Guši li i tebe tu negdje?
Iskačeš li iz svojih šina, a ono nešto kao bumerang se vraća i eto te tu si gdje si?
,,Oni što dolaze za nama, imaće strerilizirane osjećaje bez klica…” pjevalo je Atomsko sklonište krajem sedamdesetih godina.
Igrajmo asocijacija ?
Kad kažem proljeće, pomislite na…
U naletu bijesa, obrisala sam njegov broj.
Obrisala sve poruke.
Kada sam, ispostaviće se zauvek, odlazio iz male varoši u drugi grad i drugu jugoslovensku republiku, a bilo je to početkom 80-ih i koncem prvog razreda osnovne škole, moja učiteljica Bosa Urošević poklonila mi je „Čovekovu sudbinu“ Mihaila Šolohova.
Jednog jutra, sasvim nenadano, moj sin, trogodišnjak sa vekovima u pogledu, zagledao mi se u oči i rekao:
– Mama, ti nisi Hulk.
Živimo u ludom vremenu. Neizvjesnosti, straha. Vremenu u kojem se nad ljudskim životima strijepi svaki dan. U vremenu bolesti o kojoj se ništa ne zna, koja mutira, poprima nove oblike i iznenada, kada se najmanje nadaš odnosi najmilije.
Po zakonu, odnosno po rečima plavokose gospođe iz Centra za socijalni rad, deca do 13. godine ne bi smela da budu napolju bez nadzora odrasle osobe.
Sasvim sigurno da vam prva asocijacija na crnog gavrana nije staza posuta ružinim laticama, niti će biti, odmah da to raščistimo.
“To me vratilo u detinjstvo, u mojih devet, deset godina” prva je Milanova reakcija na snimak koji ovih dana kruži internetom.
