I ove godine, Samit će okupiti predstavnike vodećih trgovinskih lanaca, proizvođača, distrbutera, e-commerce platformi, privrednih komora, institucija i medija iz cijelog regiona.  U ulozi organizatorice i ove godine se našla dugogodišnja novinarka Dragana Božić koja je prepoznala potrebu da pruži pri priliku akterima koji svakodnevno posluju jedni s drugima da razgovaraju i izvan pregovaračkog stola.

Za Lolu je pričala o tome kako sa rodila ideja za Samit i o planovima za budućnost.

1. Kako je nastala ideja za Regionalni samit trgovine? Šta ste prepoznali kao problem ili potrebu privrede na koju ovaj događaj treba da odgovori? Posebno ako sve to posmatramo kroz prizmu vas kao urednice i novinarke.

Ideja se nije rodila u kancelariji, nego u studiju, između dvije reklame. Slušala sam privrednike godinama, i primijetila nešto čudno – svi oni znaju šta se dešava u sopstvenoj fabrici do detalja, ali kad ih pitaš ko im je konkurencija u Beogradu ili potencijalni partner u Zgrebu, slijedi dugačka pauza. Region živi jedan pored drugog, a ne jedan sa drugim. To mi je, kao urednici i novinarki koja svaki dan sklapa mozaik od informacija za druge ljude, djelovalo apsurdno – imamo sve podatke, samo ih niko nije stavio na isti sto.

2. Zašto Banja Luka? Kakav potencijal grad ima za povezivanje regionalne privrede i šta biste željeli da ovo okupljanje dugoročno donese?

Banja Luka je grad koji niko ne mora da “otkriva” na mapi da bi stigao do njega, a opet dovoljno je kompatibilan za networking – da se poslije panela zaista sretneš sa sagovornikom negdje u gradu, a ne samo razmijeniš vizitku u gužvi. To je razlika između velikog grada koji te proguta i grada koji te poveže. Dugoročno, ne želim da Samit bude događaj o kojem se priča dva dana i zaboravi za mjesec. Želim da bude mjesto gdje je neko u Banjaluci potpisao ugovor koji mu je promijenio poslovanje, i da to svi znaju odakle je krenulo.

3. Kada kažete „region bez barijera”, šta to konkretno znači za jednog preduzetnika? Koju prepreku u poslovanju bi, prema vašem mišljenju, trebalo prvu ukloniti?

Znači da proizvod ne putuje sporije od čovjeka koji ga je napravio. Imate apsurdne situacije gdje je lakše poslati paket u Beč nego u susjedni grad preko granice, jer papir koji ga prati mora da prođe kroz birokratski lavirint kao da nosi nešto opasno, a ne, recimo, med ili tekstil. Prva stvar koju bih uklonila su upravo takve prepreke, a prvenstveno – način razmišljanja koji nas u određenim segmentima do toga upravo i dovodi.

4. Kako ste birali teme i učesnike? Šta je bilo presudno da program odgovori na stvarne potrebe kompanija i ljudi koji rade u trgovini?

Odbacili smo prvu verziju programa, i to namjerno. Prvi nacrt je ličio na svaku drugu konferenciju – uopštene teme, poznata imena, bezbjedan izbor. Onda smo sjeli i pitali dvadesetak ljudi iz različitih firmi jedno jedino pitanje: šta vas je posljednje nerviralo u poslu, toliko da ste o tome pričali kod kuće za večerom? Iz tih odgovora je nastao pravi program. Presudno je bilo da se odreknemo onoga što “zvuči dobro na plakatu” u korist onoga što stvarno nekome treba.

5. Veliki sistemi imaju resurse i kontakte, ali šta sa malim proizvođačima i trgovcima? Kako im Samit može pomoći da dođu do partnera, novih tržišta i mjesta na policama?

Veliki sistemi će se snaći i bez nas, oni imaju svoje ljude i svoje telefone. Mene zanima neko ko pravi odličan proizvod u maloj hali na periferiji i nema pojma kako da dođe do menadžera velikog lanca, jer taj menadžer ne odgovara na hladne pozive. Samit postoji upravo zato da ta vrata ne budu zaključana – da se za istim stolom nađe neko ko odlučuje o policama i neko ko tek pokušava da do njih dođe, bez posrednika i bez čekanja šest mjeseci na sastanak.

6. Digitalna trgovina mijenja i prodaju i očekivanja kupaca. Gdje vidite najveću priliku za domaće kompanije, a gdje rizik da zaostanu?

Prilika je u tome da mala firma iz Banjaluke danas može prodavati direktno kupcu bilo gdje u svijetu, bez ijednog posrednika koji bi joj pojeo maržu – nešto što je prije deset godina bilo nezamislivo bez ogromnog kapitala. Rizik nije u tome da neko ne zna šta je digitalna prodaja, nego u tome da misli kako ima vremena da to “uradi kasnije”. Tržište ne čeka da se neko organizuje, ono jednostavno ode kod onoga ko je već tamo.

7. EXPO 2027 je jedna od tema programa. Kako tu priliku približiti kompanijama iz BiH – šta bi već sada trebalo da rade da bi imale konkretnu korist?

EXPO nije vrata koja se otvore sama kad dođe datum, to je proces koji traje mjesecima prije otvaranja. Kompanije koje čekaju poziv da se pojave na izložbi propustiće priliku, jer se mjesto za nastup gradi unaprijed – kroz kontakte, kroz prisustvo na pripremnim događajima, kroz to da te neko već poznaje kad dođe trenutak odluke. Zato o tome govorimo sada, dosta ranije, a ne mjesec prije otvaranja kad je kasno da se bilo šta promijeni. Najvažnije savjete čućemo upravo od onih koji ovu prestižnu izložbu organizuju.

8. Organizovati prvo izdanje znači graditi i događaj i povjerenje u njega. Da li drugo izdanje nosi veću odgovornost? Šta je za vas lično bio najveći izazov i po čemu ćete, kada se Samit završi, znati da ste uspjeli?

