U ime oca i sina i ćerke koja ga nikada upoznati neće, a moraće upoznati i izgraditi sebe. Amin. Godinu ispratiti sa gorkim ukusom u ustima nikada nije lako, ali da bi čovjek otvorio apetit za životom, red je gorčinu potegnuti brzim potezom sve do želudca, gdje onda i najviše boli. A mene boli, evo već mjesecima nakon što sam saznala da ga nema, uprkos tome što ga nikada nije ni bilo. On je umro, a ja sam ga uspjela prvi i poslednji put vidjeti na smrtovnici. Otac radi kojeg sam 30 godina ostavljala tragove u snijegu da me pronađe, potopio je sve nade, očekivanja i mogućnost da se to ikada desi. Otopio je ionako nejake pahuljice i prije nego su pale na tlo. Nestale su u letu.

Od 1994. nosila sam etiketu. Dijete bez oca, ničija, a opet Velaga, krst je to na leđima koja su nejaka a opet snažno držala teret odbačenosti.

Gradila sam svoj život vješto poput mozaika, čineći ga što šarenijim, blještavijim i nadala sam se da će vitraž mojih pokušaja biti toliko upečatljiv da ga neće moći ignorisati. Od svih profesija izabrala sam onu koja je javna. Od više od 1000 radova najviše su odjeka imale upravo priče o njemu. Poput ptice koja leti u susret suncu, nisam se plašila da opržim krila u nadi da ću jednom osjetiti ponos nikad upoznatog oca.
Mislila sam da sam prevazišla, da mi ne treba i da sam izgradila sebe samu na temelju ovog iskustva. Ali kako sam se samo prevarila, kada sam shvatila da najdublje potisnute emocije puknu kao čep iz šampanjca koji nema povoda za slavlje. Nego te opale kad je sve naizgled uredu, da te podsjete na jačinu emocije zvane tuga.

U trenutku njegove smrti krenuli smo na godišnji u Bosnu i Hercegovinu. Moj muž i ja, koja i dalje ne ističem njegovo prezime, u nadi da će ono što sam izgradila kao Velaga biti dobar putokaz da me otac nekad nađe. Sada znam da neće. I da se pozdravim sa svojim starim ja, iako se plašim sebe nove.

U trenutku putovanja nisam to znala. Bas kao što nisam znala ni da smo na dan njegove sahrane u Banjaluci sasvim drugim povodom. Nisam znala, a opet ironično podsvjesno čini se da sam i u tim danima na cudne načine pokušavala da ga nađem. Da ga stignem i da budem blizu, a on je opet bio brži. Otišao je. A da nisam imala priliku da se ogledam u njegovim očima i da pokušam shvatiti vlastitu tugu.

Na dan kada sam saznala za njegovu smrt bila sam sama kući. U tek useljenom novom stanu sjedila sam na podu sa mašinom za dubinsko čišćenje. Telefon me prekinuo u čišćenju sećije. Moja Mikica, kako oduvijek zovem baku, javila je da su ona i mama znale neko vrijeme, ali da mi nisu htjele ranije javiti. Da me ne bi rastužile i kvarile mi godišnji odmor. Rekla je da će mi trebati vremena da odtugujem i da mi savjetuje da možda posaljem i pismo žalosti ili dodjem na groblje.

Racionalna i svjesna svoje snage, a nesvjesna slabosti, rekla sam da nema potrebe za tim. Da je to ionako nečiji tuđi otac. Mene svakako ni na smrtovnici nema. Ja sam tek jedno dijete koje je ostavio prije nego se odlučio na igranje iste uloge tri puta nekoj novoj djeci. Ja nisam to dijete. Ja sam ostala na marginama stranice koja se životom zove.

Poklopila sam slušalicu, odvažna u naumu da nastavim sa poslom čišćenja i fizičkog umaranja tijela, ali um je prevagnuo sa svojom težinom. Suze su same krenule i sjela sam na pod osjecajući težinu onoga sto sam čula. „Saro, ovo što ću ti reći je teško i trebali smo ti možda i ranije reći. Tvoj otac je umro ljetos. Imao je 53 godine!“

Ubrzo nakon toga javila mi se drugarica iz Banjaluke koja je živjela u naselju gdje i on nekada i proslijedila mi smrtovnicu. Beznadežno sam zumirala na fotografiju ovog savršenog stranca, a istovremeno i odraza u ogledalu i pokušavala pronaći sličnosti. Premalena fotografija, loša rezolucija, nedovoljno prilike da čovjek shvati išta osim da imam podočnjake na njega i da na svijet gledam jednako tugaljivo kao što je to radio i on. Ali da li je on bio srećan? Da li je bio tužan? Da li je ikada pročitao išta od svega što sam pisala o njemu?

