Fokus njihovog poslovnog poduhvata usmjeren je na izradu torbi. Inspirirane vlastitim životnim iskustvima i potrebama moderne žene, stvorile su liniju torbi koje kombiniraju funkcionalnost, eleganciju i praktičnost. Njihova priča o poslovnom uspjehu i prijateljstvu svakako je inspirativna, a samo za “Lolu” Adrijana nam je ispričala odakle obje u tom poslu i kako raditi “Coolin” torbe koje su postale su simbol elegancije i ženstvenosti u svijetu mode.

Koliko sam upoznata, Adrijana, Vi radite u metalnoj industriji, posao koji je dominantno muški. Kako je biti žena na rukovodećoj poziciji u tom biznisu?

– Rukovodeće pozicije ne bi smjele biti izdvajane na isključivo muške ili ženske, kao ni druge profesije. Mišljenja smo da svaki posao treba raditi onaj tko je najbolji u tome, neovisno o spolu ili bilo kojem drugom kriteriju. 

S partnerkom ste kreirali “Coolin” torbe, odakle Vi u modnim vodama?

– Ideja je došla spontano, kao što to sa idejama biva. Moj brat Pero je sa svojim prijateljima pokrenuo tvrtku pod nazivom Coolin. Osnovna im je djelatnost izrada muških cipela i patika. Kada su krenuli da dizajniraju i ženske cipele, Karolina i ja smo odmah pristupile izradi ženskih torbi. 

Šta izdvajate iz Vašeg asortimana, i vežete li se emotivno za Vaše proizvode?

– Svaka torba se detaljno dizajnira, te nakon toga testira. Ulažemo jako puno vremena i energije u izradu naših torbi, u ovom trenutku više nego za promociju istih. Naša osnovna misao je da proizvedemo kvalitetne i funkcionalne torbe. Svaka nam je torba na posebnom mjestu i meni je recimo “Trapez” najdraža dok je Karolini “Everyday”. Barem u ovom trenutku. I da, jako smo emotivno vezane na naše torbe.

Kako uopće teče proces proizvodnje Vaših torbi?

– Ideja nam je da svakih tri mjeseca izradimo novi model torbi. I to je otprilike vremenski period koji je potreban da torba od ideje dođe do proizvodnje. Prvo se kreira model i napravi uzorak. Isti se testira, te se model nadograđuje i mijenja po potrebi. Kompletan proces, od ideje do plasmana na tržište, odvija se u BiH. Posebno smo ponosne što dizajn torbi radimo same. Naše torbe bi opisale kao Classic with a twist. Klasične, svevremenske, a opet u trendu i drugačije.

Koje materijale koristite i gdje ih nabavljate? 

– Mi koristimo jako kvalitetnu talijansku goveđu kožu. Biramo samo najbolje materijale. 

Koliko je danas teško uspjeti kao modni dizajner, i kako se izdvojiti na tržištu?

– Budući da smo tek na početku, ne možemo Vam baš u potpunosti odgovoriti na ovo pitanje. Mi tek stidljivo ispipavamo teren. U ovom sektoru je konkurencija velika ali isto tako je i mogućnost pristupa tržištu, kroz sve vrste medija, jednostavnija. Svaki predmet ima svoje tržište tako da i naše torbe imaju svoju klijentelu.

Koja vam je situacija u vašoj karijeri ostala najupečatljivija kada je u pitanju neravnopravan tretman žena i muškaraca u poslovnom svijetu?

– Kad se radi o ravnopravnosti ili neravnopravnosti, mislimo da se tu pristupa na pogrešan način. Ono što mora da se ispoštuje, jeste da neovisno o spolu, nekoj opredijeljenosti, boji kože ili slično, za isti posao svi moramo biti isto plaćeni. A da izdvajamo samo žene, mlade ili slično u biznisu, izdvajamo se onda na pogrešan način. Ako želimo da budemo ravnopravni onda se moramo ravnopravno gledati i natjecati sa svima.

Šta sve možemo u budućnosti očekivati iz Vaše ponude, planirate li je širiti i na druge proizvode?

– Jako se radujemo budućnosti i novim izazovima. Kao što smo rekle, mi svakako nastavljamo sa dizajniranjem i izradom novih torbi. Tako da možete očekivati još puno novih modela u sljedećem periodu. Već radimo na njih nekoliko. Proširit ćemo svoj asortiman i na druge proizvode, kao što su neseseri, kaiši i slično.

Trapez torbe pogledajte na linku, a ostale modele potražite na Coolin instagram stranici.

“Lola” je odlučila da napravi malo istraživanje i na temu gojaznosti djece porazgovara sa psihologom, nutricionistom i mamom.

DJECI JE JAKO VAŽNO DA BUDU PRIHVAĆENI

Đana Lončarica, diplomirana psihologinja, gestalt terapeutkinja te porodična sistemska terapeutkinja nam je prema svom mišljenju kazala zbog čega su današnja djeca sve više gojaznija?

– Sve je povezano s načinom života, djeca sve više vremena provode u kući, koristeći internet, igrajući igrice i sve su manje aktivnija nego ranije. Igra ne zauzima isto mjesto kao nekada, naprimjer spontana igra koja je jako važna za rast i razvoj djece, dok je danas to zamijenjeno tehnološkim sredstvima, mobitelima, tabletima, Ipadima, koji utječi na način života i navike.

Zašto gojaznost u djetinjstvu izaziva mentalne i fizičke bolesti?

– Nisam ljekar, ali znamo da od gojaznosti djeca mogu dobiti dijabetes, ali za mentalne bolesti, djeci je jako važno da budu prihvaćeni, da se dopadaju sami sebi. Nekoj djeci gojaznost utječe na fizičke aktivnosti i nemogućnost izvršenja zadataka koje mogu raditi njihovi vršnjaci što može utjecati dalje na njihove odnose i sliku djeteta o sebi. Mi znamo da naš identitet ima više aspekata u sebi, i jedan od njih je taj tjelesni. Moguće je da se nekad gojaznija djeca povlače u sebe od socijalne interakcije i igre što onda ima dalji utjecaj na njihov razvoj.

Djeca koja su deblja u odnosu na drugu djecu mogu doživjeti zadirkivanje ili maltretiranje od svojih vršnjaka. Čime to sve može rezultirati?

– Djeca koja i nisu gojazna doživljavaju zadirkivanje, ali djecu generalno treba učiti da znaju šta je važno i ko im i šta kaže. Mi koji radimo s djecom znamo da sva djeca u nekoj fazi života dožive zadirkivanje od druge djece, neka što nose naočale, neka što su visoka, mršava… Dijete treba učiti da razluči bitno od nebitnog  i da ta slika o sebi se temelji na psihičkim karakteristikama i crtama ličnosti, jer djeca koja su otvorenija i društvenija prema drugoj djeci će uvijek biti bolje prihvaćena u društvu. Moramo im usaditi u glave da niko ne izgleda savršeno i da fizički izgled nije relevantan nizašto.

Koliko dječiji stres može utjecati na debljanje, i koji je najbolji način i savjeti koje možemo dati djetetu da ga prevaziđe?

– Stres generalno utječe na sve aspekte zdravlja tako i na gojaznost. Mnogo ljudi kada su pod stresom jedu više, jer je to jedan od načina nošenja sa tim situacijama koji nije adekvatan. Nošenje sa stresom treba biti na jedan funkcionalan način koji je naprimjer druženje s ljudima koji su jako bliski, fizičke aktivnosti, sport, odnosno sve aktivnosti koje nas čine istinski sretnima. Uvijek trebamo poticati pozitivne načine ponašanja i da mi djeci budemo najbolji primjeri.

Kada odvesti dijete psihologu po pomoć? Koje simptome trebamo pratiti?

– Ako vidimo da se dijete povlači u sebe, kada vidimo probleme u ponašanju, da nije funkcionalno, zadovoljno, ako mijenja naglo svoje raspoloženje, ako ima problem sa snom, apetitom. Dijete je uvijek potrebno pratiti i pitati kako se osjeća, te da uvažavamo te osjećaje, jer dijete koje je naviklo na razgovor s roditeljima će uvijek reći kako dobre stvari, tako i loše. Kada radimo s djetetom, mi psiholozi, moramo uzeti u obzir užu i širu okolinu djeteta. Moram još napomenuti da odlazak ljudi/djece psihologu se ne dešava kad se samo ima neki problem, nego da ljudi dolaze psihologu ukoliko žele unaprijediti u aspektima života, u druženju, školi ili u socijalnim interakcijama.

Koja je uloga roditelja i porodice kad je dječija gojaznost u pitanja?

– Roditelji koji su više fizički aktivni i koji daju prednost prirodi i drugim načinima korištenja slobodnog vremena deficitno će imati djecu koja će učenjem po modelu i sama koristiti slične načine zabave. Roditeljima je važno da svojim primjerom pokazuju djeci kako bi trebali provoditi vrijeme na kvalitetan način.

POTIČITE RAZNOVRSNU I URAVNOTEŽENU PREHRANU

Tajna Klisura,  magistrica biologije, biohemije i fiziologije, magistrica nutricionizma te educirani i certificirani fitness trener, na početku razgovora nam je objasnila je li  pretilost kod djece u porastu u odnosu na period prije 10/15 godina?

– Učestalost pretilosti među djecom raste u mnogim zemljama, uključujući Bosnu i Hercegovinu. Ovaj trend može biti posljedica različitih faktora, uključujući promjene u prehrambenim navikama, smanjenu tjelesnu aktivnost, povećanu dostupnost tehnologije za djecu i veći pristup prerađenoj hrani.

Koji su kratkoročni i dugoročni efekti pretilosti u djetinjstvu?

– Kratkoročni efekti mogu uključivati povećan rizik od dijabetesa tipa 2, visokog krvnog pritiska i psiholoških problema.

Dugoročni efekti obuhvataju veću vjerovatnoću kardiovaskularnih oboljenja, moždanih udara, određenih vrsta karcinoma i smanjenja očekivanog životnog vijeka. Veoma važno je naglasiti da prehrana roditelja u periodu od 0 do 7 godine života djeteta znatno utječe na prehrambene navike djece koje se odražavaju i na zdravlje individue u odrasloj dobi.

Koliki unos šećera je dnevno djeci potreban za normalno funkcionisanje?

– Preporučeni dnevni unos šećera za djecu može varirati ovisno o njihovom uzrastu, spolu i energetskim potrebama. Uglavnom je preporučljivo ograničiti unos dodanih šećera na manje od 10% ukupnih dnevnih kalorija. Za većinu djece to znači otprilike 25 grama (oko 6 čajnih žličica) dodanih šećera dnevno.

Poznato je da su i odraslima i djeci potrebne iste vrste stvari, kao što su vitamini, minerali, ugljikohidrati, proteini i masti, no djeci su potrebne različite količine specifičnih nutrijenata u različitim godinama. Možete li nam po godinama objasniti šta je najbolje za djecu da jedu?

