U današnjoj stvarnosti zasićenoj digitalnim medijima djeca su rastresenija no ikad, a posljedice su vidljive. Nedostatak dosljednosti, stalan umor, nemogućnost fokusiranja i opća nezainteresiranost za svijet izvan ekrana znakovi su fenomena poznatog kao “popcorn brain”. Iako može pogoditi ljude svih dobi, posebno je problematičan za tinejdžere jer se javlja u ključnom razdoblju njihova razvoja, piše Parents.

Što je “popcorn brain”?

Pojam “popcorn brain” skovao je dr. David M. Levy, profesor računalnih znanosti na Sveučilištu u Washingtonu. Njime je opisao stanje u kojem su pojedinci toliko naviknuti na digitalni multitasking da im sporije, svakodnevne aktivnosti više ne mogu zaokupiti pažnju.

U suštini, stalnim skrolanjem po digitalnim platformama, prebacivanjem s jedne aplikacije na drugu i korištenjem dvostrukog ekrana – primjerice, pregledavanjem Instagrama tijekom gledanja filma – smanjuje se raspon pažnje i interes za hobije, zadatke, pa čak i društvene interakcije koje se odvijaju u stvarnom svijetu.

Koji su znakovi “popcorn braina” kod tinejdžera?

U moderno doba gotovo je nemoguće djecu i tinejdžere držati podalje od interneta i ekrana, no korištenje se može ograničiti, osobito ako sumnjate da razvijaju “popcorn brain”.

Studija iz 2021. godine, objavljena u časopisu Public Library of Science, ispitala je djecu u dobi od 8 do 12 godina te otkrila da je visoka razina medijskog multitaskinga povezana s višom razinom stresa, slabijim socioemocionalnim funkcioniranjem, više problema u ponašanju i s pažnjom, kao i smanjenom kvalitetom sna te manjom ustrajnošću.

Drugi znakovi na koje bi roditelji trebali obratiti pažnju uključuju poteškoće s koncentracijom i nagle promjene fokusa, stalnu potrebu za stimulacijom, probleme s pamćenjem informacija, teškoće u praćenju višestupanjskih uputa te osjećaj tjeskobe i nemogućnost reguliranja emocija.

Kako “popcorn brain” utječe na tinejdžere?

Možda se čini da je malo rastresenosti bezazleno, no nemogućnost koncentracije na domaću zadaću bez stalnog poticaja zapravo bi mogla dugoročno naštetiti kognitivnim sposobnostima djeteta. Prema studiji iz 2019. objavljenoj u časopisu World Psychiatry, digitalne smetnje “stvaraju neidealno okruženje za usavršavanje viših kognitivnih funkcija u ključnim razdobljima razvoja mozga djece i adolescenata”.

Istraživanje je pokazalo da su štetni učinci digitalnog multitaskinga izraženiji u ranoj adolescenciji te je otkrilo zabrinjavajuću činjenicu da je “češće korištenje interneta tijekom tri godine kod djece povezano sa smanjenom verbalnom inteligencijom”. Aliah Singh, suosnivačica online platforme za učenje CultivaTeen Roots, naglašava da “popcorn brain” može utjecati i na emocionalni razvoj djeteta.

“Tinejdžerski mozak još nije ovladao vještinom upravljanja snažnim emocijama, a vrijeme provedeno na društvenim mrežama udaljava mlade od stvarnih životnih situacija u kojima se grade važne socijalne vještine”, objašnjava ona.

“Dugotrajno izlaganje ekranima može uzrokovati promjene raspoloženja i stvoriti dojam da su prepreke u stvarnom životu stresnije nego što uistinu jesu. To može dovesti do toga da se adolescenti povuku i osjećaju preopterećeno.”

Što roditelji mogu učiniti?

Iako sve navedeno zvuči prilično ozbiljno, nema razloga za paniku. Roditelji se mogu boriti protiv učinaka “popcorn braina”, iako to može zahtijevati određeni trud. Singh savjetuje postavljanje zdravih granica oko vremena provedenog pred ekranom te naglašava važnost osiguravanja da djeca imaju i druge aktivnosti osim skrolanja po uređajima.

“Redovito stvaranje prostora za svjesnost, namjeru i prisutnost bez ekrana može pomoći tinejdžerskom mozgu da ponovno nauči kako održati fokus”, kaže Singh. Ona također ističe važnost osobnog druženja i vrijednost dosade.  “Iz dosade proizlaze kreativnost, nove ideje, strpljenje, mašta, fokus i još mnogo toga”, objašnjava. “U našem ubrzanom svijetu tinejdžeri trebaju raditi na usporavanju.”

Neki od jednostavnih prijedloga za borbu protiv “popcorn braina” uključuju zajedničke šetnje, pomoć djetetu da pronađe knjigu koju voli, uključivanje u planiranje večere ili posvećivanje pola sata do sat vremena dnevno slaganju slagalice ili kreativnom projektu. Također je korisno dodijeliti im kućanske poslove ili projekte, poput sortiranja odjeće za donaciju.

Jannice Jones, trenerica specijalizirana za neurodivergentnost i izvršne funkcije, nadovezuje se na savjete Singh. Ona predlaže vježbanje svjesnosti i meditacije za jačanje pažnje te planiranje vremena izvan mreže uz korištenje alata za praćenje i ograničavanje vremena pred ekranom.