Svjesna da većinu odgovora neću saznati vjerovatno nikad rastužila sam se još više. To više nije bila tuga, nego bijes na nemogućnost da moja priča dobije nekakav po meni smislen kraj. Kakav je to kraj smrt? Ni u jednoj od mojih na hiljade scenarija nije postojala ta opcija. Da on ode i da ja ponovo nemam niti jednu priliku da kažem ili doživim ista sem tuge i osjećaja ostavljenosti.
Kada umre neko drag umre i dio nas. Umru planovi i ideje, a nama ostanu sjećanja na kojima se grijemo kao promrzle ruke na toploj kaminskoj vatri. Tako barem vjerujem da bude, jer nisam se susrela sa gubicima takvog tipa. Čak sam i govorila kako nikada nisam izgubila nikog bliskog i kako me pomisao na to straši. A onda se desila smrt našeg mačka Gagija samo dva dana pred polazak na godišnji.

Bio je to strašan mačak. Crn, nesalomljiv, uporan, sa očima poput fenjera u mraku. Imao je moć da osluškuje sve tanane niti naših krhkih emocija. Da upije tugu i da ponudi mir. Da uzme loše i vrati nam dobro. Da nam prede u krilu sve dok ne otpustimo zadnji atom tuge sa svojih stisnutih pluća. Poginuo je od udarca automobila. Iako je to potpuno neobično za jednog mačka introverta kakav je bio. Ohrabrivali smo ga da se oslobodi i da se slobodnije kreće. I tek što se oslobodio nestao je.

Duboko me je to pogodilo. I za one koji nisu imali nikada takvog prijatelja u životu, ne očekujem ni da shvate da je za mene lično to bio prvi gubitak u životu. A potom se desio i drugi. Kako se žali za onim koga ne znaš i koga sasvim sigurno nema a dio je tebe?
Žal počinje u onom trenu kada shvatiš da ga nema. Da čvrsta fondacija tvog identiteta nije više postojana i da se sve ljulja. Ko sam sada ja i kome se želim dokazati? Rekla bih da sam sve ove godine bila poput one djevojčice sa žigicama, koja je svaki put kada zapali novu grijala sebe na novu priču. Na novu želju i mogućnost koje su davale toplinu iako je nema. Ja sam djevojčica koja se decenijama igrala placebo efekta sama sa sobom, uvjeravajući se da mrvice koje ostavljam na putu služe kao kompas mom ocu da me nađe.
Ako napišem još jedan tekst, biću vidljivija. Ako dobijem još jedno priznanje, biću poznatija. Ako me znaju svi u Banjaluci, moraće me znati i on. Ako nikad ne odem iz Bosne i Hercegovine neću se izgubiti. Ako me potraži, naći će me. Ako zadržim prezime, shvatiće da sam to ja. Ta mala Sara Velaga, što je imala unaprijed spremna pitanja i odgovore. Imala sam čak i potencijalna opravdanja za ono neoprostivo. Za ostavljanje trudne žene i djeteta.

A onda sam shvatila da sam slobodna. I da smrt nekoga koga nije ni bilo čovjek može gledati na razne načine, ali ako sebi želi olakšati mogao bi ovako.

Ako sam ostavila dovoljno tragova u kosmosu da me primijeti i nađe, to će biti vidljivo i u hiljadu univerzuma, kada se suze pomiješaju sa zvjezdanom prašinom. Neko to odozgo sve vidi i na kraju je važno da sam radi njega nastojala biti velika. Samim tim porasla sam i sebi u očima. Svima koji su vjerovali u mene i svemu što dolazi. Biti velik u danima kada je sve tijesno i malo, nije mala stvar.
Naučio me najtežu i najvažniju lekciju. Da izgradim sebe zarad sebe. Da učim voljeti svoj odraz u ogledalu. Da se zapitam šta ja to istinski želim i ko sam to ja? Moj identitet je doveden u pitanje. Moja anksioznost nikada nije bila teža, jer nakon 30 godina ljuljanja kolijevke iluzije, ja se moram izvući iz dokoljenica i obuti cipele za odrasle. Prihvatiti činjenicu da sam sada udata žena, da nosim tuđe prezime. Da sam u drugoj državi. Da nemam apsolutnog pojma ko sam i da će mi trebati brutalno mnogo strpljenja i vremena da to saznam. A da je posao do toga prava bauštela.