– Potrebe za hranjivim sastojcima kod djece variraju s godinama, ali evo nekih općih smjernica:

• Dob 0 do 2: Ova djeca trebaju prehranu bogatu majčinim mlijekom ili formulom i trebaju početi uvođenje čvrstih namirnica, fokusirajući se na namirnice prilagođene njihovom uzrastu.
• Dob 2 do 4: Naglasak stavite na uravnotežene obroke s raznovrsnim namirnicama, uključujući voće, povrće, nemasne proteine i cjelovite žitarice.
• Dob 4 do 6: Nastavite pružati uravnoteženu prehranu, ali uvedite namirnice u odgovarajućim količinama i potičite neovisno jedenje.

Rad s djecom zna biti veliki izazov, i “natjerati” ih da probaju novu hranu može biti problematično. Kako izbirljivom djetetu promijeniti navike i preusmjeriti ga na zdraviju ishranu?

– Potičite raznovrsnu i uravnoteženu prehranu. Postupno uvodite nove namirnice, uključite vaše dijete u planiranje obroka i pripremu hrane te budite uzor zdrave prehrane jedući i sami balansirano, zdravo i u skladu sa vrijednostima koje želite prenijeti djeci.

Izbjegavajte vršiti pritisak na djecu i nastojte da obroci budu pozitivno iskustvo.

Koji je najbolji vremenski raspon između obroka kod djece?

– Djeca imaju koristi od redovitih obroka i užina kako bi održala energetske nivoe, kao i mi odrasli. Savjet je da pokušate održavati obroke redovnim, na svakih 3-4 sata i uključite zdrave, balansirane užine kako biste spriječili javljanje prekomjerne gladi između obroka.

Kažu da porodično jedenje nudi mnoge prednosti za djecu svih uzrasta, od male djece do tinejdžera, pa kažite nam koje su to sve prednosti jedenja za stolom?

– Divno i jedno od najznačajnijih pitanja. Zajednički obroci imaju brojne prednosti, uključujući promociju bolje prehrane, jačanje porodičnih veza i poboljšanu komunikaciju. Također mogu pomoći djeci da razviju zdrave prehrambene navike i socijalne vještine. Porodični obroci su prilika za kreiranje sigurnog okruženja za djecu i sidrenja hrane uz pozitivne i njegujuće emocije. Ovo je ključno za razvoj zdravog odnosa sa hranom.

Šta Vi mislite o dječijem jedenju ispred televizora/mobitela? Kakve navike dijete razvija kada se hrani na taj način?

– Jedenje uz distrakciju tehnologijom stvara stanje u kojem nismo svjesni i prisutni hrane koja je ispred nas. Djeca možda neće obratiti pažnju na svoje signale gladi i sitosti, što može dovesti do prejedanja. Preporučljivo je stvarati okolinu bez ekrana za obroke kako biste poticali svjesno jedenje i interakciju unutar porodice.

RODITELJI ČESTO PODCJENJUJU SVOJU ULOGU

Lana Lekić je mama troje predivne djece, doktorica farmaceutskih nauka, profesorica, marketing menadžerica, jedini certificirani instruktor za masažu beba i djece u BIH. Ambasadorica je usvojenja i hraniteljstva u BIH. Poznatija kao Mama Lana, sa svojim jutarnjim crticama o zdravlju pokušava promijeniti pogled na važnost fizičkog i mentalnog zdravlja. Svakodnevno prikazuje realne događaje iz života, bez filtera i uljepšavanja.

– Mislim da smo zanemarili ono što se zove porodica, porodična okupljanja, važnost terpezarijskog stola za kojim se okupljamo. Sto za kojim se okupljamo i jedemo treba da bude naš mali hram gdje pričamo o svemu, učimo zdravim navikama, ponašanju i komunikaciji sa odraslima. To je mjesto gdje djeca pričaju i dijele ono što se događa u njihovim životima. Zašto su djeca gojaznija? Djeca nemaju tih zajedničkih trenutaka, jedu pred TV ekranima, nemaju pojam o zdravoj prehrani, ne učestvuju u pripremi jela, jedu bez razmišljanja o hrani, sa svih strana su bombardovani reklamama čipseva, brze hrane, nemaju uzor u vama ukoliko se hranite loše – kaže nam Lana o ovoj važnoj temi.

Vi ste majka troje djece, šta roditelji mogu učiniti kod kuće kako bi utjecali na dijetetske navike i sklonosti u ishrani?

 – Prehrana ima velik utjecaj na zdravlje. Ukoliko djeca tijekom svog djetinjstva usvoje dobre prehrambene navike one će im ostati za cijeli život, provoditi će ih kao odrasle osobe čime mogu utjecati na dobro zdravlje i bolju kvalitetu života. Uspostavljanje pozitivnog odnosa prema hrani, odnosno stvaranje pravilnih prehrambenih navika uravnoteženom i prilagođenom prehranom od najranijeg djetinjstva, može dugoročno utjecati na dobro zdravlje u odrasloj dobi i bolju kvalitetu života. Roditelji često podcjenjuju svoju ulogu u prenošenju dobrih prehrambenih navika. Ukoliko djeci objasne ulogu hrane, odnosno ulogu dobrih namirnica za njihov rast i razvoj te zdravlje, tada su učinili prvi korak ka usvajanju uravnotežene prehrane i pomogli im razviti pravilan odnos prema hrani. Pri tome roditelji svakako trebaju imati na umu da djela govore više od riječi. Djeca gledaju, slušaju i uče promatrajući, a zatim ponove ono što su vidjeli. Budite svome djetetu uzor tako da sami imate uravnoteženu, pravilnu prehranu, jer samo tako se učinkovito mogu prenijeti pravilne prehrambene navike od najranijeg djetinjstva.

Kako djeci usaditi zdrave navike prehrane, jeste li Vi uspjeli u tome?

– Poznavajući šta i kako prehrambene navike mogu uraditi i naštetiti zdravlju moje djece, ja sam se istinski potrudila učiti djecu od najranijih doba zdravim navikama. Kako to izgleda u stvarnosti:

-nema pretjerivanja sa grickalicama i slasticama

-pripremamo jela kući, kuhamo zajedno i pričamo o namirnicama-kefir pijemo za bolju probavu, jabuku za zdraviji organizam, mrkvu za bolji vid

-zajedno pripremamo zdravi doručak i zajedno doručkujemo

-nema jela ispred TV ili računara

-sve obroke jedemo u umjerenoj količini

-idemo zajedno na pijacu i biramo hranu, voće i povrće

-izbjegavam hranu nuditi kao nagradu, kaznu ili bilo kakve ucjene. Hrana je naš mali ritual.

Ono što je važno je uz pravilnu prehranu jeste imati i svakodnevnu tjelesnu aktivnost, jer oboje ima uticaj na zdravlje. Barem neka minimalna šetnja jedan sat dnevno.

Kako biti sigurni u to šta dijete jede van kuće. Imate li Vi neki način “praćenja”?

– Ja nisam previše autoritativan roditelj, niti sam neko ko nameće pravila. Smatram da djeca gledaju šta ja radim i kako se ponašam, i tako stvaraju obrasce pravilne prehrane. Kada su van kuće, skoro uvijek nose užinu koju pripremimo zajedno ili ponekad i oni sami pripreme. Nekada to jeste i nezdrava užina, međutim svemu u životu treba biti umjeren pa i u nametanjima zdrave prehrane i zabranama manje zdrave.

Kažu da je debljanje povezano i sa strogoćom roditelja prema djeci, no znamo da ne možemo samo ni udovoljavati djeci, te da ponekad moramo biti i “loši policajac”. Kako zapravo napraviti taj neki balas u roditeljstvu?

– Uh ja nikako nisam taj loš policajac, naravno granice uvijek postoje i nema prelaska. Međutim mislim da nije neobično da dijete nije ljubitelj određene hrane. Izbirljivost je prisutna i među odraslima. Postoji naravno i manipulacija, kada dijete pokušava dokazati svoju neovisnost manipulisanjem kroz hranu i tako iskazuje svoje nezadovoljstvo. Šta je u svemu tome važno? Važno je da roditelj ostane miran kada dijete postane probirljivo, jer jelo u žurbi i nervozi gubi svoj smisao. Ono što ja uradim, jeste ponudim zdravu alternativu, a usput ispričam zašto je obrok koji dijete odbija ustvari zdrav i dobar za njega. Miran i pozitivan roditeljski odnos je ključ uspjeha u odgoju djece , a svakako i prihvatanje djeteta kao ravnopravne osobe uz naravno razumne granice u odnosu na dob.

Ukoliko biste Vi primijetili da nešto s Vašim djetetom nije uredu, da pokazuje simptome koji su dovoljni da se posjeti psihologa, biste li ga odveli?

– Nažalost, uvriježeno je mišljenje da psihologu idu problematična djeca. Roditelji rijetko shvataju, a još rjeđe pričaju da je odlazak psihologu ustvari veoma koristan. Djeci se nikada ne objasni šta ustvari znači psiholog, i kakve koristi mogu imati i djeca i odrasli od posjete stručnom licu. Psihologa posjećuju ljudi koji žele da unaprijede kvalitet svog života, ljudi kojima je potrebno savjetovanje, profesionalna i karijerna orijentacija, procjena sposobnosti ili čak samo motivacija i usmjerenja.

Od posjete psihologu možete imati mnogo benefita, posebno kada prelazite iz jedne razvojne faze u drugu. Period odrastanja je sam po sebi stresan i pun iznenađenja, treba o njemu pričati.

Mi imamo svog psihologa sa kojim se konsultujemo, od koga učimo i s kim razgovaramo.

Kako i na koji način učiti dijete da vjeruje u sebe i da ne mari za tuđa mišljenja ukoliko se tiču fizičkog izgleda?

– Samopouzdanje kod djeteta gradi se doslovno svaki dan. Nije lako biti roditelj i odgojiti zrelu, odgovornu i emocionalno stabilnu ličnost. To možete jedino uz bezuslovnu ljubav, podršku i prihvatanje. Djeca koja nemaju podršku u porodici, ne znaju se nositi sa kritikama u vanjskom svijetu, teško podnose neuspjeh i teže kasnije u životu ostvaruju svoje potencijale u akademskom i poslovnom životu, kao i sreću u porodici.

Pustite djecu da prave svoje greške, naučite ih da na to imaju pravo, naučite ih kako se nositi sa neuspjehom, dajte im do znanja da se mogu osloniti na vas. Dajte im svoje vrijeme, pričajte o svemu. Na taj način gradite njihovo samopouzdanje i vanjski svijet ih neće doticati.

Ako vaše dijete ima prekomjernu težinu, vjerojvtno biste trebali raditi sa svojim pedijatrom i / ili registriranim dijetetičarom kako biste mu pomogli da smrša.

Kako nam je kazala ideja za brend je nastala iz ličnog iskustva i problematične kože lica i potrebe za određenim proizvodima. U svojim preparatima izbjegava upotrebu alkohola (denaturisanog alkohola, izropropila), SLS-a, SLES-a, bez vještačkih mirisa i boja.

Sjedište kompanije je u Novom Sadu, a prvi proizvodi su ugledali svjetlo dana u novembru 2020. godine.

