“Moja baka ne putuje u neko turističko odmaralište već u dom za nezbrinutu djecu u Keniji kako bi pomogla mališanima koji tamo žive. Pričam vam o njoj zato što vjerujem u to da bi svi mi u sebi uvijek trebali imati zrnce bezbrižnosti kako bismo živjeli, a ne samo preživljavali”, napisala je Eliza.

Na putovanju po Keniji Irmu je pratila njena kćerka, no sama ideja je potekla upravo od ove divne starice. Prije mnogo godina upoznala je oca Remiđa (Remigio), misionara koji je svoj život proveo pomažući ljudima u Keniji. Jedan od njegovih projekata bio je i osnivanje doma za nezbrinutu djecu u toj zemlji za koji je Irma godinama donirala novac. No, ove godine je čula da je otac Remiđo u bolnici i odlučila je da posjeti i njega i sva mjesta koja je sagradio u Keniji (bolnice, dom za nezbrinutu djecu i vrtiće). Željela je da i ona bude od koristi i zato je rekla svojoj kćerci: “Idemo u Keniju. U stvari, ja idem, a ti možeš poći sa mnom, ako želiš”.

Nakon što je stigla u Keniju Irma je počela da predaje engleski jezik i matematiku u školi u Malindiju, Keniji. Pored toga, sa sobom je donijela konce u raznim bojama, igle, makaze i ljepilo kako bi mogla da pravi razglednice i kutije za poklone koje inače izrađuje i kod svoje kuće u Noventi Vićentini, Italiji.

Irmin život nije bio nimalo lak. Sa samo 26 godina izgubila je muža, a kasnije i jedno od svoje troje djece. No, kako sama Eliza kaže, njena baka se uvijek oslanjala na svoju snagu kako bi nastavila dalje. Irmina živahnost i energija su nevjerovatni, a njene godine je ne zaustavljaju čak ni u tome da se vozi na motoru! Uprkos svim teškoćama koje joj je život donio, ona i dalje uživa u svakom danu.

Najljepše u cijeloj priči jeste i to što je baka Irma oduvijek pomagala drugim ljudima, a i svoju djecu je učila da to rade. Njena unuka Eliza je 2016. i 2017. godine volontirala u izbjegličkim kampovima u Grčkoj.

Zato, ne zaboravite – nije važno ko ste, šta radite, niti koliko godina imate zato što nikad nije kasno da ovaj svijet učinite boljim mjestom za život. Bakica Irma definitivno može da bude uzor svima nama.

Kada su se na otvaranju restorana gosti udobno smjestili, prema njima se uputilo šest nasmijanih konobarica kako bi uzele njihove narudžbe. Svaka od njih pati od demencije ili Alchajmerove bolesti. Jedna konobarica je nekad radila u školi i odlučila je da aplicira za ovaj posao zato što je više od pola svog života kuvala za djecu. Mislila je da neće imati problema, no ni njen dan nije prošao bez grešaka u narudžbama.

Mizuho Kudo je te večeri naručila hamburger, ali su umjesto toga na njen tanjir stigle rolnice sa mljevenim mesom i kupusom. No, njoj to nije smetalo zato što je jelo bilo veoma ukusno, a osoblje ljubazno i nasmijano. Iako su gosti pisali svoje narudžbe, greške su se i dalje dešavale jer kada bi jelo sa papirića bilo gotovo, konobarice bi zaboravile na koji sto treba da ga odnesu!

Koncept ovakvog restorana razvili su ljudi sa televizije, iz svijeta marketinga i ugostiteljstva. Cilj je da se promijeni javno mišljenje o demenciji i Alchajmerovoj bolesti, te da se pokaže da ljudi koji pate od tih poremećaja mogu mnogo više nego što mi mislimo.

Demencija danas pogađa 47.5 miliona ljudi širom svijeta, a svake godine se pojavi još 9.9 miliona novih slučajeva.

Izvor: MyModernMet

Kejti Mejdi (Katie Meade)

Još kao djevojčica Kejti je obožavala da isprobava različite odjevne kombinacije i eksperimentiše sa šminkom, no nikada nije ni pomišljala na to da bi se jednog dana i sama mogla naći na modnim pistama.

U školi su joj se djeca rugala, iza nje su dvije otvorene operacije na srcu, a danas je ova tridesetrogodišnjakinja ambasadorka dobrotvorne organizacije „Best Buddies“ koja pomaže osobama sa invaliditetom da se zaposle i pronađu prijatelje. Osim toga, ona je i zaštitno lice brenda „Fearless“ i njihovih proizvoda za kosu.

No, Kejti ističe da je to samo početak i da se nada da će njen rad inspirisati i druge osobe sa invaliditetom i pomoći da im se otvore vrata svijeta mode i manekenstva.

