Trenutno se nalazim između bijesa i zahvalnosti.
Zahvalna sam na toliko toga, ali ne mogu da ignorišem bijes.
I tako prođu ti neki trenutci u životu kada shvatiš da tvoj prvi dojam zaista jest onaj istinski i pravi.
Na jedini dio tijela kojim je uvijek bila zadovoljna padale su sunčeve zrake.
Bile su duge, tanke, listovi izvajani.
Hej ti.
Baš ti, a i ja, i on i ona i svi mi koji smo dio Bosne Hercegovine, Balkana, Ex YU, pravoslavne, katoličke, hinduističke ili islamske religije, moleri, doktori, preduzetnici ili pak vozači.
Platila sam drugoj ženi da nam očisti kuću.
Djeca su bila mala. Slamale su me obaveze.
Armija žena ne bi postigla ono što sam tih dana ja od sebe očekivala da postignem.
Kažu da su neki od najboljih recepata nastali sasvim slučajno, pica od ostataka hrane, koka-kola od sirupa za kašalj, a lažno samopouzdanje od jedne proslave rođendana.
Božić je.
Radim popodnevnu smjenu, a u opisu mog posla je i da listam Instagram.
Rekla si da ćeš zvati, ali nikada nisi.
Za mene si ti još uvijek zarobljena u tom vozu bez prijema između Novog Sada i Subotice.
Kada bih o tebi govorila ljudima,
sigurno bi odlučili
da ti dodijele orden
za nesebično darivanje vječnosti
mom srcu.
Nedavno sam napunila četrdeset godina.
Volim dan svog rođenja, ali sada se sa torte “smiješi” broj koji ne ostavlja ravnodušnim, sigurno nikog.
