„Možda se očekivalo da nivo javne osude bude mnogo veći, ali to nije slučaj“, žali se on.

Izveštaj Global Financial Integrity (GFI), koji se fokusira na korupciju, nelegalnu trgovinu i pranje novca, procenjuje da se godišnje između 755 miliona i 1,5 milijardi evra generiše iz trgovine ljudskim organima.

Donacija i transplantacija organa su dobro poznate medicinske prakse, koje su važne za pacijente sa oštećenim organima.

Međutim, postoji zabrinutost da donacija organa često „premašuje motivaciju da se spasi život ili pomogne u medicinski važnoj situaciji“, rekao je Tieti za DW.

„Ljudi ili prodaju svoje organe ili određeni medicinski radnici, posebno doktori koji su neetični, zloupotrebljavaju organe svojih pacijenata bez njihovog znanja“, tvrdi on.

„Koliko košta moj bubreg?“

Prodaja ljudskih organa ilegalna je širom Afrike. Međutim, 2022. godine kenijska Nacionalna bolnica u Najrobiju bila je primorana da na Fejsbuk postavi objavu sa natpisom „Ne kupujemo bubreg!“

Saopštili su da su najčešće dobijali pitanje u inboks koliko plaćaju za bubreg.

Međutim, prema Vilisu Okumu, višem istraživaču na Institutu za studije bezbednosti, nisu svi donori prisiljeni na to.

Dok je istraživao trgovinu organima u Eldoretu, gradu u zapadnoj Keniji, Okumu je pronašao mlade ljude spremne da prodaju svoje bubrege zbog „brze zarade“.

„Nisu bili prisiljeni na bilo koji način“, rekao je, dodajući da je donorima bila ponuđena suma „do 6.000 dolara“.

Prema dokumentu Evropskog parlamenta, primaoci bubrega ponekad plaćaju preko 150.000 dolara za organ.

Ipak, Okumu kaže da donori retko zapravo dobijaju toliku količinu novca. Seća se da je video „brojne mlade ljude sa ožiljcima na stomaku“, što pokazuje da su prošli kroz proceduru.

Nisu se plašili krivične odgovornosti, kaže on, jer je vlastima bilo teško da sprovode zakon.

„Većina njih je po povratku sa operacije ulagala, kupila motor ili izgradila kuću“, nastavlja Okumu, napominjući da takvim postupcima donori podstiču druge mlade ljudi da prodaju svoje bubrege, čime podržavaju rastuće crno tržište van Kenije.

Rast trgovine organima

Iako su detalji o nelegalnom svetu trgovine ljudskim organima nejasni, veruje se da su Egipat, Libija, Južna Afrika, Kenija i Nigerija najpogođenije zemlje u Africi.

Kako regulacija transplantacija i donacija organa varira od regiona do regiona, Kancelarija UN za drogu i kriminal (UNODC) upozorava na trgovinu ljudima i „transplantacijski turizam“. Strahuje se da nelegalno transplantirani organi prelaze iz ranjivih populacija ka bogatijim primaocima.

Prema Globalnoj opservatoriji koja se bavi podacima o doniranju organa i transplantacijama, širom sveta se obavlja manje od deset posto potrebnih transplantacija, što je dovelo do toga da neki pacijenti pokušavaju da dobiju organe ilegalno.

Takođe, postoji relativno mali broj medicinskih centara koji obavljaju legalne transplantacije u Africi.

Na primer, dokument Svetske zdravstvene organizacije (WHO) iz 2020. godine navodi samo 35 klinika za transplantaciju bubrega za čitav kontinent.

Sofisticirana operacija

Nelegalna i profitabilna priroda trgovine znači da su mreže za trgovinu organima veoma organizovane.

Veštine potrebne za obavljanje složenih hirurških procedura, kako na donoru tako i na primaocu, povezivanje kupaca i prodavaca, uz izbegavanje pažnje međunarodnih agencija za sprovođenje zakona, znače da trgovci organima uključuju članove medicinskog sektora, lokalne kriminalne grupe i čak političare.

Okumu veruje da je ono što je video u zapadnoj Keniji deo većeg sindikata međunarodnih trgovaca delovima ljudskog tela.

Mladi ljudi koje je sreo „govorili su o doktorima koji nisu znali da pričaju svahili i bili su Indijci po poreklu“, što ga je navelo da zaključi da je operacija međunarodna.

Porota u Londonu prošle godine izrekla je presude protiv nigerijskog senatora Ikea Ekveremadua, njegove supruge i doktora u slučaju zloupotrebe mladog muškarca iz Lagosa i trgovine njegovim bubregom.

To je bila prva presuda, prema savremenim zakonima o ropstvu u Velikoj Britaniji, kojom su osuđeni osumnjičeni za trgovinu organima.

Tieti, nigerijski pravnik za ljudska prava, rekao je da je perspektiva finansijske dobiti iz ljudskih organa dovela do straha da bi takozvane „fabrike beba“ u Nigeriji mogle takođe postati mete trgovaca organima, ističući „blisku povezanost između trgovine ljudima i prodaje organa“.

