Vest Point je liberijsko izrazito gusto naseljeno mjesto. Kada je vlada nametnula policijski čas i karantin, usljed pokušaja da zaustavi širenje bolesti, izbili su neredi.

Unuka Eve Nah je ubila policija dok je protestvovao u karantinu. Sve što je želio, bilo je da igra fudbal i završi neki zanat.

“Majka i otac su mu umrli, i morao je da se pobrine za sebe”, kaže Eva.

Riti Kerol (Rita Carol) je ebola uzela sestru. Ona preživljava tako što prodaje hranu na uskim ulicama Vest Pointa, ali je uspjela da dovoljno uštedi i kupi polovan frižider, pa se nada da će joj to pomoći u biznisu i da će na taj način sebi osigurati bolju budućnot.

Eta Roberts (Etta Roberts) radi kao medicinska sestra u klinici Kahveh (Kahweh), zdravstvenom centru na istoku Liberije. Dnevno u prosjeku brine o 10 pacijenata oboljelih od malarije i šuge.

Reginal Kahveh (Reginald Kahweh) je osnovao ovu kliniku, nakon što su mu roditelji umrli od ebole.

“Svi moramo da se organizujemo i potrudimo da stvorimo bolje društvo. Ovo mjesto je posvećeno svim onima koji su žrtve ebole”, govori on.

Epidemija ebole je bila šok za liberijski zdravstveni sistem, koji nije imao kapacitete da odgovori na nastalu krizu. Infrastruktura je  već bila poprilično devastirana, usljed 14-godišnjeg građanskog rata, i zdravstvene službe su se borili da zadovolje osnovne potrebe. Kao odgovor, područja visokog rizika, kao što je Vest Point, sada pažljivo prate bilo kakve neobične zdravstvene parametre, a dežurstva traju 24 sata dnevno, kako bi bilo koji medicinski sumnjiv slučaj smrti odmah moga biti prijavljen Nacionalnom institutu za javno zdravlje.

Život J Robertsa, nastanjenog u Vest Pointu, je preko noći promijenjen.

“Moja žena je kremirana, tako da se osjećam kao da je zauvijek nestala. Odlučio sam da se okrenem poslu, jer treba da prehranim naše četvoro djece”, kaže.

On prodaje zagrijanu vodu i iznajmljuje kabine u kojima se ona može koristiti. Takvi objekti su od velikog značaja za zajednicu, zbog loših higijenskih uslova u toj oblasti.

Uprkos pozitivnim pomacima, kada je riječ o zdravstvenoj infrastrukturi i broju preživjelih,  i odlučnosti da društvo krene dalje, veliki problem predstavlja sahranjivanje žrtava ebole. Mnogi radnici u mrtvačnicama, kao i onih zaduženih za ukopavanje, nisu željeli da dolaze u dodir sa preminulima, usljed straha od bolesti.

Ipak, većina njih je u Sijera Leoneu siromašna, pa su drugi iskoristili priliku da dobiju njihov posao.

Muhamed Kanu (Mohammed Kanu) je bio angažovan da vodi brigu da sva tijela preminulih budu sahranjena. Za malu platu je trebalo da pronađe odgovarajuća mjesta gdje će žrtve biti pokopane. Kako su i same sahrane doprinijele povećanju broja oboljelih, mnogi među onima koji su pokopavali mrtve su danas suočeni sa stigmatizacijom i siromaštvom.

“Ljudi čak ne žele da vam iznajme kuću, ako ste tokom epidemije bili u dodiru sa mrtvima”, govori Morla Kargbo, drugi pogrebnik.