Iako im savremena terapija omogućava da vode uobičajeni život, da imaju potomstvo i dostojanstveno ostare, mnogi se i dalje suočavaju sa stigmatizacijom. Tokom Evropske nedelje testiranja, pozivaju se svi građani da se testiraju i uključe u kampanju „HIV i zdrav“ koja menja percepciju o HIV, razbija tabue i pruža podršku onima koji žive sa ovim virusom.

Testiranje na HIV u Srbiji je već dugi niz godina dostupno, besplatno, poverljivo i može biti anonimno. Zavodi za javno zdravlje i Zavod za zdravstvenu zaštitu studenata obavljaju dobrovoljno savetovanje i testiranje na HIV, hepatitis B i C, dok organizacije civilnog društva sarađuju sa zdravstvenim ustanovama, pružajući uslugu sa kvalitetnim testovima i obučenim kadrom. Savetovanje pre i nakon testiranja pomaže ljudima da prepoznaju rizične situacije i smanje svoje rizike, navode iz Udruženja “Potent”.

– Globalni cilj do 2025. godine je da 95 odsto osoba koje žive sa HIV zna svoj status, 95 odsto osoba koje zna svoj status započne lečenje, a da 95 odsto osoba na terapiji ne može preneti infekciju. Prema podacima UNAIDS-a, globalno ovi pokazatelji iznose u 2023. godini 86% – 89% – 93%, a u Srbiji iznose 86% – 78% – 97%. Statistika pokazuje da gotovo 50 odsto osoba koje saznaju da imaju HIV već imaju oštećen imuni sistem, što ukazuje na to da se nisu testirali na vreme. U Srbiji se više od 90 odsto infekcija prenosi seksualnim putem, najzastupljenija je grupa uzrasta 30-50 godina, pri čemu su to većinom muškarci. Danas u Srbiji sa HIV-om živi oko 3.550 ljudi, a procene SZO govore da još između 600 i 1.200 osoba nije svesno svog stanja. Osobe koje žive sa HIV u Srbiji imaju mogućnost da žive dug i kvalitetan život. Terapija smanjuje broj virusnih kopija do nivoa koji onemogućava prenos HIV. Savremena terapija čuva imuni sistem i štiti partnere obolelih, sprečavajući dalje širenje infekcije. Osim toga, terapija se koristi i kao prevencija, kroz preekspozicionu i postekspozicionu profilaksu, gde osobe uzimaju lekove pre ili nakon rizičnih situacija kako bi smanjile mogućnost infekcije – objašnjava prim. dr Biljana Begović Vuksanović, epidemiolog i šef Odseka za HIV/ AIDS i PPI u Gradskom zavodu za javno zdravlje Beograd.

Kako navode u saopštenju, nakon nekoliko meseci od početka lečenja, broj virusnih kopija u cirkulaciji se do te mere smanji da infekcija više ne može da se prenese. Najsavremenija terapija, koja je dostupna u našoj zemlji, osim što je važna za osobe koje žive sa HIV, važna je i kao prevencija, jer se određene kombinacije lekova koriste kao pre ili postekspoziciona profilaksa. To znači da osoba pre izlaganju nekoj rizičnoj situaciji (seksualnom odnosu, korišćenju narkotika) uzima određene lekove kako ne bi došlo do infekcije HIV-om, odnosno ako se rizik već desio, u narednih 24-48 časova počinje da pije određene lekova narednih 28 dana, kako bi se u značajnoj meri smanjio rizik.

– Zahvaljujući savremenoj antiretrovirusnoj terapiji (ART), HIV danas nije smrtna presuda, već hronično stanje koje se uspešno kontroliše. Osobe koje redovno uzimaju terapiju mogu imati životni vek izjednačen sa opštom populacijom. Ključno je da postignu nemerljivu viremiju – što znači da ne mogu preneti virus, a što potvrđuje i poruka N=N, odnosno ‘Nemerljiv = Nezarazan’. Ova činjenica ima moć da ne samo zaštiti zdravlje, već i razbije duboko ukorenjenu stigmu. Ipak, polovina osoba i dalje sazna za HIV tek u poodmakloj fazi, jer infekcija može dugo trajati bez simptoma. Zato je testiranje presudno, brzo, jednostavno i dostupno, ono omogućava rano započinjanje terapije i zaštitu imunog sistema. Prevencija i rana dijagnoza, uz PrEP i PEP kao moderne preventivne alate, čine osnovu uspešne borbe protiv virusa. Naš zadatak nije samo medicinski, on je i društveni. Moramo graditi zajednicu koja je informisana, solidarna i oslobođena predrasuda. Samo tako možemo zaustaviti ne virus, već i štetu koju stigma svakodnevno nanosi ljudima koji žive sa HIV – ističe dr Ivana Gmizić, infektolog Univerzitetskog Kliničkog centra Srbije.