On je naglasio da lokalni medicinski centri takođe snose odgovornost i da ne smeju da koriste ranjivost ljudi.

Pita se šta se dešava kada „doktori u elitnim bolnicama u Abudži i Lagosu pokažu zabrinutost za svoje bogate pacijente“, pa im možda ponude da im neki „siromašni dečak proda svoje organe“.

On je, nakon posjete Sudanu, istakao da je situacija u toj ratom zahvaćenoj državi vrlo alarmantna, da je raseljavanje sudanskog stanovništva najveće na svijetu, a sada je zemlja pogođena i glađu.

Dvanaest miliona ljudi već je raseljeno, rekao je Gebresijus danas za Bi-Bi-Si (BBC), dodajući da je vrlo mala pažnja svjetske javnosti na ovu zemlju, a da je jedan od razloga za to rasa stanoviništva te države.

Hiljade ljudi je ubijeno otkako je u aprilu 2023. izbio građanski rat između sudanske vojske i paravojnih snaga RSF.

“Zamislite – uništenje, raseljavanje, bolest posvuda, a sada i glad”, naveo je direktor Svetske zdravstvene organizacije.

Gebresijus je nedavno posjetio kamp za interno raseljena lica i bolnicu u Sudanu, prenosi Tanjug.

“Tamo ima mnogo djece koja su sama kost i koža, mršava. Pomoć je potrebna za skoro 25 miliona ljudi, što je polovina ukupnog broja stanovnika Sudana”, ukazao je dr Tedros.

Ponovio je da ova država ne dobija pomoć koju zaslužuje te da je to bio slučaj i tokom drugih nedavnih sukoba u Africi i pozvao medije da posvete više pažnje Sudanu, opisujući tamošnju situaciju kao “tragediju”.

U avgustu je komitet eksperata koji podržava UN proglasio glad u kampu u kojem se nalazi oko 500.000 raseljenih ljudi u blizini opkoljenog grada u Darfuru, jednom od regiona koji su najteže pogođeni sukobom.

General sudanske vojske Abdel Fatah al-Burhan, i šef RSF-a, Mohamed Hamdan Dagalo, izveli su vojni udar 2021. godine, ali su se potom sukobili nakon čega je izbio građanski rat u Sudanu prošle godine.

Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) odbacuju optužbe da podržavaju RSF novcem i oružjem, a pokušaji mirovnog posredovanja Saudijske Arabije i SAD nisu do sada uspjeli da okončaju sukob, navodi Bi-Bi-Si.

Viši zvaničnik UN-a rekao je za BBC na arapskom da je Sudan sada na putu da postane mesto najteže krize gladi na svetu.

„Suočavamo se sa katastrofom i moj strah je da će samo biti još gore”, kaže Majkl Danford, koordinator za vanredne situacije u Sudanu pri Svetskom programu za hranu (VFP).

Skoro 18 miliona ljudi je „akutno gladno”, a taj broj bi mogao da bude mnogo veći, dodao je on.

To bi obuhvatilo više od polovine sudanskog stanovništva.

Stručnjaci za humanitarnu pomoć takođe upozoravaju da bi narednih meseci moglo da umre 220.000 ljudi.

Borbe su započele 15. aprila 2023. godine kad su tenzije između zvanične vojske zemlje i njenog bivšeg saveznika RSF-a eksplodirale na videlo.

Varnica je bila politički plan podržan od međunarodne zajednice da se krene ka ustanovljavanju civilne vlasti.

Stručnjaci strahuju da je zvaničan podatak UN-a o skoro 14.000 mrtvih preniska, a da je stvarni broj najverovatnije mnogo viši.

Više od osam miliona ljudi bilo je prisiljeno da napusti domove, a mnogi od njih su interno raseljeni dok su drugi morali da pobegnu preko granice u susedne zemlje.

Istorijski grad u ruševinama

Prestonica Kartum, zajedno sa drugim obližnjim gradovima Omdurmanom i Bahrijem, čine Veliki Kartum.

On je pre rata bio dom za sedam miliona ljudi.

RSF kontrolišu velike delova grada, ali vojska je u ofanzivi i nedavno je preuzela kontrolu nad sedištem državne televizije u Omdurmanu.

Na fotografijama i snimcima su proučili BBC tim za utvrđivanje činjenica i BBC na arapskom vide se oštećenja na radnjama, bolnicama, univerzitetima i bankama.

U uništene zgrade spada slavni toranj sedišta velike naftne kompanije, koji je zahvatio požar u septembru prošle godine.

Najmanje tri bolnice i jedan univerzitet pretrpeli su različite stepene štete zbog sukoba.

Doktor Ala El-Din Nur iz Kartuma rekao je za BBC na arapskom da se bolnice suočavaju sa teškom nestašicom medicinskih zaliha.

„Ne osećamo se bezbedno kao lekari. Medicinske zalihe i oprema su takođe opljačkani”, rekao je on.

VFP kaže da razaranje infrastrukture pogoršava humanitarnu krizu.

„To pojačava stepen nedostupnosti hrane”, dodao je Danford.

