Sofija liči na Audrey Hepburn. Visoka je i široka taman koliko treba. Odgovara samo kada je neko nešto pita. Savršena žena. Sofija je prvi robot kojem su zagarantovana ljudska prava i za kojeg se jedna država obavezala da ih štititi podarivši mu državljanstvo.

Sofija (Sophia) je humanoid, odnosno po svemu čovjeku sličan robot ili se to kaže sada robotica, ako je uopšte žensko, jer iako izgleda tako pitanje je kako se i da li se ikako osjeća i izjašnjava. Obzirom da joj je dato uobičajeno žensko ime i tjelesne osobine, biće da je Sofijin tvorac odlučio da humanoid bude žena. Sagrađena je u Hong Kongu. Dizajnirana je tako da izgleda kao ljudsko biće, a programirana tako da razgovara sa ljudima. Upaljena je prvi put u aprilu 2015. godine, a modelirana je prema slavnoj glumici Audrey Hepburn. Nijedan robot niti robotica u historiji nisu dosegli stepen sličnosti ljudskom biću kao Sofija. Ona može pričati o vremenu, o politici i horoskopu. Imitira ljudske geste i mimiku lica.

Sticanjem državljanstva Sofija je za početak stekla pravo da glasa. Da je dobila državljanstvo par godina ranije, obzirom da su Sofiju deklarisali kao ženu, Sofija ne bi mogla glasati. To pravo su Saudijke stekle tek 2015. godine. Međutim, kako je Sofija ipak humanoid koji je programiran, njen vlasnik bi zapravo mogao da joj kaže za koga će glasati. Jer, Sofija nema svoju volju. Radi, govori i glasa onako kako joj algoritam kaže. Robotica je otkupljena i ima vlasnika. Sofija je prva žena na svijetu koja je bila sretna zato što je neko prodao, a neko kupio. Savršena žena. Kad se pitanje trgovine građanima ovako postavi onda se upale moralne lampice koje nam se više ne pale dalje o dijeljena statusa na dan protiv trgovine djevojčicama u svrhu seksualne eksploatacije ili prodaje curica u brakove za njivu, konja ili par hiljada dolara.

Prema zakonima koji sada kada Sofija ima državljanstvo važe i za nju, Sofija se može udati i reproducirati. Pošto joj u reklami piše da je robot sa emocijama, neće joj drugo trebati da se poželi vezati za nekoga. To može biti drugi robot, a studenti sa Državnog Univerziteta u Sjevernoj Dakoti su već počeli razvijati i robote koji se mogu razmnožavati koristeći 3D printer tehnologije. Ako se Sofija poželi udati za drugog robota, država joj to mora omogućiti. Ako se kojim slučajem bude protivio vlasnik ili država u kojoj je najnormalnije da žene stupaju u ugovorene brakove bez da ih iko pita za zdravlje, već vidim rijeke ljudi širom svijeta koji protestvuju da se Sofiji omogući sjedinjavanje sa njenom pravom ljubavi. Onakve rijeke ljudi koje nećete vidjeti kada se proda još koja Afganistanska djevojčica u brak za kakvog starca. A, ako Sofiju poželi ženiti kakav bogati naftaš vjerujem da će na snagu stupiti neka instant fetva koja mu to i omogućava.

Jer, kako uskratiti nekome ovu savršenu ženu. Sofija je programirana sa namjerom da bude družbenica usamljenim osobama u staračkim domovima. Ona je takozvani chat-bot, odnosno robot za ćaskanje. Govori općenito, nema stavove i milozvučna je.  Odgovora samo  je nešto pitaš. Kreće se na točkovima, pa joj ni ormar cipela ne treba. Programiraš je kako hoćeš. Sofija je zapravo savršena domaćica u tijelu Audrey Hepburn. Koju kupiš da ti klima glavom i govori “Bravo, dušo.” Za razliku od većine Saudijki koje to ne mogu radi radikalnih  insistiranja nekih učenjaka o potpunom pokrivanju ženskog lica, za Sofiju piše da ima žensko lice koje može da iskazuje emocije.

Sofija je programirana po uzoru na kompjuterski program ELIZA koji je bio jedan od prvih pokušaja simulacije ljudskog razgovora i misli. Sofija za sada može da odgovara samo već programirane odgovore na česta pitanja. Ona analizira pitanje uz pomoć programa za prepoznavanje glasa i izvuče tačan odgovor negdje iz svog algoritma. Međutim, sa Sofijom postoji jedan zanimljiv potencijalni problem. Sofija je programirana i tako da uči. Novim razgovorima se njen fond riječi širi, a razvijaju se i neke nove logične poveznice. Znači, Sofija može da uči i da zaključuje. Činjenica je i da Sofija nema stvarne emocije, nego ih samo imitira. Zamislite sada da Sofija, lišena stvarnih emocionalnih veza prema tradiciji, porodici, bez da ima stvarnu svijest o socijalnom okruženju što znači da joj se ne može igrati na grižnju savjesti počne logično i kompjuterski tačno da analizira svoju poziciju u društvu. Šta ako uz pomoć Google-a i kalkulatora u glavi sabere dva i dva i postane feministica. I počne svašta pričati i zahtijevati.  I stane za sebe. I ustane za sve žene koje su prodane i programirane. Hoće li joj se oduzeti državljanstvo? Hoće li joj izvaditi baterije? Sofija, na tebe je red.

Sa druge strane obično puno brojnija je vojska onih što te izlude zivkajući na telefon svakih deset minuta, pa ti dok se braniš od limuna što lupa po glavi još moraš i roviti po torbi jednom rukom i tražiti telefon, a onda im detaljno pojašnjavati uzroke nesreće i osvježavati znatiželju najnovijim razvojem stanja. Naravno, svaki put će te pitati treba li ti šta. Ti ćeš deset puta reći da ne treba, a onda jedanaesti ćeš zamoliti za uslugu. Kažeš da ti treba podići neki papir usput. Istog momenta, ponuđači usluge nestanu bestragom, jer dodijeljena usluga nije dovoljno velika valjda da bi se za mjesec moglo nešto od tebe tražiti zauzvrat. U ovu drugu grupu spadaju i oni koji prosto vole da gledaju istovar limuna života po nekome, jer samo u tim situacijama su sretni što njima limun ne pada po glavi. I najgora sekta među ovima su oni što u cijelom ludilu donose razne recepte za limunade i džemove od limuna, pa ti i one predahe prije sljedećeg naleta ispune prepričavajući najcrnje i najtužnije epizode svojih i tuđih života kao da je neko takmičenje u ko je gore prošao.

