam ovo istovremeno u jednim srbijanskim novinama i ne vjerujem. A vjerujem da žena koju je suprug tri dana držao zaključanu u kući u Kaluđerici i zlostavljao dok nije uspjela da pozove policiju, ne laže. Koliko hrabrosti i progutanog ponosa treba da izađeš i javno progovoriš o zvjerstvima koje ti je počinio neko koga si sam izabrao. Da s njim dijeliš dobro i zlo. Ne samo zlo.

I opet salve osuda. Sama ga je birala, ko joj je kriv, ko ju je tjerao da bude sa manijakom, bolesnikom, bilo joj je lijepo dok su se ljubili… Sve gadosti svijeta u površnim komentarima. Svaki stoti se zapita šta je tu istu ženu nekad ranije gurnulo u zagrljaj takvom istom čovjeku, kojem je rodila troje djece. Da li je neka muka, bezizlazna situacija ili, prosto, ljubav. Ona najčistija, kad nekome vjeruješ do srži, pa previdiš one najsitnije detalje koji je možda trebalo da budu opomena.

Ali, ljubav se ne posmatra kroz lupu, nije to uzorak za mikroskop ili hemijsku analizu. Ona te ogoli, pa povjeruješ da je neko, tek, malo više ljubomoran, posesivan ili zaštitnički nastrojen. Da to što lako mijenja raspoloženja, ponekad preglasno priča, začas zagalami, zna izreći teške uvrede ili se, pak, zaključa u neki svoj svijet, bude nedodirljiv i odstutan, znak da ga pustiš, proći će.

Ne razmišljaš da se bori sa vlastitim demonima, već često čak kriviš sebe, ili neke okolnosti. Ne baviš se naukom, psihologijom ličnosti, pedagodgijom, metodologijom, psihijatrijom, jer nisi sto stručnjaka u jednom, već jednostavno čekaš potvrdu one nekadašnje ljubavi i vjeruješ da će sve doći na svoje.

Mada, kad se desi zlo i krene poplava  komentara, pametni smo da pametniji ne postoje. Sve sami eksperti. Seciramo slučaj iz svih uglova. Ja prva znam ponešto reći, osuditi, naglas razmišljati gdje joj je pamet bila da živi sa nekim takvim, pa pregrizem jezik, jer se sjetim da niko priseban ne bi pomislio da je ljudsko biće koje vodi iole normalan život, sa kojim liježeš i budiš se, sposobno za krajnju neljudskost. A tako je, vjerujem, bilo i među četiri zida ovih upropaštenih porodica. Svaki znak labilnosti je pripisivan lošem momentu. Njih više je bilo ventil za loše dane, besparicu, razočarenje, beznađe.

Naučeni smo da do krajnjih granica trpimo, jer je razvod sramota, biti dijete rastavljenih roditelja ne tuga već još veća sramota, ostaviti tiranina kukavičluk i bijeg od života koji, jelte, nije samo med i mlijeko. Trpi, izdrži, proći će. Čula sam jednu ženu kako govori da majke danas sigurno neće vaspitati svoje kćerke da budu domaćice. Prosto, kaže žena da su prošla ta neka vremena. Ipak, znam da i ona, negdje na dnu srca, očekuje da njena kćerka sutra bude dobra supruga i majka, da joj je kuća vazda čista i sve ovce na broju, jer, u suprotnom, to bi bio poraz nje kao mentora. Džaba, inficirani smo time.

Nisam pozvana, nit želim da upirem prst, nezahvalno je više nego možda u bilo kojoj drugoj situaciji, ali krivicu za porodično nasilje, koje ne samo da ne jenjava, već kod nas kao da se tek budi, pripisujem koktelu baš tog nasljeđa, urezanih tobože vrijednosti i vaspitnog  tereta koji kod nas ide kao dio rodnog lista i miraza, i nepostojanja sistemskog rješenja da ne liječimo posljedicu već uzrok – svako ko nije podoban da bude dio društva, kolektiva, zajednice treba da bude prepoznat i izolovan, na neki adekvatan način. Mi, nažalost, rijetko takve “sistemski” uočimo na vrijeme, pa nam se dešava da dobri muž preko noći postane zlikovac, blagi komšija poremećeni manijak, poznanik pedofil ili rođak ubica.

A nešto je na to ukazivalo i u međuvremenu, samo o tome ćutimo po hijerarhiji. Nek prljavi veš ostane unutar porodice, nek rodbina ne širi dalje, nek se komšije prave gluve i nijeme, učitelj da drži jezik za zubima, prijatelji da zažmire na jedno oko, nadležni da čekaju zvaničnu proceduru. Jer, što nije zateftereno, nije se ni dogodilo. A patologija samo buja. Prikrivamo devijacije zbog stida i straha od osuda, a sistem uporno čeka da zvanično zbacimo tu koprenu.

Teško vrzino kolo, koje, nema nam druge, moramo sami raspetljavati.

Manje javno podučavati o silikonima, pradama, koktelčićima i selfijima, više o samopoštovanju i vjeri da svaka teška priča ne mora imati tužan kraj. Ukazivati na probleme i pozivati da nasilnici budu procesuirani. Da se ne stidimo priznati da smo, eto, pogriješili u izboru. Da ne trpimo ničije demone, zbog toga što se bojimo kako ćemo sutra prehraniti djecu. Da stvaramo generacije žena koje će biti svjesne svojih vrijednosti, snage i hrabrosti. Da ne ostaju s nekim ko im stavlja nož pod grlo, jer nemaju kud. Da nije sramota da pokupe i odvedu svoju djecu, pa makar i pod drvo u parku. Da mora postojati rješenje! Opet sistem i samo sistem.

Jer, žene mogu sve, samo su nas ubijedili u suprotno.

Autorka: Jelena Pralica, novinar Nezavisnih novina