Samo jednom, od bezbroj naših višečasovnih razgovora u kojima smo jedna drugoj pretresale duše do najsitnijih detalja pitala sam je: „Sjećaš li se kad si posljednji put bila srećna?“
Ćutala je.
Bio je Božić kao i sada.
I bilo je vrijeme emocija.
Koliko ja volim Vero..
U Veru mi je duša na mestu, kada izađem iz njega imam osećaj da je nebo granica.
Nisam od onih djevojčica koje su mami pričale svoje tajne i kojima je mama u nedelju ujutru pekla njihove najdraže kolačiće.
Nervira me raspadanje ljudi nad životom i situacijama, kuknjava, jadi ovi ili oni…
Decembar je mjesec kraja i novog početka gdje obično kreiramo nove planove, pišemo svoje želje, snove i ambicije u nadi da će nova godina sa sobom donijeti i ostvarenje istih.
Dugo sam razmišljala o čemu bih pisala, a zatim se jedno veče desilo nešto vrijedno pomena, vrijedno čitanja, vrijedno svega…
Namještam prste na tasturu – A, S, D, F, J, K, L,…
Pokušavam kucati kao svi oni veliki pisci iz filmova.
Nauči me, ajde bar poslijednji put nauči me.
A kako ti živiš ljubav?
Čitav život ti neko govori da si predebela, premršava, preglasna, pretiha i preglupa.