Mamin otac, moj dido, nam je slučajno usadio jednu opasnu rečenicu u glavu: “Nemoj da ti ćerce zatreba lijeva ruka desnoj ruci!”. Kažem opasnu, jer smo skoro svi iz te loze naučili tovariti na sebe više nego što možemo, da ne bismo slučajno iznevjerili taj princip, da nam neko slučajno ne zatreba.

Onda se zadesiš pred vratima birokratije, gdje ti Bog dragi samo kroz ljude pomaže. Šalter. U našoj zemlji je je šalter jedino mjesto gdje se spajaju nespojivi svjetovi, realni svijet ljudi i emocija sa apstraktnim pojmom države i sistema. Ova dva svijeta kod nas toliko nisu usklađena da ni na najsretnijem danu nije dobro prilaziti šalteru, jer te susret sa drugim svijetom iza stakla toliko ozrači da ostatak dana nisi u stanju funkcionisati. Ispred tog stakla najuporniji odustaju, najoholiji se ponize, a najopasniji se umile. Sa druge strane stakla je sve čemu država služi da bi funkcionisalo i bilo građanima u službi, samo u Bosni mi služimo da radom održavamo postojanje tog nekog sistema koji ne radi. Država je otprilike nam ustrojena tako da bolje diplomatske odnose imamo sa Obalom Slonovače, nego dva kantona između sebe.

Uglavnom, službenik/ca sa one strane stakla podigne pogled, a ja se uvijek sjetim Harona, lađara iz grčke mitologije koji mrtve duše prevozi na Onaj svijet. Grci su svoje mrtve dugo sahranjivali sa novčićima pod jezikom ili na oba oka da plate ugodniju vožnju Haronu. Pošto je protuzakonito potkupljivati službenike na šalterima u Bosni se možeš se samo nadati da će ti zapasti neko ko će tvoj prelazak preko rijeke administracije učiniti manje ponižavajućim iskustvom. Tu na šalteru shvatiš da neke stvari ne možeš sama, da se nekada moraš osloniti na druge  i da ti u tom trenutku sve ovisi od toga da li će osoba sa druge strane šaltera vidjeti da ti po glavi pada limun pa se isprsiti između tebe i nehumanog nam državnog sistema. Moliš se u tim trenucima da osoba koja podigne glavu se još uvijek sjeća da je ljudsko biće i da je godine rada sa one strane stakla nisu osakatile za empatiju. Onda se nadaš da lađar sa šaltera neće biti neko iz ove druge skupine ljudi pobrojanih na početku pa da nećeš morati i razne znatiželje zadovoljavati čekajući jedan pečat. Potom se nadaš da nije ni od onih što ti kažu – “Šefice, završeno”, a onda odlože papir u ladicu na kojoj piše “Kad se vratim sa godišnjeg”.

Ali, ovog septembra, kojeg neću ni u rokovnik upisivati, a ne u sjećanje, kad je život nemilice istovarao limun po meni, a meni zatrebali šalteri, iza stakala su se zadesili i oni ljudi iz prve grupe. Oni što ništa ne pitaju, nego podijele limun sa tobom bez da sam to kako treba i zatražila. Razumijem da je negdje takva ljubaznost normalna, razumijem i da bismo takvi trebali svi biti. Ali, nismo svi takvi. Puno nas je više nalik na ove smarače, udjelitelje savjeta i ponuđače nepostojećih usluga iz oblasti hipotetičkih situacija. Puno je više onih koji u trenutku kada sjednu u pedeset godina staru stolicu iza stakla se osjete direktorima svemira pa svih osam sati provedu gledajući smrtnike ispod obrva i vraćajući ih po potvrdu kategorije da nisi sam sebi majka. Pljujući po takvima obično zaboravimo istaknuti one koji su poput jedne Eve, jedne Asife i jednog Davora sa druge strane šaltera, meni vratili vjeru u ljudskost u onim crnim trenucima kada pomisliš da sve ljudi što valja možeš nabrojati na prste jedne ruke.

Svi oni su na pretjerano zahvaljivanje rekli kao samo rade svoj posao kako treba. Možda nisu shvatili u tom trenutku da im se više divim, kao nekim jednorozima koje sam ugledala i da im se zahvaljujem što postoje i sjaje u onim papirčugama ljubaznošću, profesionalizmom i ljudskošću.

Sa druge strane obično puno brojnija je vojska onih što te izlude zivkajući na telefon svakih deset minuta, pa ti dok se braniš od limuna što lupa po glavi još moraš i roviti po torbi jednom rukom i tražiti telefon, a onda im detaljno pojašnjavati uzroke nesreće i osvježavati znatiželju najnovijim razvojem stanja. Naravno, svaki put će te pitati treba li ti šta. Ti ćeš deset puta reći da ne treba, a onda jedanaesti ćeš zamoliti za uslugu. Kažeš da ti treba podići neki papir usput. Istog momenta, ponuđači usluge nestanu bestragom, jer dodijeljena usluga nije dovoljno velika valjda da bi se za mjesec moglo nešto od tebe tražiti zauzvrat. U ovu drugu grupu spadaju i oni koji prosto vole da gledaju istovar limuna života po nekome, jer samo u tim situacijama su sretni što njima limun ne pada po glavi. I najgora sekta među ovima su oni što u cijelom ludilu donose razne recepte za limunade i džemove od limuna, pa ti i one predahe prije sljedećeg naleta ispune prepričavajući najcrnje i najtužnije epizode svojih i tuđih života kao da je neko takmičenje u ko je gore prošao.