I na tome mu hvala. Jer da ga nije bilo ne bih znala kako je kad te život preokrene naglavačke kao novčanik kada tražiš siću. Razmijenili smo životne novčanice, razmijenili smo nadam se i pokoju misao tokom života. U teškim i dobrim danima neke se misli naprosto sretnu, bez da to iko zna. Samo ako dovoljno jako želiš. A ja sam željela.

U ime oca i sina i ćerke koja ga nikada upoznati neće. Neka mu je laka crna zemlja. Opraštam mu što se na ovom svijetu nismo znali, nismo sreli, a bili smo dio jedno drugog. Ali vrijeme je da oprostim sebi što sam predugo ostala zaglavljena u identitetu ćerke, kojoj se otac nikada neće vratiti. Sada makar znam da sasvim sigurno neće, jer desi se nekada i to da priča apsolutno nema smislen kraj. A opet otvori vrata za novi početak. U čudnovatom krugu zvanom život.

Sara Drek

Nemoj ga zauzimati previše, izgledaće da želiš šefovati.

Našminkaj se.

Zapravo, nemoj. Muškarci vole žene sa manje šminke.

Pokrij se ako ne želiš privući neželjenu pažnju.

Nemoj se pokriti, uvredljivo je i čudno.

Biti žena u 2017. godini teško je kao i godinama ranije, jer šta god radile, kako god izgledale, uvijek smo predmet rasprava, komentara i kritika. Od toga kako se oblačimo, nanosimo šminku, do toga kako se ponašamo na poslu, što se direktno reflektuje na majčinstvo. Sve je loše, ako žena to radi, rekli bismo, jer nikako udovoljiti svim potrebama svijeta.

Da stvari budu gore (ako uopšte mogu biti) ono što se očekuje od nas je totalno kontradiktorno. Žena je zatražena da skine burkini na plaži u Nici, ali samo mjesec dana prije toga voditeljka na televiziji je označena kao kurva jer je pokazala gola ramena. Tako su je okarakterisale i žene i muškarci, jer dobro znano je da ženska solidarnost nije na visokim granama.

Umjesto da se zapitkujemo šta društvo od nas želi, bilo bi bolje da odustanemo od potrebe da objasnimo svijetu ono što ga se jednostavno ne tiče. Upravo zato novinarka i modna ilustratorica Dejzi Bernard uzela je stvar u svoje ruke i iskoristila vještine koje ima, kako bi predstavila šta društvo misli i očekuje od žena, inspirisana crtežima francuskog umjetnika LaSauvageJane.

Konstantno imamo fraze tipa “našminkaj se, ali izgledaj prirodno” ili “ponašaj se kao dama, razmišljaj kao šef”, a u vezama naročito. Nemoj biti jeftina, ali nemoj biti ni frigidna. Ako nisi u štiklama, daj otkaz ili će ti ga dati, čak i ako ti krvare stopala. Ako si autoritet epiteti koji te prate su teška, nagla, impulsivna, jednom rječju kučka. Ako si muško, ništa onda, samo si šef, sa svim svojim osobinama.

U vezama izgledaj ženstveno, šminkaj se, lijepo oblači, obrij se, jer ako ne obriješ, pitaće te kao Adel nedavno, šta o tome misli tvoj momak? Ako izgledaš prirodno i ne radiš ništa od toga, pitaće se šta on radi s tobom takvom, običnom, neurednom i ružnom. Međutim, ako pretjeraš postaviće se pitanje šta je svrha toga. Da te drugi takvi gledaju? Ma neće moći. Ako si u vezi ljubomorna, onda si luda. A još si luđa ako nisi, jer ako imaš kombinaciju prirodnog izgleda i manjka sumnjičavosti, ode ti taj tvoj muškarac.

Dekolte jednako laka žena.

Ono u kojem dopuštate djeci sve što vam traže i ne branite ništa. Robert Rejland, praktičar ovakvog pristupa objašnjava kako to izgleda kada na taj način odgajate djecu. Prvenstveno to znači i odstupanje od formalnih formi obrazovanja, jer se djeci dopušta da istraže i pronađu najbolji način za učenje. Njegov mlađi sin nikada nije bio u učionici niti je iskusio kako izgleda formalno obrazovanje. Pohađao je školu na daljinu, a sada se sprema za fakultet. Ne mari mnogo za ocjene, ali ni on sam ne misli da je to mjerilo znanja. Ono što mu je važno jeste da shvata kako učenje ne prestaje kada dođe raspust ili kada je vikend. Svakodnevno se razvija i usvaja neophodna znanja.

