Prva vijest koju sam juče po buđenju pročitala bila je da je u 103. godini umro poznati holivudski glumac.
Vidjele smo se neki dan. Moja prijateljica i ja. Iskreno, ne znam što se sve dogodilo i izgovorilo na kavi jer gotovo ništa nije rekla, a nije se gasila.
Je l’ sve majke ovako umru stoput dnevno kad je sinu rođendan?
Ljubav ne možeš da prerasteš. Maminu pogotovo.
Opet se forsira(š). Ti. Ja. Mi. Neka tamo.
Svakih nekoliko mjeseci ili čak i manje nameće se neki novi životni stil.
Na slavi kod mojih roditelja, pozdravljajući se na vratima, mamin teča je rekao: „E pa! ’Ajde tako! I znate šta? Ako ne dolazite, a vi bar svratite!“
Ide mi se u kino. Da, baš mi se sjedi u kinu i gleda mi se nešto o čemu ću kasnije razmišljati. Mogla bih si skinuti film ili seriju, pogledati kad i kako hoću, ali nije isti osjećaj.
To je ljubav.
Prije dva mjeseca, negdje u ovo vrijeme, mama i najmlađi buraz i ja sjedili smo na kavi u nekom bircu na Ravnicama. Vjerojatno nikad više nećemo sjediti u tom istom bircu.
Milena nije mislila da je udaja garancija za sreću. Pa je bila srećna i bez muža. Za nju je to bilo kao vožnja automobilom. Nije znala da vozi i nije želela da je voze. Radije je šetala sama.
Znaš, ispratili smo još jednu Novu godinu i još jedan Božić.