BBC tim za utvrđivanje činjenica i BBC na arapskom prikupili su nove primere uništenja u Kartumu koji doprinose humanitarnoj krizi.

Most Šambat, koji povezuje gradove Omdurman i Bahri, srušio se u novembru prošle godine.

Bilo je to strateško mesto za RSF, koji ga je koristio za premeštanje boraca i opreme preko reke Nil.

U januaru se zapalila rafinerija Al Džaili, koja se nalazi severno od Kartuma, posle izveštaja o borbama.

Pogon se našao u centru borbe za prevlast između zaraćenih strana.

Leon Morlend, istraživač britanske dobrotvorne organizacije Opservatorija za sukobe i životnu sredinu, rekao je da su u tri zasebna incidenta oštećena 32 velika rezervoara između novembra 2023. i januara ove godine.

„Curenje nafte bi moglo da dospe do podzemnih voda i poljoprivrednih oblasti niz padine ka Nilu, ako se ne interveniše”, rekao je on za BBC na arapskom

„Ovo novo zagađenje će pogoršati već postojeće zagađenje zemlje na lokaciji, za koju satelitski snimci kažu da je već bilo poprilično.”

Satelitski snimci takođe pokazuju da su rezervoari na tri crpne stanice u Kartumu prazni.

Ne zna se kako se to tačno desilo.

Hasan Muhamed, 31-godišnjak iz Kartuma, rekao je za BBC na arapskom da ima problema sa nestancima vode i struje u poslednja četiri meseca.

„Moramo da pešačimo velike razdaljine po pijaću vodu ili da se oslanjamo na rečnu vodu koja nije za piće, što dovodi do širenja zaraza”, dodao je on.

Letovi sa Međunarodnog aerodroma u Kartumu otkazani su na početku rata nakon što je postao veliko bojište, što je uticalo na isporuku pomoći u zemlji.

BBC tim za utvrđivanje činjenica je potvrdio verodostojnost nekoliko snimaka sa aerodroma iz prvih 48 sati sukoba.

Prvi snimak koji je BBC proučio 15. aprila bio je sa severne strane piste, gde su pripadnici RSF-a mogli da se vide kako trče po asfaltu i pucaju ka glavnim aerodromskim zgradama.

Ubrzo potom, pokuljao je gusti dim iz najmanje jednog zapaljenog aviona na severnom kraju piste, kao što su vidi na ovom drugom snimku.

Na trećem snimku se vide avioni sa zemlje, najverovatnije isti oni koji gore na prethodnom snimku, ali ovaj put sa istočne strane aerodroma.

I vojska i RSF su optuženi da su oštetili vitalnu infrastrukturu u Kartumu, ali oni za to uzajamno optužuju jedni druge.

Kraj ni na vidiku

Borbe se vode i u drugim delovima Sudana, naročito u Darfuru na zapadu, u kome godinama bukti nasilje između afričkih i arapskih zajednica.

Skorašnje istraživanje Centra za otpornost informacija – istraživačke grupe koju finansira britanska vlada – pokazalo je da je spaljeno više od 100 seljana u zapadnom Sudanu.

Vel Fahmi, sudanski ekonomski analitičar, rekao je da su posledice rata po privredu i prehrambeni sistem bile katastrofalne.

„Privreda se prepolovila, a oko 60 odsto poljoprivrednih aktivnosti je obustavljeno”, kaže on.

VFP je jednako sumoran u procenama.

„Ono što se dešava u Sudanu danas apsolutna je tragedija. Smatramo da je situacija prešla tačku bez povratka”, rekao Majkl Danford.

Nekoliko međunarodnih pokušaja da se posreduje u postizanju primirja nije uspelo, mada je došlo od obnovljene inicijative za pregovore u saudijskom gradu Džedi.

Rođena u Johanesburgu, počela je raditi još kao šestogodišnja djevojčica, kako bi porodica mogla preživjeti nakon smrti njenog oca. Majka joj je bila tradicionalna iscjeljiteljka, a otac učitelj. Prije nego što je ostala trudna, njenoj majci je rečeno da bi svaka naredna trudnoća mogla biti fatalna. I ona i Miriam su jedva preživjele porod. Kada je Miriam  imala samo 18 dana, njena majka je uhapšena jer je pravila i prodavala domaće pivo od slada i kukuruza. Pošto nisu imali novca za plaćanje kazne, ona i beba su provele šest mjeseci u zatvoru.

Nakon smrti svog supruga, njena majka je bila prinuđena da radi kao sluškinja za bijele porodice, zbog čega je bila odvojena od svoje šestoro djece, koji su se odselili kod bake i rođaka. Porodica je imala ogroman uticaj na Miriamin muzički ukus. Majka je svirala nekoliko tradicionalnih instrumenata, a njen stariji brat je sakupljao ploče. Otac je svirao klavir, što je značajno pomoglo da porodica prihvati njenu muzičku karijeru, za koju su se plašili da je rizična.