Prvi put ljudi dođu jer vjeruju priči koju im ispričaš. Drugi put dolaze da provjere da li si tu priču ispunio, i to je mnogo neugodnija vrsta pažnje. Uspjeh neću mjeriti aplauzom na kraju panela, nego pozivima koje ću dobijati mjesecima poslije, od ljudi koji kažu da su na Samitu sklopili posao koji im je promijenio godinu.

9. Kojem panelu se vi posebno radujete?

Svim panelima, zaista. Posebna vrijednost Regionalnog samita trgovine je to što su na istom mjestu oni koji su već izgradili ozbiljne sisteme, ali i one koji tek počinju. To je prava slika trgovine i prodaje, bez svoje “šminke” i unaprijed pripremljenih PR aktivnosti.

Šta vam zakon daje

Zakon je jasan: sin i ćerka imaju potpuno ista prava. Kad roditelj umre, a nije ostavio testament, imovina se deli na jednake delove između njegove dece i njegovog supružnika. Ne važi da muško dete dobija više zato što je muško, niti da ćerka „ide u tuđu kuću“. Zakon potpuno izjednačava naslednike.

Deoba se radi na takozvanoj ostavinskoj raspravi, pred sudom ili javnim beležnikom. Tamo vas pitaju da li primate nasledstvo ili ga se odričete. To je trenutak kad se sve odlučuje, i zato ga treba razumeti.

Prva stvar koju mnogi ne znaju: ne morate ništa da potpišete da biste dobili svoj deo

Ako na raspravi ništa ne kažete i ne date nikakvu izjavu, smatra se da ste nasledstvo primili. Papir vam treba samo ako se odričete, a ne ako primate. Mnogi misle obrnuto, pa potpišu kad ne moraju. Odreći se možete samo dok rasprava traje, do njenog završetka u prvom stepenu. Ako ste već nešto uzeli iz nasledstva ili njime raspolagali, smatra se da ste ga primili i više se ne možete odreći.

Druga stvar: odricanje se ne može povući

Kad potpišete, to je zauvek. Ne možete se predomisliti ni zato što se brat loše ponašao, ni zato što niste dobili obećano. Ne možete se odreći ni samo jednog dela, na primer kuće, a zadržati zemlju. Obećanja kao što je „uvek možeš da se vratiš u roditeljsku kuću“ nemaju nikakvu pravnu snagu, a kad brat zasnuje porodicu, često ih više niko ne poštuje.

Jedini izlaz je poništaj izjave, ali samo ako vam je ona izvučena pretnjom, silom, obmanom ili ako ste bili u zabludi, i to uz dokaze i u kratkom roku. Zato je mnogo bolje ne potpisati nego kasnije dokazivati.

Treća stvar: nije svejedno kako se odričete, i to se tiče vaše dece

Postoje dva načina, i razlika je velika.

Ako izjavite da se odričete u korist brata ili nekog drugog određenog člana porodice, zakon to smatra poklonom, kao da ste mu svoj deo poklonili. Prema vodiču koji je pripremila Poverenica za zaštitu ravnopravnosti, tada gubite pravo na nasledstvo i vi i vaši naslednici, dakle i vaša deca.

Ako samo izjavite da ne primate nasledstvo, bez navođenja u čiju korist, vaša deca imaju pravo da umesto vas prime taj deo. Uzmimo primer: otac umre i ostavi troje dece, a majka dvoje svoje dece. Ako se majka odrekne u korist brata, njena deca ostaju bez ičega. Ako samo ne primi svoj deo, njen deo prelazi na njenu decu.

Zato, pre nego što potpišete, tražite od službenika da vam tačno kaže kako će izjava biti zapisana i šta ona znači za vašu decu. Najbolje je da pre toga porazgovarate sa pravnikom.

Četvrta stvar: odricanje može da vam oduzme socijalnu pomoć

Prema članu 82. Zakona o socijalnoj zaštiti, ko se odrekne nasleđivanja nepokretne imovine, kuće ili zemlje, nema pravo na novčanu socijalnu pomoć onoliko dugo koliko je mogao da se izdržava od tog dela. To može da traje i deset ili dvadeset godina. Pravnik Dragiša Ćalić iz Komiteta pravnika za ljudska prava upozorava da nijedna žena ne može da zna šta će joj život doneti već za godinu dana, a kamoli za deset. Možete da ostanete bez posla, da se razvedete ili razbolite, a pomoć koja bi vam tada trebala neće postojati. Udruženja žena traže da se ta odredba ukine, ali nije potvrđeno da je to već učinjeno.

Peta stvar: potpis dok su roditelji živi ne vredi ništa

Nasledstvo se otvara tek kad čovek umre. Pre toga niko ne može da vas natera, niti vi možete da se odreknete. Svako odricanje i svaki dogovor o nasledstvu nekog ko je još živ ništavi su. Ako vam neko donese papir da potpišete „da se kasnije ne bismo svađali“, a roditelj je živ, to nikoga ne obavezuje i imate pravo da odbijete.

Šesta stvar: testament i ugovor o doživotnom izdržavanju

Roditelj može da napiše testament ili da sklopi ugovor o doživotnom izdržavanju, pa da kuća i zemlja odu samo sinu. Ali ni to ne mora da bude kraj. Deca ne mogu da budu potpuno isključena, jer imaju pravo na takozvani nužni deo, a to je polovina onoga što bi im pripalo po zakonu. Rok je kratak: tri godine od dana kad se testament pročita, a ako su imovinu roditelji poklonili za života, tri godine od smrti. Posle toga pravo propada. Ugovor o doživotnom izdržavanju može se osporiti ako zbog bolesti ili starosti onoga ko se izdržava nije bilo nikakve neizvesnosti za onoga ko ga izdržava, ali tu je rok jedna godina od saznanja, a najkasnije tri godine od smrti. Zato odmah idite kod pravnika ako saznate da je sve prepisano.

