Ona je ujedno bila i prva žena, ali i prva afroamerikanka koja je završila master studij na Univerzitetu na Havajima. Objavila je naučni članak u prestižnom listu Američke Hemijske Zajednice pod nazivom “Benzoylations in Ether Solution”.

Upravo radi svojih dostignuća dobila je stipendiju za pohađanje studija na ovom prestižnom Univerzitetu. U svojoj istraživačkoj karijeri proučavala je hemijske sastojke. Za vrijeme rada na svom magistarskom radu doktor Heri Holman asistent hirurg u bolnici na Havajima, zamolio je da mu pomogne razviti metodu pomoću koje će izolovati aktivne komponente u ulju od drveta chaulmoogra, koje je ljekovito. Ispostavilo se da je to čovjek koji će uveliko doprinijeti i njenom priznanju u daljem životu, ali i posthumno.

Ovo ulje je prije toga korišteno u tretmanima u oporavku oboljelih od lepre, hronične infektivne bolesti. Uprkos tome što je gorkog okusa i pacijenti ga nerado koriste, ono je pomagalo mnogima, a sve zahvaljujući Alisinim dostignućima. Razvila je proces koji izoluje etil estere od kiselina kako bi se ulje moglo koristiti i primjenjivati na čovjeku.

Predanost i posvećenost istraživanjima koja su za cilj imala pomoć drugima, udaljila su Alis od nje same, jer se tokom toga razboljela. Zato se vratila u rodni Sijetl na liječenje.

Prije nego što je uspjela objaviti rezultate svojih istraživanja, umrla je od teške bolesti o kojoj se decenijama špekulisalo, ali nikada saznalo o čemu je zapravo bila riječ. Umrla je na novogodišnju noć 1916. godine u dvadeset i četvrtoj godini. Novinski članci su sugerisali da bi potencijalni uzrok bolesti moglo biti trovanje hlorom za vrijeme raznih eksperimenata, međutim nikada nije utvrđen pravi razlog njene smrti. Spominjala se i tuberkuloza, ali čini se da je priča o njenom životu ostala u sjeni, baš kao njena dostignuća.

Zašto spominjemo i dostignuća? Upravo zbog toga što su posthumno objavljeni njeni radovi bez ikakvog potpisa. Artur Din hemičar i predsjednik Univerziteta na Havajima nastavio je njen rad, objavio rezultate, nakon čega je počela masovna proizvodnja ekstrakta ovog ulja.

Međutim, ono što je poražavajuće je podatak da je on objavio sve bez spominjanja Alis, a čak je i tehniku istraživanja preimenovao pod svoje ime. Holman, doktor sa početka priče je progovorio o tome, što je zapravo bio i okidač za detaljnu istraga o tom slučaju. U međuvremenu je čak sedamdeset i osam pacijenata pušteno kući na liječenje, nakon što su im ovi ekstrakti pomogli.

Njena smrt ostala je opisana kao teška i iznenadna, a njena djela zanemarena. Tek nakon gotovo stotinu godina od njene smrt odata joj je počast 2000. godine podizanjem spomenika u blizini drveta chaulmoogre iza Bacham Halla. Univerzitet na kojem je magistrirala tek je 2007. godine uspostavio nagradu za hemičare pod njenim imenom.

Ono što je naročito zanimljivo u čitavoj priči jeste kako je guverner Havaja, Mejzi Hirono proglasio 29. februar danom Alis Bol, koji se slavi svake četiri godine. Žena koja je živjela svega dvadeset i četiri godine, a pomogla mnogima, magistrirala, istraživala i radila. Dobila je priznanja u novom vijeku, sa danom koji se slavi svake prestupne godine. Izuzetnim ljudima očito pripadaju upravo ovakvi dani.