Kažite nam kako je tekao i teče razvoj Vašeg brenda? 

– U početku smo imali mali tim, ali smo se fokusirali na inovaciju i kvalitet proizvoda. To nam je omogućilo da steknemo vjernu bazu korisnika koji su prepoznali vrijednost naših proizvoda. Također smo koristili društvene mreže i online prisustvo kako bismo se približili našim kupcima i gradili zajednicu oko našeg brenda.

S vremenom, brend Key Molecule  je rastao, dodavali smo nove proizvode i usluge, i širili smo se na nova tržišta. Naša posvećenost kvalitetu i strast prema inovacijama su nas vodili kroz izazove i omogućili su nam da postignemo uspjeh koji danas vidimo.

I dalje smo posvećeni pružanju najboljih proizvoda za njegu kože i služenju našim kupcima, i radujemo se novim proizvodima i rastu.

Koje su prednosti Key Molecule kozmetike?

– Sama ideja Key Molecule jeste da sadrži ključne aktivne sastojke u dokazano efikasnim koncentracijama i odgovarajućim formulacijama u cilju postizanja vidljivih rezultata. Također naša dostupnost i direktna komunikacija sa kupcima je nešto na šta smo ponosni i trudimo se da unapređujemo našu korisničku podršku.

Koji je asortiman kozmetike Key Molecule?

– Trenutno imam u ponudi 5 proizvoda namijenjenim za njegu kože lica. Uskoro na tržište izlazi nekoliko novih proizvoda, takođe namijenjenih njezi kože lica.

Ko sve stoji iza originalnih receptura preparata?

– Stoji tim farmaceuta na čelu sa mnom.

Kakav je položaj ženskih preduzetnica u našoj regiji?

– Iako se ženska prisutnost u poslovnom svijetu povećava i ostvaruje se napredak u promociji rodne ravnopravnosti, još uvijek postoje izazovi i prepreke s kojima se žene suočavaju kada pokušavaju da uspiju i probiju se u poslovnom svijetu.

Imate li “tajnu” i recept za uspjeh i koja je filozofija Vašeg poslovanja?

– Najveća tajna jeste strast i ljubav prema poslu koji radim, ali i takođe istrajnost, jer bez nje nema ništa. Svaki posao nosi svoje izazove, ali ne treba se povlačiti pred njima.

Šta najviše volite u poslu, a šta bi Vam predstavljalo veliki izazov?

– Najviše volim kreativni dio posla, koji podrazumijeva sam početak istraživanja novih sirovina, razvoja novih formulacija, dizajn ambalaže i zatim posmatranje samog proizvoda kada se nađe na tržištu i počne da „živi“; direktna komunikacija sa kupcima naših proizvoda. Najveći izazov za mene, ma koliko banalno zvučalo, jeste birokratija koja je neizbježna, ali se i dalje nisam sprijateljila sa istom.

Kako i na koji način Vi inspirirati druge žene da krenu u ostvarivanje svojih profesionalnih želja?

– Bila bih jako polaskana i nadam se da moj rad inspiriše druge žene da se osnaže u svojim ciljevima i željama kao samostalnom poslu. Voljela bih u budućnosti da mogu više da se posvetim podršci ženskog preduzetništva.

– Prijateljica je jedan dan došla sa urađenim obrvama i rekla mi da bih trebao i ja krenuti s tim, zbog osjećaja za lijepo i tog talenta za slikarstvo. Ta ideja mi je ostala negdje u pozadini i napokon početkom korone sam otkrio Phi Akademiju Branka Babića i krenuo sa edukacijom kod mog mastera Jelene Nikolić – kaže nam Stojnić na početku razgovora za “Lolu” i time ruši predrasude onih koji kažu da je ovo samo ženski posao.

Sada, već nakon tri godine rada ovim poslom kaže da je ovo za njega najljepši posao, gdje kreira svoje vrijeme i gdje zaista uživa u svakom potezu koji uradi. Dalje u razgovoru nam objašnjava šta su tačno  PhiBrows, odakle potiču i na koji način se primjenjuje?

– Prije samo desetak godina estetika obrva bila je sasvim drugačija nego što je to danas slučaj. Svi se sjećamo dvije tanke crte koje je trebalo da predstavljaju obrve, a za koje se jasno vidjelo da su vještačke. Srećom, sa razvojem make-up i beauty industrije, ovakva moda je polako nestajala, a prirodan izgled obrva sve je više dobivao na cijeni.

Prije osam godina na scenu dolazi sasvim nova metoda, takozvano japansko iscrtavanje obrva, poznato i kao microblading, koji daje realističan izgleda obrvama, gdje se pomoću blejdova iscrtavaju dlačice koje izgledaju potpuno prirodno. Tvorac japanskog iscrtavanja Branko Babić sasvim je slučajno uspio da udari temelje ovoj metodi koja je danas promijenila živote na desetine hiljada žena, a sve ga je vodilo do još savršenije i preciznije metode – koju danas znamo kao PhiBrows.

Kako tretirati područje obrva prije samog tretmana i nakon?

– Prije svakog tretmana, sa klijenticama uradim obavezne konsultacije gdje im objasnim proceduru, pripremu i održavanje nakon tretmana. Tokom pripreme se ne smiju konzumirati određene stvari, poput kafe, alkohola, tableta….

Upravo ono sto razdvaja Phi Akademiju od drugih, između ostalog su i Phi pigmenti. Prvi pigment na tržištu koji garantuje postojanu nijansu tokom vremena, bez rizika da se boja promijeni ili postane nepoželjna. To nije sve – on je također prvi čisti pigment na svijetu. Ovaj pigment je savršen i za osobe koje se podvrgavaju MRI pregledima, jer ne sadrži štetni željezni oksid koji može izazvati crvenu nijansu nakon ispiranja.

Koliko je postojna tehnika phibrows, nakon koliko vremena se treba ponoviti postupak?

– Postojanost samih obrva nakon tretmana je individualna, jer postoji mnogo faktora. Jedan od glavnih su koža i sunce. Obrve brže blijede ukoliko se klijent izlaže mnogo suncu ili solarijumu, kao i ako ima masnu kožu. U 80% slučajeva prvu dopunu radimo nakon 5-6 sedmica i onda se dolazi na godišnje osvježavanje obrva.

Koja je starosna granica za rađenje ovog postupka?

– Starosna granica koju ja poštujem je od 18 godina pa nadalje. Imao sam čak i nekoliko klijentica koje imaju oko 70-80 godina. Naše godine ne trebaju da određuju koliko treba da brinemo o svom izgledu, zar ne?!

Ono što bih posebno izdvojio kod svojih kolega i mene je što imamo program Pay with smile, gdje osobama koje su izgubile prirodne obrve uslijed neke bolesti, alopecije ili karcinoma, ne naplaćujemo tretman. To je nešto najmanje što možemo da uradimo, a taj osmijeh i sreća  nemaju cijenu.

Ima li muškaraca koji se odlučuju na ove tretmane?

– Muškarci kod nas se rijetko odluče na ovaj poduhvat, ali ih ima. Upravo kako sam spomenuo gore, nekada zbog izgubljenih prirodnih obrva, muškarci dođu da im uradim tretman. U svijetu je malo drugačije, te se često i oni odluče da jednostavno obrve učine gušćim ili da dobiju oblik koji po pravilu treba da bude na licu.

 

Živimo u jednoj eri gdje stalno nešto popravljamo i dorađujemo na svojim tijelima, evo Vi se susrećete s tim svakodnevno, kažite mi gdje je tu mjera? Znaju li klijentice općenito mjeru svojih uljepšavanja?

– Što se tiče mjere u uljepšavanju, ja uvijek kažem jednu rečenicu: “Ukoliko je nešto umjereno, prirodno i ukoliko će to popraviti osobi samopouzdanje i zbog toga se osjećati ljepšim, ko sam ja da sudim.”

Mislim da tu ima i do nas, koji uljepšavamo klijente, da kažemo naše sugestije i da budemo iskreni prema klijentima, a ne po svaku cijenu da radimo nešto, što ne bi odobrili.

Prirodno će uvijek biti u modi.

Samira Poričanin – Petrešin,  PR manager organizacije Think pink – zajedno smo jedno i autorica bloga Prekardašijan, u prioritet stavlja događaj koji slijedi prvog oktobra u Sarajevu, “Race for the Cure”, trka za ozdravljenje, 16. po redu. Pored silnih obaveza pronašla je vremena da za “Lolu” kaže koliko se ovogodišnja trka razlikuje od prethodnih godina, koliko novca se skupilo za ozdravljenje žena, te koliko građani i na koji način učestvuju.

– U trenutku kada razgovaramo možemo reći da će se razlikovati po tome što smo zahvaljujući hiljadama registrovanih građana u više od 240 timova prikupili rekordan iznos novca.  Sva ta sredstava će i ovoga puta biti iskorišten za podršku oboljelim ženama, ali i naše projekte sa kojima radimo na iznimno važnoj prevenciji ove bolesti – kaže nam Poričanin – Petrešin na početku razgovora.

Objasnite nam kako je nastao “Race for the cure” na našim prostorima?

– Trka/šetnja za ozdravljenje „Race for the cure “ u BiH se održava od 2008. godine prije svega zahvaljujući velikom entuzijazmu i viziji Nele Hasić koja se nalazi na čelu organizacije Think pink – zajedno smo jedno. Ponosni smo na činjenicu da nam se svake godine pridružuje sve veći broj građana koji svojim saosjećanjem i aktivnim učešćem u simboličnoj trci za život rade na osnaživanju zdravlja žena u borbi protiv karcinoma dojke. „Race for the Cure“ je jedinstveni događaj koji na jednom mjestu, na nekoliko sati uspije okupiti žene koje su preživjele bolest i njihove prijatelje, građane koji žele pokazati svoju solidarnost sa njima, porodice, timove učenika, poznate ličnosti, a sve kako bi se podigla svijest u borbi protiv karcinoma dojke.

Osobe iz sfere javnog života ne podržavaju samo deklarativno već su aktivni sudionici projekta, kojima je važno da se skupi što više novca za brojne aktivnosti. Na koji način birate ambasadore, i kako se to kroz godine mijenjalo?

– Često ističemo kako smo izuzetno zahvalni ambasadorima našeg projekta, jer pred njih stavimo prilično zahtjevan zadatak, a to je konkretno prikupljanje novca kroz registraciju u njihovom timu. Njihova podrška i posvećenost i ove godine je rezultirala sa stotinama članova njihovih timova i nekoliko desetina hiljada maraka koje su prikupili. Rekla bih da se biramo na obostrano zadovoljstvo i da su to bez iznimke sjajni ljudi velikog srca čiji je angažman u zajednici vidljiv tokom čitave godine.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Think pink Bosna i Hercegovina (@thinkpinkbih)

Koliko ste kroz godine ovog projekta probudili svijest kod građana o važnosti prevencije bolesti? Postoje li neki konkretni podaci?