Šta ako ste radili na imanju ili negovali roditelje

Zakon vodi računa i o tome. Ono što su deca koja su živela sa roditeljima uvećala svojim radom i zaradom ne računa se u nasledstvo, nego pripada njima srazmerno njihovom doprinosu. Ako je brat taj koji živi na imanju i obrađuje zemlju, on može da traži od suda da mu zemlja ostane, ali tada je dužan da ostalima isplati njihov deo u novcu. To je zakonit način da gazdinstvo ostane na jednom mestu, i nije razlog da se vi odreknete besplatno.

Da li treba da se plašite dugova

Ne. Ko nasledi, odgovara za dugove umrlog samo do vrednosti onoga što je nasledio, a ne iz sopstvenog džepa. Ko se odrekne, ne odgovara za dugove uopšte. Zato dugovi nisu razlog da se pod pritiskom odreknete kuće ili zemlje.

Šta da radite ako vas pritiskaju ili vam prete

Odricanje dato pod pritiskom ili pretnjom može se poništiti. Ko prinudom ili obmanom natera roditelja da napiše ili opozove testament, ne može ništa da nasledi. Ako trpite pretnje ili nasilje zato što ne pristajete, pozovite SOS liniju za žene žrtve nasilja 0800 100 007 ili policiju na 192. Žensko udruženje Kolubarskog okruga pruža besplatnu pravnu pomoć ženama u ostavinskom postupku, a savet možete tražiti i od Poverenika za zaštitu ravnopravnosti.

Ako zapamtite samo nekoliko stvari

Ne potpisujte ništa dok su roditelji živi. Ne potpisujte na licu mesta, već tražite vreme da porazgovarate sa pravnikom. Zapamtite da vam potpis ne treba da biste dobili svoj deo, nego samo da biste ga se odrekli, i da je to zauvek. Pitajte šta tačno znači izjava koju vam daju da potpišete za vašu decu i za vašu socijalnu pomoć. A ako ipak odlučite da svoj deo ustupite, neka to bude vaša slobodna odluka, a ne pritisak.

Poverenica za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković poručila je da je vreme da stara izreka „žensko dete – tuđa kuća“ postane „žensko dete – puna kuća“. Vaš deo je vaš po zakonu, i vi odlučujete šta ćete s njim.

Izvor: zelenaucionica.com

Na društvenim mrežama sve više pažnje privlači takozvana „teorija kutija“, prema kojoj muškarci ženu već pri prvom susretu svrstavaju u jednu od tri kategorije: potencijalnu partnericu, osobu za neobaveznu avanturu ili nekoga prema kome ne osjećaju romantični interes.

Ovu ideju popularizirala je lifestyle influencerica Tinx, tvrdeći da se početna procjena teško mijenja, bez obzira na to kako se žena ponaša. Prema njenom tumačenju, odgađanje intimnosti ili pretjerano trud oko osvajanja ne mogu nužno promijeniti nečije namjere.

Stručnjakinja za intimnost i partnerske odnose Gemma Nice ističe da neke žene upadnu u zamku vjerujući kako će strpljenjem, pažnjom i dokazivanjem uspjeti promijeniti muškarčev stav i navesti ga da poželi ozbiljnu vezu.

Zašto bi neko birao takav pristup? Prema objašnjenju stručnjakinje, pojedini muškarci žele bliskost bez emocionalnog vezivanja, pa održavaju distancu kako bi izbjegli ranjivost i zadržali kontrolu nad odnosom. Takvo ponašanje ponekad može biti povezano i s izbjegavajućim stilom privrženosti.

Ipak, važno je naglasiti da ova viralna teorija nije univerzalno pravilo niti dokaz da svi muškarci razmišljaju na isti način.

Umjesto pokušaja da nekoga uvjerite da vas izabere, mnogo je važnije obratiti pažnju na njegove postupke, otvoreno razgovarati o očekivanjima i procijeniti želite li oboje istu vrstu odnosa.

Izvor: oslobodjenje.ba

Povod za razgovor koji je dao beogradskom sedmičniku NIN je knjiga “Kao da me ima”, posljednje izdanje Vedrane Rudan, koje ovih dana stiže u knjižare u izdanju beogradske Lagune.

Riječ je o izboru njenih najvažnijih tekstova, kolumni i zapisa iz gotovo tri decenije, a priredio ga je Hrvatin, psiholog iz Rijeke. Ideja o knjizi nastala je početkom 2026. godine, kada se Rudan već gotovo dvije godine borila s teškom bolešću.

“Još uvijek mi je teško procijeniti kome sam htio skrenuti misli s bolesti, sebi ili njoj. Neko vrijeme sam joj htio predložiti da napravimo kolekciju ‘Best of Vedrana Rudan’. Oklijevao sam jer mi je bilo glupo mami koja prolazi hemoterapije spominjati novi projekat”, rekao je Hrvatin za NIN.

Majka je, kako navodi, prihvatila ideju, a on je radio s ciljem da ona vidi barem prvu verziju knjige.

“Drago mi je da sam uspio i da je bila zadovoljna izborom”, rekao je.

Rudan se odmah složila s naslovom i sama odredila kojim tekstom knjiga mora završiti, a ostale uredničke odluke prepustila je sinu.

Hrvatin je više od 25 godina učestvovao u majčinom profesionalnom životu: vodio je njenu internet stranicu, pomagao u objavljivanju tekstova i obavljao menadžerske poslove.

“Mami je pisanje bilo sve. Kada se razboljela i više nije mogla pisati za radnim stolom, tekstove je pisala na telefonu. Ljude kao što je ona ne možete motivisati da pišu, možete ih jedino spriječiti u tome”, rekao je.

Prisjetio se i majčinih savjeta. “Ja sam ih kao pravi sin ignorisao. Da sam ih poslušao, bio bih sličniji njoj: sretniji, opušteniji i s nekoliko otkaza. Najbolji savjet koji mi je dala je da u svemu što radim tražim da me se plati, a ako me se već plaća, da tražim više. Možda ću ga jednom poslušati”, kazao je Hrvatin.