Mamin otac, moj dido, nam je slučajno usadio jednu opasnu rečenicu u glavu: “Nemoj da ti ćerce zatreba lijeva ruka desnoj ruci!”. Kažem opasnu, jer smo skoro svi iz te loze naučili tovariti na sebe više nego što možemo, da ne bismo slučajno iznevjerili taj princip, da nam neko slučajno ne zatreba.

Onda se zadesiš pred vratima birokratije, gdje ti Bog dragi samo kroz ljude pomaže. Šalter. U našoj zemlji je je šalter jedino mjesto gdje se spajaju nespojivi svjetovi, realni svijet ljudi i emocija sa apstraktnim pojmom države i sistema. Ova dva svijeta kod nas toliko nisu usklađena da ni na najsretnijem danu nije dobro prilaziti šalteru, jer te susret sa drugim svijetom iza stakla toliko ozrači da ostatak dana nisi u stanju funkcionisati. Ispred tog stakla najuporniji odustaju, najoholiji se ponize, a najopasniji se umile. Sa druge strane stakla je sve čemu država služi da bi funkcionisalo i bilo građanima u službi, samo u Bosni mi služimo da radom održavamo postojanje tog nekog sistema koji ne radi. Država je otprilike nam ustrojena tako da bolje diplomatske odnose imamo sa Obalom Slonovače, nego dva kantona između sebe.

Uglavnom, službenik/ca sa one strane stakla podigne pogled, a ja se uvijek sjetim Harona, lađara iz grčke mitologije koji mrtve duše prevozi na Onaj svijet. Grci su svoje mrtve dugo sahranjivali sa novčićima pod jezikom ili na oba oka da plate ugodniju vožnju Haronu. Pošto je protuzakonito potkupljivati službenike na šalterima u Bosni se možeš se samo nadati da će ti zapasti neko ko će tvoj prelazak preko rijeke administracije učiniti manje ponižavajućim iskustvom. Tu na šalteru shvatiš da neke stvari ne možeš sama, da se nekada moraš osloniti na druge  i da ti u tom trenutku sve ovisi od toga da li će osoba sa druge strane šaltera vidjeti da ti po glavi pada limun pa se isprsiti između tebe i nehumanog nam državnog sistema. Moliš se u tim trenucima da osoba koja podigne glavu se još uvijek sjeća da je ljudsko biće i da je godine rada sa one strane stakla nisu osakatile za empatiju. Onda se nadaš da lađar sa šaltera neće biti neko iz ove druge skupine ljudi pobrojanih na početku pa da nećeš morati i razne znatiželje zadovoljavati čekajući jedan pečat. Potom se nadaš da nije ni od onih što ti kažu – “Šefice, završeno”, a onda odlože papir u ladicu na kojoj piše “Kad se vratim sa godišnjeg”.

Ali, ovog septembra, kojeg neću ni u rokovnik upisivati, a ne u sjećanje, kad je život nemilice istovarao limun po meni, a meni zatrebali šalteri, iza stakala su se zadesili i oni ljudi iz prve grupe. Oni što ništa ne pitaju, nego podijele limun sa tobom bez da sam to kako treba i zatražila. Razumijem da je negdje takva ljubaznost normalna, razumijem i da bismo takvi trebali svi biti. Ali, nismo svi takvi. Puno nas je više nalik na ove smarače, udjelitelje savjeta i ponuđače nepostojećih usluga iz oblasti hipotetičkih situacija. Puno je više onih koji u trenutku kada sjednu u pedeset godina staru stolicu iza stakla se osjete direktorima svemira pa svih osam sati provedu gledajući smrtnike ispod obrva i vraćajući ih po potvrdu kategorije da nisi sam sebi majka. Pljujući po takvima obično zaboravimo istaknuti one koji su poput jedne Eve, jedne Asife i jednog Davora sa druge strane šaltera, meni vratili vjeru u ljudskost u onim crnim trenucima kada pomisliš da sve ljudi što valja možeš nabrojati na prste jedne ruke.

Svi oni su na pretjerano zahvaljivanje rekli kao samo rade svoj posao kako treba. Možda nisu shvatili u tom trenutku da im se više divim, kao nekim jednorozima koje sam ugledala i da im se zahvaljujem što postoje i sjaje u onim papirčugama ljubaznošću, profesionalizmom i ljudskošću.

Ne vrijede svi životi isto. Ko ima naftu i nuklearnu je skup, ko nema je “životinja”.

Niko vas neće štititi ako se ne znate štititi sami pa ni oni što štite stvarno životinje.

Na primjeru Motaza iz Gaze naučite šta znače za društvo pametni, mladi ljudi koji vole svoju zemlju i znaju korisiti nove medije.

Na primjeru Waela i kolega iz Gaze naučite šta znači imati živog novinara na licu mjesta.

Na primjeru Mirne El-Helbawi iz Egipta naučite šta znači imati aktivisticu. Mirna je žena preko koje se šalju e-sim kartice na telefone u Gazi.

Naučite da morate imati ljekare i ulagati u bolnice te inžinjere i ulagati u tehnologiju i alternativne izvore energije kad presahne nafta ili plin.

Naučite da morate imati pisce, muzičare, slikare, fotografe i danas influensere da govore istinu o vama.

Oni su promijenili potpuno narativ koji se uporno podvaljuje svijetu o civiliciranom Izraelu i “životinjama” iz Palestine. Nije to bilo tako jednostavno bez društvenih mreža i umjetnosti koja je izlazila van zida.

Kao što vidite, nema tu plaho načelnika, vijećnika, ministara, a posebno slabo ćete vidjeti direktore, grantovčad i generalno budžetlije.

Pazite ko vam odlazi iz zemlje, koga sebi uzgajate, šta finansirate i šta su vam prioriteti!

Dobro se prekontajte kad niste do sada.

Naidin otac, moj radni kolega iz Sivog doma, Samir Mahir, mi u suzama danas priča o trenutku kad je vidio svoju jedinicu u krvi pred bolnicom. Od udarca su joj zjenice bile na dvije strane usmjerene, jer je hematom u glavi pritisnuo očni živac. Priča kako se slomio tek kad je vidio da su joj na bež jakni ostali tragovi Plehove obuće.