– Mi zasigurno možemo tvrditi da je napravljena ogromna promjena na sivim poljima djelovanja. Počev od toga da se prije 15 godina u medijima nije govorilo na ovaj način o karcinomu dojke, bolest se sakrivala i stigmatizirala, nije se javno govorilo. Možemo reći da imamo i informacije direktno od ljekara da su prije desetak godina radili po nekoliko mamografskih pregleda, a sada dnevno obavljaju desetine mamografija i ultrazvuka dojke što je direktna probuđena svijest. No, naravno mi ne možemo biti potpuno zadovoljni jer je mentalitet nešto što se mora mijenjati kroz godine. Hvala i vama što nam saradnjom na ovakvim projektima pomažete u tome.

Poznato je da vi kao udruženje djelujete tako da posjećujete gradove i ruralne dijelove, te ženama omogućujete prijekopotrebne preglede. Koliko ste već ove godine obišli područja, i gdje sve planirate ići?

– U ovoj godini do sada smo pregledali 1.500 žena. Dani zdravlja se nastavljaju već u oktobru i novembru. Svake godine se trudimo da dođemo u svaki djelić Bosne i Hercegovine.

Kako pomažete ženama kojima se nažalost na mamografiji pokaže da imaju rak? Koliko ste im u tom smislu podrška?

– Mi ih kroz udruženje pacijentica u toj regiji upućujemo na zdravstvene institucije gdje može dobiti dodatne dijagnostičke preglede, te ostajemo na raspolaganju za psihosocijalnu potporu i razmjenu iskustava. Ponosni smo na činjenicu da su neke od tih žena danas liderke udruženja pacijentica.

Pružate li ženama i psihološku pomoć, ukoliko se ukaže potreba za njom?

– Psihološka pomoć je jedna od naših redovnih aktivnosti u Think pink centru i potpuno je, kao i sve druge naše usluge,  besplatna za sve naše korisnice. Također obezbijedili smo i redovnu psihosocijalnu podršku ženama u još nekoliko bosanskohercegovačkih gradova u saradnji sa našim partnerskim udruženjima koja djeluju u okviru Think pink mreže. Ova vrsta podrške ženama koje se suočavaju ili su prošle kroz bolest predstavlja važnu kariku u procesu liječenja i izlječenja osoba oboljelih od karcinoma dojke, od procesa suočavanja sa dijagnozom, operativnim zahvatom te postoperativnim tretmanom usljed mastektomije i neželjenih efekata različitih terapija kojima se osobe oboljele od karcinoma dojke podvrgavaju.

Pređimo malo na privatno, ko je Samira kad ne radi, kad ne piše blog ili nije za kompjuterom?

– Žena koja je s godinama zavoljela mir koji pruža život van gradske vreve. Idealan dan mi je onaj koji provedem u prirodi, miru, daleko od društvene zbilje koja nije baš sjajna.

Koji je Vaš životni moto?

 

– Zahvalnost na svemu dobrom u životu, pa čak i izazovima koji me uče. Udišem ljubav – izdišem nemir.

Ono što zna biti zabrinjavajuće jeste ako djeca ne pokazuju interes za pisanjem, ili i nakon mnogo vježbanja nemaju razvijene grafomotoričke sposobnosti. Mi iz “Lole” smo napravili malo istraživanje s učiteljima iz različitih gradova Bosne i Hercegovine, na temu kakva su djeca danas u pisanju kada krenu u školu, a na to nas je inspirisala kampanja Životinjskog carstva koja se bavi upravo razvojem grafomotorike kod djece, kroz igru i zabavu.

Razgovarali smo s učiteljicom Hankijom Duraković, iz Gračanice koja ima 21 godinu radnog staža u ovom poslu. Trenutno je zaposlena u osnovnoj školi “Malešići”.

Druga učiteljica koja je rado s nama podijelila mišljenje je Duška Samardžić, rođena u Sarajevu, ali je život odveo na studije u Bijeljinu, dok trenutno živi u Brčkom. Od 2004. godine radi u “Petoj osnovnoj školi”.

Također našem razgovoru pridružila se i Nadina Biščić učiteljica iz Doboja, čiji radni staž s djecom traje već 18 godina i 6 mjeseci. Devet godina je radila u kombinovanim odjeljenjima.

Nismo izostavili ni mišljenje učitelja, pa smo razgovarali i sa Petrom Zoranovićem, masterom razredne nastave, koji već 10 godina radi kao učitelj u banjalučkoj Osnovnoj školi „Petar Petrović Njegoš“. Pored posla u školi, već tri godine radi kao asistent na Pedagoškom fakultetu, na katedri za metodiku nastave prirode i društva.

Razgovore smo započeli pitanjem šta prema njihovom stručnom mišljenju je dobro da dijete zna prije polaska u prvi razred osnovne škole?

Hankija: Roditelji su često zabrinuti kako pomoći djetetu da što više zna sadržaja / slova, boje brojeve dok ne krene u prvi razred. Međutim, zaista nema potrebe za tim, jer učenici su radoznali, inteligentni te kroz igru i neizvjesnost, šta je sljedeće što će naučiti puno bolje usvajaju nastavne sadržaje. Njihova pažnja je kratkotrajna, 10-20 minuta, te se tako i prave ciljevi učenja.

 Duška: Prema mom skromnom mišljenju je potrebno da zna otići sam u toalet, vezati pertle, obući se. Dakle osnovne stvari koje su neophodne za život.

Nadina: Mišljenja sam da dijete ne mora znati ništa, ali je poželjno da zna komunicirati sa vršnjacima, da voli dijeliti/posuđivati stvari, zna čuvati zajedničko dobro u razredu, voli pomagati, prepoznaje slova i brojeve, ne da ih zna pisati već samo prepoznaje, da je radoznalo, da zna koristiti makaze, koristi plastelin, zna samo ići u toalet.

Petar: Spremnost djeteta za polazak u školu se može posmatrati iz različitih aspekata. Važno je da dijete bude fizički spremno. To se prije svega odnosi na visinu, težinu i mišićnu snagu djeteta. Sva djeca vole da su spretna, brza, da uspješno rukuju priborom za jelo, da bez problema obavljaju svoje fiziološke potrebe, da znaju vezati pertle i da pravilno koriste pribor za pisanje.

Pored toga, važna je i kognitivna spremnost djeteta. Ona se ogleda kroz osnovna znanja o sebi i svojoj porodici, prostornu orijentaciju, pamćenje i reprodukciju pjesmica, usmjerenu pažnju (do 15 minuta u toku jedne aktivnosti). Uz kognitivnu zrelost usko je vezana i govorna zrelost djeteta. Ona se manifestuje pravilnim i jasnim izgovorom glasova, riječi i rečenica. Ne smijemo zaboraviti i emocionalnu zrelost djece. Ona pokazuje kroz  sposobnost  usmjeravanja pažnje i koncentracije u toku školskih aktivnosti. Na kraju, ništa manje značajna je socijalna zrelost. Ona se ogleda kroz ostvarivanje uspješne komunikacije sa vršnjacima i učiteljem, poštovanje dogovorenih pravila, saradnju i dijeljenje sa drugarima, kao i izražavanje vlastitih želja i potreba.

Koliko je dobro, a koliko loše ako dijete već krene u školu sa znanjem pisanja i čitanja slova. Koliko ga to izdvaja od druge djece?

Hankija: Učeniku je puno lakše kada zna slova i brojeve, samim tim i njegovim roditeljima ali se često puta dešava da je tim učenicima dosadno dok čekaju ostale učenike koji nisu stigli uraditi slovo ili broj. Međutim, takvoj djeci se uvijek ponude dodatni zadaci naravno u skladu sa mogućnostima.

Duška: Sve zavisi od situacije u razredu, kakav je sastav, i da li to dijete može napredovati jos više, ako već sve to zna. Po meni nije dobro, jer u kakvoj ja sredini radim veoma teško se takvo dijete uklapa. Doduše u jednoj generaciji sam imala učenika koji je baš bio nadaren pa sam ga još više forsirala i dodatno radila sa njim pa je za jednu godinu završio dva razreda.

Nadina: Kada dijete dođe sa određenim predznanjem to nikako nije loše ako mu je pisanje uredno i slova čitka, ali ako nisu teže je ispravljati greške jer to obeshrabruje dijete u daljem radu, znate ono zna pisati i time se hvalio drugarima a sada nije dobro ili ovo slovo. Zato uvijek insistiram i naglašavam da dijete treba da prepoznaje slova i brojeve ne da ih piše! Ali sve se da uz tandemski rad učitelja i roditelja, malo ga korigujemo u školi malo kod kuće i to dođe na svoje. Ako su slova i brojevi uredni onda za tog učenika pripremimo neke dodatne zadatke u području koje mu ide slabije. Naravno da će se to dijete/djeca izdvojiti ali i to možemo iskoristiti kao motivaciju za drugu djecu, da ih potaknu oni svojim znanjem da rade i da sustižu drugare. Zdravo takmičenje i motivacija su uvijek dobrodošli, one su snaga razreda.

Petar: Razvojne putanje se razlikuju kod svakog djeteta. Danas je rijetkost da dijete dođe u školu da ne prepoznaje slova i ne vezuje ih za neke sličice ili riječi. Ukoliko je dijete prije polaska u školu pokazalo interesovanje za čitanjem i pisanjem ili preslikavanjem slova, ne treba ga sputavati u tome. Ali nerijetko smo svjedoci da su djeca često pogrešno naučena da čitaju i pišu. Tada dijete u nezgodnoj situaciji jer treba popraviti ono što je pogrešno naučilo. U takvim slučajevima se javlja otpor i odlaganje rada, te sugerišem roditeljima da ne insistiraju po svaku cijenu na prethodnom učenju čitanja i pisanja.

Kakva je motorika kod prvačića što se tiče pisanja. Ima li razlike nego neke ranije generacije koje su vjerovatno više pisale nego što je sad slučaj, kad djeca imaju mnogo više sadržaja online (tipa crtanje na mobitelu, tabletu…)?

Hankija: Radim u seoskoj školi, gdje učenici nažalost nemaju mogućnost boraviti u obdaništu. Motorika je jako slabo razvijena, ekranizacija je puno ” naštetila” učenicima, jer roditelji su dosta preopterećeni životnim problemima, životni standardi su visoki, primanja nažalost solidna ili loša. Stres je prisutan u svim segmentima života, tako da je lakše djetetu dati telefon, tablet, nego izaći na livadu i praviti vijenac od cvijeća. Prilikom samostalne izrade zadaće, roditelji postaju učenici, pišu, crtaju kako bi svoje dijete pokazali u najljepšem svjetlu, da sve zna. Motorika se razvija postepeno, kružeći, sjeckajući i igrajući edukativne igrice.

Duška: Motorika kod današnje djece je sve vise lošija u odnosu na prijašnju djecu. Mislim da su nas ove tehnologije i zaglupile u nekim stvarima.