Vjerujte, mnogo je razloga zbog kojih žena nema dijete. To može biti lični izbor, a možda je u pitanju i zdravstveni problem. Šta god bio razlog, one zaslužuju diskreciju i poštovanje. Donosimo vam priče sedam žena bez djece koje su odlučile da javno kažu kako glasi njihov odgovor na pitanje: “Kad ti misliš imati djecu?”

Želim se posvetiti svojoj karijeri

Lizi Legge (25) radi kao menadžer za društvene medije i piše blog o stilu života. Ona se želi u potpunosti posvetiti svojoj karijeri dok je još mlada, a majčinstvo joj se u cijelu tu priču nikako ne uklapa.

“Osim toga, ne želim finansijski zavisiti od svog partnera, a znamo da majke primaju mizerne plate. Isto tako ne želim biti vezana za jedno mjesto zbog škole. Brine me i nacionalni zdravstveni sistem – definitivno ne mogu priuštiti privatnu medicinsku njegu ni sebi, a kamoli djetetu”, iskreno priča Lizi.

Ono što je najviše nervira je kada joj ljudi govore da će promijeniti mišljenje, da nema ni srca, niti majčinskog instikta. Lizi više vjeruje u to da je veoma sebično roditi dijete samo zbog pritiska okoline.[nextpage]

Razmišljam o hraniteljstvu

Emma Sexton (41) radi kao voditeljka na talkRADIU i još od 11. godine života je znala da ne želi imati djecu. To je odlučila nakon što je pogledala prvu epizodu serije “Home and away” i vidjela Pippu i njenu hraniteljsku porodicu. I dan danas misli da je za nju bolje da se odluči za hraniteljstvo.

“Volim djecu i mislim da ona koja imaju srećno djetinjstvo postaju srećni ljudi. Mnogo djece na ovom svijetu ima teško djetinjstvo, a nisu ništa kriva. Zato bih voljela da pružim podršku i pomoć onima kojima to zaista treba”, objašnjava Emma i nastavlja: “Što se tiče biološke djece, zaista nikad nisam željela da imam mini verziju same sebe. Da bi se podiglo dijete potrebno je mnogo vremena i žrtvovanja, a ta odgovornost većim dijelom leži na ženskim leđima. Znam da djeca donose radost, ali mislim da to mogu osjetiti i na drugačiji način, a ne da sama rodim dijete.”

Dobronamjerni članovi porodice i prijatelji su joj govorili da će se jednog dana predomisliti, ali Emma se odavno pomirila sa svojom odlukom i smatra da je veoma važno pokazati ženama da postoji i drugi izbor.[nextpage]

Imam sindrom policističnih jajnika

Carly Ellen Lee (29) je oduvijek željela postati majka. Kada se udala ona i njen muž su godinu dana pokušavali da dobiju dijete prirodnim putem. No, kako im to nikako nije uspijevalo obratili su se doktoru. Dijagnoza je glasila: sindrom policističnih jajnika. Zbog toga Carly nije mogla prirodno ovulirati. Prošli su kroz tri ciklusa liječenja u okviru kojih su doktori pokušavali lijekovima podstaknuti Carlyinu ovulaciju. Nakon toga su im preporučili in-vitro oplodnju. U proteklih šest godina prošli su kroz sedam ciklusa, dva puta je Carly ostajala trudna, ali je, nažalost, oba puta pobacila.

“Vjerujem da društvo očekuje da žene imaju djecu. Kad god upoznam nekoga jedno od prvih pitanja koje mi postave je da li imam djecu. Kada im odgovorim da nemam, veoma često me pitaju da li uopšte želim djecu. Stvarno me je mučilo što moram odgovarati na takva pitanja. Neplodnost čini da se osjećam inferiornom, krivom, tužnom, usamljenom, depresivnom, nestabilnom, emotivnom, iscrpljenom, nepotpunom, slomljenom i neispunjenom”, otvoreno priča Carly.[nextpage]

Moj muž ne želi imati djecu

Sophie Thorne (31) je željela djecu i prije nego što se udala i na neki način ih još uvijek želi. No, njen muž jednostavno ne želi imati djecu. Prvo su mislili da je to zato što on voli način na koji živi, ali što su više razgovarali o tome, shvatili su da on jednostavno nema očinskog instikta i da ne želi da podiže dijete.

“Kada mi je to tek rekao bila sam tužna, a najsmješnije je to što je bio i on. Znao je koliko želim djecu i bilo mu je teško da sa mnom priča o tome”, otvoreno priča Sophie i dodaje: “Pomirila sam se s tim. Mnogo volim svog muža i život koji smo stvorili zajedno. Mislim da društvo žene bez djece smatra nenormalnima. Mnogi ljudi ih osuđuju, neki ih žale. Mislim da tako ne tretiraju muškarca bez djece.”