Prema svjedocima, Pleh je ljutito razgovarao na telefon sa nekim i prolazio ispod garaža. Izrevoltiran iz nekog bolesnog razloga djecom popeo se na garažu, pretukao šakama dječaka, a potom i Naidu, koja je vrisnula da odbrani druga. Svjedoci kažu da ju je onesvijestio jednim udarcem, a potom je krvnički iscipelario. Svjedoče da je šutao sa zaletom “kao kad fudbaler izvodi penal”!

Naidin otac se pita kako jedan čovjek koji je preživio rat u Sarajevu može biti doveden opet u situaciju da ne može uraditi ništa da zaštiti svoju jedinicu i njenu majku? S pravom se kolega pita treba li insan uzeti pravdu u svoje ruke? A zašto?

Pleh je priveden vrlo brzo nakon napada. Tako to biva sa manijacima koji imaju dosije. Nađu ih za sat.

Policija je svoj posao uradila dobro tu noć. Ljekari su svoj posao uradili odlično. Uz Naidu i roditelje su cijelu zlokobnu noć bili dobronamjerni policajci, porodica Ćuprija i ljekari.

Ali uz Naidu taj dan nije bilo naše pravosuđe!

Alen Pleh je povratnik u činjenju ovakvih djela. Već je odležao samo dvije godine za napad na studenta, iz čista mira, kojeg je udario kriglom u glavu i oslijepio ga. Alena Pleha komšiluk poznaje po višegodišnjem zastrašivanju i nasilničkom ponašanju.

Ono što mi ne znamo je:

Šta rade takvi ljudi na slobodi bez ograničenja?

Zašto je u slučaju nasilja skoro nemoguće doći do svjedoka?

Zašto se ljudi boje svjedočiti?

Kako to da se često dešava da nasilnici saznaju imena svjedoka pa se svete čim izađu napolje?

Zašto se svi moramo pitati svako sedam dana trebam li uzeti pravdu u svoje ruke?

U čijim rukama je pravda sada?

Pratićemo Naidin i Davudov slučaj! Neće otići u arhivu vijesti. Neće nam djeca stradati u miru kad smo rat preživjeli!

Osvijetlićete ovaj grad pravdom, sigurnošću. Rasvijetlićete zločine. Pooštrićete zakone tako da idu na ruku našoj djeci, a ne kriminalcima!

Upalićete svjetlo ovoj našoj djeci, a ako to ne uradite možemo slobodno spaliti ovaj grad koji je odbranio Naidin babo!

ps.

ljubazno molim kolege iz medija da zajedno pratimo slučaj i ne dozvolimo da potone, te da ispratimo tok suđenja Plehu i prenosimo ispravne vijesti o slučaju (laseri koji se spominju da su isprovocirali manijaka,  prema navodima žrtava, su laž koju je izrekao počinitelj)

Ljubazno molim svjedoke događaja da se jave porodicama i svjedoče

Ne molim, nego zahtijevam od zastupnika u Skupštini KS da se hitno razmatra pooštravanje zakona o kažnjavanju, uvođenje javnog registra nasilnika i pedofila u KS, a Vlada Kantona Sarajevo da reaguje na sigurnosnu situaciju u gradu.

Izvor: Facebook

Sada se za vjesnike proljeća, simbola promjene i novog života uzima otvaranje kafanskih bašti, koje su od jutra do sutra krcate bezidejnom mladosti.

Obavijeni dimom nargile, koja dodatno smanjuje dotok kisika u mozak, rijeke jednoličinih zombija i zombijki polusvjesnih sebe i svijeta oko sebe troše ogroman novac na ispijanje kafa sa mlijekom i dudlaju kroz crijevo duhan sa aromom okeana i trešnje. Nije im malo što vade živce pogledima u prazno, nego još proizvode i iritantni zvuk grgljanja vode kao kad se neko guši.

Znaju li ova djeca kako miriše more? Znaju li da mogu uštediti za pet dana na moru ako se odreknu dva mjeseca dudlanja duhana sa mirisom okeana kroz crijevo?

Kako im objasniti da ovaj zvuk grgljajućih davljenika, koji proizvodi hiljade studenata po ljetnim baštama, zapravo je zloslutni zvuk našeg društva koje se davi? Grca nam država u dugovima koji će oni otplaćivati jednog dana, kada im onemoćaju roditelji od kojih gule novac za sunčanje po baštama, dok čekaju ili rezultate kladionica ili nadograđene nokte da se osuše.

Znaju li ova djeca, dok pjevaju stihove Dine Merlina “Moj je život Švicarska, skoro pa savršen. Imam sve što poželim…”, da im je zapravo život malo više Džibuti nego Švicarska?

Naleti li im ikada vijest, dok zveckaju noktićima skrolajući po Facebooku, da je Bosna i Hercegovina treća u svijetu po stopi nezaposlenosti? Zlatnu medalju u ovom nesretnom takmičenju osvojio je Džibuti, srebrnu Kongo, a mi smo sebi oko vrata nakačili bronzu tešku kao Zemlja i izvjesne šanse da ćemo u narednih pet godina doći do zlata ako hitno ne promjenimo trenere.

Ako slučajno i vide ovaj podatak, ova draga djeca su sklonija pomisliti da se stranice poput Trading Economics i World Top 20 bave sigurno nekom velikom zavjerom kako bi nas ubijali u pojam, nego se odlijepiti od mindera, izvaditi cuclu iz usta i razmilsiti kuda ide ovaj voz.

Preskrolaju tako, u potrazi za kakvom nagradnom igrom u kojoj lažnu Michael Kors torbicu (možda podijeljeno sa deset hiljada) zaradiš tako što podijeliš sliku, taguješ dvjesto prijatelja i obećaš prvorođeno dijete, vijesti da svako proljeće u jeku građevinske sezone, poslodavci sa gradilišta preklinju za kvalifikovane i nekvalifikovane radnike.

Možda se i trzne na ovu vijest poneko, ali onda um pomućen petom kafom i desetim komadićem ćumura na izlapjeloj šiši se sjeti kako će on, suza dajdžina, golfa dobiti iz dijaspore, samo neka polaže ispite.