Nadina: Nažalost sve su češće pojave loše, krute i ne koordinirane motorike. U razgovoru sa roditeljima shvatam da djeca veoma malo iskružuju makazama, crtaju temperama ili vodenim, boje razne površine bilo kojim bojicama . Nisu zainteresovani za preoblikovanja, doradu ili preradu materijala koji su im dostupni (pa ja kao mala sam voljela od zemlje praviti razne oblike, skupljala i travu pa kao ručak pravila mini pitice, dječaci su pravili staze za autiće, garaže…) danas je kod djece koncentracija loša, kratkoročna. Ja lično više volim kvalitetu nego kvantitetu. Bolje da prepišu pjesmu kraću ali lijepo i uredno, da ju ukrase bojama ili crtežom nego da prepisuju tekst. Trebamo imati na umu da djeca sada kreću ranije u školu, da su im mišići manje razvijeni te na svemu raditi polako, odmjereno i postupno.

Petar:  Kroz svoje desetogodišnje iskustvo uviđam da je motorika sve slabija. Generalno gledajući, djeca su previše izložena ekranima (naročito telefonima i tabletima), te se razvija samo motorika palca i kažiprsta. Posmatrajući dijete kako rukuje priborom za pisanje ili priborom za jelo, očigledno je da je motorika slabije razvijena. Pored fine motorike, veliki problem je motorika djeteta kroz različite igre koje zahtijevaju spretnost, koncentraciju i preciznost (trčanje, hvatanje lopte, hod unazad…)

Osnovni oblici kretanja su zanemareni i na taj se slabi motorika djece.

Nažalost, moram istaći i to da se roditelji oduševljavaju načinom na koje njihovo dijete koristi mobilni telefon, ne analizirajući pri tome da ih to korišćenje nije podstaklo na bilo koji misaoni proces. Svi pokreti se dešavaju mehanički i dječiji mozak nema potrebu za aktiviranjem. Kako se u  mozgu ne aktiviraju asocijativne regije, u odrastanju djeca imaju problem i u učenju, održavanju pažnje u komunikaciji sa drugom djecom i odraslima, kao i praćenju nastavnih sadržaja.

Koliko djeca u tom uzrastu imaju razgibanu ruku, da znaju stvari tipa zaokružiti, precrtati, obojiti…?

Hankija: Jako mali broj djece imaju razgibanu ruku, žele što prije završiti radove, u usmenim odgovorima su jako dobri, međutim na praktičnim dijelovima dolazi do problema, npr. kada treba obojiti lijepo ne prelazeći linije. Međutim uz dobru saradnju, riječi motivacije i pohvale sve se može nadoknaditi.

Duška: Često učenici dolaze koji nisu samostalni, koji ne znaju da drže olovku u ruci, koji ne mogu da razumije pitanje koje im je postavljeno pa da ga urade. Sve više mi se desava da u prvom razredu da svakom učeniku priđem i da mu moram uzeti ruku i početi raditi neku vježbu sa njim, jer on ne zna da zaokruži ili povuče neku malo komplikovaniju liniju

Nadina: Zaokruživanje im ide jako dobro generalno svima, kod bojenja je stvar količine, manje površine jako lijepo boje trude se ostati unutar linija, ali veće površine iziskuju veću koncentraciju i tu pokleknu većina. Kod precrtavanja je situacija znatno lošija nego kod bojenja. Precrtavanja iziskuje pažnju, vještinu, volju, motivaciju, takmičenje sa samim sobom a to danas djeca rijetko imaju, jedno ili nijedno u razredu.

Petar: Po dolasku u školu, uočljivo je da većina djece ima slabiju motoriku ruku, ali postoji i grupa učenika kojima je fina motorika dobro razvijena. Ono što praktikujem u radu je približiti djeci razvoj motorike kroz igru. Kao što sam prethodno naveo, djeca kada se igraju nemaju osjećaj da uče. Tada oni daju svoj maksimum u savladavanju prepreka, preciznom izvršavanju zadataka. Na kraju tu aktivnost automatizujemo i radimo na brzini. U početku aktivnosti poput zaokruži, precrtaj i oboji nisu kakve bi trebale biti. Istrajnim radom i ponavljanjima aktivnosti koje doprinose razvoju i usavršavanju pomenutih zadataka, ali i motivacijom djece, kod velikog broja učenika uočim napredak: da je obojeno precizno do linije, te da je pokret ruke laganiji, trag boje precizniji, da se prati linija ili nastavlja započet crtež. Kroz ovakve i slične zadatke, uočićemo da razvojna putanja djece nije ista. Veoma je važno individualno pristupati svakom djetetu, kako bismo podsticali razvoj do ličnog maksimuma.

Koliko Vi radite i na koji način na dječijoj grafomotorici? Koje vježbe su najbolje za taj razvoj?

Hankija: Najbolje vježbe su primjena raznih didaktičkim materijala, što nažalost nemamo svi dostupni. Ipak, grafomotorika se može popraviti kroz razne listiće, nastavne zadatke koji će imati samo zadatak koordinaciju pokreta i grafomotorike. Učenike motivirati da sve što nisu od prvog puta uspjeli, nije znak da to ne mogu nego da se trebaju truditi i vježbati.

Duška: .Veoma mnogo radim na tome, često nema uspjeha jer dijete ne može da prelomi ruku, ne moze da nauči pravilno držati olovku. U ovoj generaciji imam učenika koji je došao do četvrtog razreda, a grafomotorika se još nije dobro razvila. Dajem im stalno neke radne listiće, ili nešto da oblikuju, sve što bi moglo da ima uticaj na razvoj i poboljšanje grafomotorike.

Nadina: Za razvoj grafomotorike ima tako mnogo vježbi i toliko dostupnih. Ja volim preoblikovati sa djecom, imati razne radionice gdje pravimo rukotvorine. Tako zajedno sjedimo, razgovaramo, pravimo, učimo gledajući i pokazujući jedni uz druge. To mi je najdraže, vidjeti ponos u njihovim očima na same sebe jer su napravili nešto prelijepo. Zadajem im da precrtavaju jednostavne likove, boje površine označene tačkama, radimo sa plastelinom slobodna volja ili tematski, pravimo nakit od perilica ili isjeckanih slamki, nižemo cvjetove praveći vijence za glavu, nižemo listove bušačem za papir im izbušim rupe i nižu na vunu… Sve što mogu djeca izvesti uz minimalnu pomoć učitelja je odlična vježba. Ja radim sa njima pokazujem objašnjavam korak po korak oni me oponašaju.

Petar: Kako je sam prvi razred koncipiran i daje nam mogućnost za niz različitih aktivnosti koje nisu raspoređene prema predmetno-časovnom sistemu, često organizujemo igre u učionici koje podstiču razvoj grafomotorike.

Sve vježbe koje radimo u školi, roditelji i djeca mogu ponavljati kod kuće i time doprinijeti da se grafomotorika nesvjesno i kroz igru razvija i usavršava.

Prije svega, igra sa lego kockama na principu da kockice slažemo sa 2 ili 3 prsta, zatim zalijepimo 2 prsta, te pokušamo prenositi kockicu sa jedne figure na drugu. Postepeno uvodimo rad sa makazama, gdje je važno da dijete ispoštuje zadanu liniju i po njoj siječe oblike. žzatim spaja tačkice i otkriva figuru koja se krije, docrta dio crteža koji nedostaje. Kada smo u prilici, igramo se i tako što štapićima za hranu prenosimo sitne igračke iz posude u posudu. Rješavanje igara kao što su lavirint ili put životinje do hrane svakako pomažu usavršavanju grafomotorike. Vremenom će se uočiti da djeca laganije drže pribor za pisanje, da ne ostavljaju dubok trag olovke ili bojice, da uživaju u crtanju i bojenju, a kasnije i u pisanju pisanih slova.

Ima li razlike između djece koja idu u vrtić prije škola i koja ne idu?

Hankija: Razlike ima najviše u socijalizaciji, formiranju higijenskih i radnih navika, bogatog vokabulara i rječnika učenika, kao i samostalnosti.

Nadina: Naravno da ima razlike. Po mom skromnom mišljenju morala bi postojati bolja komunikacija vrtića i škola, usklađeni nastavni plan i program.

Jer sve više vrtići zadiru u plan škole, tako rade neke teme već u vrtiću, većim grupama, pa je djeci dosadno u školi jer su to radili. Sve treba znati iskoristiti u korist većine, usmjeriti djecu. Gledati kako i ostale ohrabriti da sustignu drugare a ne da se obeshrabre.

Petar: Odlaskom u vrtić dijete se prvi put odvaja od roditelja i prilagođava kolektivu. Takvo dijete lakše prihvata dolazak u školu i odvajanje od porodice nego djeca koja su prije škole bila usmjerena samo na roditelje ili baku i djeda. Na taj način se vidi prva razlika između djece koja su pohađala vrtić i one djece koja to nisu. Djeca iz vrtića su samostalnija u radu i obavljanju svakodnevnih zadataka, lakše usvajaju pravila kolektiva i prilagođavaju se grupi vršnjaka. Njihova komunikacija je otvorenija. Lakše stupaju u kontakt sa drugom nepoznatom djecom i stvara se prijatna i pozitivna socio-emocionalna klima. Kroz vrtić nauče da kontrolišu ispoljavanje sopstvenih emocija, da budu empatični i da pravilno reaguju u skladu sa novonastalom situacijom, sa kojom se ne bi sreli da su isključivo usmjereni na roditelje.

Svakako da i roditelji mogu pomoći svom djetetu, koje ne ide u vrtić. Oni mogu odvojiti vrijeme za razgovore sa djecom, biti strpljivi dok dijete želi i uči različite životne vještine oponašajući odrasle. Djeca mnogo vole da uče i da oponašaju model ponašanja starijih iz svog okruženja.

Zato evo prijedloga: Svratite do marketa, telefone ostavite kod kuće, kupite novu čokoladicu Životinjskog carstva, jer se sada unutra pored naljepnice krije i grafotmoroička vježba. Napravite takmičenje, ko će prvi rješiti zabavan zadatak koji krije čokoladica Životinjskog carstva: Roditelj ili dijete?

Kampanje poput ove, koje za cilj imaju ne samo poboljšanja kvaliteta vremena koje imamo s djecom, nego i učestvovanje u važnom dijelu odgoja svakog djeteta, su nešto što nas inspiriše. A ako vam kažemo da je Kraš otišao korak dalje pa napravio i bojanku sa grafomotoričkim vježbama, Životinjsko carstvo će postati još draža čokoladica.

Pored 35 različitih grafomotoričkih vježbica koje se nalaze u novom omotu čokolade, tu je bojanka sa 5 dodatnih vježbi koja može biti vaša već klikom na link.

Možete da podijelite čokoladicu, ali pustite dijete da samo uradi svaku od vježbi. Budite tu kao podrška, baš kao što je Životinjsko carstvo podrška odgoju već godinama.

Omiljena čokoladica svih generacija sada je postala – još omiljenija.

Pčelarski centar Batinić je porodična firma koja se bavi uzgojem pčela, plantažnim uzgojem ljekovitog bilja kao i proizvodnjom preparata na bazi meda, pčelinjeg voska i ljekovitog bilja.

Pčelarski centar vode diplomirani inženjer tehnologije Milanka Batinić, apiterapeut Dragan Batinić, apiterapeut i dipl. inženjer ekonomije Dražen Batinić, dipl. inženjer ekonomije  Gorana Batinić i magistar farmacije Draženka Kokot.

