Prije dva mjeseca, negdje u ovo vrijeme, mama i najmlađi buraz i ja sjedili smo na kavi u nekom bircu na Ravnicama. Vjerojatno nikad više nećemo sjediti u tom istom bircu.
„Ovih dana ako ste išta izgubili, izgubili ste odavno izgubljene bitke.“
Pročitam ovo jutros kod jedne izuzetno telentovane astro kolegice i baam, to je to. Tu sam rečenicu tražila.
Milena nije mislila da je udaja garancija za sreću. Pa je bila srećna i bez muža. Za nju je to bilo kao vožnja automobilom. Nije znala da vozi i nije želela da je voze. Radije je šetala sama.
Moje starije dete nema problem kad treba da prespava kod bake. Štaviše, obožava.
Mlađa ćerka je malo privrženija mami i tati i teže se odvaja.
Srijeda. Druga sam smjena.
Prespavala sam intervju koji sam obećala dati kolegama sa radija u 12.
Na kraju, neugodni prelaz je itekako bio vrijedan!
Januar je. Vrijeme skijanja, proslava, svjetlucavih haljina i lomova ruku i nogu po cesti, stepenicama i na stazi.
Uhvati ženu u sebi i drži je čvrsto i ne puštaj, jer ta žena u tebi i jeste stvarna ti i zato pruži joj ruku.
Ženu u sebi sam otkrila onda kada sam je i pustila… pustila da diše, da se smije i kad ništa smiješno nije, da trči bosa, na štiklama, nije ni bitno, bitno je bilo da se žena u meni vraćala ponovo meni.
Oprostiti, ponavljala sam to u sebi.
Čoveku koji je pobegao, čoveku koji se nije pojavio.
Upit za savjet i odgovor stručnjaka o prilično specifičnoj situaciji u kojoj su se našle mnoge od nas.