Davali su im povremeno savjete o tome kako je nešto malo bolje, ali nikada nisu mislili da je to naredba već konstruktivno mišljenje.

Je li bila trudna?

Pa, naravno. Niko se još ne udaje na prazan stomak, jer značilo bi to da se stvarno vole, a ne da se “moraju” uzeti. Kako bi tek bilo da su u braku, bez djece godinama. Nešto ni tu ne bi štimalo, jer djeca su nekako preduslov i temelj svakog braka. Nema ih, nema ni smisla. A onda opet ako ih ima prije braka, postavlja se gomila pitanja o tome kako se oni trebaju vjenčati da bi im dali okvire prave porodice.

Djeca mimo braka nisu prihvatljiva.

Djeca kao razlog za sklapanje braka, uobičajena su.

Djeca nakon sklapanja braka, očekivana su.

Sve zvanice prisutne na ceremoniji komentarišu samo jedno. Je li mlada trudna ili je ljubav prava, ne mareći za njene razloge ulaska u brak, jer svi su oni tu da bolje procijene suštinu. Ništa novo u našem društvu, gdje je sasvim dovoljno pozvati ljude na vjenčanje, kako bi nepozvani ušetali u vaš život i komentarisali sve.

Nešto ni tu ne bi štimalo, jer djeca su nekako preduslov i temelj svakog braka. Nema ih, nema ni smisla. A onda opet ako ih ima prije braka, postavlja se gomila pitanja o tome kako se oni trebaju vjenčati da bi im dali okvire prave porodice.

Od toga jeste li prerano rekli “Volim te”, kao da postoji pravo vrijeme za to. Do toga jeste li požurili u brak ili se to baš nekako oteglo. Znate ono.

Godinama ste zajedno, šta čekate?

Vjerovatno čekaju da prestanete pitati pa će pronaći svoj trenutak. I šta ako je to baš taj trenutak onaj kada saznaju da će postati roditelji?

Možda bi njih dvoje proveli život nevjenčani, jer im taj papir ne znači ništa, ali s obzirom na to da postoje raznorazne administrativne procedure, jednostavnije je biti roditelj kada si u braku. To ne znači da ne vole partnera, da su ušli u brak samo zato što će imati djecu, jer vraćajući se na pitanje ljubavi, nije li dovoljan dokaz ljubavi to što su odlučili imati djecu?

Da, da, sad će neko reći, omaklo im se.

Ali, nije li malo nelogično da se godinama ranije “paze” sasvim uspješno, a sad eto dozvole sebi takvo nešto. Možemo li za promjenu razmišljati u smjeru toga kako su došli do nivoa svoje veze u kojima su sasvim sigurni u odnos koji imaju da su odlučili zanemariti sve mjere predostrožnosti i jednostavno biti zajedno. Voljeti se i biti spremni da prihvate odgovornost za novo biće koje će biti plod njihove ljubavi? Ma ne, naravno da nisu mogli tako, jer društvo je dežurni kritičar na klupi koji posmatra utakmicu koju vi igrate. Nevezano za to što se isključivo odnosi na vas, bio pozitivan ili negativan ishod.

Po pravilima društa vi trebate biti nekoliko godina zajedno.

Ne predugo da se to “ne razvodni”, ali ni prekratko da ne bude da “ulijećete” u brak.

Zaruke neka vam traju godinu, a bračna idila udvoje barem duplo toliko, a onda neka dođu djeca.

Dok se vi nešto nauživate vas i vašeg odnosa, jer navodno djeca dođu kao partibrejkeri i onda ništa nije isto kao prije. Isto to kažu i za ulazak u brak, kao da su to vrata od tamnice nakon kojih nema nazad. Prosto vas zaključaju tamo i kažu: “On je oženjen, ona udata. Nema ih nigdje”. A ima vas gdje god vi poželite biti, ali isto tako i ne biti.

Da, da, sad će neko reći, omaklo im se. Ali, nije li malo nelogično da se godinama ranije “paze” sasvim uspješno, a sad eto dozvole sebi takvo nešto. Možemo li za promjenu razmišljati u smjeru toga kako su došli do nivoa svoje veze u kojima su sasvim sigurni u odnos koji imaju da su odlučili zanemariti sve mjere predostrožnosti i jednostavno biti zajedno

Što se udala, ako nije trudna?

