(Zaista se bolje upoznajemo kroz ove kolumne, zar ne? :))

Čim sam saznala da moram ostati u bolnici na operaciji, nazvala sam tadašnje poslovne suradnike i objasnila da će prijevod koji sam preuzela morati nešto kasniti. Nisu se previše uzrujali. Štoviše, rekli su da će naći nekog drugog tko će preuzeti moj komad teksta dok se ne oporavim. Laknulo mi je, ali me i štrecnulo. Nisam znala kako bih to trebala interpretirati. Znači, postoji netko drugi tko će s jednakom lakoćom i točnošću odraditi (prema mom viđenju) brutalno težak komad teksta koji mogu prevesti samo ja.

Aha. Znači, nisam nezamjenjiva.

Tjedan ili dva poslije, u kućni posjet došli su moji iz benda. Vrlo sam bitno (i nadmeno) mislila da će biti neutješni i ridati oko moje postelje – ”Miki, vrati se! Ne možemo bez tebe! Ovo više nema smisla!” Ali, ništa od toga – ili štoviše… Dečki su mi pričali kako su imali probe, kako su sve uvježbali, kako rade s drugim bendovima u kojima sviraju… Jebiga, čini se da ni tu nisam nezamjenjiva.

Vratimo se u sadašnjost. Neki put, kad relativiziram svoje sposobnosti, kažem da u životu znam dobro raditi dvije stvari – napisati pjesmu i prevesti tekst. Ali ako su mi empirijski primjeri pokazali da na oba polja koja imam u malom prstu mogu biti zamjenjiva, kako tek onda stojim na drugim poljima? Piše li mi se crno?

Ne nužno. Mislim da je najbitnije prihvatiti da nismo baš u potpunosti ‘bogomdani’. I prije nego što me bacite s metaforičkog mosta, moram se opravdati – da, trebamo biti samouvjereni i čvrsti, ali budimo i realni. Ima stvari koje radimo bolje od drugih, i prekrasno je kada uvidimo da smo najbolji stručnjaci u svom polju, ali ipak, morali bismo se pomiriti s činjenicom da nismo nezamjenjivi.

Nužni? Svakako! Bitni? Uvijek. Jedinstveni? Itekako! Ali nikad nezamjenjivi.

Pomisao da sam nezamjenjiva vežem uz pojam napuhanosti. I ne mogu to više nikada prevaliti preko sebe. Smatram da uvijek moramo biti dovoljno skromni i realistični, kako se nikada ne bismo uhvatili kako na nekog drugog gledamo s visine. To je jedna od najgorih karakteristika sebičnjaka – zašto smatraš da si bolji od mene? Koje to parametre koristiš prema kojima smatraš da si na višoj poziciji? Sama pomisao da bi me netko gledao s visine puni me prkosom i ljutnjom. Ma odakle ti samo oholost za to?

Upravo zbog ovakvih razmišljanja, odlučila sam da više nikada neću kritizirati tuđi (glazbeni) ukus.

Da, neki ljudi jednostavno vole slušati narodnjake. Kao što ja volim punk. Netko bi i za mene mogao reći da sam zbog toga mala prljavica… I nadmeno me kritizirati s visine. Ima ona stara, ”de gustibus non est disputandum” i stari Latini imali su pravo. Što ćeš dobiti kritiziranjem tuđeg (ne)ukusa? Stavit ćeš se u hibridnu poziciju moći, ”spustiti” ćeš nekog drugog kako bi se sam osjećao bolje. Pomislit ćeš, na trenutak, da je tvoje mišljenje nezamjenjivo. I bit ćeš miljama daleko od istine.

Hej, da ne zaboravim… A što je s ljubavlju i zamjenjivošću?

Koliko nam doista ”treba” neka druga osoba? Racionalno gledajući – i samostalno funkcioniramo sasvim u redu. Brinemo se za sebe, kuhamo si, depiliramo noge i kupujemo si lijepe stvari. Koliko nam doista ”treba” netko da nam upotpuni život? Budimo načas racionalniji od Alaina de Bottona (School of Life) i složimo se da nam taj netko nije nužan, ali da je lijepo kad postoji.
Neka ga, ma, neka se nađe.

Možda ćete me kritizirati zbog iskrenosti i izravnosti, a možda vam i ova spoznaja o ljubavnoj ”zamjenjivosti” pokrpa slomljeno srce. Jer nije on ni prvi ni posljednji.
Nije taj koji vas lomi i lijepi. Sami si dopuštamo sve što nam se dogodi. I za sve postoji razlog.

Nije ti nezamjenjiv. Ali ti jesi, barem samoj sebi.

Hajde, povjeruj načas u to.

Volim svoju kratku kosu.
Zbog nje se, vrlo površno, osjećam slobodna, znajući da sam i po tom pitanju u životu, u manjini. Mi smo žene poput Samsona – u svojoj dugoj kosi skrivamo utjehu i snagu, ona je često plašt koji nas štiti od znatiželjnih pogleda ili adut koji zabacujemo svijetu u lice, podcrtavajući njime svoj seksepil, poželjnost i erotičnost. Kako nam društvo nameće mnoge jarme, tako nam je nametnulo i taj da je lijepa žena jedino ona duge kose.