Na pitanje kako bi želio da ljudi pamte njegovu majku, izdvojio je njenu hrabrost da javno kritikuje moćne. “Htio bih da svi mi odemo korak dalje, da postanemo male Vedrane i svojim tiranima stanemo za vrat”, rekao je.

Vedrana Rudan rođena je 29. oktobra 1949. u Opatiji, a preminula je 18. augusta ove godine u 77. godini.

Izvor: klix.ba

Kada nema ratova, onda je to vrijeme prosperiteta, dakle zlatno doba tehnike, graditeljstva i nauke. Alfred Nobel nije sebe opisivao kao kapitalistu i industrijalca. On je sebe vidio kao filantropa, dobrotvora cijelog čovječanstva i borca protiv mržnje.

– Što se mene tiče, rado bih da sva oružja i sve povezano s njima ode u pakao, koji je pravo mjesto za njihovo pokazivanje i upotrebu – rekao je svojevremeno Alfred.

Ipak, ako nije volio oružje, volio je novac koji mu je ono donosilo, a novac će mu omogućiti da živi život kakav je želio, prije svega, da putuje i boravi u luksuznim kupalištima širom Evrope. Da bi to ostvario, svoje smrtonosne proizvode prodavao je svakome ko mu je ponudio novac. Pred kraj života će se pokajati zbog toga, ali bit će kasno.

Teško djetinjstvo

Alfred Nobel je rođen 1833. u Stockholmu, kao treći sin industrijalca Immanuela Nobela. Generacijama su u porodici Nobel muškarci bili poslovni ljudi i industrijalci, a Immanuel Nobel se bavio proizvodnjom raznih vrsta oružja i baruta, tada jedino poznatog eksploziva, čije ga poboljšanje izuzetno zanimalo, te je neprekidno radio na njemu.

Immanuel Nobel je bio inteligentan i vrijedan čovjek, ali ne previše vješt biznismen, te je do svoje desete godine Alfred Nobel živio u popriličnoj oskudici. Ipak, sreća se nasmiješila oko 1843., kada se za njihove proizvode zainteresirao ruski car Nikolaj Prvi, koji je bio oduševljen snagom i smrtonosnošću Nobelovih bombi, a posebno su mu se dopale plutajuće mine, koje je Rusija veoma uspješno koristila 1855. u Krimskom ratu koji je vodila protiv Turaka, Francuza i Britanaca.

Ipak, Nobelove bombe nisu mogle previše pomoći Rusiji, koja je izgubila rat, a i samom caru koji je poginuo u borbi. Poraz Rusije i njene vojske značio je i bankrot za porodicu Nobel. Alfredova braća ostaju u Sankt Petersburgu, pokušavajući spasiti firmu, dok sam Alfred odlazi u Ameriku studirati hemiju, gdje će se zainteresirati za nitroglicerin, tečni eksploziv velike snage kojeg je 1847. izumio jedan Italijan. Ipak, nitroglicerin je bio veoma nestabilan, lako zapaljiv i opasan, što je sprečavalo njegovu širu primjenu i uspješnu prodaju.

Vrativši se iz Amerike 1860., Alfred Nobel svoje kompletno vrijeme i pažnju posvećuje izumu “sigurnog” nitroglicerina koji bi se lako transportirao i sigurno upotrebljavao. U toj namjeri će i uspjeti, izumivši usput i detonatorsku kapislu i bezdimni barut, ali će pretrpjeti i veliku porodičnu tragediju. U septembru 1864. njihova tvornica u Stockholmu će odletjeti u zrak, a poginut će nekoliko radnika kao i najmlađi Alfredov brat Emil Nobel.

Ipak, mladog i poduzetnog Alfreda Nobela ni to nije pokolebalo i već dan nakon tragedije ponovo će prionuti na posao, tražeći mogućnost za “stabilizaciju” nitroglicerina. Isprobao je sve što mu je došlo pod ruku, od papira, stare cigle, piljevine… sve dok nije došao na ideju da upotrijebi diatomin ili infuzorijsku zemlju, te je tako nastao dinamit, eksploziv u obliku tijesta koji se mogao sigurno transportirati i sigurno upotrebljavati. Kasnije će Nobel izumiti i druge eksplozive i oružja, ali će, ipak, ostati poznat prije svega po dinamitu koji će mu donijetu najviše novca, slave, ali i kritika.

– Predstavili su me kao ‘genija zla’, kao ‘trgovca smrću’, a ja sam samo radio za dobrobit čovječanstva. Jedini cilj mog života bio je širiti znanje, uvjeren da to znači, prije svega, širiti blagostanje, žalio se Nobel u jednom pismu.

Nije se ženio, ni imao djecu

Na svojim izumima i poboljšanju svojih proizvoda radio je neprekidno, ponekad i duže od 20 sati dnevno, praktično ne izlazeći iz kuće, a njegove komšije iz Stockholma zvale su ga “ludi naučnik”. Zbog ubitačnog radnog tempa kojim je živio, vrlo brzo je počeo stariti i fizički propadati, te se žalio na probleme sa srcem, stomakom, glavoboljom, a izgleda da je imao i povremene probleme s depresijom.

Nikada se nije ženio, a nije imao ni djecu. Ipak, biografi navode da je imao tri velike ljubavi, a njegova prva tinejdžerska ljubav umrla je od tuberlukoze. Od 1873. živio je i radio u Parizu, gde je kao sekretaricu zaposlio ženu po imenu Bertha Kinsky, koju je tri godine kasnije zaprosio, ali ga je odbila. Iste te godine, putujući kroz Austriju i boraveći u jednom lječilištu, upoznao je fatalnu 20-godišnju cvjećarku po imenu Sofie Hess, koja je ga je podsjetila na njegovu prvu ljubav. Mladoj i koketnoj Austrijanki se na prvi pogled ovaj debeljuškasti, oniski stranac učinio pomalo odbojnim, ali je ubrzo uvidjela da je on veoma bogat i darežljiv. Viđali su se rijetko, a Alfred je njihovu vezu držao na nekakvoj distanci.

