Mommy je film koji sam sebično čuvala za kasnije. Možda svjesno, možda nesvjesno, nisam sigurna, no sigurna sam da sam ga pogledala u pravom trenutku.
Kada sam bila mlađa, mislila sam da PMS ne postoji ili da ga ja jednostavno ne proživljavam.
Razmišljala sam o tome koliko sam sa sedamnaest bila sigurna da ću s dvadeset i sedam potpuno prokužiti život, znati kamo idem i tko sam. Često se događa da ne znam ništa od navedenog.
U zadnje sam vrijeme više u serijama. Uhvatim se u nekim trenucima da mi baš fali to da pronađem neki dobar film, napravim si gnijezdo od kauča, ispečem kokice i odvedem se u neki drugi svijet.
Više puta mi se dogodilo da su me muške osobe gledale s nepovjerenjem kada bih im govorila da ne očekujem ništa od njih. Vjerujem da su mnoge žene to doživjele. Vjerujem da mnogima nisu vjerovali…, a i zašto bi?
Ovih sam dana u mislima drugačije nego inače. Postavljam si pitanja na koja odgovaram odmah. Ne odugovlačim. Promatram svoje zaključke i odluke.
Pomirila sam se s tim da ću ostarjeti sama. Uvijek sam se zamišljala sama. U mojoj kućici u cvijeću nema prostora za muža i djecu. Možda sam baš takvim mislima tjerala ljude od sebe. Možda sam takva jer nisam dobivala dovoljno pažnje kada sam bila mala.
Italija je moja obećana zemlja. Kada maštam o sebi, svom domu i životu u budućnosti – mjesto radnje je Italija. Vidim se u malenoj kućici, negdje u Toskani. Imam svoj vrt, puno prozora i svjetlosti, balkon s kojeg se uvijek čuje glazba koja prolaznike tjera da zastanu.
Danima se gubim. Gubim se između onoga što jesam, što sam bila i što bih trebala i htjela biti. Vjerujem da se mnogi umaraju od mojih bipolarnih faza i tekstova. Možda je nama, dvadesetogodišnjacima, normalno prolaziti kroz ovakve periode. Možda to uopće nije dobro za osobu mojih godina?
U posljednje se vrijeme često gledam iz perspektive nekog drugog. Taj netko drugi stane u suprotan kraj prostorije – moje prostorije – i gleda mene (sebe?) dok obavljam najobičnije stvari. Ponekad se gledam dok perem svoje novo suđe, suđe koje…
