Moji baka i djed su živjeli na najljepšem mjestu na kojem sam ikada bila. Gdje je vazduh mirisao, voda imala najljepši ukus, trava bila najzelenija i gdje se najljepše spavalo.
Dvije tisuće i osamnaesta godina je. Dvadeset i prvo stoljeće je već punoljetno, a meni evo jučer neki tamo pokušava utuviti u glavu kako ne postoje žene koje vole seks, a da nisu kurve.
Ne znam kako je tamo gdje si ti.
Još jedan poznanik, prijatelj i kolega je otišao u nepovrat svojom voljom. Još jedan u prekratkom periodu. Ovaj put me nije iznenadilo i, nažalost, gotovo nikoga nije.
Na pitanje da li su dječaci veće maze mogu reći ovo:
Sjedi, sjedi, sjedi, boli me glava, zaveži glavu, stisni sljepoočnice, ustani, naspi vodu u ispranu šolju od čaja, otvori viseći, nađi tabletu, progutaj je s puno vode.
Moja devetogodišnja kćer je započela sa mnom psihološki rat od kada sam se vratila na posao. Osam godina radila sam od kuće i nisam nikad propustila zabave njenog razreda, volontirala sam za školske funkcije i pratila njezin razred do zoološkog vrta. No, naša obitelj je trebala više financijske sigurnosti i kada se oslobodilo mjesto kod mog bivšeg poslodavca, vratila sam se na posao. Kćer mi to nije oprostila, priznaje Meredith Hale za The Lily.
I godinama ranije su me kolege zadirkivale i čačkale na ovu temu. Da se tako ponašam, da tako zračim u okolinu. Međutim, ovaj poslednji put me je posebno pogodilo.
Nisam znala da imam predrasude o ljudima mlađima od sebe. Uvijek volim reći da je to samo broj koji ne znači ništa, ali očito mi je nešto značilo do prije par mjeseci. Dakle, lagala sam i sebe i druge.
Dan kao i svaki drugi, čekala sam prijateljicu da mi se javi s nalazima od doktorice. Svako malo je netko kod doktora i iako je često, uvijek brinem. Takva sam. Doduše, svi smo takvi. Brinemo i onda kad ne trebamo.