Porodica i prijatelji su joj savjetovali da napusti muža ili ga natjera na to da imaju dijete, ali ona im je stalno govorila da ne žali zbog svoje odluke.[nextpage]

Sterilisala sam se sa 30 godina

Holly Brockwell (31) nikad nije željela djecu i zato je u 30. godini života odlučila da podveže svoje jajovode. Hormonalna kontracepcija joj je pravila mnogobrojne probleme, a pošto je znala da ne želi imati djecu, sterilizacija joj se činila kao dobar izbor. Nerviralo ju je što su i doktori pokušavali da je odgovore od toga.

“Stvarno mi je smiješno to što žene koje izaberu da nemaju djece smatraju sebičnim čudovištima. Kako mogu biti sebična zbog toga što ne želim imati djecu kad znam da ne bih bila dobra majka? Zar nije sebičnije imati ih i ne brinuti o njima? Zar nije manje sebično podvezati jajovode nego ostati trudna i roditi dijete koje ne želiš? Zaista ne razumijem”, otvoreno priča Holly i naglašava da se ne treba miješati u planove drugih ljudi kada su djeca u pitanju. Ona otvoreno svakome u lice kaže zbog čega nema dijete i nada se da, nakon što im svojim odgovorom zatvori usta, oni neće isto pitanje postaviti ženi koja je upravo izgubila bebu.[nextpage]

Ako ću imati dijete želim biti u vezi

Louise (37) je sa dvadeset i nešto godina odlučila da neće imati djecu. Razlog je bio taj što se ona od malih nogu borila sa duševnom bolešću i nije željela da te zdravstvene probleme prenese na djecu ili da ih izlaže borbi sa njenim lošim duševnim zdravljem.

“Godinama se borim sa anksioznošću, napadima panike, usamljenošću, poremećajima u ishrani, psihozom, depresijom, drogama, alkoholom i drugim ovisnostima. U mojoj porodici ima mnogo slučajeva duševne bolesti i zaista ne želim prenijeti to na dijete”, iskreno priča Louise i dodaje: “Terapijom i promjenama u ishrani sam uspjela da riješim svoje probleme sa duševnom bolešću, ali nisam u vezi. To mi ne smeta jer sam srećna i ovako. No, ako bih imala djecu voljela bih da budem u vezi. Ako nekoga upoznam, dobro, ako ne, opet dobro. Zbog svega ovoga sam se isplakala u prošlosti, ali život je jednostavno takav.”

Pošto izgleda mladoliko, Louise često govore da ima još mnogo vremena da se uda i rodi djecu, a niko je ne pita da li ona to želi ili može.[nextpage]

Žene ne razumiju zašto ja ne želim imati djecu

Charlotte Moore (42) je imala oko 12 godina kada je roditeljima rekla da nikad neće imati svoju djecu. Već tada je znala da želi raditi druge stvari kad odraste. Zna sa djecom i voljela je raditi kao asistent u podučavanju djece, ali je srećna da na kraju dana dobije svoju slobodu natrag. Njen partner je mislio da će se oženiti i dobiti djecu zato što to većina ljudi radi. No, on je sasvim srećan zbog Charlottine odluke jer ni sam ne zna šta da radi kada je u društvu djece.

“Uvijek sam bila otvorenog uma, ali zaista nikad nisam poželjela da svoj život sagradim oko djece. Tek sam prije nekoliko godina upoznala žene koje misle isto kao i ja i odmah smo se sprijateljile. Cijeli život nas drugi ljudi uglavnom tiho osuđuju, ali ja mislim da tu ima i malo zavisti sa njihove strane kada vide kako smo srećni moj partner i ja”, otvoreno priča Charlotte. Na priče drugih žena da će promijeniti mišljenje više uopšte ni ne obraća pažnju samo im se nasmiješi i klimne glavom jer zna da je neće razumijeti bez obzira na to koliko im objašnjava zbog čega ne želi da ima djecu.

Izvor: Huffington Post

Marisina majka je uvijek bila umorna. Bila je to, prema riječima njene kćerke, super žena koja je osamdesetih godina prošlog vijeka pokušavala da ima sve.

„Moj otac nas je napustio kada je moj brat imao četiri godine, a ja samo tri sedmice. Sigurna sam da nema ništa teže nego biti samohran roditelj malog djeteta i bebe, ali mojoj majci nije bilo lako ni na poslu. Alarm bi joj zvonio u 05:15. Hodala je po mraku da bi produžni kabl spustila kroz prozor do auta kako bi uključila malu grijalicu zato što je grijanje u automobilu bilo pokvareno, a ona nije imala novca da ga popravi“, iskreno priča Marisa.