– Nikada me nećeš u suštini razumjeti – poručivao joj je u jednom pismu.

Ako ništa, razmjeli su se u jednom sasvim sigurno: on ju je izdržavao, kupovao joj poklone i plaćao račune sve do njegove smrti od moždanog udara u italijanskom odmaralištu San Remu 1896. godine.

Nobel o sebi samom

Alfred Nobel je bio veoma kritičan prema samom sebi i prema onome kako je izgledao u očima drugih ljudi. Njegovi pogledi na samog sebe najbolje se mogu razlučiti iz pisma koje je 1887. uputio bratu Ludwigu.

– Alfed Nobel – to je jadna kreatura, koju je doktor trebao ugušiti kada je deranjem ušla u život
– Najveća dostignuća: Čisti nokti i to što ne smeta nikome
– Najveće greške: Nezasnivanje porodice, vrckav duh i veliki stomak
– Jedina i najveća molba: Da ne bude živ pokopan
– Najveći grijeh: Ne poštuje bogatstvo
– Važni događaji u životu: Niti jedan

150 miliona dolara ostavljeno na običnom komadu papira

Godine 1888. iznenada je tokom posjeta Cannesu umro njegov brat Ludwig Nobel. Francuska štampa je pobrkala njih dvojicu, te objavila da je “umro Alfred Nobel, trgovac smrću i izumitelj načina da se što više ljudi ubije što brže kao nikada prije”. Još živog Alfreda ove riječi su jako pogodile te je odlučio da ga nakon smrti pamte po nečemu dobrom.

Stoga je 94 posto svog bogatstva namijenio uspostavljanju Nobelove nagrade, koja bi se dodjeljivala pojedincima za dobrobit čovječanstva, i to svake godine, bez obzira na religiju i nacionalnost. U trenutku pisanja oporuke njegovo bogatstvo je iznosilo nešto više od 31 milion švedskih kruna, odnosno 150 miliona američkih dolara. Preračunato u današnju vrijednost, ostavština Alfreda iznosi 472 miliona dolara ili 337 miliona eura. Treba li reći da je oporuku napisao rukom na najobičnijem komadu papira.

Kontoverzna nagrada i kontroverzni dobitnici

Alfred Nobel je Nobelovu nagradu namijenio, prije svega, ljudima koji se bore za mir u svijetu i koji se zalažu za razoružanje. Čudno je to da je novac za najveću mirovnu nagradu osiguran novcem od prodaje oružja, odnosno od nečega što je proizvelo mnogo razaranja i ljudske patnje. Prva Nobelova nagrada dodijeljena je 1901. Henriju Dunantu, osnivaču Crvenog križa, i već tada su se pojavile nesuglasice o tome da li se poštuje volja Alfreda Nobela. Mnoge od Nobelovih nagrada za mir dobili su ljudi čiji je životna praksa bila dvojaka ili nejasna, kao što Henry Kissinger, Bill Clinton, Yasser Arafat, Barack Obama. Još se nije stišala bura u vezi s dodjelom Nobelove nagrade Evropskoj uniji. Na drugoj strani, Nobelovu nagradu nisu dobili Nikola Tesla ili James Joyce.

Bez obzira na to što je izumio smrtonosnu napravu, Nobel je vjerovao da će njegovi eksplozivi donijeti mir, jer niko neće smjeti početi rat, plašeći se velikih žrtava…

“Povjerenje je jedino pravo bogatstvo”, Alfred Nobel

“Umro Alfred Nobel, trgovac smrću i izumitelj načina da se što više ljudi ubije što brže kao nikada prije”. Još živog Alfreda ove riječi su jako pogodile te je odlučio da ga nakon smrti pamte po nečemu dobrom…

Izvor: 6yka.com

Ovo su rezultati istraživanja objavljenog u časopisu Nature Communications, saopćio je Univerzitet Colorado Anschutz.

Riječ je o prvoj randomiziranoj kliničkoj studiji koja je pokazala da liječenje depresije u trudnoći može uticati na građu mozga dojenčeta. Prema navodima istraživača, te razlike bile su povezane s manje izraženim negativnim emocijama u prvim mjesecima života.

Osam sedmica terapije

U istraživanju nazvanom Care Project učestvovale su trudnice s izraženijim simptomima depresije. Nasumično su podijeljene u dvije grupe. Jedna je dobila interpersonalnu psihoterapiju, osam sedmičnih seansi od po 50 minuta usmjerenih na odnose i socijalnu podršku. Druga je imala uobičajenu njegu u trudnoći, uz jedan edukativni susret o depresiji i informacije o dostupnoj pomoći u zajednici.

Kod beba čije su majke prošle terapiju zabilježena je razlika od pet posto u hipokampusu u odnosu na bebe iz druge grupe. Upravo je taj dio mozga predviđao bolju kontrolu emocija kada su bebe napunile šest mjeseci.

Vodeća autorica Catherine Demers, docentica psihijatrije na Univerzitetu Colorado Anschutz, objasnila je da su raniji radovi uglavnom pokazivali samo povezanost depresije u trudnoći i emocionalnog razvoja djece, a da je klinička studija omogućila da provjere može li liječenje zaista uticati na razvoj mozga.

“Liječenje majčine depresije u trudnoći moglo bi pomoći da se mozak bebe razvija zdravijim tokom”, rekla je Elysia Davis, profesorica psihologije na Univerzitetu u Denveru.

Pogađa do 40 posto trudnica

Depresija je jedna od najčešćih komplikacija u trudnoći i, prema procjenama koje navode autori, pogađa između 20 i 40 posto trudnica. Istraživači zato ističu da bi pomoć za mentalno zdravlje trebala biti dio redovne brige o trudnicama, jer je depresija česta i može se liječiti, a od liječenja imaju koristi i majke i djeca.