U 17. godini je nakratko bila udata, da bi jako brzo pobjegla iz nasilnog braka. Rodila je dijete 1950. godine, kada je napunila 18. Među svoje životne bitke ubraja i onu koju je dobila protiv raka dojke.

Njen raskošan glas primijećen je još tokom njenog djetinjstva, a muzici se profesionalno posvetila tokom 1950-ih godina. Nastupala je sa grupama the Cuban Brothers,  the Manhattan Brothers i the Skylarks, koju su činile sve žene, izvodeći kombinaciju džeza, tradicionalnih afričkih melodija i zapadnjačke pop muzike. Tokom 1959. godine, imala je kratku ulogu u filmu posvećenom borbi protiv aparthejda, pod nazivom “Vrati se, Afriko”. Taj film joj je donio pažnju javnosti cijelog svijeta, što je vodilo do njenih nastupa u Veneciji, Londonu i Njujorku.

Tokom boravka u Londonu upoznala je pjevača iz Amerike po imenu Harry Belafonte, koji joj je jako brzo postao mentor. Jako brzo se preselila u Njujork, gdje je postala popularna istog trenutka. Prvi album je snimila 1960. godine, a javno zalaganje protiv aparthejda rezultiralo je time da joj vlasti Južne Afrike zabrane dolazak na majčinu sahranu.

Objavila je nekoliko albuma, a najpoznatija je po pjesmi “Pata Pata”, snimljenoj 1967. godine. Zajedno sa svojim mentorom je 1966. godine dobila Grammy za album “An Evening with Belafonte/Makeba”.

Nije se libila da u Ujedinjenim nacijama svjedoči protiv vlasti Južne Afrike i uplete se u afričko-američki pokret za građanska prava. Ubrzo se udala za čovjeka po imenu Stokely Carmichael, lidera stranke Crnih Pantera, zbog čega je izgubila podršku bjelaca u Americi i suočila se sa neprijateljstvom vlade SAD, pa su se ubrzo odselili u Gvineju. Naime, Crni Panteri su se zalagali za prava crnaca u Americi, sa fokusom na borbi protiv policijske brutalnosti, kvalitetnijem obrazovanju i boljoj socijalnoj zaštiti. Jako brzo su prikupili veliki broj pristalica, a FBI ih je proglasio prijetnjom po nacionalnu bezbjednost. Često su se sukobljavali sa policijom, dilerima, ali i između sebe, što je nerijetko rezultiralo brutalnim nasiljem i ubistvima.

Zbog toga je Amerika postala zabranjeno tlo za Makebu, koja je svoje koncerte preselila u Afriku. Nastupala je na nekoliko proslava nezavisnosti afričkih zemalja, sa još eksplicitnije kritike u svojim pjesmama. Kada je aparthejd pobijeđen, Mekaba se nakon 30 godina vratila u Afriku, gdje je nastavila sa svojom karijerom. Snimila je duete sa Ninom Simone i Dizzy Gillespie, te se pojavila u filmu Sarafina. Proglašena je UN ambasadorkom dobre volje 1999. godine i pokretala brojne kampanje u humanitarne svrhe.

https://www.youtube.com/watch?v=P2gMLCLSZ9w

Srce joj je stalo 2008. godine na koncertu u Italiji.

Bila je jedna od prvih muzičara sa afričkog tla koji su dobili svjetska priznanja. Popularizovala je afričke ritmove i tradicionalnu muziku proširila na zapad. Postala je simbol suprotstavljanja sistemu, a nakon njene smrti bivši predsjednik Južne Afrike Nelson Mandela rekao je da je njena muzika inspirisala moćni osjećaj nade u svima nama.

U njenu čast, pjevačica Jain je prošle godine objavila plesmu pod nazivom “Makeba”.

Wikipedia.org / Lola

Ovim riječima Rosie Mashale počinje priču o tome šta ju je inspirisalo da pruži pomoć i ljubav dječici zaraženoj HIV virusom.

Nakon selidbe u Khayelitshu u Južnoj Africi, Rosie je jedan dan na deponiji blizu svog doma vidjela djecu kako po smeću traže nešto za jelo. Taj prizor ju je toliko uznemirio da ih je pozvala u svoju kuću. Pjevali su pjesmice, dala im je hljeb i nešto za piće, a tog dana 1989. godine u njoj se rodila ideja o dnevnom boravku za tu dječicu. Deset godina je ova divna žena vodila program dnevnog boravka za djecu potpuno besplatno i počela je da razmišlja o odlasku u penziju. No, sve se promijenilo 2000. godine kada je neko na pragu njenog doma ostavio dijete. Bio je to dječak od dvije-tri godine, bez odjeće i sav izranjavan. Nije znao ni kako se zove. Rosie ga je odvela u policiju, ali su joj tamo rekli da bi ona trebala brinuti o tom dječaku. I tako je počela priča o njenom sirotištu.

Prema procjenama UNICEF-a, u Južnoj Africi ima oko 3.7 miliona siročića, a pola njih je roditelje izgubilo zbog HIV virusa.