Preporučuje stvaranje okruženja za fokusiranje bez ometanja te bavljenje analognim aktivnostima, poput čitanja, crtanja, sviranja ili provođenja vremena u prirodi. Jones također savjetuje da djeca budu uključena u izvannastavne aktivnosti koje potiču kretanje, ne uključuju tehnologiju ili ih potiču na druženje s vršnjacima.

Na kraju, ključno je promicati zdrave navike spavanja uspostavljanjem redovitog rasporeda i opuštajuće rutine prije spavanja bez ekrana.

Index

Formiranje grupica i „vođa“ u tim grupama nije novost, ali je intenzitet kojim se stigmatizuju oni koji grupi nisu bliski – veći nego ikad.

Drugim rečima, period predpuberteta je ono vreme kada roditelji treba da otvore oči, da ne preteruju sa savetima i da što više slušaju. Nekad su se devetogodišnjaci igrali klikerima i preskakli lastiš, ali sada sazrevaju ranije, što otvara vrata brojnim izazovima koji roditelje, najčešće, dočekaju nespremne.

Kako da reaguju kada im se dete požali da se drugari prema njemu ponašaju loše? Kako da znaju šta je vršnjačko nasilje, a šta su „dečja posla“? Da li da se umešaju ili da stoje po strani? Odgovore na ova pitanja teško nam je da damo sami sebi, jer je gotovo nemoguće biti objektivan.

Zato, na ovu temu, razgovaramo s Nevenom Lovrinčević, kliničkim psihologom i autorkom više priručnika za roditelje.

Već u uzrastu od devet ili deset godina deca mogu doživeti vrlo bolne situacije, u kojima bivaju izopšteni, pa čak i maltretirani od strane druge dece koja su im do juče bili drugari. Zašto se ove stvari dešavaju? Kakve su to promene u tom uzrastu?

U pomenutom uzrastu dolazi do značajnih promena u društvenom životu dece: formiraju se složeniji odnosi sa vršnjacima, prijateljstva postaju čvršća, posebno sa decom istog pola, ali se javljaju i otpori i odbojnost prema nekome sa kim su možda do tada bili bliski. Uticaj vršnjačke grupe postaje snažniji nego do tada, a taj trend se nastavlja i postaje dominantniji ulaskom u pubertet. Pored toga neka deca ovog uzrasta već postaju svesnija i osetljiva u vezi sa telesnim promenama koje počinju da se javljaju u predpubertetskom periodu, a neka još nisu razvila tu vrstu osetljivosti.

Kako roditelji mogu napraviti razliku između situacije u kojoj treba dete da puste da probleme rešava samo, a kada bi trebalo da se uključe?

Uloga roditelja se u ovom periodu usložnjava: sa jedne strane nam je jasno da za dete vršnjačka grupa postaje sve značajnija i prepoznajemo neke sopstvene nove limite, ali sa druge imamo snažnu potrebu da dete zaštitimo od nekih uticaja, pogotovo onih koji mu izazivaju uznemirenost i tugu. Najvažnije što možemo uraditi jeste da budemo u kontaktu sa detetom, da slušamo, pružamo podršku i razumevanje.

Dete ćemo ohrabriti onda kada procenjujemo da će samo izaći na kraj sa nekom situacijom, a pružićemo jasnu podršku i zaštitu u situacijama kada procenimo da to ne može samostalno da reši. Koje će situacije dete samo rešiti a kada ćemo se aktivnije uključiti u velikoj meri zavisi od ozbiljnosti situacije, ali i od osobenosti deteta. Neka deca su rezilijentnija i samopouzdanija, a neka senzitivnija. Svakako ćemo svoju reakciju prilagoditi individualnim potrebama deteta.

Ako smo, na primer, primetili da naše dete dobija uvrede, da mu se rugaju ili žele da ga povrede, šta možemo učiniti?

Prvo ćemo saslušati dete i pokazati razumevanje za detetovu tugu i uznemirenost. Ako se radi o tome da je došlo do prekida nekog dotadašnjeg prijateljstva, porazgovaraćemo sa detetom o tome. Roditelji nekada burno reaguju na raskide dečjih prijateljstava sa idejom da se radi o vršnjačkom nasilju. Međutim, to nije slučaj uvek.

Ako neko ko se do juče s vašim detetom družio sada to više ne želi i to saopšti na način kako to deca ponekad kažu „Nisam ti više drugarica“ ili „Nisi mi više drugarica“ … iako zvuči povređujuće, to nije nasilje. U takvim slučajevima pored toga što ćemo utešiti dete koje je tužno ukazaćemo na to da sigurno ima drugih drugara sa kojima se bolje slaže, sa kojima ima slična interesovanja i podstaći ćemo dete da, iako bolno, možda i privremeno odbacivanje od strane vršnjaka – prihvati.

Međutim, ako dete nagovara drugu decu da se sa nekim ne druže, vređa, ogovara, ruga se… to jeste nasilje. U svim vaspitno-obrazovnim ustanovama postoji obaveza postupanja i reagovanja u takvim slučajevima i to jesu situacije u koje će se odrasli: vaspitači, nastavnici i roditelji uključiti. Ako je reč o sporadičnim uvredama gde neće biti neke posebne intervencije, dobro je da svom detetu ukažemo da je detetu koje nekoga vređa najvažnije da izazove reakciju i da vidi da je kod žrtve izazvalo uznemirenost. To znači da je postiglo cilj. Zato podstaknite dete da se udalji od nekoga ko ga je uvredio, ili bez komentara ili da se suprotstavi komentarom kojim će se odbraniti („To je ružno ponašanje!“.) Ukoliko oseća potrebu dobro je da dete uvek usmerimo na to da se u situaciji kada se oseća ugroženo može obratiti odrasloj osobi u koju ima poverenja: vama, vaspitačici ili nastavniku.