– Od hobija do porodičnog biznisa, supruga i ja smo se pored državnog posla bavili i pčelarstvom. To nam je bio hobi. Suprugin otac nam je poklonio pčele, a samim tim i znanje i ljubav prema pčelama. Kako sam tada imao pčele pa i med i pčelinje proizvode, a oduvijek bio zaljubljenik u prirodu jer sam od malena sa majkom koja je iz Hercegovine sakupljao bilje i učio o bilju, a kasnije skupljao i literaturu o bilju, došli smo do ideje da pravimo i meleme koje bi poklanjali kupcima meda kao znak pažnje. Prednost  je bila što je supruga tehnolog pa smo udružili znanja i napravili prve meleme. Tako da evo sada je to porodična tradicija duga nekih 30 ak godina – kaže nam na početku zanimljivog razgovora Dragan Batinić.

Obično većina kaže “od malih nogu u meni se razvijala neopisiva ljubav prema prirodi”, je li i kod Vas tako. Odakle Vi u svijetu poduzetništva? 

– Da, baš tako. Kao dijete bio sam okružen ljekovitim biljem, a odrastao sam na Romaniji pa je odmah svima jasno u kakvoj prirodi, tako da  sam od malena sa majkom koja je inače rodom iz Hercegovine skupljao bilje i stekao znanje o djelovanju ljekovitog bilja, a kasnije skupljao i literaturu o bilju…

Jednom prilikom pošto smo radili ispitivanja preparata u Beogradu dobili smo poziv za sajam zdrave hrane da učestvujemo kao specijalni gost na štandu „ Zelena jabuka“ . To je bila naša prva izložba proizvoda. Brojali smo oko 20-tak različitih preparata med, meleme, tinkture… Naša paleta proizvoda je izazvala veliko interesovanje i veliko oduševljenje da neko proizvodi prirodne preparate sa Romanije.

Poslije sajma imali smo pozitivne  povratne informacije o djelovanju naših proizvoda. To nam je dalo ohrabrenje i nastavili smo se odazivati i na druge sajmove u Sarajevu, Novom Sadu, Bijeljini, Mostaru… Godine 2005. smo otvorili i svoju prvu radnju i tako se posvetili samo ovom poslu.  Na sajmove i sada idemo aktivno, jer tako promovišemo svoje proizvode i imamo direktni kontakt sa kupcima koji žele dobiti savjete lično od proizvođača.

Kojim poslovima ste se bavili prije nego ste pokrenuli porodični biznis?

– Prije ovog posla kojim se sad bavim radio sam u opštini, a supruga kao tehnolog u jednoj državnoj firmi. Inače supruga je tehnolog tako da smo imajući med, pčelinji vosak, propolis, a i okruženi ljekovitim biljem udružili znanja i odlučili da napravimo i prvi melem koje bi poklanjali uz med kao znak pažnje. Sve je to bio hobi i nismo ni razmišljali da bi od toga mogao nastati biznis.

 Koja su vam pitanja najčešće prolazila kroz glavu kada je posao u pitanju?

– Na početku je to sve išlo spontano, pošto je to bio hobi nisam razmišljao u kojem će se pravcu razvijati da li će to prerasti u biznis od koga ćemo dobijati prihode za život. Kupci su ti koji su diktirali tempo kojim se posao razvijao. Počeli smo sa jednim melemom ali kako se pokazao efikasnim paleta proizvoda se širila prema zahtjevima kupaca.

Kako sam već spomenuo, posjete sajmovima su postale češće, a onda je došlo vrijeme da razmislim u kom pravcu ići. Da li napustiti državni posao i posvetiti se privatnom poslu.  Odlučio sam se za posao koji volim, a to je pčelarstvo i proizvodnja preparata od pčelinjih proizvoda i nisam se pokajao. Zahvaljujući toj odluci obezbijedio sam posao i za svoju djecu , a nadam se da će i unučad nastaviti ovaj posao.

 Šta praktično znači raditi samo za sebe?

– Raditi za sebe znači uložiti mnogo rada i truda. Ono što je prednost je to da kada radite za sebe uglavnom ste se opredijelili za posao koji volite pa samim tim kada volite svoj posao onda je i lakše raditi jer to ne gledate kao neku obavezu. Pošto je ovo porodična firma i svi smo uključeni u posao to znači i da provodimo vrijeme skupa što je još jedna prednost. Kada vjerujete u sebe, trudite se, dajete svoj maksimum,volite taj posao i ostajete vjerni kvalitetu onda su rezultati zagarantovani.

Kako i po kojem proizvodu ste sreli najveću naklonost publike?

– Počeli smo sa melemom za rane i kožna oboljenja koji se pokazao jako efikasan i zahvaljujući kome je ovo sve i krenulo. Ono što je sada izazvalo najveće interesovanje je preparat za imunitet , sprej za grlo i romina bronhi sirup od borovih iglica i ljekovitog bilja. Ubrzan način života, stres, neredovna ishrana, razni novi virusi  doveli su do toga da su nam svima potrebna ova tri proizvoda. Kako djeci tako i odraslima.

 I u prirodnoj kozmetici se koriste konzervansi, možete li nam kazati koji su to koji su dozvoljeni?

– Da, jako je bitno iako se radi o prirodnoj kozmetici koristiti konzervanse, naravno one prirodne  koji su dozvoljeni za prirodnu kozmetiku. Dozvoljeni su Geogard ( DHA, benzil alkohol, voda),  Leucidal, Silverion, propolis.. Prirodni konzervansi su sigurni i pomoći će produžiti rok trajanja, spriječiti razvoj bakterija i gljivica, bez štetnih posljedica za kožu. Tako da je kod svakog proizvoda u čiji sastav ulazi vodena komponenta bitna je upotreba konzervansa.

Koja je razlika između kozmetike i certificirane prirodne kozmetike?

– Certifikovana odnosno kontrolisana prirodna kozmetika je kozmetika koja se proizvodi bez sintetičkih boja, parabena, fenoksietanola, parfema, silikona. Bez  GMO. Ambalaža u koju se pakuje treba biti ona koja se može reciklirati. Prilikom sakupljanja bilja za izradu sirovina bitno je odgovorno korištenje prirodnih resursa.

Odakle nabavljate sirovine za kozmetiku?

– Što se tiče sirovina 80% sirovina proizvodimo sami kao što su med, pčelinji vosak, propolis , biljna ulja , ekstrakti… Ostalo iz dvije firme u BiH iz  Mostara i Sarajeva.

 Kako se danas probiti na tržište i kako jedan proizvod dospije u veliki lanac trgovina kao što je naprimjer “dm”. Na koji način su se Vaši proizvodi našli tu?

– Mi smo imali tu sreću da smo počeli da se bavimo ovim poslom kada je mogu reći bilo jako malo onih koji proizvode prirodnu kozmetiku i sada već imamo iza sebe dugi niz godina da smo u ovom poslu, a samim tim i veliki broj stalnih kupaca koji su prepoznali kvalitet i koji su ostali vjerni kupci. Preporuka zadovoljnih mušterija  je naša najveća reklama.

Mi smo imali sreću da je pokrenuta inicijativa za podršku domaćim proizvođačima kojima pozivaju da domaći proizvođači ukoliko ispunjavaju određene uslove prijave svoj proizvod i ukoliko prođu kriterijume nađu na policama dm-a. Prijavili smo se i izabrano je 12 proizvođača među kojima smo bili i mi  od nekih 60-tak prijavljenih proizvođača.

Mi smo tada prijavili losion za kosu protiv opadanja kose, peruti, alopecije, koji je sto posto prirodan i u čiji sastav ulaze sirovine koje lično proizvodimo. Losion se našao na policama dm-a i pokazao veliko interesovanje među kupcima tako da zahvaljujući tome kasnije smo ponudili još dva proizvoda šampon i propolis sprej sa biljem pa su se i oni našli na policama dm-a.

Saradnja sa dm om je omogućila kupcima da lakše dođu do naših proizvoda znajući da se dm prodavnice nalaze širom BiH. Pored toga naravno imamo i dosta novih kupaca jer je pojava u dm  zaista jako dobra reklama. Zahvaljujemo se dm-u što podržava domaće proizvođače jer jer to nama zaista mnogo značilo i bila odskočna daska da steknemo još veću popularnost publike.

Koji je asortiman prirodne kozmetike Batinić?

– Trenutno u ponudi imamo preko osamdeset proizvoda, ali radimo i po narudžbi.

U svojoj ponudi imamo medne mješavine za jačanje imuniteta, poboljšanje krvne slike i apetita, za štitnu žlijezdu, jetru, prostatu.
Medno biljne meleme za rane, opekotine, hemoroide, zapaljenje vena, ekcem, lišaj, psorijazu,melem za zglobove, reumatska oboljenja, melem za sinuse i bronhitis, krema za akne i bubuljice..

Što se tiče asortimana prirodne kozmetike to su krema protiv bora, vitaminska krema, krema od divlje ruže, krema od smilja, nevena, lavande, krema za njegu peta i laktova, antirid, hidratantna krema, krema za jačanje noktiju, maska za lice, serum za lice sa vit E..…

Medno biljne losione losion za lice, losion za kosu protiv peruti, alopecije, za brži rast kose, tonik od ruže i meda,..

Medno biljne kapi i tinkture kapi za želudac, kapi za mokraćne kanale, kapi za smirenje, kapi gloga, kapi srijemuša…
Biljna ulja, čajeve, šampone, sapune..
Dobitnici smo mnogobrojnih zlatnih, srebrenih, bronzanih i mnogih drugih priznanja za kvalitet proizvoda.

Planirate li svoje proizvode lansirati i na EU područje?

– Za sada ne jer je u pitanju ručno rađena prirodna kozmetika , a i pošto sami proizvodimo većinu sirovina to bi značilo velika ulaganja i potrebu za mehanizacijom.

Otkrijte njihove proizvode i podržite ih klikom na link.

Neodgovorno i pretjerano korištenje pomenutih uređaja može dovesti do štetnih sklonosti kod djece, posebno u najranijoj fazi odrastanja kada djeca uče da govore, pišu i razvijaju svoje vještine. Tu se može desiti veliki problem koji ostavlja dugoročne posljedice koje ostaju dugo za života, i njihovo liječenje je neizvjesno. Općepoznato je da motorički razvoj djeteta započinje razvojem grube motorike (sjedenjem, puzanjem, hodanjem, trčanjem) zatim se nastavlja razvojem fine motorike kroz svakodnevne aktivnosti i igru.

Zamislite da imate dijete kojem ste zbog nedostatka provedenog vremena s vama, dali telefon u ruke, i kada dijete treba da savlada osnove pravilnih pokreta, jednostavno mu ne ide. Lola je odlučila da vam pomogne na tom putu.

Da se to ne bi desilo, dešavalo ili ponovilo, razgovarali smo s psihologom i logopedom, koje su nam dale svoje stručno mišljenje koliko internet ima koristi i štete za vašu djecu.