Vijest o Rosienom radu se brzo proširila i uskoro je još jedno dijete ostavljeno na pragu njenog doma. Nakon toga su je nazvali iz porodilišta i zamolili je da dođe po dvije napuštene bebice. Do kraja godine je Mama Rosie, kako su je ljudi prozvali, u svom domu brinula o 67 djece!

“Nisam imala srca da bilo koga odbijem. Djevojčice, dječaci i bebe su bili u svakom dijelu moje kuće”, otvoreno priča Mama Rosie.

Otada je njen program procvjetao i prerastao u višestruku organizaciju “Baphumelele” koja se prostire na jednom cijelom bloku u Khayelitshu. Riječ “Baphumelele” znači “Napredovali smo”. Ona i ljudi koji rade s njom dosad su brinuli o više od 5.000 djece. Osim mališana zaraženih HIV virusom, u ovom dječijem domu žive i djeca koja su napuštena ili boluju od tuberkuloze i fetalnog alkoholnog sindroma. Među njima su i djeca koja su, nažalost, bila zlostavljana, ostavljena u grmlju ili na deponiji.

Neki od ovih mališana su u ovom dječijem domu od dana svog rođenja, a danas su odrasli u mlade ljude. Briga o njima ne prestaje ni kada napune 18 godina – tada se uključuju u program “Fountain of Hope” (“Fontana nade”) namijenjen osobama starosne dobi od 18 do 21 godine. Ovaj program im pomaže u prelasku iz tinejdžerskih dana u svijet odraslih. Mladi ljudi uče kako da sade povrće, napišu molbe za posao i biografije i rade na računaru. Zahvaljujući ovom programu oni postaju nezavisni. Isto tako, program “Fountain of Hope” pomaže srednjoškolcima da završe svoje obrazovanje.

Ova organizacija obezbjeđuje kliniku i bolnicu za djecu i još jedan objekat za njegu odraslih bolesnika. Na tim mjestima potrebnu zdravstvenu njegu dobijaju oboljeli od side, raka, tuberkuloze i dijabetesa. Pored toga, organizacija ima program za domaćinstva u kojima žive djeca bez roditelja i o kojima brigu vode starija braća i sestre. Socijalni radnici pomažu toj djeci. U okviru organizacije radi i pekara u kojoj su zaposlena starija djeca, pravi se hljeb za sve mališane u domu, a hljeb koji kupuju ljudi u cijelom gradu finansira rad organizacije. Roditelji koji rade mogu svoju djecu dovesti u dnevni boravak.

Jednom rječju, Mama Rosie je svojim radom ulila nadu ljudima u Khayelitshi, ali ona i dalje misli da može da učini još mnogo više.

“Uvijek ohrabrujem djecu da se školuju kako bi jednog dana mogli postati ono što žele. Naša želja je da oni napreduju u svom životu. Voljela bih da jednog dana neko od njih postane predsjednik ove zemlje. Neki su mi rekli da žele postati socijalni radnici i da rade ovo što ja radim”, priča Mama Rosie.

Svako dijete u ovom domu prepunom ljubavi ima svoj san, a Mama Rosie više od ikoga želi da im se njihovi lijepi snovi i ostvare. Uz njenu nesebičnu pomoć će u tome sigurno i uspjeti.

Izvor: CNN, YouTube

Tako bi, čini se, najbolje bilo početi priču o misionarstvu i školama u selu Kivumu u Ruandi. Decenijama unazad, tačnije osamdesetih godina prošloga vijeka, prvi misionari iz ovih krajeva su stigli u Kivumu, koje je, opet, za naše prilike ogromno selo, s obzirom da ima čak 35.000 žitelja. Najprije je tamo stigao fra Vjeko Ćurić, koji je stradao u poratnom vremenu 1998, nakon što je u Ruandi okončan stravičan sukob u kojem je ubijeno više od milion ljudi, a kasnije ga je zamijenio fra Ivica Perić.

Kroz svakodnevni rad s ljudima postalo je jasno da im dugoročno mogu pomoći jedino ako im omoguće školovanje. Razlog tome je činjenica da se srednjoškolsko obrazovanje u Ruandi plaća oko 300 evra godišnje, što je većini porodica potpuno nezamisliv novac, tako da bi se ta djeca nakon završenih šest razreda našla u situaciji da ne mogu nigdje naći posao, gladovali su i bili bez perspektive, što je naposlijetku dovelo do toga da se mnogi od njih okrenu kriminalu i prostituciji.

“U spomen na tragično preminulog fra Vjeku, fra Ivica je osnovao Centar Otac Vjeko, u okviru kojega danas rade dvije srednje škole te dječji vrtić”, priča za Lolu Maja Sajler-Garmaz, predsjednica Humanitarne udruge “Srce za Afriku”, osnovane 2011. godine i registrovane u Hrvatskoj i BiH, a s ciljem pomaganja misionaru fra Ivici Periću da u Kivumu omogući školovanje i topli obrok djeci iz sela.