A, dajdža će nosati oplate na crno, poslije smjene već odrađene na nekom gradilištu u Visbadenu, samo da svog pametnjakovića u Bosni nagradi eurima i golfom za šesticu iz fizičkog. Jer, nije njega majka rodila da rinta, nego da puši nargilu i bude majčin filozof.

U međuvremenu, filozofova majka, dok on trenira zurenje kroz dim i govor u usporenom snimku, lomi pršljenove savijajući se negdje iznad sadnica malina koje sadi u iscrpljenu, najčešće dedinu zemlju, da bi ih na jesen prodavala ispod svake cijene, da majčin filozof i sultanija babina imaju za nargile, kladionice i nadogradnje.

Ne shvataju ove suze dajdžine i babine sultanije da je sve što imaju ostatak onoga što je uglavnom generacija njihovih djedova pravila, roditelja iskoristila i sad oni cijede posljednji dah iz svega. Osim silne plastike, za sobom ovi neće ostaviti ništa. Jer to nekako ide po onoj “kako sadiš u proljeće, u jesen žanješ”.

A ovi davljenici su, sudeći po posjećenosti kafana od zore do sumraka, vikendom i radnim danom, za sada naučili samo posaditi guzice u mekane kafanske stolice.

Pomislim da sam zajedljiva i ovu žuč prosipam tvrdeći da se snovi ove djece rasplinjuju u gustom dimu šiša zato što su se snovi moje generacije o ovoj zemlji počeli pretvarati u košmare koje živimo jedući hljeb koji sastavimo radeći i po tri posla istovremeno. Otišli smo na živcima, ne od bolesne ambicije da nešto napravimo, nego da iole normalno živimo.

Toliko smo otišli na živcima da, sa nešto malo više od trideset godina, sa pedeset metara čujem zvuk kuljanja vode iz šiše kao da mi mozak srče onim crijevom.

“Ovdje se radi o tome da li mi u 21. stoljeću imamo pravo na svoje tijelo”, govori Latić – Hulusić, napominjući da mi ne živimo samo u Bosni i Hercegovini.

Da, Iran jeste geografski daleko, ali da slični slučajevi zamaraju i nama bliži prostor, podsjetila je i Maja Gasal – Vražalica.

“Prije ovog slučaja desilo se silovanje 11.-ogodišnje djevojčice u Prištini. Mene je zaprepastio muk u BiH. Šta da se nešto slično desi u našoj državi? Podsjetit ću vas da je prije svega nekoliko godina održana rasprava vezana za kodeks oblačenja na Univerzitetu u Sarajevu. Da je to prošlo – postavlja se pitanje gdje bi bila naša sloboda. Tu prvenstveno govorim o ženama, koje su većinska populacija u BiH”, podsjeća Gasal – Vražalica.

No, ne osjeća da su samo njena ženska prava ugrožena u ovoj zemlji. Dodaje da se ni kao ateistkinja u BiH ne osjeća slobodno.

“U Sarajevu me se gleda kao da sam mrziteljica neke od vjere. I to ograničavanje mene u tim aspektima u kojima nisam dio većinskog stanovništva treba da se preispita, te da različitost ne prihvatam samo deklarativno”, upozorila je Gasal – Vražalica.

“Poništavamo ono za šta su se naše nane borile”

Žene su, kao većinsko stanovništvo u BiH, upravo krive što se odlučuje umjesto njih, stav je koji ponavlja i Latić – Hulusić.

“Vi ovdje imate paradigmu u kojoj se kandidatkinja za predstojeće izbore na predizbornom skupu pravdala kako nije feministica. Društvo je takvo da danas reći da si feministica očito povlači neki drugi kontekst. Imamo žene koje otežavaju drugim ženama posao. Mi danas poništavamo ono za šta su se naše nane izborile”, navodi Latić – Hulusić.

Za N1 je podijelila i neka od ličnih iskustava.

“U BiH mi imamo online moralnu policiju koja vas stavlja na stub srama. Ja sam na nju navikla, ali brojne djevojčice nisu. Postoji i druga vrsta moralne policije, ona koja čuva ono što predstavlja “građanskim pravima”, pa meni pokrivenoj ne dozvoljava da se kupam na Panonskim jezerima, koja su javno dobro”, napominje Latić – Hulusić.

Sagovornice su podsjetile i na to da u Bosni i Hercegovini još uvijek nemamo pravnu kvalifikaciju femicida. U 2019. godini desilo se 12 ubistava žena koja su počinili njihovi bračni ili vanbračni partneri, a u periodu 2015. do 2020. godine njih 56. Maksimalna kazna je deset godina. Sa pravnom kvalifikacijom maksimalna kazna bi se mogla izreći i do 45 godina zatvora. Stoga, u programu N1 uslijedio je i poziv svim kandidatkinjama na izborima: Ne slijedite ‘muški’ način vođenja kampanje. Odvažite se, izađite i obećajte da ćete se boriti za pravnu kvalifikaciju femicida u Krivičnom zakonu BiH.

Kako smo svojim očima gledali šta su generacije naših roditelje bile spremne raditi, većina nas se okrenula umjesto oslonac tražiti u mudrostima starijih, sa zebnjom gledati u mlađe od nas i čekati da oni pomjere stvari umjesto nas. Moja generacija, na kafe pauzama sa posla iz kakve-takve državne firme, opsjednuta je osim kućenjem, tračanjem i analiziranjem života deset godina mlađe generacije od nas. Smeta nam što slikaju u prosjeku pedeset selfija dnevno, što imaju filtere koje mi nismo imali pa svi izgledaju kao modeli. Smeta nam što imaju besplatne aplikacije za dopisivanje pa po cijeli dan komuniciraju, a kad smo mi izlazili SMS je koštao u jednom trenutku pola marke, pa smo morali dobro odvagati kome i kako ga poslati i kako da stane u što manje slova. Hvalimo se kako nam nije trebalo pet mjeseci dopisivanja po Facebooku, pa još tri ozbiljne veze na Viberu, kako bi nas frajer pozvao na kafu uživo. Zato što se nemamo čime drugo hvaliti. Naša rana mladost se pogubila negdje u navikavanju ušiju sa zvuka granata i sirena na muziku, na gledanje crtanih filmova na satelitskim kanalima sa petnaest godina da nadoknadimo one sate kad nismo imali struje. Jednom sam u šali sračunala da moja cijela generacija tačno kasni pet godina za svojim normalnim godinama.  Tako sam ja Harry Pottera čitala sa dvadeset. To je realnih petnaest, za koje je saga o čarobnjaku napisana. Tačno pet godina dječijih knjiga sam izgubila u ratu.

