Prije nekoliko dana obavio sam predoperativni pregled pacijentkinji koja je htjela da koriguje svoje dioptrije na daljinu i blizinu.
Ne prođe DAN da neko ne odluči da poduči žene kako da se ponašaju kad se porode.
Bila je srijeda i teškim korakom sam se vukla na posao nakon što me tog jutra jedva probudio alarm. Razmišljala sam o svemu što moram završiti.
Hej, hej, u koliko da se kladimo da se ne sećaš svog blesavog druga iz srednje? U gradu sam, mislio sam da popijemo kafu.
– Jesu li ovakve stvari moguće u stvarnom životu? – zapitala je svoj lik u ogledalu u toaletu firme. – Zašto sam pristala?
Vrijeme je curilo kao kroz mali pješčani sat, onaj kojim djeca mjere pranje zuba. Kiša. Oko njega pulsira velegrad. Svi žure, udaraju se ramenima, niko nikog ne gleda u oči.
Koliko ste puta ostavili sebe po strani da biste bili dostupni drugima?
Sanjala sam Rozen Tortu i sad ne znam odakle da počnem, od Marsovaca ili Pegle ?
Pročitala sam jedan tekst koji mi ne izbija iz glave. Uvidela sam koliko ljudi vode velike borbe dok mene muče svakodnevne površne stvari.
Zbog toga mi prolazi kroz glavu film koji sam volela da gledam sa mamom o otmici devojčice u Parizu i njenom ocu koji čini sve da je spasi i koji u tome na kraju uspeva.
Setila sam se svakog saveta koji mi je mama ikada dala o tome kako treba da se čuvam nepoznatih ljudi i kako nikada noću da ne idem sama.
“Dobar dan, dobra vodo“.
Kuda je nestalo ljeto?
Danas mi je rođendan. Četrdeseti. Nedjelja je.