Ona, inače novinar po struci, i njen suprug Željko Garmaz su se u cijeloj toj priči našli sasvim slučajno. On je, kad su se upoznali, već bio veliki zaljubljenik u Crni kontinent. Obišao je mnoge afričke zemlje, prvo kao ratni reporter, a potom je koristio svaki godišnji odmor kako bi putovao i upoznao do tad neistražena područja. Ljubav prema putovanjima, avanturama i Africi brzo je prenio i na Maju.

“Godine 2006. smo se vjenčali i odlučili medeni mjesec provesti negdje na tom čarobnom kontinentu. Dok smo radili organizaciju puta, naišli smo na podatak da u Ruandi rade naši misionari, koji su nam u e-mailu ponudili smještaj u misiji u selu Kivumu, četrdesetak kilometara dalje od glavnog grada Kigalija. Naravno, prihvatili smo objeručke! Taj e-mail i fra Ivičina ponuda donijeli su nam veliko prijateljstvo”, prisjeća se Maja, dodajući da provesti mjesec dana u selu bez struje i vode, gdje ljudi žive u kućicama napravljenim od blata, a djeca jedu topli obrok dva-tri puta sedmično i uprkos tome, i svim ostalim zaista teškim životnim uslovima, su uvijek vedra, srećna i nasmijana, nešto je što vas jednostavno mora promijeniti.

Naredne godine i odlasci u Ruandu pretočene su u knjigu o životu i misonarskom putu fra Ivice “Naš čo'ek u Africi”, svojevrsnoj putopisnoj biografiji koja se čita u svim krajeva svijeta: Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Holandiji, Velikoj Britaniji, Švedskoj, Belgiji, Švicarskoj, Americi, pa čak i u Australiji. I to u gotovo 6.000 domova!

“Sav prihod od njene prodaje donirali smo za izgradnju nove srednje škole u Kivumuu, a istovremeno smo osnovali i Humanitarnu udrugu “Srce za Afriku”. Tako smo zapravo krenuli s prikupljanjem donacija”, kaže Maja.

Danas u Kivumu djeluju Strukovna i Tehnička škola, gdje se besplatno 650 mladih ljudi obrazuje za zidare, električare, varioce, stolare, vodoinstalatere, krojače, a imaju i informatički odjel. Ove godine je izgrađeno košarkaško igralište te je preuređen jedan stari objekat koji je prilagođen za mališane, pa je u njemu otvoren i dječji vrtić, u kojem imaju grupe za male i predškolce, koji sada pohađa 96 mališana, za koje je takođe osiguran svaki dan jedan topli obrok. Fra Ivica već ima plan da od sljedeće školske godine pokrenu i osnovnu školu, koju će pohađati djeca koja su u vrtiću u okviru Centra završila predškolski.

“Sve to uspjelo se napraviti zahvaljujući donacijama iz Hrvatske, BiH, Amerike, Kanade, brojnih europskih zemalja te Australije”, pojašnjava Maja.

Do sada je, ispočetka samo kroz Strukovnu, a sada i kroz Tehničku školu, prošlo čak 1.410 učenika. Više od 90 odsto njih je po završetku školovanja uspjelo naći posao, jer je i dalje vrlo malo školovanog kadra u Ruandi. Uspjeh je tim veći, jer su to uglavnom mladi iz porodica gdje su roditelji nezaposleni.

“I eto… Otišli smo u Ruandu kao turisti, vratili se kao humanitarci. I nije nam žao niti jedne sekunde koju smo uložili u sve projekte koje smo tamo proveli, naravno sve s fra Ivicom, jer bez njega ništa ne bismo mogli ostvariti. On je naš pokretač, naša snaga, čovjek koji je svoj život posvetio drugima i čiji primjer želimo slijediti”, ističe predsjednica Udruge “Srce za Afriku”.

Aktivni su na društvenim mrežama, možete ih naći na Facebooku pod imenom Srce za Afriku i Srce za Afriku Bosna i Hercegovina. Ljudima pokušavaju dočarati razmjere siromaštva u Ruandi te ih podstaći na pomoć. I danas se tamo, naime, živi u kućicama koje i malo jača kiša može srušiti, ljudi nemaju ni struje ni vode, namještaj je luksuz – spava se na prostirkama na zemljanim podovima, nerijetko uz domaće životinje i to ako su dovoljno srećni da ih imaju. Mnoga tamošnja djeca nikada u životu nisu okusila meso, a kamoli slatkiše! S tim što, za razliku od nas, djeca u Ruandi nemaju mogućnost podrške kroz razne humanitarne akcije, socijalnu pomoć ili narodnu kuhinju.

Ako neko želi doći volontirati u Ruandu, ističe Maja, bilo bi dobro da predloži nekakav konkretan projekat koji bi sprovodio tokom boravka u Kivumuu. Svako s dobrom idejom je dobrodošao. Zainteresovani se mogu javiti putem kontakt obrasca na web stranici http://www.vjeko-rwanda.info/hr/kontakt. Takođe, njihovi donatori u svojim domovima imaju prekrasne suvenire pristigle iz Ruande, ručne izrade – od slika s afričkim motivima, preko torbi do prekrasnih marama za nošenje djece.