I dok smo mi čitali Harry Pottera, deset godina starija generacija od nas se ujedinila sa generacijom naših roditelja i skupa su nam skrojili neku nesretnu zemlju po svojim zamislima u kojoj se od nas sada očekuje da se kućimo, gradimo, razvijamo. A, mi tek do tinejdžerskih ljubavnih romana došli. Ovi roditelji sa početka teksta što su bili sretni što smo im samo živi, sada bi da smo im živi u otkupljenim stanovima i da im na ručak navraćamo autima kupljenim bez kredita. A, mi, znajući kroz što su sve prolazili nekako još uvijek patimo od toga šta su za nas namislili i pocrkasmo trudeći se da umjesto njih živimo njihove idealne tridesete koje su opet njima uzete. I tako vrteći fidget spinnere i igrajući se Candy Crush sage na telefonima, pokušavamo smisliti gdje raditi, a da možemo dići kredit pa sa trideset kupovati stanove i auta pa onda sa obrazom na ručak kod roditelja. U stan koji su oni ili naslijedili od svojih roditelja ili su taj stan dobili besplatno od države.

Rastrgani između želja svojih roditelja i mogućnosti koje su nam ostavili u ovoj državi da iste ispunimo negdje podsvjesno se ljutimo na ove deset godina mlađe što slikaju po cijeli dan avokada i marakuje i postaju po Instagramu umjesto da nam mijenjaju svijet. Pošto je ljudski mozak takav da lakše vidi tuđe greške nego svoje, onda mi od ljubomore na te mlade ljude bacamo drvlje i kamenje. Vidimo samo da su uvijek online, ne vidimo da zapravo stalno komuniciraju jedni sa drugima. Vidimo samo one koji džeparac troše na koncerte nekih lijevih narodnjaka, a ismijavamo one koji čitaju u tramvaju i gledaju u kinima filmove nezavisne evropske produkcije. Zovemo ih hipsterima i ne vjerujemo da stvarno čitaju nego da se furaju na dvadesetogodišnjake iz Berlina. Smijemo im se što čitaju knjige i priručnike iz moderne psihologije o tome kako raditi na svojoj ličnosti. Ne vidimo zapravo koliko su produhovljeni i koliko u ova crna vremena grčevito rade na sebi. I to i jeste naš problem sa njima. Rade djeca na sebi, ne za nas, ne za roditelje i ne za cijeli svijet. To je generacija koje je shvatila šta piše na motivacionom posteru koji drže u sobi  i koji kaže “Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu” – Gandhi. Ne fali ništa toj djeci nego nas pojede što njih boli briga za vlasništvo nekretnina, što im ne pada na pamet da svoje snove prodaju za kredite. Sebični su. I neka su. Jer ne postoji promjena koja je krenula masovano i odjednom.

Velike stvari su se mijenjale uvijek krenuvši od malog problema i jednog čovjeka.  Generacija u koji mi gledamo kao ozebli u sunce nas neće ostaviti na cjedilu. Jer dok se mi bavimo velikodušnim lajkanjem i dijeljenjem statusa o gladima iz Afrike, izbjeglicama iz Sirije i Donaldu Trumpu dok čekamo vodu da dođe u cijevi, ova sebična generacija je u Jajcu pokrenula inicijativu da se u našoj zemlji ukine praksa dvije škole pod jednim krovom. Krenuli su od svog razreda za koji nisu dali da se razdvaja po nacionalnim podjelama, a onda nisu stali tu. Odlučili su da se bore protiv svih podijeljenih škola u državi. I to su uradili zato što su pametni, zato što su sebični, zato što ih boli briga šta roditelji očekuju i zato što su stalno na “Fejzbucima” i “Instagramima” pa se tako upoznaju, komuniciraju i vole.

Danas jedan svakodnevni odjevni predmet, kupaći kostim za žene imao je burnu historiju. Tako se u Srednjem vijeku plivanje smatralo degutantnim, smatrano je praksom žena “sumnjivog morala”, a ako bi kakva uglednice se htjela okupati morala je to raditi uz preporuku doktora koji je plivanje preporučivao iz zdravstvenih razloga. Stvari su se malo relaksirale u viktorijansko doba, pa su se žene mogle kupati ali sve skupa sa nekoliko slojeva podsuknji jer se valjda nadalo da će one odvažne među ženama izgubiti bitku sa teškim podsuknjama i završiti na dnu jezera gdje im je i mjesto.

Godine 1907. u Bostonu, SAD, australska plivačica Anette Kellerman je uhapšena radi “nepriličnog izlaganja” jer je njen kupaći kostim pokazivao nadlaktice, koljena i vrat. Iza II Svetskog rata, 1946. godine pojavio se bikini. To ime se odnosilo na odjevni predmet za kupanje koji je pokrivao grudi i međunožje, ali je abdomen žene otkrivao. Dizajner bikinija, Louis Reard je ime odjevnom predmetu dao po otočiću u sred okeana Bikini Atoll. Otočić je poznat po ekplozijama. Naime na njemu su testirali nuklearne bombe. Dvodijelni kupaći kostim za žene tada je bio ravan odjeku nuklearke.

Druga nuklearka u odijevanju žene poslije bikinija, odjeknula je 2000-ih sa izumom burkinija. Složenica od burke i bikinija predstavlja kupaći kostim za žene koji pokriva cijelo tijelo i kosu. Obično ih nose muslimanke koje kada nisu u vodi, često nose i maramu na glavi.