Centar za seksualno i reproduktivno zdravlje “Potent” već dugi niz godina pruža podršku osobama koje žive sa HIV-om (PLHIV), uz poseban fokus na edukaciju i podizanje svesti o važnosti prevencije, dijagnostike i lečenja.

– Naša misija je da osobama koje žive sa HIV obezbedimo pristup zdravstvenim uslugama, psihološkoj podršci i da im pomognemo da žive dostojanstveno, bez stida i diskriminacije. Pružamo dobrovolno, poverljivo savetovanje i testiranje (DPST) uz podršku stručnjaka iz oblasti HIV-a i seksualnog zdravlja. Testiranje je besplatno, anonimno i obavlja se u sigurnom i podržavajućem okruženju, svakog radnog dana, uz prethodno zakazivanje putem našeg sajta. Naš tim pruža sve potrebne informacije i podršku tokom procesa. Pored testiranja, Potent je posvećen kontinuiranoj edukaciji zajednice o prevenciji HIV, redovnim testiranjima i savremenim metodama lečenja. Radimo na smanjenju stigme i diskriminacije, kao i na širenju znanja o PrEP i PEP terapijama. Podrška koju pružamo obuhvata medicinske i psihološke usluge, ali i stvaranje sigurne i osnažujuće zajednice. Potent je tu za sve koji se suočavaju s izazovima HIV, bilo da je u pitanju terapija, pristup lekarima ili svakodnevni život sa HIV – kaže Aleksandar Nikolić, iz Centra za seksualno i reproduktivno zdravlje „Potent“.

Istraživanje udruženja „Potent“ pokazalo je da je 10 odsto pacijenata imalo neki psihološki izazov pre nego što im je otkriven HIV status, a isto toliko njih i nakon dijagnoze. To pokazuje da ljudima treba podrška, saosećanje i neko kome mogu da veruju.

– Mnogi ističu da im je teže da podnesu osudu okoline nego samu dijagnozu. Stigma i diskriminacija izazivaju osećaj srama, straha i nesigurnosti, dodatno opterećujući već složen proces suočavanja sa bolešću. Kada se dobije pozitivan rezultat, to često izaziva šok, poricanje i osećaj gubitka kontrole. Psihološka podrška tada igra ključnu ulogu, pomaže osobi da prepozna sopstvenu snagu, nauči da se nosi sa strahovima i ponovo preuzme aktivnu ulogu u svom životu. Društvo ima odgovornost da osobama koje žive sa HIV-om omogući život bez osude, sa punim pravom na terapiju, podršku i dostojanstvo. U Potentu stvaramo sigurno okruženje u kojem ljudi mogu razvijati svoje potencijale, graditi život u skladu sa sopstvenim vrednostima i biti prihvaćeni kao celovite osobe, ne samo kao pacijenti –

objasnila je Jelena Mitić, psiholog i psihoterapeut Centra za seksualno i reproduktivno zdravlje „Potent“.

Izvor: n1info.rs

Ovim riječima Rosie Mashale počinje priču o tome šta ju je inspirisalo da pruži pomoć i ljubav dječici zaraženoj HIV virusom.

Nakon selidbe u Khayelitshu u Južnoj Africi, Rosie je jedan dan na deponiji blizu svog doma vidjela djecu kako po smeću traže nešto za jelo. Taj prizor ju je toliko uznemirio da ih je pozvala u svoju kuću. Pjevali su pjesmice, dala im je hljeb i nešto za piće, a tog dana 1989. godine u njoj se rodila ideja o dnevnom boravku za tu dječicu. Deset godina je ova divna žena vodila program dnevnog boravka za djecu potpuno besplatno i počela je da razmišlja o odlasku u penziju. No, sve se promijenilo 2000. godine kada je neko na pragu njenog doma ostavio dijete. Bio je to dječak od dvije-tri godine, bez odjeće i sav izranjavan. Nije znao ni kako se zove. Rosie ga je odvela u policiju, ali su joj tamo rekli da bi ona trebala brinuti o tom dječaku. I tako je počela priča o njenom sirotištu.

Prema procjenama UNICEF-a, u Južnoj Africi ima oko 3.7 miliona siročića, a pola njih je roditelje izgubilo zbog HIV virusa.

Vijest o Rosienom radu se brzo proširila i uskoro je još jedno dijete ostavljeno na pragu njenog doma. Nakon toga su je nazvali iz porodilišta i zamolili je da dođe po dvije napuštene bebice. Do kraja godine je Mama Rosie, kako su je ljudi prozvali, u svom domu brinula o 67 djece!