Roditeljska je odgovornost da budu uključeni

Senka Čimpo, psihologinja, geštalt i integrativna dječja i adolescentna psihoterapeutkinja. Dugi niz godina u direktnom radu sa djecom i porodicama kroz različite programe psihosocijalne podrške, u okviru psihoterapijske prakse radi sa djecom, adolescentima i odraslim.

Koliko sve što djeca vide, čuju, utječe na njihov mentalni razvoj?

– Djeca uče i razvijaju se kroz sve što ih okružuje. Najprije iskustveno, kroz odnos i modeliranje ponašanja u kontaktu sa užom okolinom, prvenstveno roditeljima. Uče kroz igru, tako postupno razvijaju vještine i usvajaju znanja. Sve navedeno utječe i na njihov mentalni razvoj – sliku o sebi, samopoimanje, samopouzdanje…

Koliko bi se roditelji trebali uključiti u interakciju djeteta dok je dijete “okupirano” internetom?

– Roditeljska je odgovornost da budu uključeni, u toku i zajedno sa djecom razumijevaju i diskutuju sadržaj kojem su djeca izložena na internetu. I ne samo internetu, nego i bilo kojim drugim sadržajima, kao što su crtani filmovi, tv sadržaj pa čak i knjige i druge informacije do kojih djeca na različite načine dolaze. Zašto? Zato što djeca, pogotovo mlađe dobi, nemaju potpuno razvijene kognitivne sposobnosti i sposobnosti kritičkog promišljanja i rasuđivanja, te u skladu s tim mogu nepotpuno ili pogrešno razumjeti to čemu su izloženi. Ovakva vrsta uključenosti ne bi smjela prestajati ni kako djeca rastu, roditelji i dalje imaju “prednost”  životnog iskustva ali i potrebu i obavezu da razumiju šta je to što dijete zanima, okupira ili privlači.

Koje su posljedice za dijete ukoliko dobro ne savlada grafomotoriku u uzrastu kada bi trebalo?

– Dječiji razvoj ima svoj tok, od istraživanja okoline kroz čula, razvoja krupne motorike, puzanja, hodanja i drugih motoričkih sposobnosti do ostalih psihomotornih sposobnosti koje obuhvataju i razvoj govora, a time i dalji psihomotorni razvoj i savladavanje razvojnih zadataka. Izostanak ili kašnjenje bilo kojeg od segmenata, pa tako i razvoja grafomotorike utiče na dalji razvoj, moguće prepreke u socijalizaciji, učenju, razumijevanju i izražavanju emocija i potreba, a nadalje i poteškoći za dalje uzrastom predviđene aktivnosti i zadatke – funkcioniranje u grupi vršnjaka, usvajanje znanja, te školske obaveze i zadaci.

Koliko često roditelji dovode dijete psihologu, ili je to još uvijek tabu tema na našim prostorima?

– Govoriti o svojim poteškoćama, slabostima ili neuspjesima nikada nije lako. Ipak, djeca su ta koja nas najčešće svojim ponašanjem i reagovanjem “pozivaju” u pomoć, a roditelji sve češće osluškuju, bivaju svjesni potreba djece, konsultuju se i traže podršku stručnjaka iz oblasti mentalnog zdravlja.

Kada bi se trebali roditelji, njegovatelji, zabrinuti za dijete i potražiti stručnu pomoć Vaše struke kada je riječ o grafomotorici djeteta?

– Razvojno očekujemo da dijete u dobi od godinu govori nekoliko riječ, i da pokazuje interes za pisanjem, a taj fond se do druge godine povećava i napreduje. Ukoliko to izostaje, značajne su konsultacije sa stručnjacima koji će istražiti i otkloniti eventualne prepreke, stimulirati i usmjeriti razvoj kroz specifične tretmane ali i usmjeriti roditelje u aktivnosti, ponašanja i kontekst koji je djetetu neophodno obezbijediti. Dakle, tu govorimo o ljekarima, logopedima i psiholozima, te po potrebi i drugim stručnjacima.

Nastavno na našu temu odgovore smo potražili i kod Izete Lejle Palos, logopedice i magistrice edukacije i rehabilitacije. Svoje dugogodišnje radno iskustvo posvetila je djeci, podršci djeci s teškoćama u razvoju i njihovim porodicama.

Njeno prvo radno iskustvo bilo je u Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica”, nakon toga i već dugo godina, uposlenica je Centra za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju “Vladimir Nazor” u Sarajevu, uz rad u nekoliko Udruženja i na više različitih projekata, s ciljem prevencije, rane intervencije i tretmana govorno-jezickih teškoća kod djece.

– Ono sto nerado priznajem, ali je evidentno, jeste sve veći broj djece sa različitim oblicima govorno-jezičkih kašnjenja koji su povezani i sa grafomotorikom. Uzroci – uglavnom nepoznata etiologija. Nakon što uradimo sve potrebne preglede kako bismo utvrdili ili isključili organsku podlogu istih, uglavnom dobijamo uredne nalaze i djecu sa višestrukim teškoćama, odnosno kašnjenjem na vise razvojnih područja. Govor je obično ono što roditelji uoče da je deficitarno i zbog čega se prvi puta javljaju na pregled. Ja im tada objasnim da je govor zapravo samo posljedica sazrijevanja nekih drugih područja, koji su u direktnoj vezi sa komunikacijskim – kaže nam Izeta na početku razgovoru na pitanje postoji li veza između grafomotorike i govorno-jezičkih vještina.

Kada počinje razvoj grafomotoričkih vještina kod djeteta?

– Grafomotorika je sposobnost držanja i rada olovkom, a preduslov za njen razvoj je razvijena fina motorika. Razvoj grafomotornih vještina počinje u dobi od oko 18 mjeseci i traje do polaska u školu. Naš zadatak kao logopedima je da djetetu omogućimo aktivnosti, koje će mu pomoći da se ovo područje pravilno razvije i uvježba.

Je li kašnjenje govora povezano i sa kašnjenjem grafomotorike?

– Fini pokreti prstiju ruku u direktnoj su vezi sa centrima za govor u kori velikog mozga. Poticanjem razvoja jednog područja, direktno stimulišemo i ono drugo. Nije pravilo, ali je čest slučaj da, kod djece kod koje kasni govor, imamo i deficit na području fine motorike i grafomotorike.

Danas se djeci na telefonima, računarima i tabletima nude razne edukativne igrice i sadržaji, koji ih možda mogu naučiti nečemu, ali im neće razviti finu motoriku.

Koliki utjecaj ima internet na djecu i razvijanje motorike u bilo kojem području?

– Prekomjerna izloženost internetskim sadržajima itekako utječe, ne samo na govorno-jezički, nego i kompletan psihomotorni razvoj djece. Aktualno je više istraživanja u svijetu, koja idu u smjeru dokazivanja da predoziranje digitalnim sadržajima i fizički mijenja moždane strukture kod djece uzrasta do tri godine.

Sjedeći ispred ekrana, dijete obično dobija jake stimulacije, mozak dobija mnogo impulsa – slika, boja, zvuk, pokret, dinamika, ali ako posmatramo dijete, ono je bez interakcije, uglavnom pasivno i bez riječi. Uređaj od njega ne traži da bilo šta uradi, a nudi mu mnogo toga. Sve ovo je destimulacija pravilnom psihomotornom razvoju.

Internet ima i nekih svojih koristi za djecu, koje su prema Vašem mišljenju neke od privilegija?

– Za djecu do tri godine starosti – nikakva privilegija. Njima je potrebna druga vrsta stimulacije.

Za stariju predškolsku i školsku djecu, privilegija interneta jeste svakako brzi pristup informacijama i dopunskim sadržajima, vezano za teme kojima se zanimaju, školske i vanškolske.Postoji mnogo edukativnih, interaktivnih programa, koji mogu biti dobra dopuna klasičnim oblicima učenja; učinit će ga zabavnijim i sam proces učenja kvalitetnijim i bržim.

Sve ovo uz roditeljski nadzor i kontrolu, šta se gleda i koliko dugo.

Koliko je pametno učiti djecu slova, brojeve, pjesmice putem interneta, društvenih mreža?

– Djeca treba da odrastaju prema standardima današnjice i nema potrebe da ih radikalno i potpuno izopštimo od digitalnog svijeta, niti je to moguce. Internet je neizbježan. Naravno, u određenom uzrastu, prilagođeni sadržaj i sa mjerom. Ukoliko su edukativni programi dopuna klasičnim oblicima učenja i ne zauzimaju mjesto živoj riječi, papiru i olovci, razgovoru, zagrljaju, druženju, igri i kretanju, onda ih nećemo okarakterisati kao negativne, naprotiv, dobro su došli kao dodatak.

Ovo se, nažalost, ne može odnositi na djecu kod koje su već prisutni simptomi određenih kašnjenja na bilo kojem od razvojnih područja.. Takvoj djeci, do daljnjeg, ne preporučujemo ekran.

Kako je najbolje i na najbezbjedonosniji način dijete ograničiti s upotrebom interneta?

– Internet je neizbježan, koristan, potencijalno i opasan. Pokušajmo da bude naš sluga, a ne gospodar. Da pogleda jedan ili dva crtana filma, odigra jednu ili dvije igrice dnevno i upotpuni svoje učenje i digitalnim sadržajima, za dijete neće biti štetno.

Budimo prisutni, odvojimo se i sami od mobilnih telefona i ekrana uopšteno, aktivno učestvujmo u aktivnostima našeg djeteta, nadzirimo i pratimo kako i koliko dugo koriste internet tokom dana. Veoma teško je iskorijeniti svaku vrstu ovisnosti, pa tako i ovisnost o internetu. Trebali bismo mnogo više resursa uložiti u njenu prevenciju.

Fokusirajmo se, ne na stvari koje su štetne i kako ih zaobići, nego na sadržaje koji su korisni i potrebni djetetu. Dječji mozak traži strukturu, traži isplaniran dan i kada ga popunimo kvalitetnim sadržajima, za kojima će dijete vremenom stvoriti navike, poslije i potrebu, neće nam ostati prostora za bilo šta drugo.

A Lola vam preporučuje da na pauzi podijelite čokoladicu Životinjskog carstva u novom izdanju, jer sve ovo što stručnjaci preporučuju, krije i ova mala, ali za svako dijete omiljena čokoladica.

Naime, Životinjsko carstvo nije više samo čokoladica sa naljepnicom, već i sa grafomotoričkom vježbom koja se krije u omotu. Zabavno je i za odrasle, vjerujte nam. Probale smo.

Životinjsko carstvo je čokoladica uz koju smo odrastali mi, naši roditelji i sada naša djeca. Nekad su nas učili sve o životinjama, skupljali smo sličice, a sada naša djeca mogu i to, ali i da savladaju vještine grafomotorike kroz zabavu i ukusne zalogaje.

Upravo na ove razgovore su nas oni inspirisali. I ne samo to. Sve je online, ne samo u čokoladicama.

Na linku pronađite personalizovanu bojanku i vježbanku s 5 grafomotoričkih vježbi. A koliko različitih vježni se krije u čokoladicama? Čak 35!