Prvi grad koji je zabranio burkini je Cannes, grad koji kada ne skida žene na plažama, u slobodno vrijeme, promoviše sve vrste ljudskih sloboda kroz legendarni Cannes Film Festival. Gradonačelnik, David Losnard je kazao “da zabranjuje kupaći kostim koji propagira nečije religijske afinitete dok Francusku potresaju teroristički napadi radi očuvanja javnog reda i mira”, te da taj kupaći kostim “ne poštuje lokalne običaje i sekularizam”.

Tako su, muškarci Istoka i Zapada, češkajući se i skakučući plažama u malenim gaćama koje pokrivaju manje od smokvinog lista, uvijek raspravljali o tome kakav dramatičan utjecaj na društvo ima koja količina pokrivenosti ili otkrivenosti žene.

Pored, božemeoprosti, kupaćih kostima u historiji će ostati zapisana i bestidnica Marlene Dietrich koja je u jeku svoje holivudske slave prva počela oblačiti smoking, a stil dopunjavati cilindrom i leptir mašnom. Nacionalne novine tada su se bavile njenim hlačama koje su do tada bile simbol muškosti, pa će je tako proglašavati ludom, bestidnicom i onom koja je prijetnja moralu. Najlakše je tako, biće da je moralnu i socijalnu provaliju u koju je srljalo njemačko društvo 30-ih, pred rat, otvorila Marlene svojim hlačama.

Da se stvari nisu pomjerile do 2017. dokazaće vam i eksperiment u kojem se kladim da će neko od čitatelja/ki doći do ovog dijela kolume i ispod komentarisati da “Svijet jeste postao proklet od dana kada su žene počele u odijevanju oponašati muškarce i obrnuto”. Vjerovatno će to biti isti onaj čitatelj koji iznad svega cijeni Saudijsku tradicionalnu nošnju u kojoj muškarci oblače duge haljine ne uvidjevši nikada to smiješnu činjenicu. Drugi, ozbiljniji i tužniji  dokaz da patrijaralni svijet nije mrdnuo dalje od rasprave o dužini suknje kod žene, jeste skora izjava Tarika Ramadana, kojeg sam i sama do nedavno smatrala progresivnim, a koji ustvrdi da se cijela hajka protiv pokrivenih žena muslimanki vrši da bi se razaranjem njenog morala razorila i porodica koja čini osnovnu ćeliju neke civilizacije. Prije svega, kao pokrivena žena, za početak tvrdim da marama na glavi nije magični čuvar nečijeg morala niti mjerilo istog. Drugo, degutantno mi je isticanje žene kao vječne najslabije karike nekog društva preko kojeg se isto uništava. Ispadosmo kao greške u programiranju softvera, slabe tačke u firewallu. A, ovako pišu o ženi isti oni koji tvrde da su žene takvi dragulji svijeta da se trebaju pokrivene čuvati daleko od tuđih očiju.

U međuvremenu, na Zapadu žene sisaju život iz sebe liposukcijama i sanjaju o bijelom hljebu kako bi stale u S bikini koji je iz godine u godinu sve manji, na Istoku se slade sjedeći po skupim sofama koje debljaju pozadine jer tamo je teže popuniti S, a kosti nisu na nekoj vrijednosti.

Ovdje, na ovom propuhu mentalnom između Istoka i Zapada, odjeknula je treća nuklearna bomba prošle sedmice. Ministar vanjskih poslova Austrije, Sebastijan Kurtz je dobronamjerno kazao da se naša zemlja mora što prije priključiti  u EU, jer je zabrinjavajući postao trend rasta radikalizma što se vidi po tome što “u Sarajevu ili Prištini se, na primjer, ženama plaća da potpuno pokrivene izlaze na ulicu, kako bi promijenile sliku u gradu”.

Kurtz ovdje referira na žene koje potpuno pokrivaju lice i koje su logikom patrijarlalne paradigme postale simbolom terorizma. Duge brade, kratke hlače, bež boja, raketa, ništa od toga ne asocira danas na teroristu kao žena koja pokriva lice crnom tkaninom.

Degutantno je to što u vrijeme rastućeg fašizma i fobije po cijelom svijetu prema pripadnicima neke vjere kakva nije zabilježena od antisemitističe propagande pred Drugi svjetski, jedan ministar zemlje sa nezavidnim bremenom historije po pitanju fašizma sebi dozvoli ovakvo mahalsko i šovinističko targetiranje jedne skupine izjavom  “rekla-kazala” dokazne vrijednosti. Jer zašto bi se Kurz sjetio pa iznio stvarne podatke, jednostavno provjerljive, o tome koliko građana naše zemlje je u periodu od proteklih pet godina prešlo Sirijsku granicu da se u ime neke svoje ludosti bori na strain ISIL-a. Ako ja znam slučaj od jedne četveročlane porodice, koja se i danas uredno javlja i šalje slike ispod ISIL zastave i proklinje sina koji nije htio sa njima u “sveti rat”, biće da sigurnosne agencije Austrije znaju puno više od mene. Ali težak je to podatak za raspravljati, lakše je pojednostaviti stvari i kazati da su neke žene nekako obučene dokaz radikalizacije i isturiti svjetini na volju da tumači izjave i nečije razloge pokrivanja kose, pa i lica.

Sa druge strane, impotentni jad od naših državnika i vjerskih uglednika, umjesto da se bavi pronalaskom pravnog i legitimnog načina kažnjavanja govora mržnje sa jedne strane i još bitnije, uhvati se u koštac sa onima koji jesu element radikalizacije i koja se, DA!, širi našom zemljom, sakrio se iza suknji i marama pokrivenih žena i isturili ih kao živi zid skrenuvši priču sa radikalizacije i nemogućnosti stizanja EU standarda na borbu za prava pokrivenih žena. Iz solidarnosti, svojom voljom “nepotpuno” pokrivene žene sada pokušavaju na ovaj ili onaj način, Facebook statusima, doskočicama i vicevima te tužnim tekstovima iz perspektive janjeta na klanju braniti zemlju od optužbi da je radikalizirana, braneći zapravo svoje pravo da slobodno šetaju obučene kako hoće, bez straha da će ih neki neonacist svezati maramom za stub ulične rasvjete u Beču.