Rano je, ishitreno je, nepotrebno je. Kao da je neminovno da se udaš, ako jesi. Sasvim normalno žive i nevjenčani parovi sa djecom, bez potrebe da se opravdaju društvu. Druga stvar što bez obzira što nema potrebe, ima neke logike da se uvijek zapitaš šta će društvo reći? Isto ono koje ti sjedi za stolom dok saopštavaš “radosnu vijest”, ali i ono koje sjedi u sali na dan vjenčanja. Svi oni znaju onu najvažniju stvar. Razloge tvoje udaje.

A tebi je sasvim dovoljno da znaš razlog svog “Da” taj dan.

Bilo to sa stomakom do zuba, praznog stomaka ili bez želje za istim.

U tom trenutku znaš da je “On” osoba koja zna zašto si tu i to je sva suština priče. I samo ti znaš razloge zbog kojih stojiš tu pored njega. I to je jedino važno.

Drugi su ionako samo gosti.

To su one žene koje će popljuvati sve što taj dan danas sa sobom nosi, zaklinjući se u istorijske fakte kako je to bila zapravo borba za ravnopravnost, ali će iste te uzeti karanfil kao poklon. Pojesti bombonjeru i popiti koktel u ladies night zato što su žene. Neće se pitati je li to diskriminatorno, apsurdno i nadasve licemjerno, jer one imaju pravo slaviti ono po čemu pljuju.

Svaka od nas, ma koliko se u svoju nezavisnost klela, u srži ima potrebu da bude pažena i zapažena. Mnoge od nas dobile su danas cvijeće i poklone, otišle na večere i niti jednoj osobi nismo rekle: “Što mi to poklanjaš” već objeručke prihvatile poklone za pol.

A što to slavim danas, kad već sutra nemam ista prava sa onim ko mi uručuje poklon?

Zašto je u redu da me neko večeras časti, jer sam žena, a već sutra da mi kaže kako nemam rezervaciju za isto mjesto?

Zašto je u redu da me večeras vole, ako neće sutra?

U konačnici zašto da mi glume poštovanje koje ni juče nisu imali? Zato što je Osmi mart, što sam žena i što volim to tako s vremena na vrijeme. O tome koliko nas muškarci osporavaju, rečeno je i previše. Čak i da nije, dokazano je. Ali ono što je uvijek posebno zanimljiva tema, a pri tome neminovnost jeste to što se same uvijek najviše unazadimo.

Svaka od nas, ma koliko se u svoju nezavisnost klela, u srži ima potrebu da bude pažena i zapažena. Mnoge od nas dobile su danas cvijeće i poklone, otišle na večere i niti jednoj osobi nismo rekle: “Što mi to poklanjaš” već objeručke prihvatile poklone za pol.

Koliko je žena danas izašlo na osmomartovski marš, istupilo javno i pobunilo se?

Koliko je vas reklo mužu da neće ništa danas, jer hoće sve preostale dane?

Koliko poslodavcu da vrijedi jednako kao i kolega nasuprot nje koji je promaknut na osnovu pola?

Koliko je odbilo piće dobrodošlice damama?

Biće da mnoge nisu, jer popilo se, slavi se, a feminizam ostavlja za dan nakon proslave. Suština svih ljudi, ne samo žena je ta da veoma često i gotovo šablonski ponovljeno slave ono po čemu pljuju. Počevši od proslave Nove godine, kada su svi odlučni u tome da ta veče ne znači ništa, a onda popune lokale, vikendice i stolove hranom do toga da se Dan zaljubljenih ne slavi, ali se iščekuje, pokloni primaju i daju, a u vazduhu osjeti nadolazeći Dan žena.

Ja ne želim da prihvatim taj cvijet kao podsjetnik na to da sam “slabija, nježnija, ali danas proslavljena”. Ako već želi neka ga pokloni bilo koji drugi dan u godini, samo ne danas.

Ne želim bonus u firmi da se sredim, jer radije bih sređeno stanje u poslovnom svijetu.

Ne želim da popijem piće koje ću sutra regularno platiti, jer prošla je moja bajka. Baš kao Pepeljugina.

Koliko je žena danas izašlo na osmomartovski marš, istupilo javno i pobunilo se?

Koliko je vas reklo mužu da neće ništa danas, jer hoće sve preostale dane?

Koliko poslodavcu da vrijedi jednako kao i kolega nasuprot nje koji je promaknut na osnovu pola?

Koliko je odbilo piće dobrodošlice damama?