Nikako ne bih savetovala da roditelj izrazi nepoverenje u detetovu interpretaciju niti ismevanje osećanja, omalovažavanje ili minimiziranje. „Uvek preteruješ…“ „Ne verujem da je baš tako bilo…“ „Previše si osetljiva…“ „Moraš da očvrsneš…“ Ništa od ovoga ne pomaže vašem detetu.

Koliko se roditelji smeju i mogu mešati u prijateljstva svoje dece i da li postoje situacije u kojima im moramo braniti druženje sa pojedinom decom za koju nam se učini da na njih loše utiču?

Upoznajte prijatelje svoje dece. Učite ih da i sami prepoznaju koje su to situacije u kojima se sa njima nalaze, a koje mogu biti nepovoljne. Važnije od zabrana jeste razvoj detetove kritičnosti u odnosu na različita ponašanja kada se ono samo uči da prepozna koje su to situacije, pa i vršnjaci od kojih je bolje držati se podaleko. Imajmo na umu da je dete na pragu puberteta i da će uticaj vršnjaka i vreme koje provodi sa njima biti sve veće. Tada je neuporedivo bolje ako smo sa detetom izgradili odnos poverenja i postepeno doveli do toga da je granice koje smo ustanovili dete usvojilo i u stanju je da ih se (uglavnom) pridržava. Ali ne zbog toga što ima strah od kazne ili preterane kontrole, već zato što nam veruje i zna da ima podršku.

Adolescenti su uvek bili i biće majstori da nađu načina da izbegnu zabrane i kontrole, a odnos poverenja će za razliku od zabrana biti uvek dobra podloga za prevazilaženja svih izazova pred kojima se nalazi, zajedno sa vama kao podrškom.

Zelena učionica

Analizu su provodili odmah, pa su roditelji već isti dan dobili na uvid rezultate provedenog testiranja. Budući da je riječ o školi koja u nastavnom programu sistematski provodi edukaciju i radionice vezane za štetnost upotrebe opojnih droga i alkohola, upravu nije iznenadio podatak da niti jedan od testiranih učenika nije bio pozitivan.

– Škola je kao odgojno-obrazovno mjesto dužna pratiti razvoj djece na više polja, ne samo u znanju i sposobnostima nego i kako se razvijaju kao ljudi. Zato smo svim roditeljima, odmah pri upisu djece, naznačili da ćemo u školi nenajavljeno provoditi testiranja na opijate, i to pod obavezno. To činimo minimalno jedanput godišnje, na inicijativu i procjenu stručnog osoblja škole, koje prema ponašanju učenika, njihovim ocjenama, primijećenim promjenama unutar kolektiva, odlučuju kad je vrijeme za taj test. Ovog puta odlučili smo testirati ih odmah nakon praznika da bismo vidjeli kako djeca funkcioniraju na praznicima – kaže Kristijan Šimičić, osnivač škole i inicijator testiranja.

Kako je dodao, u ovoj nastavnoj godini ovo je prvo testiranje, a testirali su učenike 2. i 3. razreda, njih više od 60. Svi su učenici bili negativni na testu, iako škola ne dobije pojedinačne podatke o svakom učeniku nego samo broj. Detaljna obavijest ide izravno roditeljima, koji potom sami odlučuju što će učiniti s tom informacijom. Škola ne provodi nikakve sankcije prema učenicima. Jedina moguća posljedica je da učenik koji je pozitivan na droge, a prima stipendiju, ostane bez nje.

Učenici kažu kako ih je test iznenadio, ali su od upisa svjesni da je on moguć bilo kad jer su im to jasno rekli. Priznaju da ih je većina u glavi munjevito vrtjela pitanje “Kad sam ono popio pivo s ekipom?”

– Bio sam svjestan da škola ima pravo provesti test na droge, ali, evo, do sada nisam bio testiran. Kad su nam to najavili na nastavi, nastalo je malo komešanje; nekako nije bilo ugodno znati da ćeš biti testiran iako znaš da ‘nisi kriv’. To mi je ujedno bilo prvi put da me testiraju na droge, pa mi je sve bilo novo – kazao je Frano Lovrić iz Nove Gradiške, učenik 2. razreda, koji zbog školovanja živi u Osijeku.

Frano kaže kako su u školi više puta organizovali predavanja o toj temi, pa ih i tako podsjećaju na to da mogu biti testirani.

– To su djeca od 16-17 godina i naravno da imaju pravo pogriješiti, ali moraju biti svjesni posljedica. Mi se ne možemo i ne želimo ponašati kao da ne znamo da učenici srednjih škola imaju lak pristup alkoholu i opijatima te smatramo da smo im, pored roditelja, dužni osvijestiti koje su opasnosti i rizici uživanja toga. Ovo je jedna od mjera kojima utičemo na to da učenici razviju svijest o tome – dodaje Šimičić.

Škola smatra zabrinjavajućim istraživanja koja pokazuju koliko se zapravo djece susreće s relativno lakom mogućnošću nabavke i konzumiranja droga, još je istaknuo.

– Ovo je drugi put da sam bila podvrgnuta testu. Imali smo ga i prošle godine. Neki su se učenici malo neugodno iznenadili, ali ja sam se smijala. Nisam bila nimalo zabrinuta jer me nikakvi opijati ne privlače. Nemam potrebu dokazivati se nekome na takav način i smatram da imam jasno izgrađen identitet i stavove. Mogu se zabaviti i bez opojnih sredstava – prokomentirala je Katja Perković, učenica 3. razreda.