Marisina majka je radila od šest ujutro do jedan sat popodne. Radni dan je provodila pokušavajući da objasni novinarima zašto su funkcioneri nešto rekli ili uradili. Za to vrijeme, njenu djecu su čuvale dadilje. Kada bi došla kući, labrador Mermite bi sjeo pored nje na sofu i stavio joj šapu na rame, kao da je i on mogao da vidi koliko je umorna. Marisa ističe da tokom osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka samohranim majkama uopšte nije bilo lako da rade.

„Sjećam se da su je u nedjelju zvali s posla da dođe u centralni London. Plakala sam jer je morala da ode sa ručka s nama. Kada je stigla na posao shvatila je da su je samo testirali, da uopšte nije bio u pitanju hitan slučaj. Stalno je žrtvovala svoje vrijeme i osjećaj za samu sebe“, priča Marisa.

Ono čega se ona posebno sjeća jeste kuća u koju su se preselili nakon što ih je otac napustio. Njihov novi dom je imao samo dvije spavaće sobe. Kada su ona i njen brat prerasli krevete na sprat, njihova majka im je ustupila svoju sobu, a ona je otišla da spava u podrum iako dolje nije bilo prozora. Njen krevet je morao biti presječen da bi stao u podrum.

Bez obzira na sve, Marisa je bila ponosna na svoju mamu. Njen posao joj je djelovao uzbudljiviji od svega čime su se bavili očevi njenih prijateljica. Danas naglašava da iako njena majka često nije mogla da dođe na svečanosti i priredbe u školu nikad se nije ljutila na nju zbog toga. Uvijek se ponosila svojom mamom.

„Mamin rad je bio čista suprotnost od onoga kako su ga godinama opisivali u novinama. Njena karijera je bila potpuno posvećena mom bratu i meni-ne samo da bi mogla priuštiti da nas pošalje na putovanja sa školom, već i da nam pokaže šta žene mogu da urade i šta mi zauzvrat možemo da učinimo“, objašnjava Marisa.

No, jedan osjećaj je često mučio Marisu. Bila je to krivica. Kako je odrastala postajala je svjesnija majčine neprestane žrtve i iscrpljenosti koje su trajale decenijama, a sve to da bi Marisi i njenom bratu život bio bolji.

„Prije nekoliko godina moja mama je otišla u penziju i njen život se odjednom potpuno promijenio. Njen alarm više nije zvonio u 05:15. Umjesto toga, sada svake sedmice ide na časove zumbe i pilatesa, a uveče gleda filmove sa svojom komšiniciom i uživa u čaši crvenog vina. Putuje, obilazi muzeje i filmske institute, šeta plažom sa starim i novim prijateljicama. Odlazi na sastanke lokalnog vijeća na kojima planiraju sami da sruše konzervativnu stranku, ali uvijek je kod kuće kada je vrijeme za opuštajuću kupku i njenu najdražu emisiju na radiju“, priča Marisa.

Mašina je napokon stala i Marisa je presrećna i mnogo joj je lakše zato što njena majka sada živi za sebe, a ne za svoju djecu. Više ne mora da ukrade još malo sna ili vremena sa svojom djecom. Njeno lice više nije zabrinuto i namršteno zbog gledanja u ekrane telefona, pejdžera i laptopa-sada ga obasja osmijeh kada joj u hladnoj zimskoj večeri Marisa dođe u posjetu. Danas je Marisa ta koja je umorna i koja zaspi na sofi.

„Svaki put kada mi moja mama pošalje poruku u kojoj piše da radi nešto što nije radila 30 godina-poput joge četvrtkom ili gledanja vijesti u šest uveče-ja se sjetim kesica od čaja u frižideru kojima je rashlađivala svoje umorne oči i pomislim da sada više nije umorna. Njen penzionerski život me tjera na razmišljanje o budućnosti. Moja mama ima kuću i penziju, stvari koje ja vjerovatno nikad neću imati. Na neki način sistem joj je ipak nešto pružio. Naporno je radila i danas ima sigurnost. Iako ja to nikada neću imati vjerovatno zato neću morati raditi toliko naporno kao ona. Ja nikada neću morati biti sve svim tim ljudima. Neću morati da radim toliko naporno da bih muškarcima i drugim majkama dokazala da sam sposobna i posvećena ili da bih pokazala profesorima da samohrana majka koja radi nije razlog za brigu već ambiciozna i nezavisna osoba kojom se njena kćerka može ponositi“, sa osmijehom na licu zaključuje Marisa.

Danas, Marisa shvata zbog čega je njena majka ustvari toliko naporno radila. Bilo je to da olakša život svojoj kćerkici i da se pobrine za to da ona nikada ne mora doći u situaciju da bude toliko umorna da zaspi na nogama.

Izvor: The Guardian