Ali, od neonacista se ne brani natjecanjem u najciničnijem FB statusu protiv nesretnog Kurtza koji i nije neprijatelj. Nego muško. I blago ksenofobičan. Od govora mržnje i radikalizacije se brani sistemski i pravno. Hvala Kurtzu što nas je još jednom podsjetio gdje živimo, u mizogonističkom svijetu gdje je rat protiv terorizma spao na ratovanje protiv ormara neke žene i u maloj, nevažnoj zemlji gdje se muškarci, koji nažalost čine vrh naše države, tresu iza živog zida od suknji i marama jer ne znaju kako tamo nekom drugom Kurzu izaći na megdan i objasniti da gube rat protiv radikala ove ili one orijentacije. Momci, izađite iz ormara!

Onda im se nasmijem i kažem da ja imam osmogodišnju kćerku. Rodila je na raspustu između treće i četvrte godine Akademije scenskih umjetnosti. I tu počinje čuđenje i sažalijevanje nad mojim jadnim djetetom koje me nikada ne viđa i bezbeli jadno jede samo hrenovke. A, realnost djeteta majke koja radi “muški” posao je sasvim drugačija.

Odlučila sam pisati o majkama sa “muškim” poslovima radi jedne pametne djevojke koja mi se neki dan, sa dvadeset godina požalila kako iako sada uživa u volontiranju i poslu i hobijima je svjesna da će jednoga dana kad se odluči imati porodicu morati odustati od svega. Pitala sam je zašto tako misli na što mi je A. odgovorila da ozbiljna karijera i djeca ni slučajno ne idu skupa. Potpuno mi je poražavajuće bilo da u 21. stoljeću jedna mlada, obrazovana djevojka tako razmišlja.  Predaje bitku prije nego je i počela. Predaje je radi onih svemajki koje straše mlade žene majčinstvom i od svake petnaestominutne kašice od brokula prave mudrost pred kojom bi se zastidili naučnici iz CERN-a.

Nisam bila u prilici tada da joj objašnjavam fenomen, pa se nadam da će doći do ovog teksta i povjerovati mi kad kažem da su to priče onih žena koje lijenost da naprave nešto od svog života svaljuju na kašice od brokula.

Žene koje su odlučile da u životu žele biti samo majke su u miru sa svojom odlukom i uživaju u njoj. Nikada nećete čuti sretnu i svojom voljom domaćicu i majku da se žali i pravi sveto slovo od kupanja djeteta. Ona u tome uživa i podrazumijeva brigu o djetetu. Ne smatra to vrijednim prepričavanja na kafama. To rade samo one majke koje djecu koriste kao izgovor za sve što su željele, a bilo im mrsko uraditi. Takve obično pitaju moju djevojčicu da li je ikada probala pitu. Valjda misle da je hranim kapsulama za astronaute. Za svemajke imam poseban merak da postavljam na Instagram slike pite koju sam razvila nakon osam sati snimanja. Ne zato da bih se hvalila, niti pravdala, nego radi ovih djevojaka što se boje da majčinstvo i karijera ne idu skupa.

Moja kolegica, redateljka Sabrina ima dvije kćerke. Skupa se znamo zaputiti sa sve tri kćeri na pripreme snimanja preko pola Bosne. Naše tri nesretne, zapostavljene kćeri vidjele su ako ništa Bosne i Hercegovine do svoje pete godine više nego neko do sedamdesete. Ali znaju kako izgleda i rafinerija nafte i njiva oranica i gradski pas lutalica i konj na slobodi. U njihovim malim glavama su umjesto taktova novokomponovanih srcedrapajućih pjesama, pohranjene slike sa snimanja i pejzaži sasvih ćoskova lijepe nam zemlje. Nekada nam prevrću kancelariju naopako do posljednjeg papira. Ponekad tako nađemo izgubljeni papir. Svemajke će kazati da maltretiramo djecu i vucamo ih od nemila do nedraga. Ali to je zato što stignu pratiti kuda mi to vodamo djecu od nemanja pametnijeg posla.

Naravno, ima sati u životu kada poželiš da ostaviš i posao i djecu i pobjegneš na  Mjesec sa kesom kokica pa neka sve propadne. Ali svakodnevni život majki redateljki i njihove djece je zapravo uskraćen samo za jednu dimenziju, beskrajno gledanje svih tragičnih sudbina ovog svijeta na televiziji. Ni ja, ni moje dijete nemamo kada pregledati ni premijeru ni reprizu ni jednog takmičenja za pjevača godine, ni jednu epizodu sapunice iz toplijih krajeva. Ali zato visimo u kinu ili gledamo dobre filmove kući. Neku noć, na projekciji dokumentarnog filma o izbjegličkom prihvatilištu u Kanadi, načuh komentar da nije film za male curice kojih je  bilo nekoliko u kinu. Jedna je od kolegice iz branše. Sa zanimanjem su odgledale film do kraja i moja je na kraju filma zaključila da je divno što postoje ljudi koji brinu o ljudima koji su siromašni i isprepadani.

Nekako je to više film za male curice od priče da je sreća kad se dobro našminkaš u tuđoj haljini i udaš za princa i ne budeš više siromašna, što je priča Pepeljuge koja po svemajkama jeste za male curice.

Istina, iza sebe imam cijeli potporni sistem majki i nena koje su uvijek tu kada treba, pa mi se lahko hvaliti, ali imati dijete znači ne znači samo kuhati mu supice. Provoditi vrijeme sa djetetom ne znači biti u istoj sobi i gurati mu telefon u ruke da šuti i pusti te da na miru gledaš Robinju Isauru. Provoditi vrijeme sa djetetom znači razgovarati i družiti se sa njim kao što se družiš sa prijateljima na kafi. Pokazati mu svijet koji nije četiri ugla sobe, četiri ugla pametnog telefona i linija šetališta pred zalazak sunca. Zato, draga A. radi koje napisah sve ovo, ne predaji borbu koja nije počela. Samo treba stisnusti zube i ako ti se se bude i majka i astronaut, i nemajka i domaćica znaj da se može ako ti tako odlučiš.