Feminist/kinja je, vjeruje se, jaka i nezavisna osoba, koja glasno iznosi svoje stavove, i koja bez ikakvog straha raspravlja o jednakosti polova. Ali nije svako tako glasan i jasan kada su rasprave za viši cilj u pitanju. Te se postavlja pitanje: Da li postoji nešto što se zove pasivni feminizam?

Možda faktor koji najviše doprinosi ovom imidžu glasnih i uspješnih feminista/kinja jeste način na koji mediji prezentuju popularne feminističke ikone. Idoli poput Bijonse, Anđeline Džoli i Eme Votson su proslavljeni upravo i zbog njihovih feminističkih pogleda na svijet.

Možda baš zbog toga pojam pasivnog feminizma djeluje nelogično.

Neki vjeruju da bez ozbiljnog i glasnog stava, kao i namjernih akcija, jednakost žena neće postati javnost. Pomenute žene, primjera radi, konstantno raspravljaju i promovišu jačanje žene u društvu, ohrabrujući svoje pratioce i obažavaoce da urade isto. Ali, šta je sa muškarcima?

https://www.instagram.com/p/BRkzjZhlHKL/

Možda je pasivni feminizam vidljiviji kod muškaraca. I dok još postoje proslavljeni feministi kao što su Džon Ledžend i Barak Obama, mnogi ne vide zapravo muškarce kao feministe. Mnogo je pristrasnosti kada uvodimo muškarce u diskusiju o feminizmu.

Veća je vjerovatnoća da će upravo muškarci biti ti pasivni feministi, upravo zbog te društvene stigme. Prije će muškarce pitati – Zašto si feminista? Ovo zvuči kao da oni imaju neke skrivene motive kada sebe nazivaju feministima.

Još jedan razlog zbog kojeg djeluju pasivno je jer većina briga u ovom pitanju vezana upravo za nepravdu nad ženama, uprkos čjenici da su oba pola subjekti seksizma.

Feminizam se izgleda vezuje prije za ženski rod, nego za oba. Mnogi su raspravljali o samom terminu i njegom implikacijama, ali činjenica ostaje da je feminizam pokret za jednakost polova. Rasprava o terminologija ne mijenja cilj.

https://www.instagram.com/p/BPjVL8Zl_V4/

Feminzam je kolektivan, što znači da prihvata svakoga, i muškarce i žene, i to zajedno, da idu ka cilju. A upravo je to ono što “tjera” pristalice ovog pokreta da kažu šta imaju glasno i da preuzmu inicijativu. Kroz aktivno učešće, odnosno forsiranje istog, tjerajući one manje ekspresivne na akciju, ne vodi nužno jednakosti među polovima.

Poenta je upravo da ne treba svako da bude naročito glasan ili aktivan u protestu da bi ga važio za feministu. Samo zašto što je neko manje ekspresivan, ne treba da odredi nečiji stav po pitanju jednakosti.

Naravno, kroz medije se promovišu aktivni feministi, a posebno selebritiji i priznati govornici, ali kroz ovaj kolektivni pokret mogu da djeluju i oni “najtiši”. Uostalom, zašto bi bilo nejednakosti u tome kako feministi gledaju jedni druge?!

Feminizam je pokret koji konstantno napreduje. Okrenut je ka svakome i dok je ideja da ohrabri ljude na akciju, činjenica je da nemaju svi nužno tu potrebu.