Ponovno živim nedaleko željezničkog kolodvora i gotovo svakodnevno gledam peron na kojem sam nekad isplakala more suza. I onih sretnih i onih nesretnih.
Gledam ga, nekog dečka u tramvaju, psuje svima sve po spisku jer mu je vozač drugog tramvaja zatvorio vrata pred nosom.
Vidjele smo se neki dan. Moja prijateljica i ja. Iskreno, ne znam što se sve dogodilo i izgovorilo na kavi jer gotovo ništa nije rekla, a nije se gasila.
Opet se forsira(š). Ti. Ja. Mi. Neka tamo.
Svakih nekoliko mjeseci ili čak i manje nameće se neki novi životni stil.
Ide mi se u kino. Da, baš mi se sjedi u kinu i gleda mi se nešto o čemu ću kasnije razmišljati. Mogla bih si skinuti film ili seriju, pogledati kad i kako hoću, ali nije isti osjećaj.
Mi ljudi smo različiti i što prije to prihvatimo to nam je lakše živjeti među tim različitostima. Zaboli me je li netko ove ili one boje, ima li višak ili manjak kila, voli li čitati ili ne čita uopće. To me se ne tiče dokle god te različitosti ne štete toj osobi i drugima oko nje.
Znamo da je ovo izuzetno osjetljiva tema, ali važno je razgovarati o njoj.
O sindromu „tetke“ nećete moći pročitati ni u jednom medicinskom časopisu, iako u životu on označava potpuno realnu pojavu: stanje bezvoljnosti, zvocanja, gunđanja, umora, beživotnog pogleda, aseksualnost i odsustvo želje za sanjarenjem.
Dragana Đurović-Karadžić već mjesecima traži svoju nerođenu sestru koja je kao novorođenče, prije više od 40 godina, ostavljena ispred Doma za nezbrinutu djecu ”Bjelave”, tadašnjeg doma “Ljubica Ivezić”.
Za posljednji Dan majki moj muž je rekao nešto što me zaista počelo kopkati.