Benjamin Hankin, profesor psihologije na Univerzitetu Illinois Urbana-Champaign, dodao je da je podrška mentalnom zdravlju majki možda jedna od najranijih prilika da se djetetu osigura zdrav razvoj.

Izvor: klix.ba

1. Pustite ih da pokušaju sami

Kad se dijete muči s umetanjem oblika u igračku, roditeljski instinkt je da uzme dio i dovrši zadatak umjesto njega. No stručnjaci savjetuju da se zapitate šta je važnije: trenutno ukloniti frustraciju ili naučiti dijete kako da samo riješi problem. “Učenje djece samostalnosti počinje u najranijem uzrastu. Pristup se, naravno, razlikuje u zavisnosti od uzrasta djeteta”, kaže dr Stefani Irbi Koard (Stephanie Irby Coard), profesorka na Univerzitetu Sjeverne Karoline u Grinsborou (University of North Carolina Greensboro).

Ako roditelji dopuste djetetu da samo rješava probleme, čak i dok je još beba, grade temelje za njegovu buduću snalažljivost. Umjesto da odmah umetnete dio slagalice, možete dijete usmjeravati riječima i tako mu pomoći da samo dođe do rješenja. Ključno je dati djetetu priliku da razmisli o problemu. Kasnije se to može primijeniti na situacije u kojima ga puštate da samo smisli kako da se spusti niz tobogan.

2. Budite uzor u donošenju odluka

“Pokažite im kako se donose odgovorne odluke i objasnite im svoj proces razmišljanja”, predlaže dr Koard. Čak i s malom djecom možete razgovarati o tome kako donosite odluke i tako im pomoći da razumiju zašto nešto radite na određeni način. Kako djeca rastu, to se može pretvoriti u razgovore o društvenim situacijama, finansijama ili porodičnim vrijednostima.

Kada djeca vide kako i zašto donosite odluke, to ne znači da ih tjerate da misle kao vi, već im pokazujete put do samostalnog zaključka. Ako dijete postavlja pitanja ili ponudi alternativu, važno je uvažiti njegove ideje, čak i ako zvuče neobično. “Tako se rađaju kreativni mislioci”, kaže Lerner.

3. Prvo slušajte, onda savjetujte

Slično kao i kod rješavanja problema, važno je naučiti da slušate dijete umjesto da mu namećete gotova rješenja, posebno dok odrasta. “Da bi djeca naučila da misle svojom glavom, roditelji moraju postepeno da popuštaju kontrolu. Tako djeca stiču samopouzdanje i iskustvo u samostalnom odlučivanju”, kaže dr Koard.

Potrebu djeteta za autonomijom podržite, a savjet mu dajte tek nakon što čujete šta ima da kaže i kako razmišlja. Prirodni instinkt roditelja je da odmah uskoči s rješenjem, ali time se prekida djetetov vlastiti proces učenja. “Vaš posao nije da rješavate sve djetetove probleme. Vaš posao je da mu date samopouzdanje i vještine da ih rješava samo”, ističe Lerner.

4. Postavljajte im pitanja i izazove

Možda želite da podignete dijete svaki put kad pokuša da se popne na stolicu, ali ako ga podstaknete da pokuša samo, to može biti vrijedna lekcija o samostalnosti. Dr Koard starijoj djeci predlaže da ih podstaknete na vođenje dnevnika ili unutrašnji dijalog, što im može olakšati donošenje odluka. Umjesto da im kažete kako da reaguju u nekoj situaciji, možete ih pitati: “Jedan dječak je postupio na jedan način, a kako bi ti postupio u toj situaciji?”

Postavljajte im hipotetička pitanja. Pitajte ih zašto bi nešto učinili na određeni način i tako im pomozite da osvijeste cijeli proces razmišljanja. To podstiče njihovu sposobnost i želju da samostalno razmišljaju. Dr Koard dodaje i da je korisno podstaći djecu na vannastavne aktivnosti poput javnog nastupa ili debate. To im može ojačati samopouzdanje i pomoći da se osjećaju prijatnije dok izražavaju vlastite stavove.

5. Dopustite im pravo na grešku

Samostalno razmišljanje ne znači da će svaka odluka biti ispravna. Za iznošenje vlastitog mišljenja i donošenje odluka potrebna je hrabrost. Zato je važno pomoći djeci da shvate kako je sve to dio učenja. Čak i ako ishod nije uspješan, sljedeći put mogu donijeti bolju i informisaniju odluku.

“Razgovarajte o greškama i objasnite da je normalno griješiti. Najvažnije je iz toga nešto naučiti”, kaže dr Koard. Umjesto da burno reagujete i pokušate sve odmah da ispravite, Lerner savjetuje roditeljima da pomognu djeci i tinejdžerima da stanu iza svojih odluka. Razgovarajte s njima o tome šta je pošlo naopako, umjesto da samo sanirate posljedice.

“Slušanje njihove perspektive izuzetno je važno. Ako ne uskočite odmah, šaljete im poruku da vjerujete u njihovu sposobnost da sami riješe problem i da ste im podrška ako im zatreba”, zaključuje Lerner. Djeca ne bi trebalo da se boje da samostalno misle zbog straha od greške. Važno je da odrastaju sa saznanjem da je isprobavanje vlastitih ideja proces, a greške su prilika za učenje i donošenje boljih odluka u budućnosti.

Izvor: nezavisne.com

Student medicine Smail Idrizović prošao je kroz teško i neizvjesno razdoblje nakon što su se, pred kraj njegovog srednjoškolskog obrazovanja, počele javljati prve zdravstvene tegobe. Ono što je u početku izgledalo kao izolirana nesvjestica ubrzo je preraslo u dugotrajnu potragu za odgovorima i suočavanjem s pogrešnom dijagnozom.

