Mi ljudi smo različiti i što prije to prihvatimo to nam je lakše živjeti među tim različitostima. Zaboli me je li netko ove ili one boje, ima li višak ili manjak kila, voli li čitati ili ne čita uopće. To me se ne tiče dokle god te različitosti ne štete toj osobi i drugima oko nje.
Znamo da je ovo izuzetno osjetljiva tema, ali važno je razgovarati o njoj.
O sindromu „tetke“ nećete moći pročitati ni u jednom medicinskom časopisu, iako u životu on označava potpuno realnu pojavu: stanje bezvoljnosti, zvocanja, gunđanja, umora, beživotnog pogleda, aseksualnost i odsustvo želje za sanjarenjem.
Dragana Đurović-Karadžić već mjesecima traži svoju nerođenu sestru koja je kao novorođenče, prije više od 40 godina, ostavljena ispred Doma za nezbrinutu djecu ”Bjelave”, tadašnjeg doma “Ljubica Ivezić”.
Za posljednji Dan majki moj muž je rekao nešto što me zaista počelo kopkati.
Drugari, moramo razgovarati. Imam pitanje koje moram svima da vam postavim.
Kada nas ljudi pitaju za motive dolaska u Australiju, uvek kažemo i to i najiskrenije mislimo da su to – deca.
Treba ti dobar argument zašto bi tvoj dragi trebao praviti doručak za vikend?
Nema problema, evo ga: ti si žena i treba ti 20 minuta (barem) više sna po noći! Zašto?
Imam 44 godine. I nemam djecu. Mnogo puta sam čula pitanje – što ne rodiš jedno. Nekad bih samo odmahnula rukom. Nekad bih pitala “šta koji moj”…
Bilo je, a ima i danas dana kad se raspadnem do u najsitnije djelove. Slomim se.
Oduvijek sam se trudila udovoljiti ljudima. Volim činiti druge ljude srećnima. Pretpostavljam da je to moja najveća i mana i vrlina. Generalno se uglavnom dobro prilagođavam situaciji i vjerujem u dobrotu u ljudima.
