Slobodno vrijeme koristi za društveno korisne aktivnosti, a svim majkama poručuje da bodu oči javnosti i skrenu pažnju na goruće probleme. Adriana Basara, žena koja je sve ovo i mnogo više za Lolu.

“Dok sam bila apsolvent geografije i etnologije, profesor primijenjene etnologije nam je govorio kako možemo raditi kao profesori geografije, u muzejima, na televiziji u dokumentarnom dijelu i u tom periodu je izašao oglas na RTRS-u za saradnike.

To je bio neki znak meni da probam pa šta bude. Prijavila sam se, a s obzirom na to da sam bila poliglota, prošla sam dalje. Među nas više od 150, nas četrnaest je ostalo, a od tog broja nas je danas troje”, priču započinje Adriana.

U periodu rada na jutarnjem programu dobila je prvo dijete, a kao tadašnji honorarni saradnik nije imala pravo na porodiljsko bolovanje pa je počela raditi čim je njena ćerka imala mjesec dana.

Ustajala sam u četiri ujutru da je podojim pa onda odem na posao do devet pa se opet vratim na pauzi da je podojim. Onda trčim da pripremam program za sutra. Ali mi se to nije činilo problematično, jer sam voljela svoj posao.

Pojam slobodnog vremena čini se postaje misaona imenica. Međutim Adriana ističe kako postoji period za slobodno vrijeme i to ujutru, jer radi najčešće prve smjene. “S obzirom na to da sam samohrana majka četvoro djece, kolege su mi izašle u susret. Prvo odvedem blizance u vrtić, a dvije starije ćerke od osam i četrnaest godina su prilično samostalne pa se brinu same o sebi. Kada završim sa poslom idem po njih u vrtić ili bivši suprug izađe u susret pa ih on odvede”.

Upravo to dragocjeno i rijetko slobodno vrijeme provodi u organizaciji “Budimo ljudi” i udruženju “4+” za roditelje četvoro i više djece. To radi iz duhovne satisfakcije, nastojeći u udruženju “4+” omogućiti djeci i porodicama što bolju budućnost, sve svoje znanje prenijeti i slobodno vrijeme dati kako bi to i postigla.

Nastojim na svoju djecu prenijeti duh volonterizma i aktivizma, da osjete tu radost davanja drugima. Kao na primjer, kada odnesete punu kesu školskog pribora porodici od sedmoro i više djece. Želim da ih naučim da vide kako je kad neki nemaju ono što oni imaju.

Podatak koji govori o 70% nezaposlenih roditelja, koji imaju četvoro i više djece, govori o položaju roditelja u Republici Srpskoj.  Prema Adrianinom mišljenju loš položaj roditelja se vidi po dječijim dodacima, po ponašanju društva, kao i po tome šta su beneficije.

Mi nemamo povrat pdv-a na dječiju hranu. To niko ne pita. Generalno gledajući naša država nije dobra kuća za porodicu.

Dodaje kako par uz pomoć kredita može nekako prehraniti porodicu, ali ako dođe do više djece onda je veliki broj problema koji lako postanu nerješivi. U Banjaluci i okolini nalazi se oko 500 porodica sa četvoro i više djece, a većinom su u okolini u ruralnim predjelima. Taj broj raste na 5500 u Republici Srpskoj. “Tu je uobičajeno da majka bude kući i brine se o bašti i djeci, a očevi su ti koji idu u najam, radeći privremene poslove. Rijetko ko ima stalni posao. A poslodavci koji pitaju koliko imaju djece, umjesto da vas pohvale za više djece, oni vas otpišu”.

Iz Udruženja su išli sa peticijom, da svako dijete ima dodatak od sto maraka mjesečno, ali im je predloženo od trideset i pet do četrdeset konvertibilnih maraka, na šta nisu pristali. Adriana navodi da bi trebalo pogledati rashode i prihode i staviti na vagu dobrobit inicijativa. Svaka stranka bi prema njenim riječima trebala vidjeti koliko je biračko tijelo višečlana porodica.

“Biti samohrana majka je izuzetno teško. Otplaćivajući stambeni kredit, koji je dvije trećine moje plate, ja dobijam jednu trećinu. Uvijek moram da imam nekoliko honorarnih poslova. Prevodim noću, naveče legnem oko deset i probudim se oko jedan i radim do nekih pola šest, a nakon toga spavam do sedam i to je to. To je način da prikupim ostatak novca uz alimentaciju”.