“Nisam imala srca da bilo koga odbijem. Djevojčice, dječaci i bebe su bili u svakom dijelu moje kuće”, otvoreno priča Mama Rosie.

Otada je njen program procvjetao i prerastao u višestruku organizaciju “Baphumelele” koja se prostire na jednom cijelom bloku u Khayelitshu. Riječ “Baphumelele” znači “Napredovali smo”. Ona i ljudi koji rade s njom dosad su brinuli o više od 5.000 djece. Osim mališana zaraženih HIV virusom, u ovom dječijem domu žive i djeca koja su napuštena ili boluju od tuberkuloze i fetalnog alkoholnog sindroma. Među njima su i djeca koja su, nažalost, bila zlostavljana, ostavljena u grmlju ili na deponiji.

Neki od ovih mališana su u ovom dječijem domu od dana svog rođenja, a danas su odrasli u mlade ljude. Briga o njima ne prestaje ni kada napune 18 godina – tada se uključuju u program “Fountain of Hope” (“Fontana nade”) namijenjen osobama starosne dobi od 18 do 21 godine. Ovaj program im pomaže u prelasku iz tinejdžerskih dana u svijet odraslih. Mladi ljudi uče kako da sade povrće, napišu molbe za posao i biografije i rade na računaru. Zahvaljujući ovom programu oni postaju nezavisni. Isto tako, program “Fountain of Hope” pomaže srednjoškolcima da završe svoje obrazovanje.

Ova organizacija obezbjeđuje kliniku i bolnicu za djecu i još jedan objekat za njegu odraslih bolesnika. Na tim mjestima potrebnu zdravstvenu njegu dobijaju oboljeli od side, raka, tuberkuloze i dijabetesa. Pored toga, organizacija ima program za domaćinstva u kojima žive djeca bez roditelja i o kojima brigu vode starija braća i sestre. Socijalni radnici pomažu toj djeci. U okviru organizacije radi i pekara u kojoj su zaposlena starija djeca, pravi se hljeb za sve mališane u domu, a hljeb koji kupuju ljudi u cijelom gradu finansira rad organizacije. Roditelji koji rade mogu svoju djecu dovesti u dnevni boravak.

Jednom rječju, Mama Rosie je svojim radom ulila nadu ljudima u Khayelitshi, ali ona i dalje misli da može da učini još mnogo više.

“Uvijek ohrabrujem djecu da se školuju kako bi jednog dana mogli postati ono što žele. Naša želja je da oni napreduju u svom životu. Voljela bih da jednog dana neko od njih postane predsjednik ove zemlje. Neki su mi rekli da žele postati socijalni radnici i da rade ovo što ja radim”, priča Mama Rosie.

Svako dijete u ovom domu prepunom ljubavi ima svoj san, a Mama Rosie više od ikoga želi da im se njihovi lijepi snovi i ostvare. Uz njenu nesebičnu pomoć će u tome sigurno i uspjeti.

Izvor: CNN, YouTube

O ovome se posljednjih dana govorka i u Bosni i Hercegovini. Moglo bi da se desi i vjerovatno bi pomoglo mnogima. Ali, politika je u ovoj zemlji spora, a možda nekada i dostigne onaj nivo koji bi trebalo kada je u pitanju muka običnog čovjeka.

Dio regiona je ovo pitanje već riješio i dao zeleno svjetlo kanabisu koji će se koristiti za liječenje teških bolesti. I kod nas je moguće jer je ekspertska grupa, koju je formirao Savjet ministara BiH, podržala prijedlog.

Ima nade za one koji svakodnevno pate u mukama. Ima je, iako je ova informacija podijelila političare na „za“ i „skeptike“. Pa sada do u sitna crijevca brinu o mogućim zloupotrebama. Možda će se, kažu, bolje odrediti kada čuju stav ljekara. Moguće izmjene zakona mogu da budu brzo završene, kako reče Dragan Mektić, ministar bezbjednosti BiH, jer je to samo tehnička stvar.

Dio regiona je ovo pitanje već riješio i dao zeleno svjetlo kanabisu koji će se koristiti za liječenje teških bolesti. I kod nas je moguće jer je ekspertska grupa koju je formirao Savjet ministara BiH podržala prijedlog.

“Glavnu riječ treba da kaže medicinska struka. Ako oni kažu da je legalizacija kanabisa u interesu medicine i da će riješiti određene probleme u njenom okviru, onda ću podržati”, rekao je Mektić prošlog mjeseca.

Davljenik se hvata za slamku. A ako će bolesnom čovjeku muke olakšati kanabis, onda ni Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, uglavnom, ne bi trebalo da ima ništa protiv. Jer, kako reče Momčilo Novaković iz NDP-a: „Ljudi svašta koriste da bi im bilo bolje“.

