Tokom vikenda desio se najnebitniji događaj u svijetu sporta (naravno, osim za one koji zaista prate američki fudbal), pa ipak oči cijelog svijeta su bile fokusirane upravo na prenos istog, tačnije na petnaestak minuta između dva poluvremena.

Čak i ako niste obožavalac lika i djela Bed Banija, a ni američkog fudbala, sigurno su vam algoritme svih društvenih mreža preplavili videi sa pomenutog događaja – od isječaka sa samog nastupa do reakcija na isti.

U čemu je fora?!

Svake godine finalna utakmica nacionalne lige američkog fudbala jedan je od najgledanijih sportskih događaja u Americi. Ako se prisjetimo, čak su i u seriji “Prijatelji” to prikazivali kao nešto što se ne propušta. Ipak, ostatku svijeta ovaj događaj nije pretjerano bitan. Međutim, kako je internet promijenio mnoge stvari, tako je promijenio i Super Boul. Nakon pada gledanosti, organizatori su shvatili da one koje nisu privukli sportom, mogu privući muzikom tj. nastupom izvođača koji će privući publiku. Pa tako nije strano da se željno iščekuje to poluvrijeme Super Boula jer svake godine samo jedan izvođač dobije priliku da zabavi šire narodne mase. To se kod nas u narodu kaže, vuk sit, a ovce na broju – organizatori skupo prodaju emitovanje reklama, izvođač dobije novac i priliku da na drugačiji način prezentuje svoj rad, a prosječan gledalac zabavu po koju je došao. Unazad nekoliko godina tu privilegiju su imali Kendrik Lamar, Rijana, Bjonse, Madona, Lejdi Gaga… dok je ove godine istu imao Benito Antonio Martinez Okasio poznatiji kao Bed Bani (veoma subjektivno ću da dodam da je ove godine privilegija bila naša), prvi latino izvođač koji je dobio ovu priliku.

Zašto je ova godina drugačija?

Nekoliko je razloga i krenuću od onog najmanje bitnog, a to je da smo nakon dugo vremena dobili iskustvo kolektivnog socijalnog događaja. Naime, dok je televizija bila bitan faktor u našim životima i zaista izvor informacija (da ne ulazimo u to da li su te informacije bile tačne ili ne), periodično se znalo desiti da je neki televizijski događaj toliko zanimljiv (ili ruku na srce, toliko dobro ispromovisan) da se cijeli svijet koji prati pop kulturu, okupi oko televizora da isprati šta će se desiti. Sjetimo se na primjer, dodjele Gremija na kojoj je Madona nastupala sa Britni Spirs i Kristinom Agilerom (mi koji imamo dovoljno godina da se toga sjećamo). Budući da je internet izmijenio sve, takvih događaja je sve manje jer je prosto previše svega da bi prosječan čovjek to sve ispratio. Ipak nekad treba da radimo, spavamo ili prosto budemo aktivno prisutni u sopstvenom životu.

Već prošle godine, Kendrik Lamar uzburkao je vodu svojim nastupom koji je bio politički angažovan, ali i bez obzira na to dočekan na nož jer je prosječan gledalac Super Boula bijeli američki sredovječni muškarac koji Kendrika ne razumije, ali i ne želi da vidi na svom televizoru (ili uživo) jer u “zemlji slobodnih” ljudi i dalje najviše vole da praktikuju svoje pravo da diskriminišu.

Ne želim previše ulaziti u politiku jer nisam kompetentna, a ni pretjerano zainteresovana, ali da bi se dočarala važnost i ljepota ovog nastupa, moramo malo da zađemo u te mutne vode. Naime, tokom vladavine Donalda Trampa stanje u Americi se zaklomplikovalo na način da su potlačeni postali još više potlačeni, a privilegovani još više zaštićeni, pa se tako i oni susreću sa svakodnevnim hapšenjima, protestima, a u posljednjih nekoliko sedmica i ubistvima od strane specijalne jedinice zloglasnog akronima ”ICE”.

Kakve to veze ima sa Bed Banijem koji je svjetsku slavu postigao tokom prošle godine, nakon objavljivanja albuma “DTmF” za koji je prije nekoliko dana dobio i Gremi za album godine (a ženskom dijelu populacije je prepoznatljiv i iz reklame za Kelvin Klajn donji veš)?