Očevi često zanemaruju svoje obaveze, ali njen bivši suprug i ona nastoje da se dogovaraju i dijele sve veće troškove, kako njihova djeca ne bi osjetila da su u nekom nezavidnom položaju. “Ne učim ih da budu materijalisti. Učim ih da budu dobri ljudi i osjete dobrobit pomaganja i da ne procijenjuju ljude po onome što oblače, već kako se ponašaju. Na najstariju ćerku mogu puno da se oslonim, jer je mnogo samostalna”, dodaje Adriana.

O tome koliko je važno imati podršku među ženama, kao i u određenim grupama, govori:

Najdraža grupa mi je “Mame i tate blizanaca, trojki i četvorki” sa prostora bivše Jugoslavije. Sve stvari koje su me zanimale, a koje nisam mogla dobiti, saznala sam tu. Mame Banjaluka mi pomažu u smislu preporuka mama koje prave torte, kolače ili imamo negdje sniženje. Sve informacije na jednom mjestu, koje mogu biti korisne dobijem tu.

Za sebe vjeruje kako ima mnogo energije i ne može da bude na jednom mjestu i da se okarakteriše samo kao majka ili samo kao karijeristica. Pokušava tu energiju usmjeriti na različite stvari. U tome joj mnogo pomaže čuveni “baka servis”, jer je njena mama učiteljica u penziji. Najviše joj pomaže oko mlađe ćerke, što je ogromna usluga, jer ne mora misliti na domaće zadaće. “Mama je takozvana ruska škola. Dok dijete ne nauči ne pušta. Volim što je u prilici da mi pomogne, kao i moja drugarica Ana koja studira predškolsko vaspitanje. Ona je takođe samohrana majka pa čuvamo jedna drugoj djecu”.

Adriana smatra da bi grupe poput “Mame Banjaluke” trebalo da posluže i zajedničkom organizovanju u svrhu borbe za neka prava, ali je nekoliko situacija pokazalo da to njeno mišljenje ne dijeli ostalih nekoliko hiljada mama.

Trebamo da se borimo za svoja prava. Onima koji su na vlasti moramo bosti oči da bi nas vidjeli. Danas je biti mama veoma teško. Pogotovo ako imate više od troje djece. Odmah kreću pitanja od čega ćeš, kako ćeš, šta će ti djeca jesti?

Ono što niko ne vidi jeste ljepota i radost života. Nedavno se vratila iz Holandije gdje je sasvim normalno imati više djece, dok je ovdje upravo iz tih razloga gledaju kao ludu. Ono što bi trebali jeste razumijeti je, jer ona uživa u majčinstvu. “Prvi put kada postanete majka, hiljadu pitanja se postavi. Slušate diše li, gledate je li se pomjerila. A onda sa drugim djetetom manje, a kod trećeg i četvrtog samo se nadvirite nad krevet”.

Sve je što poželi ova žena, ali prije svega roditelj, jer kako ističe:

Biti roditelj je u stvari svrha života. Svoju djecu gledam kao svaki dio mene koji je u njima. Kad mi neko kaže da liče na mene to mi je najveći kompliment.

Divi se svakoj ženi koja odluči biti majka. Pri tome ne misli samo na biološke, već i na hraniteljke, one koje usvoje, divi se tetkama, jer mnogo vole djecu svojih sestara. Smatra da je neophodno povećati pažnju okrenutu prema majkama i izboriti se za prava, koja već odavno zaslužuju. A mi smo sigurne da će Adriana radeći ovim tempom i dajući ovoliko okolini, zauzvrat dobiti ispunjenje nekih od želja, a ako se ispune želje njoj, to će pomoći mnogim drugim majkama u okolini.

You go, Adriana! Lole su uz tebe!

Ko je Adriana Basara? Jako je teško svesti te samo na jednu, čak i samo tri uloge. Kako bi sama sebe odredila?

Ufff…najteže je odmaći se malo i posmatrati sebe. Onda nađem hiljadu svojih grešaka. Adriana je osoba koja pokušava da svu svoju energiju usmjerava na ono što čini srećnom ljude oko nje, a samim tim i nju samu. Kao prvo i najvažnije, mama tri djevojčice i jednog dječaka. Ćerka izvanredne žene, koja je jedan od mojih najvećih oslonaca. Sestra mladog čovjeka koji ne zna šta je nemoguće. Tetka. Najbolja drugarica mješancu Maxu, kojeg smo zimus udomili, a koji nas je osvojio najljepšim očima na svijetu.

