Ja sam bila ono što se zove divna i aktivna trudnica. Minimum mučnina, minimum tegoba, minimum briga. Jedino što mi je išlo na maksimum bila je sreća, i – gingiva! Gingivitis nadrljitis!
Zašto i kako smo došli do toga da je tema alimentacije tema o kojoj se ne priča?
Svi mi koji smo rođeni, odrasli i još uvijek muku mučimo sa Balkanom smatramo da je samo ovom našem ćošku svijeta svojstveno da ljudi zabadaju noseve tamo gdje im nije mjesto, da postavljaju neprimjerena pitanja, broje vam krvna zrnca, važu vas, zaviruju u novčanik, lonac i krevet.
U samo 32 godine života četiri puta mi je otpadala kosa. Taman joj se ponadam, evo mog tepiha na glavi, ujutru ustanem i na jastuku vidim da tepih i nije bio nekog kvaliteta čim ga je hemioterapija pojela. Mislim, kakva je to kosa kad odmah odustane?
Pišem i obraćam se tebi, ženo.
Tebi koja celog života nekom nešto objašnjavaš.
“Želim da znaš sve o meni.” – rekao mi je.
“I ti o meni.” – odgovorila sam mu.
Kao i uvijek, sve u najboljoj namjeri, iz zaljubljenosti, iz ljubavi, u nadi da će sve biti divno što dulje. Zajebali smo se.
Ne zanima ih naše djetinjstvo u kom se ratovalo, u kojem se bombardovalo, u kojem smo stajali u redu za litru ulja.
Ništa mi bolji od njih nismo, jer se u tom našem predobrom djetinjstvu o pola tema nije pričalo, više se ćutalo.
Kako se živi bez mame?
Bez nekoliko osnovnih boja u spektru od kojih bi mogle nastati i ostale.
Moji baka i djed su živjeli na najljepšem mjestu na kojem sam ikada bila. Gdje je vazduh mirisao, voda imala najljepši ukus, trava bila najzelenija i gdje se najljepše spavalo.
Dvije tisuće i osamnaesta godina je. Dvadeset i prvo stoljeće je već punoljetno, a meni evo jučer neki tamo pokušava utuviti u glavu kako ne postoje žene koje vole seks, a da nisu kurve.
