Prije dva mjeseca, negdje u ovo vrijeme, mama i najmlađi buraz i ja sjedili smo na kavi u nekom bircu na Ravnicama. Vjerojatno nikad više nećemo sjediti u tom istom bircu.
Milena nije mislila da je udaja garancija za sreću. Pa je bila srećna i bez muža. Za nju je to bilo kao vožnja automobilom. Nije znala da vozi i nije želela da je voze. Radije je šetala sama.
Znaš, ispratili smo još jednu Novu godinu i još jedan Božić.
U januaru 2004. zapisala sam u dnevniku savet prijatelja: „Pazi, nemoj da se povrediš.“
To je bilo dva dana pre nego što sam se okliznula na ljubav.
Mi ljudi smo različiti i što prije to prihvatimo to nam je lakše živjeti među tim različitostima. Zaboli me je li netko ove ili one boje, ima li višak ili manjak kila, voli li čitati ili ne čita uopće. To me se ne tiče dokle god te različitosti ne štete toj osobi i drugima oko nje.
Nešto nije bilo u redu sa mojom mašinom za suđe jer u posljednje vrijeme nije dobro prala. Blago rečeno, u početku mi je to baš išlo na živce, ali nakon što sam pročitala uputstvo za upotrebu i pogledala nekoliko savjeta i trikova na internetu, popravila sam je sama i suđe se sad blista.
– Idemo prvo do mene da ti dam hemijske i da klopnem nešto, baš sam gladna.
– Okej.
Znate li ko su vaši ljudi? Ko su oni koje možeš da pozoveš kad se rušiš i slamaš?
Nova godina je obećanje sebi. Da ćemo biti bolji, zar ne?
Pola dva je ujutro. Zapravo i nije čudno da smo manje više svi budni jer ipak je najluđa noć, ona novogodišnja, kraj, početak, crveno rublje… Svi stereotipi i sva očekivanja ikad.