– To je sve počelo kada sam bio pri kraju srednjoškolskog obrazovanja, kada se desila prva nesvjestica. Tada je, zapravo, počeo cijeli haos oko zdravlja, prisjetio se Smail.

Iako prva nesvjestica nije odmah izazvala ozbiljniju reakciju, četiri mjeseca kasnije situacija se ponovila. Nakon ponovljene nesvjestice uslijedile su pretrage i hospitalizacija. Tada mu je saopćena dijagnoza multiple skleroze, i to u teškoj fazi. Prema onome što mu je tada predstavljeno, postojala je bojazan da bi bolest mogla brzo napredovati, uz mogućnost gubitka vida i ozbiljnih posljedica po pokretljivost. Usprkos ozbiljnosti situacije, Smail je osjećao da dijagnoza ne odgovara onome što je primjećivao kod sebe. Odlučio je odbiti ponuđenu terapiju, vjerujući da je potrebno nastaviti potragu za pravim uzrokom njegovih tegoba.

– Svjesno sam odbio terapiju. Imao sam neki svoj instinkt i osjećaj da postoji nešto drugo. Završio sam srednju medicinsku školu, poznavao sam osnovne simptome i vidio sam da kod mene tih simptoma zapravo nema, kazao je Smail.

U tim trenucima veliku podršku pružala mu je majka. Smail je otkrio da se i prije zdravstvenih problema suočio s velikim životnim gubicima, među kojima je bila i smrt njegovog oca. Nakon što je odbio predloženu terapiju, odlučio je potražiti drugo mišljenje.

Pronašao je doktoricu koja se godinama bavila multiplom sklerozom, a ona ga je hospitalizirala i uputila na dodatne pretrage, uključujući lumbalnu punkciju. Na rezultate je čekao gotovo mjesec dana, u neizvjesnosti koja mu se činila beskrajnom.

– To su bile noći koje su bile preduge. Kasnije je stigao nalaz koji je pokazao da se ne radi o multiploj sklerozi i da je dijagnoza bila pogrešna, prisjetio se.

Kako navodi, bio je uvjeren da bi prihvatanje terapije namijenjene toj dijagnozi moglo imati ozbiljne posljedice po njegovo zdravlje. Ipak, ni nakon što je multipla skleroza isključena, potraga nije bila završena. Ljekari su mu saopćili da zdravstveni problem postoji, ali da njegov uzrok još nije poznat.

– Doktorica mi je rekla: Smaile, vi imate nešto, ali mi ne znamo šta vam je. Ostao sam ni na nebu ni na zemlji, ispričao je.

Suočen s novim pitanjima, Smail je odlučio samostalno istraživati. Naredna tri do četiri mjeseca posvetio je proučavanju stručnih medicinskih članaka i radova ljekara iz različitih dijelova svijeta, pokušavajući pronaći objašnjenje za ono što mu se dogodilo.

Tokom tog istraživanja posumnjao je na lajmsku boreliozu, odnosno neuroboreliozu, koja može zahvatiti nervni sistem. Rezultati su potvrdili prisustvo borelioze, a utvrđeno je i da je bolest bila povezana s lezijom na mozgu.

– Doktorica mi je rekla da sam došao na vrijeme. Da nisam, vjerovatno bi se promjene nastavile razvijati, kazao je Smail.

Smail se prisjetio da je prije petnaestak godina imao ujed krpelja, ali tada nije mogao pretpostaviti da bi taj događaj mogao biti povezan s kasnijim zdravstvenim problemima.

– Okidač za bolest je bio stres. Završetak srednje škole, prijemni ispit, upis na fakultet, a uz sve to ispratili smo i dvije smrti. To je posebno stresna situacija, ispričao je Smail, osvrćući se na period u kojem su se pojavili simptomi.

Prije prvih nesvjestica primijetio je da mu predmeti iznenada ispadaju iz ruku. Potražio je pomoć neurologa, ali je pregled bio uredan, kao i krvne analize.

– Držim čašu da se napijem vode i odjednom mi ispadne. To mi je bilo nevjerovatno, prisjetio se.

Iako je znao da borelioza postoji, priznaje da ranije nije bio svjestan koliko se često javlja u našem području.

– Znao sam da bolest postoji, ali nisam znao da je toliko rasprostranjena kod nas i da je toliki broj krpelja zaražen, kazao je.

Posebno težak dio njegovog iskustva bila je mogućnost da dobije terapiju koja nije odgovarala njegovom stvarnom zdravstvenom problemu. Doktorica mu je to objasnila slikovitim poređenjem.

– Rekla mi je da je to isto kao kada vozite automobil koji koristi benzin, a vi u njega sipate dizel, zaključio je Smail.

Oslobođenje

Ovo je omogućeno novim izmjenama Programa neinvazivnog prenatalnog testiranja iz krvi trudnice za 2026. godinu, koji je počeo da se primjenjuje.

“Doktor medicine specijalista ginekologije i akušerstva iz zdravstvene ustanove sa kojom Fond ima zaključen ugovor za ovu djelatnost zdravstvene zaštite trudnici daje preporuku za obavljanje procedure NIPT-a uz pristanak trudnice za sprovođenje NIPT-a”, stoji u Službenom glasniku Republike Srpske.

Kako se navodi, trudnica svoj pristanak na preporučenu proceduru NIPT-a potvrđuje popunjavanjem obrasca.

“Osigurano lice Fondu (teritorijalno nadležnoj organizacionoj jedinici) podnosi zahtjev, uz koji prilaže sljedeću dokumentaciju: nalaz i mišljenje nadležnog doktora medicine specijaliste ginekologije i akušerstva iz zdravstvene ustanove sa kojom Fond ima zaključen ugovor za ovu djelatnost zdravstvene zaštite u kojem je data preporuka za obavljanje procedure NIPT-a, račun za troškove NIPT testa, dokument o izvršenom plaćanju koji glasi na ime osiguranog lica ili ime člana porodice osiguranog lica, kopiju kartice tekućeg računa ili kopiju ugovora o otvaranju i vođenju transakcionog računa”, stoji u Službenom glasniku Srpske.