Svi znamo da se kroz igru najbolje uči! Dodajte tome ukusne zalogaje i zajednički trenuci postaju odmah mnogo bolji.

Ako nam je teško iskočiti iz digitalnog svijeta, samo zamislite da imate 3 godine i da su granice između fantazije i stvarnosti već zamagljene, i onda uključite super zabavno, zanimljivo, privlačno iskustvo svom djetetu, a to je da mu date telefon u ruke, ili upalite televizor da gleda. Ili dijete je malo starije pa može samostalno igrati igrice na telefonu, i svaka razina je zanimljivija od druge, i eto problema. Ko bi uopće želio prestati raditi nešto što je zanimljivljive i dobro?

Zbog toga je djecu tako teško skinuti s uređaja, pa onda posežete za nekim prijetnjama, kaznama za dijete, ali one ne pale. Šta tada raditi? Mi smo istražili neke od smjernica koje možete uraditi i djeluju. Isprobajte ove savjete kako biste smanjili sukobe i pronašli ravnotežu koju svi tražimo.

Okupirajte svoje dijete: Sa sve manjim prostorom za igru, sve je više djece prisiljeno ostati u kući. Kako se to ne bi dogodilo, izvedite dijete u park ili na obližnje igralište da trči da se igra s drugom djecom. Ako to nije opcija, upišite ih u obližnji sportski klub ili ih vodite u redovne šetnje da istražuju čuda prirode. Sve veća svijest o okolišu mogla bi potaknuti njihovu znatiželju i zaokupiti njihovu maštu.

Ograničite upotrebu: Neka vaše dijete shvati da može koristiti vaš pametni telefon pod uslovom da ste razgovarali o pravilima njegove upotrebe. Krenite od toga da ograničite njegovu upotrebu tokom obroka, sati učenja, vremena za spavanje ili kada je vrijeme za izlazak i igru.Na nekim mjestima zaista nije potrebno prisustvo uređaja, zar ne?

Razgovarajte sa svojim djetetom: Razgovarajte s djetetom o tome šta voli gledati. Neka opišu likove i ispričaju priču. Kada dođe vrijeme da isključite telefon, objasnite mu da je bilo dovoljno i da je vrijeme da se zabavi drugim stvarima. .

Budite dobar primjer: Mnogi roditelji provode puno vremena na svojim pametnim telefonima. U takvim slučajevima reći djeci da ne koriste mobitel možda neće pomoći jer će sigurno slijediti roditeljske korake. Stoga budite dobar uzor svom djetetu tako što ćete ograničiti korištenje mobilnog telefona. Međutim, ako vaš posao zahtijeva veliku upotrebu mobilnih uređaja, objasnite to svom djetetu.

Povežite se sa svojim djetetom: Iako većina roditelja vodi vrlo zaposlene živote, važno je odvojiti vrijeme za zbližavanje s djecom. Igranje društvenih igara ili uključivanje djeteta u aktivnosti poput kuhanja ili vrtlarstva učinit će da se osjeća vrijedno i korisno. Tako će prestati koristiti pametni telefon za bijeg od samoće. Također možete potaknuti svoje dijete da se bavi hobijima poput izvođenja jednostavnih naučnih eksperimenata, slušanja muzike, čitanja, kreativnog pisanja, umjetnosti ili slikanja.

Najbolje bi za svaku porodicu bilo da imaju kućni red kojeg će se pridržavati. Potrudite se da provodite vrijeme zajedno, da šetate, igrate se i objedujete zajedno.

Nakon večere, zajedno čitajte knjige. Zajedničko čitanje je prekrasna aktivnost, budući da ima mnogo koristi. Pomaže u izgradnji vokabulara, razvoju vještina čitanja i pisanja i tako dalje. Biti tjelesno aktivan kroz igru još je jedan učinkovit način da se smanji vrijeme provedeno na pametnom telefonu za djecu. I, na kraju, objasnite djeci na način primjeren njihovoj dobi zašto je sjedenje zalijepljeno za ekran štetno za njihovo zdravlje.

I bonus dodatak – podijelite čokoladicu Životinjskog carstva i odvojite vrijeme za aktivnosti koje sada krije unutrašnjost ove generacijski omiljene čokoladice. Korak po korak, malo po malo, pronađite radost u aktivnostima van ekrana. Zajedno.

Hajde da podijelimo čokoladicu Životinjskog carstva, zajedno riješimo zadatak i popunimo album sa sličicama. Radost nakon zajedničkog vremena će biti nemjerljiva.

No, je li gluten štetan, zašto se izbacuje iz prehrane i zbog čega, odlučili smo istražiti za “Loline” čitatelje i pomoć potražili kod specijaliste nutricionizma, Dragane Lošić. Lošić je završila Medicinski fakultet odsjek farmacija u Banjaluci, a potom specijalistički studij nutricionizma na Prehrambeno tehnološkom fakultetu u Osijeku i tako postala prva magistra farmacije i spec. nutricionizma na Balkanu.

Redovno učestvuje na kongresima, sarađuje sa regionalno najvećim farmaceutskim i prehrambenim kompanijama, drži edukacije za zdravstvene radnike i građanstvo, objavljuje naučne i stručne radove te rado gostuje na malim ekranima.

Više od jedne decenije pomaže ljudima da trajno mijenjaju navike i kreiraju zdravi životni stil. Zavirite i na njen Instagram @nutricionistalosic i Facebook profil Nutricionista Dragana Lošić, gdje ćete naći predivne savjete o podizanju svijesti o važnosti pravilne ishrane.

Šta je gluten?

– Gluten je protein prisutan u pšenici, spelti ili piru, ječmu i raži dok je zob ili ovas često kontaminirana glutenom. U pekarskim proizvodima gluten ima ulogu ljepila koje tijestu daje elastičnost i sposobnost bujanja – objasnila nam je Lošić na početku zanimljivog razgovora.

Je li gluten loš za naš organizam?

– Gluten je veoma štetan za osobe koje boluju od celijakije jer njihov imuni sistem snažno reagira na prisutnost glutena u crijevima te trajno oštećuje crijevne resice odgovorne za apsorpciju nutrijenata. Smanjena apsorpcija nutrijenata može dovesti do različitih poremećaja kao što su anemija, usporen razvoj, gubitak tjelesne mase, osteoporoza, neplodnost i neurološki problemi.

Celijakija je autoimuna bolest koja se liječi doživotnom bezglutenskom ishranom i celijakičari ne podnose gluten ni u tragovima. Takođe može biti nasljedna i razviti se u bilo kojoj životnoj dobi. U svojoj praksi sve češće je srećem kod starijih pacijenata sa atipičnim simptomima.

Kako da znamo da smo alergični na gluten? Osim praćenja ishrane, postoji li neki adekvatan test koji može prepoznati ovaj alergen?

 – Ukoliko izvjesno vrijeme imate neke od primarnih simptoma celijakije kao što su bolovi u trbuhu, dijareja, stolice iregularne strukture i mirisa, povraćanje, gubitak apetita, gubitak tjelesne mase možete uraditi primarni test za ispitivanje na celijakiju odnosno provjeriti antitijela na tkivnu transglutaminazu (anti tTG Ig A i IgG) gdje je važno napomenuti da se prije testiranja gluten ne izbjegava najmanje 6-8 nedelja zbog dobivanja relevantnih rezultata. Za postavljanje dijagnoze celijakije potrebna je i biopsija sluznice tankog crijeva a može se uraditi i HLA tipizacija.

Objasnili smo da ljudi koji boluju od celijakije izbjegavaju gluten, a šta je s ljudima bez celijakije. Trebaju li je i oni izbjegavati?

– Postoje ljudi koji su intolerantni ili osjetljivi na gluten te imaju slične simptomi kao celijakičari, ali ne i podjednako opasne jer kod intolerancije ne dolazi do oštećenja sluznice tankog crijeva i mogućih posljedica nego se samo remeti kvalitet života.

Takvim osobama se preporučuje smanjen unos glutena ili njegovo izbjegavanje, ali svakako ne i strogo izbjegavanje koje je neophodno kod celijakije. Za utvrđivanje intolerancije na gluten preporučujem njegovo izbacivanje na 21 dan i praćenje simptoma umjesto testova intolerancije na bazi kvantne medicine.

Smatram da su se ljudi iznenada probudili jednog dana i odlučili da je gluten zao? Možete li nam objasniti taj novi trend, i jeste li vi imali u Vašem poslu takvih situacija, da zdrava osoba iz čista mira izbaci gluten iz prehrane?

– Možemo reći da je bezglutenska ishrana postala svojevrstan trend mada je ja preporučujem iz medicinski opravdanih razloga (celijakija, intolerancija na gluten koja remeti kvalitet života, sindrom nervoznih crijeva ili IBS, različita autoimuna oboljenja-Hašimoto, multipla skleroza, reumatoidni artritis, lupus, psorijaza…).

Smatra se da unosom glutena dolazi do proizvodnje zonulina koji djeluje na crijeva i dovodi do propusnosti crijeva, a propusna crijeva do autoimunih bolesti. Ukoliko bazu vaše ishrane čini povrće, a ne žitarice i ukoliko nemate neku od navedenih indikacija za isključenje glutena nema ni potrebe da ga se plašite.

Takođe imajte na umu da bezglutenski proizvodi nerijetko sadrže sastojke koji imaju visok glikemijski indeks (rižino brašno, kukuruzno brašno, kukuruzni skroba i krompir) što ih ne čini najboljim izborom za gojazne osobe, osobe sa dijabetesom i inzulinskom rezistencijom te zato uvijek provjerite sadržaj vlakana na 100g proizvoda.

U kojim namirnicama ima najviše glutena, a u kojima najmanje, te koje su namirnice odlična zamjena za njega?

– Glutena ima najviše u proizvodima napravljenim od glutenskih žitarica dok gluten u tragovima pronalazimo u gotovo svim industrijskim proizvodima (slatkiši, slane grickalice, suhomesnate prerađevine, gotova i polugotova smrznuta jela, supe iz kesica, pivo, umaci, sojin sos, sirni namazi, topljeni sirevi…) kao i u kozmetičkim proizvodima (šamponi, balzami za usne..).

Za osobe sa celijakijom sprovođenje bezglutenske ishrane je prilično zahtjevno i izazovno. U bezglutenske žitarice ubrajaju se kinoa, proso, heljda, amarant, kukuruz, riža i zob (kada je naznačeno da je bezglutenska).

Možete li nam predložiti jelovnik za jedan dan osobe koja ima intoleranciju na gluten?

– Jelovnik osoba intolerantnih na gluten podrazumijeva konzumaciju bezglutenskih žitarica, ali i dopušten unos industrijskih proizvoda koji sadrže gluten u tragovima. Za doručak mogu pojesti palentu sa grčkim jogurtom, za užinu sezonsko voće u kombinaciji sa orašastim plodovima ili sjemenkama, za ručak pečenu ribu i krompir salatu, a za večeru obrok salatu sa kinoom i sirom.

Razgovarala: Lejla Bejdić-Rizvanović