Dodaje kako je mnogo čitala o psihologiji ovisnosti i razlozima zbog kojih se netko okreće opijatima.

– Nažalost, imam poznanika i prijatelja koji konzumiraju neke droge. Pokušala sam im sugerisati da prestanu s tim, da to nije dobro za njih, a oni su me stavili na neku ‘crnu listu’, čak su mi se i smijali. No ja im to nisam zamjerila, a i učinila sam što sam mogla da ih od toga odvratim – kaže Katja, koja ističe da su opijati svugdje prisutni, a da ih djeca odabiru kako bi se dokazala u društvu i bila prihvaćena.

EdukOS je organizirao i posjet starijih učenika zajednici za liječenje od ovisnosti Cenacolo, gdje su imali priliku upoznati članove zajednice, bivše ovisnike, i razgovarati s njima.

– Mislim da ću se cijeli život sjećati tog posjeta Cenacolu i tih ljudi, koji su s nama posve iskreno i bez zadrške razgovarali. Nije isto kad nam netko u razredu priča o tome i kada doista doživiš osobu koja si je gotovo uništila život drogama. Mene se najviše dojmilo kad su govorili o tome u kakve je sve probleme njihova ovisnost dovela njihove obitelji – kazala je Vita Jović, učenica 3. razreda gimnazije.

Što o testiranjima na droge u privatnoj gimnaziji EdukOS misle roditelji, pitali smo Sanju Dokonal, čija kći pohađa 2. razred te škole.

– Mi, naravno, znamo da škola provodi nenajavljena testiranja jer smo svi na to pristali. Smatram to odličnom preventivom, ali i mjerom, iako ne želim da moje dijete misli kako joj ne vjerujem. Nisam nerealna i ne mislim da alkohol ili droga nikad neće doći do mojeg djeteta, ali želim vjerovati da sam je naučila razmišljati o posljedicama ako to uzme. Iako svi govorimo da odgoj ide iz kuće, zapravo je mnogo toga i do društva u kakvom živimo, u konačnici i do škole koju dijete pohađa. Zato mi je vrlo drago što EdukOS provodi ta testiranja – kaže Sanja Dokonal i ističe kako je vrlo ponosna na svoju djecu.

Izvor: 24sata

Marko je odmah poslao poruku Tini da nije samo ona dobila jedinicu iz hemije. Znao je zašto je otišla u WC sa sata nakon što ju je profesorica prvu prozvala i rekla da je dobila jedinicu iz testa. Prekasno, već je razrezala unutrašnju stranu desne podlaktice i raskopala ranu staru dvije sedmice. Nije joj donijelo veliko olakšanje jer nije uspjela zarezati dovoljno duboko. Rezala se plastičnim omotom od tableta za smirenje Misar. Ništa oštrije nije imala kod sebe. Roditelji su joj oduzeli makaze. Kod kuće od nje skrivaju noževe i žilete.

Marko se kratko samoozljeđivao, dečki to rade rjeđe nego cure, i bilo je to davno, još u osnovnoj školi. Ali, razumije Tinu. Ona to opisuje ovako: “Zamislite da se utapate i jedino što vam može pomoći je uže. To uže vam se urezuje u dlan i dere vam ruke, ali morate ga čvrsto držati ako se hoćete spasiti. To je samoozljeđivanje. Fizički boli, ali vas spašava od veće, psihološke boli. Od intenzivnih i neugodnih emocija.” Efekt olakšanja traje čitav dan, a ako se baš duboko zareže, objašnjava, onda može potrajati i nekoliko dana.

Tina se počela rezati u prvom srednje. Prvo po bedrima pa onda po rukama. Meka unutarnja koža podlaktica joj je isprugana tamnim ožiljcima. Odnedavno i krugom: tu je u isti komadić kože na zapešću ugasila šest cigareta kada je s Markom bila na kavi nakon stresnog dana u školi.

Samoozljeđivanje je postalo raširena praksa među adolescentima. U 2021. godini 29% zagrebačkih srednjoškolaca izjavilo je da se barem jednom u životu samoozlijedilo, što je gotovo dvostruko više u odnosu na nalaze iz 2016. godine, prema istraživanju Samoozljeđivanje i suicidalnost srednjoškolaca prije i tijekom pandemije covida-19 znanstvenica Ines Rezo Bagarić, Nike Sušac i Linde Rajhvajn Bulat sa Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Najbolji prijatelji

Marko i Tina su najbolji prijatelji. Pristojni zagrebački maturanti obrazovanih roditelja, kojima su i obrazovanje i dobrobit njihove djece važni. Cijelu srednju školu su prošli zajedno i sada su u zadnjem, četvrtom razredu. Dijele klupu. Dijele iskustvo izoliranosti i pritiska kompetitivnog prvog razreda prestižne gimnazije iz koje su se oboje prebacili u drugu školu. Dijele perfekcionizam i uvjerenje da nisu dovoljno dobri, koje ide s perfekcionizmom.

S mnogim današnjim adolescentima dijele osjećaj da su stalno izloženi procjenjivanju i uspoređivanju. U školi, na društvenim mrežama. Međusobno dijele iskustvo depresije, napadaja panike i anksioznosti, poremećaja u prehrani, posjećivanja psihologa i psihijatara, terapiju lijekovima. Dijele ambiciju da budu odlični učenici. Da završe fakultet. I da budu bolje.