S druge strane, tu je i uloga novinara, voditelja i urednika na RTRS. Danas je rijetkost, bar u BiH raditi ono što voliš. Ja imam nevjerovatnu sreću da na posao idem sa velikim zadovoljstvom. Takođe, imam sreću da vodim tim najboljih volontera humanitarne organizacije koja ruši sve barijere i koja vjeruje u dobro u svakom čovjeku. Takođe, aktivni sam član Udruženja porodica sa četvoro i više djece grada Banja Luke i istog, republičkog udruženja. PR i član Ultratrail sekcije Ski tima Olimpik, Banja Luka… Vjerovatno sam nešto i zaboravila. (smijeh)

Jesi li nekad zažalila što si se okrenula novinarstvu, a ne svojoj struci?

Nikad. Mislim da nikad ne bih mogla da izgradim autoritet, niti odnos profesor-učenik. Ili bih bila previše blaga, ili previše stroga. Moja mama i brat su prosvjetni radnici i znam s čim se susreću svakodnevno, tako da sam ja presretna što sam novinar.

Kad se brineš za sebe, a ne za djecu, emisije ili udruženja?

Nađe se par sati sedmično za kafu s prijateljima, ali većinu stvari, koje bih nazvala brigom o sebi, obavljam usput. Nekad, iako baš, baš rijetko se desi da imam cijeli dan za sebe. Tad samoj sebi budem dosadna, jednostavno nisam takav tip. To mi je gubljenje vremena.

Ranije si za magazin Lola govorila kako uvijek imaš nekoliko honorarnih poslova, uglavnom radiš noću i malo spavaš. Odražava li ti se to na zdravlje?

Moj organizam je navikao da spavam dnevno u prosjeku 2-4 sata. Tako da, osim hronične anemije koju imam od rođenja, nemam drugih problema sa zdravljem. Čak i sa anemijom odlično funkcionišem, jer čim mi je krvna slika bolja, ja se ne osjećam dobro.

Ranije sam imala velikih problema zbog visoke dioptrije. Najčešće sam nosila sočiva, koja nikad ne mogu biti sterilna. Bar jednom mjesečno sam imala neku infekciju očiju. To me je dosta usporavalo, otežavalo svakodnevno funkcionisanje, podizalo nervozu… Katastrofa. Od naočara me boljela glava i nisam mogla da nosim naočare za sunce. Onda sam čula da na klinici „Svjetlost“ rade lasersku korekciju dioptrije. Nijednog trenutka nisam razmišljala o bilo kakvom negativnom ishodu, jer sam poznavala ljekare koji tamo rade. Moja dioptrija je bila -6,75, što znači da bez sočiva ili naočara vidim samo obrise. Sjećam se, ulazim u ordinaciju i vidim samo konture, napipavam gdje treba da sjednem, prema glasovima raspoznajem ko je ko od osoblja. I nakon 10 minuta, dr. Gabrić i dr. Kozomara mi kažu: „Pogledaj na zidni sat i reci nam koliko je sati.“ Nisam mogla da vjerujem da vidim sat na zidu, a kamoli kazaljke i sekundaricu! Nema tih riječi kojima se može opisati to olakšanje i sreća.

Svi imamo samo 24 sata tokom dana, ali nam se čini kao da ih ti imaš 72. Kako izgleda tvoj raspored?

Vrlo jednostavno. Ustajem u pola 7, pomažem starijim ćerkama da se spreme u školu, ako su prva smjena. Kad one odu, budim blizance i zajedno se spremamo, oni za vrtić, ja za posao. Moram napomenuti da nastojim da što ranije osamostalim djecu, tako da i njima i sebi olakšam dnevne rutine. Na poslu sam do 15-16h, nekad i duže. Ako završim do 16h onda mogu po blizance i kući, ako ne, onda to čini njihovi tata, baka ili ujak. Ja sam nekako uspjela da povežem i posao i volontiranje u humanitarnoj organizaciji, pa često kad idem na snimanje radim i taj volonterski dio. Većinu stvari u svim drugim segmentima u kojim djelujem obavljam putem telefona, tako da mi je čak i na slikama telefon u ruci i nerijetko gledam u njega. Kada smo na sastancima, gledam da to zakažem vikendom ili predveče, mada se moji drugari nikada ne bune kada povedem i djecu na sastanak. Svakako za ozbiljnije sastanke, imamo i tetu koja djecu pričuva.

Ručak u našoj kući je oko 17:30h (faktički večera), s tim da pokušavamo da se dogovorimo da ručak bude po ukusu svima, jer svo četvoro djece ima različit ukus. To su neki zajednički momenti kada pričamo i kako je ko proveo dan (znamo da se za stolom ne priča, ali mi volimo), pa mi je žao da jedu nešto što im se ne sviđa. Uvijek nađemo kompromis.