“Ljudi nam najviše mogu pomoći novčanim donacijama. Ne moraju to biti ogromna sredstva. Znate kako ide ona pjesmica – kap do kapi, rijeka biva…  Nama je svaka donacija velika k'o kuća. Recimo, dnevni obrok po učeniku košta nas manje od jedne marke. Nekome niti kava, a nekome pun želudac…”, naglašava Maja.

Svi iz BiH koji žele i mogu pomoći, donaciju mogu uplatiti na račun u Sberbank: 1404101130000942. U poziv na broj piše se datum uplate. Primatelj je Srce za Afriku, Školska 2, Orašje, a u opis plaćanja samo treba navesti ‘DONACIJA’.

Zapadni svijet je počeo da se guši parolama borbe za ženska prava, a naravno, ko će iskoristiti talas nego kompanije i marketinške ustanove? Tako se, takozvano, osnaživanje žena pretvorilo u čistu prodaju – kupi opsjenu. I tako feministkinje sa Zapada često okreću glavu ka svom zalasku sunca. A negdje tamo, malo istočnije, ono izlazi drugačije.

Danas, od sinoć otkad ste legli da spavate, preko osam hiljada afričkih djevojčica, bez prava glasa, pustilo je glas bola. Od sinoć, otkad ste legli da spavate, više od osam hiljada djevojčica je bilo obrezano.

Žensko obrezivanje je termin koji se možda i nepravedno upotrebljava, jer navodi na ideju da su postupak, kao i posljedice, slični muškom obrezivanju. To ipak, ni izdaleka, nije slučaj. Procedura kojoj se podvrgavaju djevojčice u dvadeset i osam afričkih zemalja, ali i nekim zemljama Bliskog Istoka, poput Egipta ili Saudijske Arabije i Azije, iz kulturnih razloga i tradicija dugih stotinama godina, bilo bi prikladnije nazvati – rezanjem.

Iako se širenjem obrazovanja podiže i svijest stanovništva, izbor je često nemoguća stvar. U polovini od godišnjih 150 miliona slučajeva rezanje ili zašivanje dijelova ženskih genitalija, koji ostavljaju samo sićušni otvor dovoljan za mokrenje, izvrši se prije djetetove pete godine.

To za sobom, pored strahovitog bola u toku samog čina, nosi i mogućnost infekcija i raznih bolesti, naročito u selima u kojima se koriste nesterilizovani oštri predmeti. Od noža, preko žileta do običnog stakla. Da bi se udala. Da selo ne bi ogovaralo. A mora da se uda. A ko će je htjeti ako nije obrezana? A ako se ne uda, nema krava i buradi piva. Nema zemlje.

Nema škole za sinove. A sinovi su svetinja. Muškarci su svetinja. Za njihovu ruku. Da budu čiste. Da budu vjerne. Jer niti jedna neće poželjeti seks sa drugim muškarcem nikada. Niti jedna neće poželjeti seks ni sa kim. Jer je to samo bol i mučenje. Baš kao i porod, koji često zahtijeva rasijecanje da bi beba mogla da izađe van.

U nekim zemljama sa obredom se ipak čeka do prve trudnoće, što je mnogo bolja opcija, ako ovdje možemo govoriti o boljim opcijama. Ali pravi razlog zašto je to dobro, jeste što djevojčice – jer one su i dalje djevojčice, tamo gdje prva trudnoća znači tek petnaest godina – mogu da se pobune.

I to je ono što se počelo napokon dešavati. U Keniji, one koje su uspjele pobjeći iz zabačenih sela, u kojima je škola samo san, u kojima je obrazovanje luksuz, vraćaju se i pokušavaju da promijene viševjekovne običaje, pokušavaju da pokažu da udaja nije jedini izlaz.

Da nije važno šta selo misli, šta moćnici sela misle. Šta muškarci misle. Šta oni hoće. Šta društvo, najmoćniji entitet hoće iako često i ne misli i zašto smatra da se običaj, koji nema utemeljenja ni u jednoj jedinoj religiji, već počiva isključivo na kulturnim patrijarhalnim obrascima ukorijenjenim toliko da ne smju biti ni predmet rasprave, mora da se završi.

Zašto zlokobni, pogrešni krug koji ide od majke do ćerke, mora da se rastoči. Majke znaju koji bol slijedi, ali ne samo da odobravaju, već i prisljavaju svoje ćerke da urade isto. Jer tako se nalaže. Tako zajednica hoće. I zato se djevojčice očajnički bore da pobjegnu i kad ne znaju kuda. Neke od njih uspijevaju prije, neke poslije.

Ova praksa rezanja ženskih genitalija dešava se i u SAD-u. Mnogi imigranti su zadržali svoje običaje. Ali u SAD-u se dešava i nešto predivno. Odnedavno, mogući su hirurški zahvati koji omogućavaju poništavanje učinjenog zlodjela. Moguće je ponovo otvoriti staru ranu, samo to u ovom slučaju nije bol, već sloboda.

Sloboda o kojoj može samo da sanja 90% somalijskih žena i 10% Arabljanki.