Naime, nakon najave da će upravo on nastupati na ovom događaju republikanci su uzeli kuke i motike i počeli oštro da kritikuju izbor izvođača jer je “neamerički” da jedan Latinos nastupa pričajući njima stran jezik i propagirajući kulturu koja nije ono što oni smatraju primjerenim. Sa druge strane, svi ljudi latino porijekla dobili su nadu da ima kraja progonu i diskriminaciji njih i njihovih bližnjih. Upravo zbog ovoga, sve oči su bile uprte u Benita i njegov kreativni tim (a prije i poslije njegovog nastupa se desio i neki sport).

Kreativnu direkciju događaja potpisuje Harijet Kaderford, međutim Benito se pobrinuo za to da njegova lična priča i priča njegovog naroda bude ispričana onako kako dolikuje, a to sve kroz ples, muziku, širenje ljubavi i pozitivne energije.

Ukoliko ste gledali nastup i mislite, o čemu ova žena priča nastup k’o nastup, moramo malo ući u analizu istog jer je svaki segment imao svoju simboliku koja je duboko ukorijenjena u istoriji konkretno Porto Rika, državi porijekla Bed Banija, ali i kulturi i istoriji naroda Latino porijekla uopšte. Ovim nastupom razjarili su sve američke ekstremiste koji podržavaju Trampa i djelovanje ICE-a, a sa druge strane običnom narodu probudili onaj isti osjećaj kakav su studenti probudili na Balkanu tokom prošle godine – nadu da postoji bolje sutra i da je ljubav zaista jača od mržnje.

Da biste shvatili simboliku moramo imati kratki čas istorije, ali obećavam da neće biti dosadno.

Kroz istoriju, preci onih koji se sada nazivaju pravim Amerkancima, na sve zamislive načine izrabljivali su narode i resurse okolnih zemalja, a pod tim mislim na sadašnje države čitave Južne Amerike i ostrva Srednje Amerike koja uključuju Kubu, Haiti, Dominikansku Republiku i Porto Riko. Važno je znati da Porto Riko trenutno pripada teritoriji Sjedinjeninih Američkih Država, ali nikako ne uživa isti status 50 američkih država. U praksi to znači da su pod vrhovnom vlašću SAD-a, ali nemaju pravo glasa u Kongresu niti imaju pravo glasa za izbor predsjednika SAD-a. Dakle, SAD ima pravo da na njihovoj teritoriji radi šta želi, a PR nema nikakav uticaj na SAD. I da stvar bude gora, predsjednik im je tehnički Donald Tramp, a oni ga doslovno nisu imali pravo izglasati. Ali na veliku žalost Trampove administracije, državljani Porto Rika su državljani Sjedinjenih Američkih Država.

Ajde napokon da se bavimo simbolikom nastupa.

Uvod u nastup snimljen je u polju šećerne trske u La Romani u Dominikanskoj Republici, gdje su kao i u Porto Riku ljudi izrabljivani za berbu iste prije postizanja nezavisnosti (može se reći da ih se i sada izrabljuje, ali ne na isti način jer ipak je robovlasništvo zamijenio kapitalizam). Po završetku uvoda, teren su preplavili ljudi u kostimima trske i time je Porto Riko postao centar Amerike na nekih trinaest minuta. Bed Bani nastupio je pjevajući na španskom jeziku, uz melodije salse, baćate, merengea i svih muzičkih pravaca Latinske Amerike koja čini osnovu njegovog muzičkog izražaja. Set je predstavljao “barrio” (mi nemamo riječ koja bi ovo dobro imenovala, ali odnosi se na komšiluk) koji je osnova zajednice Latinosa. Piće mu je nasula Toñita, vlasnica latino bara u Njujorku (kultna ličnost u njihovoj zajednici), a dječak kom je predao Gremija, koji je predstavljao malog Benita, je dječak kog su pripadnici ICE-a nedavno priveli pod osnovom da nije dovoljno Amerikanac.

Da bi stvari bile autentičnije, dvoje ljudi se čak i vjenčalo pa se sve pretvorilo u jednu klasičnu latino svadbu na kojima je sasvim uobičajeno da djeca spavaju po stolicama dok odrasli plešu do duboko u noć (čini li vam se poznato?).

Osim Benita, nastupili su Lejdi Gaga i Riki Martin, ali i to nije bilo slučajno ili bez simbolike. Naime, Lejdi Gaga svoj dio nastupa izvela je nakon Benitove rečenice: Da li je ovo ono što ste željeli (bijelu ženu kojoj je engleski maternji jezik)? A izvela je dio Benitove pjesme na engleskom jeziku, ponosno noseći magnoliju, zvanični cvijet Porto Rika.