O promjenama su se oglasili i iz Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske navodeći da su pojednostavili ovu proceduru kako bi trudnice na brži i efikasniji način ostvarivale ovo pravo.

“Dakle, pomenutim izmjenama ginekolog iz bilo koje ugovorne zdravstvene ustanove može da preporuči ovaj test, za razliku od ranije, kada je NIPT mogao da preporuči isključivo ginekolog sa primarnog nivoa i kod kojeg je žena registrovana. Osim preporuke, trudnice trebaju da potpišu svoj pristanak kod ginekologa za sprovođenje NIPT-a koji se, takođe, prilaže prilikom predaje zahtjeva za refundaciju troškova”, objašnjavaju i oni promjene.

Kako dodaju, Programom i dalje ostaje da pravo na refundaciju troškova NIPT testiranja imaju trudnice starije od 35 godina, kao i mlađe trudnice koje imaju medicinske indikacije za NIPT.

“Trudnice NIPT testiranje mogu obaviti u bilo kojoj zdravstvenoj ustanovi koja pruža ovu uslugu, a nakon toga se Fondu zdravstvenog osiguranja Republike Srpske obraćuju sa zahtjevom za refundaciju troškova, u roku od godinu dana od dana plaćanja testa. Refundacija troškova NIPT testiranja sprovodi se na osnovu odluke Vlade Republike Srpske, a trudnice imaju pravo na refundaciju po cijeni koja je definisana Cjenovnikom, maksimalno do 1.100 KM”, podsjećaju oni.

Izvor: nezavisne.com

Malo, možda i ništa. Zbog toga smo dugo mislile da su njezini jedini simptomi valunzi, da će nakon nekoliko sezona znojenja naš ciklus biti prošlost i adio.

Bile su to generacije koje su šutjele o ženskim stvarima, a možda su nas trebale upozoriti na to da, recimo, perimenopauza može započeti i u srednjim tridesetima te kad god da započne, prosječno traje između pet i osam godina.

Zato mi danas ne prestajemo glasno pričati o tome jedne s drugima. I žaliti se kad već imamo na što.

Kada ste shvatile da ste u perimenopauzi? Mnoge žene na isti način opisuju taj trenutak. Jednostavno su se jedno jutro probudile kao potpuno drugačije osobe.

Neke kažu da su se osjećale kao strankinje u vlastitu tijelu, kao da im se preko noći promijenio identitet. Očekivale smo fizičke simptome, ali oni psihički uhvate vas nespremne.

Za taj blagoslov zaslužan je famozni hormonalni disbalans. Estrogen i progesteron, zbogom. Nije uvijek bilo lako družiti se s vama, ali svakako je bilo mirnije. Doslovno vas ne bismo toliko oplakivale da sa sobom ne odvodite serotonin i dopamin, zbog njihova manjka nam se i plače stalno.

Kad ste se zadnji put same od sebe sjetile da nešto morate obaviti? Bez planera, rokovnika, post-ita na hladnjaku, podsjetnika na mobitelu? Piši propalo.

Zaboravljivost je jedan od prvih konkretnih simptoma perimenopauze na koji se žene žale. Jedan dan smo kraljice multitaskinga koje odrađuju pet stvari odjednom, a drugi dan hodamo po kući s ključevima u rukama i pitamo se gdje smo ostavile te iste ključeve.

Brain fog stvarno nije mit

Misliš da će baš ti biti ona sretnica s oštrim umom koja neće spoznati mane moždane magle, a onda počinješ ostajati bez riječi usred rečenice. Kod premium verzije moždane magle više ne znaš ni započeti rečenicu.

Fokus? Što je to fokus? Ono kad ti misli ne bježe, kad si koncentrirana od početka do kraja zadataka i odradiš ga bez unutarnjih i vanjskih distrakcija? Ako ti je nekad za nešto trebalo pola sata, sada ti za tu istu stvar treba barem dvostruko više vremena.

Ma daj, samo se naspavaj pošteno i bit će sve u redu, jedan je od savjeta koji dobijete od mlađih žena i svih muškaraca s kojima pokušate razgovarati o tome.

Istina, dobar san sigurno bi pomogao, ali i na to možete zaboraviti u perimenopauzi. Koji ćete problem sa spavanjem dobiti, stvarno je kao neka lutrija. Možda ćete se prvi put upoznati s nesanicom i teško ćete utonuti u san ili ćete pak isprobati onu varijantu u kojoj bez problema zaspite, ali se onda probudite u tri ujutro i dežurate u krevetu do zore.

Znate onu dlačicu na bradi? Onu jednu, jedinu, tvrdoglavu? Onu koju ste poskrivećki uzgajale tamo negdje od 30. rođendana? E, više nije jedna. Dovela je prijateljice na druženje i sad obilaze različite lokacije, s ciljem da nađu baš onu na kojoj će ih svi (osim vas, naravno) dobro vidjeti.

Bez pincete ni na pusti otok. Kad situacija postane baš kritična, onda s bližnjima dogovarate tko će vam čupati brkove ako padnete u komu.

Kad smo kod bližnjih, perimenopauza je kao ona naporna tetka koju nitko u obitelji ne voli. Dođe nepozvana i nenajavljena, upliće se u svaki dio tvog života. Toleriraš je jer nema drugog rješenja, znaš da ti neće dati mira. Ponekad se i pritaji, pomisliš da je došla k sebi, kad eto ti nje, još gora nego što je bila.

Žena u prosjeku tijekom života ima od 400 do 500 ciklusa. To je nekoliko desetljeća menstrualnih krvarenja zbog kojih imamo puno pravo same sebe nazivati ratnicama. Preživjele smo to, a junački ćemo odraditi i menopauzu.

Izvor: zadovoljna.dnevnik.hr