Poslije ručka, često se desi da neko od mojih saradnika dođe kod nas kako bismo završili sva goruća pitanja,ili mi prošetamo do kancelarije nekih od udruženja u kojima aktivno djelujem. Volim da i u takvim trenucima, moja djeca budu uz mene iako bih dosta toga brže obavila da sam sama. Posebno kada su humanitarne akcije u pitanju, onda nastojim da ih uputim u važnost akcije, volontiranja, pomaganja drugima i da osjete kako im se puni duša kada dobiju osmijeh ili pogled zahvalnosti.

Već oko 22h su svi u krevetu. Pa imamo čitanje priča, prepričavanje, izmišljanje i koješta. Od 23h nastupa drugi dio mog radnog dana. Tada obično prevodim, šaljem mailove, razrađujem projekte, najčešće do 3-4h ujutro.

Paralelno obavljam i pet stvari. Evo recimo, dok odgovaram na ova pitanja, šaljem zahtjeve za predračune za izvođenje građevinskih radova jednoj socijalno-ugroženoj porodici, dogovaram izgled majice za naše volontere, ultramaratonce koji trče humanitarnu trku od 65 kilometara na Bjelašnici, odgovaram na pristigle zahtjeve za pomoć bolesnoj djeci i još ponešto.

Kao razvedena majka četvoro djece si uočila dosta propusta u našem sistemu, najbanalniji je onaj koji se odnosi na neisplaćivanje dječijeg dodatka ako si zaposlena. Šta je sve potrebno mijenjati i na koji način?

Razvedeni roditelji nemaju nikakvih beneficija. Roditelji četvoro i više djece da bi imali dječiji dodatak, moraju da imaju primanja manja od 90 KM po članu domaćinstva. Što znači da taj isti dodatak primaju samo nezaposleni roditelji. Mi smo predali peticiju u decembru 2015. godine, gdje smo tražili da svako dijete u RS, ali baš svako dijete ima dodatak. Tražili smo 100 KM po djetetu. Iz Ministarstva su rekli da je to nemoguće. Dobro… Napravite održiv plan za manje novca, ali neka postoji. No, ta inicijativa se navodno još razrađuje. Mnoge stvari je potrebno promijeniti. Od cijene vrtića, popusta za članarinu u sportskim klubovima, školarinu i slično. Mi smo u Udruženju 4+ u Banjoj Luci, zahvaljujući administrativnoj službi Grada Banja Luka, nedavno potpisali ugovor sa skoro 30 sportskih klubova, umjetničkih i kulturnih udruženja, gdje će naša djeca biti oslobođena plaćanja članarine. To je ogromna stavka za roditelje iz našeg udruženja. Zamislite, imate šestoro djece, svi talentovani za neke sportove, a vi ne možete da im plaćate članarinu, jer bi mjesečno iznosila 240 KM.

Isticala si značaj roditeljskih grupa po Facebooku i koliko jedna drugoj pomažete savjetima. Znači da žena ženi ipak nije vuk?

Uvijek se nađe neka „pametnica“, ali generalno meni su mame iz tri regionalne grupe za blizance, trojke i četvorke zaista pomogle. Pogotovo kada je riječ o najranijim danima života mojih blizanaca koji su prijevremeno rođeni. Iako su mi oni treće i četvrto dijete, nije jednostavno brinuti se o dvije „žabice“ od jedva 40 cm i koji su prvih mjesec dana spavali uz termofor. Dvije starije ćerke između koji je razlika šest godina, sam  navikla na sve ono što sam morala da uskratim blizancima. Starije sam nosala po cijelu noć, uspavljivala na rukama i slično. I nije mi bilo teško. Uživala sam u tome. Međutim, kada su naš mali svijet upotpunili blizanci, od takvih navika sam jednostavno morala odustati. Opet nisam željela da blizanci plaču ili ne osjete prisnost. Zato su savjeti mama iz tih grupa zlata vrijedni i ja ih rado proslijeđujem dalje.

Šta smatraš svojim najvećim uspjehom?

Pitaj me za 10 godina. (smijeh) Trenutno, u privatnom životu, činjenica da sam odgojila samostalnu djevojčicu od 15  godina, koja na jesen kreće u Srednju likovnu školu na Cetinju.

U poslovnom/društvenom smislu, da vodim organizaciju „Budimo ljudi“ koja je za manje od dva mjeseca akcije „Srcem za Sofiju“ skupila milion maraka. Iako je 80% novca na računu kojim raspolažu roditelji pokojne Sofije Mićević, vjerujem da ćemo i mi i oni, s obzirom da naša lavica nije dočekala da ode u Baltimor, taj novac podijeliti djeci kojoj je neophodan za dalje liječenje.