Friško su punoljetni. To im daje nadu da će imati bolji pristup skrbi za mentalno zdravlje. Tina je već iskusila razliku. U posljednjih godinu dana triput je bila hospitalizirana u jedinoj psihijatrijskoj bolnici za djecu i mlade u Hrvatskoj, onoj u Zagrebu. Kaže da je djece bilo više nego što je bilo kreveta, jer ih ima samo 37, a dolaze djeca iz cijele Hrvatske.

Da su neki spavali na madracima na podu. Da bi jednom u nekoliko dana vidjela psihijatra na desetak minuta prekidanih njegovim telefonskim pozivima. Da su djeca izgledala kao zombiji od tableta. Da ih je jedan tehničar vrijeđao, recimo njoj je govorio: “Misliš da si pametna? Očito nisi ako si ovdje.” Ukratko, nije joj pomoglo. Krajem 2023. mjesec je dana bila u Klinici za psihijatriju u Vrapču, koja je za odrasle. Išla je svakodnevno na grupnu terapiju, meditirali su, igrali društvene igre, osoblje joj se svidjelo i izašla je opremljenija da se nosi s problemima.

I Marko i Tina istovremeno žele zaštititi svoje roditelje ne govoreći im sve kroz što prolaze i imaju osjećaj da ih ionako ne bi razumjeli. Katkad ni oni ne razumiju sasvim što im se događa, iako imaju zavidno znanje o mentalnim poteškoćama. Ali su emocionalno i kognitivno ipak adolescenti.

Adolescenti u Hrvatskoj, kao i njihovi vršnjaci diljem svijeta, žive u bitno drukčijem svijetu od onog u kojem su odrastali njihovi roditelji. Njihove bake i djedovi su se brinuli hoće li im djeca piti alkohol, pušiti, imati nezaštićeni seksualni odnos i s kim će sjesti u auto. Kod školskog psihologa su išli rijetki, i to najčešće po kazni ako bi se potukli ili napravili neku nepodopštinu. Roditelji današnjih adolescenata se brinu kakvim su im sadržajima djeca izložena u virtualnom svijetu, jesu li usamljeni i što se uopće događa u njihovu unutarnjem svijetu.

“Život nema smisla”

Brige adolescenata su se promijenile već i odnosu na one od prije desetak godina. Psihologinja Lejla Talić posljednjih je devet godina radila u zagrebačkim školama. Kada je počinjala, učenici su joj dolazili s uobičajenim razvojnim problemima poput “ne ide mi matematika”, “dečko me ostavio”, “profesor me živcira”. A onda je godinu, dvije prije pandemije zapazila da ih sve više dolazi s “režem se”, “ne mogu se nositi sa stresom”, “život nema smisla”.

“Djeca su kao nekoć kanarinci u rudniku; detektori kada nešto nije u redu. Ako nam djeca nisu dobro, društvo nije dobro”, kaže Lejla. A djeca su psihički sve lošije.

Svjetski i domaći stručnjaci upozoravaju na alarmantnu krizu mentalnog zdravlja djece i mladih. Svjetska zdravstvena organizacija navodi podatak da jedno od sedmero djece u dobi od 10 do 19 godina živi s nekim mentalnim poremećajem. U Hrvatskoj gotovo 12 posto njih u dobi od 10 do 19 godina ima problema s mentalnim zdravljem, što ih je gotovo 50.000, otkriva veliko UNICEF-ovo izvješće iz 2021. “Stanje djece u svijetu”. Školski liječnici u školskoj godini 2022./2023. utvrdili su da je kod 16% učenika 8. razreda i 15% učenika 1. razreda srednje škole u Hrvatskoj mentalno zdravlje u riziku.

Telefonska linija za podršku djeci Hrabri telefon 2022. godine zaprimila je 53 posto više poziva u vezi sa suicidalnošću u odnosu na 2021. te 43 posto više kad se radi o samoozljeđivanju.

Tijekom 2022. godine registrirano je ukupno 2225 hospitalizacija za dob od 10 do 19 godina s glavnom otpusnom dijagnozom iz skupine mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja, dok ih je 2017. bilo 1824.

Maloljetnici s mentalnim poremećajima u Hrvatskoj se mogu hospitalizirati samo u Zagrebu, Osijeku i Rijeci. Ukupno je 60-ak kreveta i 56 dječjih psihijatara.

“Svi smo pretrpani poslom. Procjene su da bi i psihijatara i kreveta trebalo biti dvostruko više”, kaže dječji psihijatar dr. Ivan Begovac, pročelnik Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju na Kliničkom bolničkom centru Zagreb. I tamo se bilježi sve više prvih pregleda, a najčešća su anksiozna stanja, depresija, poremećaji hranjenja i samoozljeđivanje.

Na preglede se čeka mjesecima. Roditelji mole psihologe koji rade privatno da im prime djecu, no i oni su unatoč visokim cijenama terapije prepuni posla.

Bez psihologa

No i dalje polovica osnovnih škola u Hrvatskoj nema zaposlene psihologe. I kada ih ima, rade s prevelikim brojem djece da bi mogli zadovoljiti sve potrebe. Lejla Talić je znala biti jedina psihologinja na 360 učenika, što znači da je mogla samo gasiti požare, kako kaže. “To stvara osjećaj velike bespomoćnosti. Znala sam noćima ne spavati od brige, a i od straha da se nešto ozbiljnije ne dogodi u školi”, kaže. Zato je od rujna 2023. pauzirala svoj posao u školi.