A nama je škola teška. Nama ne valja obrazovni sistem. Nama smeta neulaganje u sport. I, da, treba da nam smeta i treba da se borimo za bolje. Ali nekad, kad pogled ode malo dalje, čini se da nam previše toga smeta. Samo nam tuđi bol smeta tako rijetko. Jer i ne mislimo na njega. Jer je dalek i nestvaran.

A one tamo, sanjaju da pobjegnu sa prašnjavih ulica, sanjaju o mirisu krede koja se mrvi po tabli, sanjaju da postanu doktorice i učiteljice, kako bi spasile sebe, svoje sestre i svoje sunarodnice.

One tamo sanjaju kako majku ne boli svaki pokret i mole se da neće boljeti njih do kraja života.

Pomislite nekad na one tamo.

Za njih je borba za slobodu tek počela. Borba za pravo na sopstveno tijelo.

Kao veoma mlada krenula je na put u Afriku proučavajući život u divljini. S obzirom na to da nije imala dovoljno novca za školovanje, radila je kao asistentkinja producenta, ali i kao konobarica kako bi zaradila dovoljno za svoja putovanja i proučavanja.

Tu je upoznala Luisa Likija, naučnika koji izučavao praistorijske ljude. Bio je impresioniran Džejninim znanjem, nakon čega je zaposlio kao svoju sekretaricu. Želio je izučavati čimpanze, kako bi napravio poveznicu između njih i ljudi. Uprkos tome što Džejn nije bila formalno obrazovana, njeno prvo zapažanje je bilo toliko dobro da je odabrana kao najbolja osoba da ode u Tanzaniju i živi među čimpanzama.

Međutim, bilo je teško, jer čimpanze nikada ranije nisu vidjele bjelkinju. Konačno, jedan od majmuna kojem je ona dala ime Dejvid Grejbird savladao je svoj strah i zbližio se sa Džejn. S obzirom na to da je živjela s njima, mogla je detaljno pratiti njihov rast i razvoj i voditi veoma korisne bilješke o tome. Kada je primijetila da koriste grančice za pravljenje alata, shvatila je da su čimpanze veoma slične nama kada je u pitanju izrada oruđa i oružja.

Nakon njenog otkrića National Geographic Society sponzorisalo je njen dalji ostanak u Tanzaniji, kako bi nastavila svoja istraživanja. Tokom daljih istraživanja došla je do spoznaja kako čimpanze imaju sposobnost da budu i okrutni, ali i druželjubivi, kao i da imaju veoma kompleksnu društvenu hijerarhiju, ali i i podvojene ličnosti. Čini se da sve pobrojano primjećujemo i danas kod ljudi. Osim toga, biološki su nam veoma slični. Međutim, ono što je Džejn takođe shvatila tokom svog boravka jeste da su u opasnosti, zbog siromaštva koje navodi stanovništvo da ih lovi i jede.

Kada je primijetila da koriste grančice za pravljenje alata, shvatila je da su čimpanze veoma slične nama kada je u pitanju izrada oruđa i oružja.

Udavala se dva puta. Prvi put 1964. godine za fotografa, koji je dokumentovao život u divljini, Baron Hugo van Lejvik, a tada je postala poznata i kao barunica Džejn Van Levik Gudal. Dobili su sina tri godine kasnije, ali su se razveli 1974. godine. Već naredne godine udala se za Dereka Brajsesona, člana parlamenta u Tanzaniji. Međutim on je nekoliko godina kasnije preminuo od raka. Na poziciji u vladi, a ujedno i kao glavni za državne parkove i okoliš, on je omogućio sredstva za njene projekte, kao i zaštitu životinja za vrijeme svog života.

Ona sama je osnovala Jane Goodall Institue da bi pomogla zaštiti čimpanzi i njihovih zajednica, a osim toga osnovala je i Roots & Shoots, omladinsku organizaciju koja im takođe pomaže. Nastavila je raditi na uspostavi svjetskog mira Ujedinjenih Naroda. A uspjela je u tome da razumijemo bolje sebe i životinje. O svom uspjehu govorila je: “Jedino kada naš pametni mozak radi u saradnji sa ljudskim i humanim srcem, možemo ostvariti pune potencijale”.

Svog plišanog majmuna Džubila, kojeg ima od djetinjstva, a koji je naveo da se počne zanimati za životinjski svijet, nosi na svoja predavanja i diskusije. Svim čimpanzama je dala imena, a na prvu ekspediciju je povela svoju majku, koja je bila veoma ponosna na nju. Ono što je izdvojila kao još jedno od zapažanja kod čimpanzi jeste empatija, jer je vidjela kako majka usvaja mladunče i brine se o njemu kao da je njeno. Njen govor o sličnostima nas i čimpanzama, možete pogledati ovdje.

Kada su je pitali da li vjeruje u Boga, odgovorila je: “Nemam predstavu o tome ko je ili šta je Bog. Ali vjerujem u neke velike spiritualne moći. Posebno ih osjećam kada sam u prirodi, u divljini. To je jednostavno nešto veće i snažnije od nas. Osjećam to i to je dovoljno za mene”.