Volim svoju kratku kosu jer me izdvaja.
Ima dana kada poželim glavu obrijati na “nulericu”, kako bih posve otklonila sumnju da se povijam društveno prihvatljivim standardima. Ta bi moja gola glava bila ultimativna besmislena demonstracija i izgovoren manifest čak i prije nego što bih otvorila usta.

Zbog nje se, vrlo površno, osjećam slobodna, znajući da sam i po tom pitanju u životu, u manjini.

No pričekajte, nije bajno. Kratka kosa sa sobom donosi i predrasude, etikete – kako bi Sassja rekla. Zaključivali su da sam gay, da sam muškarača, da sam divljakuša, prgavica, sve samo jer mi nedostaje tih nekoliko centimetara duljine. I tada mi kroz kratkokosu glavu prolijeću misli kako deficit centimetara obično bude muški problem. Pa suosjećam…

I čudno je što ljudi donose zaključke na prvu, što se toliko odajemo prvim (vizualnim) dojmovima. I što da vam onda govorim? Da sam mazna, da sam nježna, romantična i plaha, kad ste već sve sudove donijeli vidjevši me pred sobom s tom kratkom kosom, i u sebi donijeli svoj sud. I neka ste, ostavit ću vas da se borite sa svojim prvoloptaškim zaključcima jer ponekad, to je sve što vam preostaje i najdalje što ćete dobaciti.

Predrasude su moje bojno polje.
Od prvog dana, kada sam uzela mikrofon u ruku i odlučila repati, ljudi su me čudno gledali jer im nije bilo jasno odakle mi “pravo” da se bavim žanrom koji je – do tada – bio isključivo muška igra. Moja tadašnja kratka kosa samo je potpirila njihove sumnje da se ovdje događa nešto nesvakidašnje i začudno. Pa onda kada sam napisala “Romantiku” i postavila ženu u ulogu “lovca” umjesto dotadašnjeg “plijena”, prebacila moć u meke ženske ruke i iz pasiva u aktiv, predbacivali su mi da sam zašla na polje na kojem za moja ženska stopala nema mjesta. Zamisli, žena odlučuje koga će poševiti, odvodi ga kući i nakon lošeg performansa, odlučuje poslati njegovoj kući! Pa gdje mi je pamet bila?

Predrasude su moje bojno polje.

A tu je i moja moda. Moje široke hlače i široke košulje dizale su obrve, jer, naposljetku, kakva je to žena koja ne nosi štikle? I vrijeđalo me to sve, u sebi sam proklinjala površnost drugih ljudi, ali istovremeno, upravo mi je to davalo vjetar u leđa da guram ustaljene okvire i gledam koliko daleko mogu, dok okvir ne popusti i pukne. I nešto je, doista, puklo. Meni je pukao k****, puno glasnije i jače nego prije.

Neka osuđuju. Neka njaču, viču i upiru prstom. Moje male grudi, kvrgava koljena, koštunjava guzica, nesavršen nos, bore na čelu, kratki nokti i već spomenuta kratka kosa zahvaljuju na svakom “ne možeš”, “nećeš”, “kako se usuđuješ”, “odakle ti pravo” jer mi daju do znanja da sam na dobrom putu. To nije najutabaniji put, ali je moj, kompliciran, pun prepreka ali i prečica i takav – meni najdraži. Odabrala sam ga sama, kao i svaki drugi djelić svog identiteta. Stvoren je alkemičarski iz prašine, iz lude, čudne glave, koja ako ništa drugo – njeguje samostalnu misao. I ne boji je se izreći.

I nešto je, doista, puklo. Meni je pukao k****, puno glasnije i jače nego prije.

Ne traži “utjehu kose”. Niti je traži u ekstenzijama trepavica, silikonima, akrilnim noktima ili botoksu. Ipak, ako želiš, sve to učini. Sve to upumpaj u sebe i budi sretna. Jer si tako sama odlučila. Ja te neću osuđivati jer znam kako je biti s druge strane ograde, na vjetrometini osude i prvog površnog dojma. Što god odlučila, budi netko. Budi ona sa stavom. Neka ti on bude štit, plašt ili opravdanje da rušiš predrasude. I tvoje bitke ne moraju biti moje. Ne moraju čak biti grandiozne i fatalne – neka i jedan sitan koračić, kao što je posjet frizeru ili kupnja minice, bude tvoj mali prosvjed protiv učmalosti. Tvoj osobni manifest svijetu. Ne moraš me niti voljeti, niti se sa mnom slagati. Samo budi “ti”. Bez toga, postaješ mali službenik predrasude, uvriježenosti i društveno nametnutih standarda.

A ljepota? Ljepota uvijek živi izvan nametnutih okvira. No to (valjda) ionako već znaš.

Naslovna fotografija: Maja Lesar