Kada je Marko bio dijete, bilo mu je uobičajeno da u parku prvi pristupi drugoj djeci i kaže: “Bok, ja sam Marko, hoćeš se igrati sa mnom?” Veselio se školi jer je mislio da će biti lijepo kao i u vrtiću. Učitelja koji ih je vodio prva četiri razreda osnovne škole pamti kao jednog od najboljih ljudi koje je upoznao. “Razgovarao je s nama i odgajao nas”, kaže Marko.

To bi značilo da ako bi netko nekoga zadirkivao ili se ružno ponašao, prekinuo bi nastavu i raspravljao s učenicima o tome dok se situacija ne bi izgladila. Imao je svoje metode medijacije u vrijeme kada se o medijaciji još nije govorilo u školama. To je značilo, na primjer, da je Marko jednom morao nacrtati psa razrednoj kolegici zato što ju je lupnuo knjigom nakon što ga je triput iz šale slala u školsku knjižnicu iako nije radila.

Lupkanje je bilo lagano, nije je zaboljelo, ali to je učitelju bio dovoljno da razred nauči da se tako ne komunicira. Zajednički su se dogovorili da će joj Marko za ispriku pokloniti crtež psa jer joj je to bila omiljena životinja.

A onda se u petom razredu Markov život promijenio kada je prvi put u holu te velike škole čuo iza leđa skupinu nepoznatih učenika kako podrugljivo komentiraju:

“Vidi kako je odjeven.”

Nosio je traperice i običnu majicu. Većina dečki nosila je trenirke.

“Vidi mu frizuru.”

Frizura mu je bila slična današnjoj; ravna smeđa kosa do ispod uha.

“Vidi mu cipele za balet.”

Nosio je crne vansice.

“Druži se s curama!”

Najbliže školske prijateljice Marku su bile cure.

“Sigurno je peder!”

Marko ni danas, u svojoj 18. godini, ne zna sviđaju li mu se dečki ili cure. Kaže da se nikada nije zaljubio, nikada mu se nitko nije čak ni sviđao. “Nisam obraćao pažnju na druge u tom smislu. Nekako si to nisam dozvoljavao zbog svega što se događalo”, kaže.

Suze u razredu

Marko se tog dana u holu rasplakao i onda razredniku prijavio što se dogodilo. Naučio je da razrednik brine za učenike i rješava probleme. No novi razrednik koji će voditi Markov razred od petog do osmog razreda mu je rekao da dođe po njega ako se to opet dogodi i pokaže mu tko ga vrijeđa.

Marko se nadao da se neće ponoviti, tim više što mu je bilo jasno da razrednikov recept neće funkcionirati. Kada se nešto dogodi na hodniku ili ispred škole, gdje se bullying uživo najčešće događa, počinitelji neće čekati da Marko otrči po razrednika. A škola ima 800 učenika i Marko nije znao tko su ti đaci.

To je bio početak redovitog četverogodišnjeg verbalnog zlostavljanja.

U pravilu svaki tjedan više puta. Nekad bi imao mira tjedan dana. Razni učenici koje uglavnom nije poznavao. Stariji i vršnjaci, češće dečki, ali i cure, uvijek su bili u grupi. Nikada netko iz njegova razreda. Najčešće vulgarna, seksualna dobacivanja, a nekad bi ga u prolazu i dodirivali po tijelu. Marko nije uzvraćao. Nije ni znao kako bi. Nekad bi ga vrijeđali i pred profesorima. Neki bi reagirali i to mu je značilo, neki ne bi, i to bi ga dodatno ponizilo.

Škola mu je postala noćna mora.

Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu predstavio je 2023. rezultate istraživanja vršnjačkog nasilja među zagrebačkim učenicima, prema kojem je gotovo 41 posto osnovnoškolaca izloženo uvredama, a 47 posto ružnim riječima od jednom mjesečno do gotovo svakodnevno.

“Nije potrebno puno, nekad nije potrebno ništa da biste bili meta”, kaže Lejla. I sama je devedesetih u Splitu u osnovnoj školi prošla verbalno nasilje samo zbog imena. Njezina dvije godine mlađa sestra Enisa nije imala nikakvih poteškoća u školi jer njezina učiteljica nije tolerirala izrugivanje.

Marko se požalio razredniku još dvaput, a kada je shvatio da mu neće pomoći, prestao je govoriti o tome i odlučio čekati da prođe. Uostalom, i kada bi našli zlostavljače, bojao se da bi mu se osvećivali i da bi bilo još gore. A i bilo ga je sram.

“Adolescentima je upravo od petog do osmog razreda najvažnije da ih vršnjaci prihvaćaju, zato bullying u tom razdoblju ostavlja velike posljedice na mentalno zdravlje”, objašnjava Lejla.

Marko je šutio i do šestog razreda razvio gotovo sve najčešće simptome koji, kako upozoravaju stručnjaci, ukazuju da nešto s djetetom nije u redu. Prestao se družiti. Zapravo, nije izlazio iz svoje sobe ako nije morao. Imao je česte glavobolje i bolove u trbuhu. Spavao je premalo ili previše. Kada bi legao, ponavljale bi mu se scene vrijeđanja i bile bi “glasnije od svake druge misli”, kako kaže. Jeo je minimalno iako je oduvijek bio mršav.

Imao je 43 kilograma na 173 centimetra visine.