Svaka od nas danas ima svoju bajku, u kojoj se sređuje i sprema, izlazi i raduje. Osmjehuje i uživa, a već od sutra briše podove i pere suđe. Presvlači djecu i sjedi kod kuće nezaposlena. Ili ide na manje plaćen posao, koji je sve što može trenutno dobiti. Svaka od nas sutra ustaje i pita se jesu li odluke o njenom tijelu samo njene ili se u sve upliće svako ko poželi.

Svaka od nas stoji u redu iza niza muškaraca koji se da im ne bismo gledali u leđa okrenu i poklone maleni znak pažnje. Malen onoliko koliko i njihov, ali i naš mar za nama.

Feministkinje sa karanfilom u ruci, srećan praznik praznovjerja, jer vam je stav uvenuo kao i cvijeće.

Ja ne želim da prihvatim taj cvijet kao podsjetnik na to da sam “slabija, nježnija, ali danas proslavljena”. Ako već želi neka ga pokloni bilo koji drugi dan u godini, samo ne danas. Ne želim bonus u firmi da se sredim, jer radije bih sređeno stanje u poslovnom svijetu. Ne želim da popijem piće koje ću sutra regularno platiti, jer prošla je moja bajka. Baš kao Pepeljugina.

Kada god bi me nešto zabolilo pila sam tablete. Nisam nikada oklijevala da uzmem Advil kada me je glava boljela ili kada mamuram, ali bila sam sigurna u jedno. Neću koristiti lijekove i epiduralnu anesteziju kada je u pitanju porod, jer želim roditi bez ikakvih pomaganja, sasvim prirodno. Čak sam vjerovala da i trebam osjetiti bol, kako bih shvatila šta zapravo znači donijeti na svijet novi život.

Živjela sam u Njujorku, gdje su moji prijatelji imali djecu, a prirodni porođaj je djelovao kao odraz hrabrosti i snage većine majki. Međutim, kada sam dobila trudove, dogodio se obrat situacije. Užasni bolovi koje sam trpila nisu mogli biti otklonjeni i ja sam jednostavno morala pristati na ono što nikako nisam htjela. Epiduralnu anesteziju, a sa njom i sve što ta odluka donosi.

Prirodni porođaj je ostao kao misao u glavi, ali me sve to navelo da pomislim koliko često žene žele išta što je prirodno? Čini mi se gotovo nikada. Žene se briju, ulažu u kreme, kozmetiku i trude se biti sve osim prirodne. Zato je strano upravo sve što podrazumijeva prirodnost. Nastojala sam satima istrpiti bol, ali u jednom trenutku sam rekla: Zašto ne? Radim to za svoje dobro

Moj muž i ja odlučili smo da uzmem epiduralnu anesteziju, ali smo plakali zbog te odluke, jer moj plan nije uspio. Iznevjerila sam sebe i pala na testu majčinstva. Nisam mogla biti dovoljno hrabra da rodim dijete bez lijekova, doktora i armije podrške. Baš sam “divna mama”. A u suštini, epiduralna mi je pomogla. U trenutku prihvatanja svoje odluke, shvatila sam da se trebam suočiti sa tim i prestati planirati kako ću šta raditi u životu.

Gledala sam svoje kontrakcije na monitoru i zapravo sam uživala rađajući. Ela se rodila, veličanstvena i sjajna, a moj plan o rađanju i načinu na koji ću to uraditi je postao bitan kao i to ko će se kandidovati za parlament u Andori. Vodila sam se time šta će me učiniti najsrećnijom? A prestalo me biti briga na koji način.

Ljudi su različiti. Neki ne mogu podnijeti bol, drugi duboko vjeruju da je bolje bez lijekova. Različiti su pogledi na njihove izbore: Jedna od prijateljica je imala nekoliko carskih rezova, nakon što je njena sestra izgubila dijete prirodnim porođajem. Često nemamo baš izbora. Kada sam trebala dobiti drugo dijete nakon dvije godine, razmišljala sam samo o epiduralu. Nisam mogla čekati da se porodim prirodnim putem, jer sam htjela uživati u porođaju.

Vodenjak mi je puknuo u osam ujutru. Trčali smo do osme avenije da ugrabimo taksi. Žena nam je ustupila svoj taksi, sjeli smo i dok smo se vozili, shvatila sam da nema vremena za epiduralnu. Moj plan je jednom propao, ovaj put sam shvatila da me nije briga. Rodila sam prirodnim putem i shvatila da je jedino što je važno to da sam postala majka. Drugi put, na oba načina, srećna i ispunjena upravo zbog toga što ih rađam.