Riki Martin, sa druge strane, svoj dio otpjevao je na španskom, ali je i to bilo veoma simbolično jer je on izvođač koji je svjetsku slavu postigao amerikanizacijom svoga lika i djela, a stihovi koje je otpjevao glase:

“Žele da uzmu moju rijeku, moju plažu takođe

Žele da moj komšiluk i moja baka odu

Ne, nemoj da pustiš zastavu i zaboraviš lelolai (tradicionalno piće i tradiocionalna Božićna muzika u Porto Riku)

Jer ne želim da urade ono što su uradili u Havajima”.

Kad već pominjemo zastavu, i za nju se ima šta reći. Naime, portorikanska zastava kojom su mahali nije ona koja je sada zvanična već ona čije je posjedovanje i isticanje od 1948. Do 1957. Godine bilo zabranjeno i kažnjivo sa do čak 10 godina zatvora. Ta zastava i danas znači: Mi i dalje nemamo slobodu, ni osnovne uslove. A ako su vas zbunili električni stubovi tj. Bandere na koje su se plesači sa Bed Banijem popeli, oni su aludirali na period nakon uragana “Maria” koji je pogodio ostrvo 2017. Godine i ostavio ih bez električne energije tokom šest mjeseci. Šest mjeseci tokom kojih pomoć SAD-a (dobrim dijelom zbog korupcije) nije stizala, a i kada je stigla to je bilo samo krpanje mreže kojim su samo dodatno zadužili Porto Riko. Zvuči li vam i ovo malo poznato?

Cijeli nastup završava se tako što Bed Bani nabraja sve države Latinske Amerike dok veseli ljudi mašu zastavama istih oko njega, i ragbi loptom na kojoj piše “mi smo svi Amerikanci”, a na velikom ekranu iznad svih je rečenica “jedino jače od mržnje je ljubav”!

Priznajem, možete sada reći, to je Amerika, šta nas boli briga za njih, ali mili moji ovakav prikaz zajedništva i ljubavi se odavno nije vidio širom svijeta. I sada, danima poslije, cijeli svijet i dalje reguje. Reaguje obični narod koji se još jednom ujedinio pod idejom da nasilje nije rješenje i da su ljubav i dobrota ono što je jače od svega. A reaguju i političari, pa tako viđamo snimke iz skupština širom svijeta u kojima citiraju Bed Banija i propagiraju ljubav, a ne mržnju.

Reaguju i Trampovi republikanci, ali njihovi napadi sada izgledaju kao očajnički pokušaji da se diskredituju veseli, dostojanstveni ljudi puni ljubavi. Nije li nam i ovo malo poznato?!

I zato cijeli svijet voli Bed Banija, momka koji je u vrijeme kada se sve čini uzaludno, svima dao nadu da ljubav zaista jeste jača od mržnje, samo joj treba dati prostora da raste. Mi na Balkanu smo je vidjeli da raste do razmjera za koje nismo mislili da su moguće. I sada kada možda gubimo nadu da sve to ima smisla, trebamo poslušati ovog čovjeka koji je na svu mržnju koju je dobio, odgovorio sa stihovima: “Čovjek dok je živ, treba da voli što više”.

Napisao je ovaj post nakon što je otkrio knjigu Marti Lejni (Marti Laney): “Prednost introverta: Kako uspjeti u svijetu ekstroverta” (“The Introvert Advantage: How to Thrive in an Extrovert World”). Kako kaže, osjećao se kao da je neko napisao enciklopediju o rijetkoj rasi ljudi kojoj i sam pripada. Knjiga mu je objasnila mnoge njegove ekcentričnosti i pomogla mu da redefiniše svoj život u novom produktivnom kontekstu.

“U tom trenutku sam bio pod pritiskom da budem ekstrovert i činilo se kao da nešto nije u redu sa mnom. Bilo je lako da se ovako osjećam jer svi ljudi oko mene su stalno tražili neke stimulacije, zabave, druženja. Osjećao sam da su svi oko mene mislili da nešto nije u redu sa mnom. Istina je da zaista volim da se družim, ali kada mi je dosta, u redu je da odem kući”, rekao je Karl za Bored Panda.