“Kada te vrijeđa tako puno ljudi, osjećaš se manje vrijednim i povjeruješ da to zaslužuješ pa sam se kažnjavao ukidanjem hrane”, pojašnjava ono što je kasnije shvatio kroz razgovore sa psihijatricom.

Panični napadi

Počeo je dobivati panične napadaje, ponekad i više puta tjedno. Često prije nego što bi trebao izaći vani ili na putu do škole. Stezanje u prsima, kao da se guši, misli koje lete sto na sat, jaki strah da će se nešto grozno dogoditi i da mora pobjeći. Na početku je mislio da će umrijeti, nije znao što mu se događa, a onda se naučio živjeti s tim.

Roditelj su mu shvatili da nešto nije u redu kada je počeo dobivati lošije ocjene. Tako se najčešće roditelji alarmiraju, kažu psiholozi. Rekao im je što se događa, a oni su ga odveli psihologinji kojoj je ubrzo slagao da je zlostavljanje prestalo. Nije vidio kako mu ona može pomoći da to u školi stane, a nije htio da mu se roditelji brinu.

Ponovno je odlučio da više neće govoriti o tome. Ponavljao je sebi da treba izdržati osnovnu školu i da će u srednjoj biti bolje. Svu je snagu uložio u učenje. Kroz te četiri zadnje osnovnoškolske godine u školi jedino je od profesorice biologije na satu čuo da se nikoga ne smije diskriminirati na temelju seksualne orijentacije i identiteta. Nije prošao edukacije o vršnjačkom nasilju, nenasilnoj komunikaciji ili uopće o toleranciji, niti je čuo da se u školi provode.

Poslali smo upit Markovoj osnovnoj školi o tome jesu li imali slučajeve vršnjačkog nasilja i kako su im pristupali te provode li se u školi kakve edukacije o osvještavanju i prevenciji nasija. Nismo dobili odgovor. U telefonskom razgovoru nam je potom ravnatelj rekao da nisu dužni odgovoriti, iako se radi o javnoj ustanovi.

“Djeca ne razumiju što im se događa. Roditelji ne znaju što se događa s djecom. Škole ne znaju što se događa s učenicima. A i kada znaju, ne poduzimaju mnogo. Ne snalaze se. Niti se pokušavaju snaći”, kaže Marko.

On je pred kraj osnovne škole počeo čitati o mentalnom zdravlju. Nalazio je na forumima iskustva slična njegovima i postalo mu je jasnije što mu se događa. Društvene mreže je izbjegavao koliko god je mogao. Najviše TikTok, jer je najgori, kaže, tamo se sve može naći: savjete kako što brže i bolje povratiti nakon prejedanja, kako dane preživjeti na Coli zero i žvakama, upute kako zavezati čvor ili koliko tableta popiti ako se želiš ubiti. U hashtagu se samo zamijeni jedno slovo u riječi suicide ili eating disorder i prolazi filtere objave.

Dočekao je kraj osnovne škole i upisao gimnaziju koju je želio. Tu je upoznao Tinu. Ubrzo je shvatio da nije postalo bolje. Nitko ga nije vrijeđao, vršnjačko nasilje se i inače smanjuje u srednjoj školi, posebno u gimnazijama, ali su u razredu bili podijeljeni na grupicu onih koji su kul i ostale koje se ignorira, a svi su se međusobno tračali i natjecali u ocjenama.

Marko je na kraju školske godine s 4,3 imao najlošiji prosjek u razredu. Tina je taj prvi razred prošla s 4,6 i kaže da su je zbog toga ismijavali. “Ali makar više nije bilo normalno, kao u osnovnoj školi, da ti priđe cura iz razreda i kaže: ‘Čisto da znaš da su danas Petar i Iva rekli da si ružna‘”, kaže Tina.

Odlazak iz škole

I Tina i Marko su se prebacili u drugu školu i zbližili se. Taj razred je bitno drukčiji, složniji i opušteniji, kažu. Kada im je oboma krenulo nabolje, u drugom razredu se ubila Tinina bivša cura. Nije imala povijest psihičkih bolesti, ni roditelji ni prijatelji ne znaju zašto je to napravila.

Tina je potonula, a i Markovo krhko stanje se urušilo i vratili su se česti panični napadaji. U trećem razredu mu je školska psihologinja sugerirala da ide kod dječjeg psihijatra. Roditelji su mu našli psihijatricu s privatnom praksom. Premalo je dječjih psihijatra i dugačke su liste čekanja u javnom zdravstvu.

Dijagnosticirana mu je depresija, panični poremećaj, anoreksija nervoza i elementi PTSP-a. Posljednjih godinu dana ide na terapiju i pije antidepresiv Zoloft, stabilizator raspoloženja Lamictal i Xanax ako osjeti da će imati panični napad. Marko je bolje i ne osjeća tjeskobu, ali kaže da je to od lijekova. Želi studirati medicinu i specijalizirati psihijatriju.

“Izgubio sam toliko djetinjstva. To se nikome ne bi trebalo dogoditi, ali je makar najgore iza mene”, uvjeren je.

No iako je prošlo dosta vremena otkako mu je netko dobacio uvredu, kada sretne djecu uzrasta osmog razreda smrzne se i mora sebi reći: “To je samo PTSP. Maturant si, djeca ti ne mogu ništa.”

Nekad upali, a nekad ipak dobije napad panike.

