Moj brat i ja smo rođeni od istih roditelja. Iste majke. Istog oca. Ista baka nas je čuvala, hranila i brisala nam guzicu.
Ide mi se u kino. Da, baš mi se sjedi u kinu i gleda mi se nešto o čemu ću kasnije razmišljati. Mogla bih si skinuti film ili seriju, pogledati kad i kako hoću, ali nije isti osjećaj.
Voljeti sebe ne znači biti sebičan.
Prije dva mjeseca, negdje u ovo vrijeme, mama i najmlađi buraz i ja sjedili smo na kavi u nekom bircu na Ravnicama. Vjerojatno nikad više nećemo sjediti u tom istom bircu.
Da li ćemo ikada dovoljno “porasti” da prihvatimo bez obilnijeg krvarenja rečenicu medicinske sestre sa precizno povučenim alajnerom, pred jutarnju vizitu:
Mi ljudi smo različiti i što prije to prihvatimo to nam je lakše živjeti među tim različitostima. Zaboli me je li netko ove ili one boje, ima li višak ili manjak kila, voli li čitati ili ne čita uopće. To me se ne tiče dokle god te različitosti ne štete toj osobi i drugima oko nje.
Majka sa djetetom koje ima dijagnozu.
– Idemo prvo do mene da ti dam hemijske i da klopnem nešto, baš sam gladna.
– Okej.
Nova godina je obećanje sebi. Da ćemo biti bolji, zar ne?
Pola dva je ujutro. Zapravo i nije čudno da smo manje više svi budni jer ipak je najluđa noć, ona novogodišnja, kraj, početak, crveno rublje… Svi stereotipi i sva očekivanja ikad.
