Mi ljudi smo različiti i što prije to prihvatimo to nam je lakše živjeti među tim različitostima. Zaboli me je li netko ove ili one boje, ima li višak ili manjak kila, voli li čitati ili ne čita uopće. To me se ne tiče dokle god te različitosti ne štete toj osobi i drugima oko nje.
Nešto nije bilo u redu sa mojom mašinom za suđe jer u posljednje vrijeme nije dobro prala. Blago rečeno, u početku mi je to baš išlo na živce, ali nakon što sam pročitala uputstvo za upotrebu i pogledala nekoliko savjeta i trikova na internetu, popravila sam je sama i suđe se sad blista.
– Idemo prvo do mene da ti dam hemijske i da klopnem nešto, baš sam gladna.
– Okej.
Znate li ko su vaši ljudi? Ko su oni koje možeš da pozoveš kad se rušiš i slamaš?
Nova godina je obećanje sebi. Da ćemo biti bolji, zar ne?
Pola dva je ujutro. Zapravo i nije čudno da smo manje više svi budni jer ipak je najluđa noć, ona novogodišnja, kraj, početak, crveno rublje… Svi stereotipi i sva očekivanja ikad.
Zašto prvo moram da usisam, pa onda da te uzmem u ruke? Zašto moram prvo da operem, pa onda da pročitam priču? Je l’ to tako sve majke rade?
Nemam pojma što želim u novoj godini. Ni inače nisam od donošenja novogodišnjih odluka, novih dijeta, navika ili bilo čega samo zato jer je nova godina, nov datum, ponedjeljak ili početak mjeseca.
Ako do sada niste čitali njenu poeziju, sada hoćete.
Nekako kad si žena valjda ti je od rođenja predodređeno da si za nešto kriva.