Doktorica Cora Breuner je jedan od autora ovog izvještaja, ali i majka djevojke koja je sa 18 godina poželjela da uradi pirsing na pupku. Malo se raspitala o osobi koja radi pirsing i otkrila je da je taj čovjek nekada bio hirurški tehničar. Otišla je sa svojom kćerkom i posmatrala ga kako radi-tri puta je promijenio rukavice, a prije nego što je stavio nove oprao bi ruke. Bio je iskren prema kćerci doktorice Breuner i rekao joj je da će pirsing boljeti.

“Upravo zbog toga sam ja ušla s njom i, naravno, mislila sam da će mi otkinuti ruku. Ne kažem da svi moraju uraditi to što sam i ja, ali ja vjerujem da se ovaj svijet mijenja i da mi imamo dvije opcije-ili da držimo oči otvorene i podržimo i pomognemo svojoj djeci da u mladosti donose odluke na osnovu informacija ili da sve ignorišemo i nadamo se da će problem nestati”, objašnjava doktorica Breunen i dodaje da je cilj izvještaja koji je napisala zajedno sa kolegom doktorom Davidom Levineom promovisanje bezbjednosti i zdravog života djece koja rastu.

U izvještaju doktorica Breuner i doktor Levine jasno razlikuju sopstveno odabrane modifikacije tela i samopovređivanje i objašnjavaju kako se profesionalno izvode različite metode tetoviranja, pirsinga, trajnog šminkanja, reckanja i ušnih istezanja. U izvještaju se navodi da je pupku potrebno najviše vremena da u potpunosti zacijeli od pirsinga-čak devet mjeseci. Doktor Levine naglašava da nisu uobičajene komplikacije od pirsinga ili tetovaža, ali da mogu dovesti do infekcija, alergijskih reakcija ili keloidnih ožiljaka. Zbog toga je veoma važno da roditelji budu svjesni toga da ako njihovo dijete ima keloidni ožiljak od bilo koje druge povrede kože vjerovatno bi bilo katastrofalno dopustiti mu da uradi pirsing ili tetovažu.

U ovom izvještaju se skreće pažnja i na društvene implikacije o tetoviranju i pirsingu u mladosti pa se između ostalog navodi i kako neki poslodavci ne vole da vide tetovaže na radnom mjestu. Isto tako, spominje se i to da neki adolescenti kasnije žale zbog toga što su se tetovirali. Naglašeno je da adolescentima treba objasniti da su tetovaže trajne i da ih je veoma skupo i često dosta teško ukloniti.

No, opšti cilj ovog kliničkog izvještaja je da se roditelji ohrabre na razgovor o tetoviranju i pirsingu sa svojim tinejdžerima i da im se ponudi vodič u slučaju da je njihovo dijete zainteresovano za promjene na tijelu.

“Najvažnije u svemu je to da bi roditelji trebali započeti razgovor na tu temu. Trebali bi namjerno početi pričati sa svojom djecom o tome jer tinejdžeri misle: ‘Roditelji će me ubiti, moram da sakrijem tetovažu ili da poštujem njihova pravila i to uradim kada napunim 18 godina’. No, mladi ljudi su veoma impulsivni i sa 18 godina i zato bi ipak bilo dobro da su o tome razgovarali sa svojim roditeljima”, objašnjava doktor Levine i dodaje da je ova situacija veoma slična prvom razgovoru o seksu “Djeca od 11 godina s roditeljima pričaju o seksu iako im to tada još uvijek ne treba. Čak i ako to nije ispravno u tom trenutku, otvoriće razgovor i održavati otvorenu komunikaciju o ovim pitanjima.”

Iako se ovaj izvještaj fokusira na adolescente i mlade ljude doktor Levine otkriva da mu roditelji najčešće postavljaju pitanje kada je najsigurnije djetetu probušiti uši. On im svima savjetuje da pričekaju dok dijete ne kaže da to želi.

Richard Dukes je penzionisani profesor, a tokom svoje karijere na Univerzitetu Colorado u Colorado Springsu radio je istraživanje “Od žaljenja zbog tetoviranja do želje za tetovažom”. Veći dio tog istraživanja fokusirao se na mlade ljude kojima je predavao sociologiju, Iako nije učestvovao u radu na kliničkom izvještaju Američke akademije za pedijatriju profesor Dukes ističe da on objedinjuje trenutno medicinsko znanje i da nije kontradiktorno njegovim rezultatima istraživanja.

“Ljudi često požale zbog svojih tetovaža zato što se značenja, vrijednosti i norme mijenjaju, a tetovaže ostaju iste”, objašnjava profesor Dukes i dodaje da ukoliko se osoba tetovira u starijoj dobi manja je mogućnost da će zbog toga požaliti.

Ovaj novi klinički izvještaj donosi mnogo korisnih savjeta od kojih ćemo izvodjiti samo neke:

• Podsticanje adolescenata da potraže pomoć doktora ako primjete znakove ili simptome infekcije nakon tetoviranja ili pirsinga
• Upoznavanje sa lokalnim zakonima i propisima u vezi tetoviranja ili pirsinga
• Preporuka da se sav nakit skine tokom sporta u kojem ima kontakta
• Savjetovanje adolescenata o implikacijama kako se tetovaže ili pirsing mogu posmatrati na radnom mjestu

Doktorica Breuner napominje da se ljudi ne bi trebali sramiti razgovora o ovoj temi i da naročito doktori ne bi trebali bježati od toga. Prema njenim riječima, pedijatri i ostali doktori bi trebali u razgovoru sa tinejdžerima i mladim ljudima pitati da li su razmišljali o tetoviranju ili pirsingu. Kompletan klinički izvještaj možete pročitati na WEB stranici Američke akademije za pedijatriju.

Izvor: CNN