Oni drugi žele da vide kakva su iskustva medicinara u svijetu, šta savjetuju Agencija za lijekove BiH, farmaceuti. Žele da se uradi detaljno istraživanje kako bi sve bilo u okvirima zakona. Jer, ovo je pitanje koje bi, ako bi se našlo pred poslanicima, izazvalo mnogo polemike. Riječ je, vele, o legalizaciji droge.

I ovo je potpuno opravdano. Ali bi bilo dobro da malo ubrzamo ekspertize pa, ako valja svijetu, da uvodimo i mi. Da spašavamo što se spasiti može.

Zdenka Gojković, član ekspertske radne grupe i načelnik Odjela za onkologiju Univerzitetskog kliničkog centra RS, kazala je da je sada sve na ministarstvima, jer ovo pitanje podrazumijeva izmjene niza zakona.

Davljenik se hvata za slamku. A ako će bolesnom čovjeku muke olakšati kanabis, onda ni Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, uglavnom, ne bi trebalo da ima ništa protiv.

Kanabis bi se, kažu ljekari, mogao koristiti tek kada se iscrpe sve druge mogućnosti. Značajno bi umanjio karcinomski bol, mučninu nakon hemoterapije, a kod anoreksije bi mogao da otvori apetit. Medicinari ističu da lijekovi na bazi kanabisa pomažu i oboljelima od multiple skleroze, onima koji pate od spasticiteta mišića, kod AIDS-a može olakšati liječenje i povećati apetit. U slučaju Dravetovog sindroma, rijetke dječije bolesti, smanjuju učestalost epileptičkih napada.

Ipak, posljednje informacije iz medicinskih krugova govore da bi do ovog svetog medicinskog momenta mogla da protekne cijela godina. Jer, administrativni put od kanabinoida kao zabranjenih supstanci do kanabinoida poželjnih i prijeko potrebnih u medicini je zapravo dugotrajan, koliko god se to činilo kao obična tehnička stvar.

Dok čekamo ekspertizu domaćih stručnjaka, trebalo bi da znamo da je Agencija za hranu i lijekove u Sjedinjenim Američkim Državama odobrila dva medikamenta na bazi kanabisa, a isto toliko prihvatila je i Evropska medicinska agencija. „Dranabinol“ i „Nabilon“ svakodnevno su u potrebi.

Zvanični podaci govore da je u Republici Srpskoj, na primjer, sve više oboljelih od karcinoma i da je riječ zapravo o svjetskom trendu. Ipak, svijet bilježi i pad smrtnosti zahvaljujući naprednim tehnologijama, boljoj dijagnostici, ranom otkrivanju bolesti, ali i dobrim lijekovima.

Ipak, posljednje informacije iz medicinskih krugova govore da bi do ovog svetog medicinskog momenta mogla da protekne cijela godina. Jer, administrativni put od kanabinoida kao zabranjenih supstanci do kanabinoida poželjnih i prijeko potrebnih u medicini je zapravo dugotrajan, koliko god se to činilo kao obična tehnička stvar.

Naše slabe tačke su pluća, debelo crijevo, dojka, grlić materice, prostata…

Na pitanje kada bi nadležni mogli da se posvete pitanju upotrebe kanabisa u medicini, dobile smo odgovor da od toga još nema ništa.

Tehnička stvar tako je na čekanju. Na čekanju je i običan čovjek koji svakog dana umre u hiljadama malih smrti. Jer, ni bol ni bolest ne čekaju sjednice skupštine, poslanike, eksperte i ekspertize.

Osobe koje žive sa HIV-om često su žrtve stigme i diskriminacije.

Neki stavovi i mišljenja iz osamdesetih i devedesetih godina još žive stvarajući predrasude.

Međutim, došlo je vrijeme da vam kažemo istinu. Stigma nije seksi.

Obilježavanje Svjetskog dana AIDS-a pomaže da stigmu i diskrimnaciju prema osobama koje žive sa HIV-om vratimo u prošlo vrijeme gdje i pripadaju.

Zato vas pozivamo da na društvenim mrežama podijelite izreke, fotografije ili pjesme iz osamdesetih i devedesetih godina označavajući svaku objavu sa heštegom #StigmanijeSeksi #SvjetskiDanAIDSa jer će te na taj način pomoći u smanjenju stigme i diskriminacije prema osobama koje žive sa HIV-om.

U BiH živi 24 osoba kod kojih je dijagnostifikovan HIV. Od toga su 22 muškarca i dvije žene.

U svijetu, prema podacima iz 2015. Godine, živi 36,7 miliona zaraženih. Odraslih je 35 miliona, među njima 18 miliona žena. U ovoj statistici su I djeca kojih je 160.000.

Stavite   na vašu košulju ili majicu crvenu trakicu, podržite ljude koji žive sa HIV-om.