Među novim milijarderkama nalaze se Bijonse Karter-Nouls. Ona je dospela na listu zahvaljujući uspehu svoje turneje Kauboj Karter iz 2025. godine. Tu je i finansijska direktorka Envidije Kolet Kres, koja profitira od buma veštačke inteligencije. Karin Sajdman-Beker vodi kompaniju Klir Sekjur, specijalizovanu za identifikacione tehnologije koje se koriste na bezbednosnim kontrolama na aerodromima i drugim lokacijama. Kao i Luana Lopes Lara, 30-godišnja brazilska balerina i diplomac MIT-a. Ona je koosnovala kompaniju Kalši, specijalizovanu za tržišta predviđanja.

Nisu sve žene imale istu startnu poziciju

Nisu sva bogatstva stvorena iz istih početnih pozicija. To svakako važi za milijarderke sa Forbes liste najbogatijih američkih žena za 2026, koje su same stekle bogatstvo. Neke su rođene u bogatim ili slavnim porodicama. To im je pružilo prednost na startu. Kim Kardašijan, koja je stekla bogatstvo pokretanjem kozmetičke linije, a zatim i sve uspešnijeg brenda veša Skims, imala je sreću da poseduje oba oblika privilegije. Bila je ćerka pokojnog Roberta Kardašijana, uspešnog advokata najpoznatijeg po odbrani svog prijatelja O. Dž. Simpsona, a istovremeno i zvezda rijaliti programa koji je nosio prezime njene porodice.

Druge su rođene u krajnjem siromaštvu i prevazišle ogromne prepreke. Poput Opre Vinfri, koja je rođena kao dete tinejdžerke, odrasla bez vodovoda u kući, sa devet godina bila žrtva silovanja od strane rođaka, a sa 14 godina rodila sina koji je ubrzo preminuo. Zbog toga što je uspela da preživi takve okolnosti i kasnije izgradi izuzetno uspešan život, Vinfri je proglašena za najveću živu američku ličnost koja je sama stvorila svoje bogatstvo na listi Forbes. To je priznanje koje je proslavila kratkim plesom objavljenim na društvenim mrežama. Većina ovih žena odrasla je negde između ta dva ekstrema, kao pripadnice srednje ili više srednje klase.

Metodologija

U okviru naše analize o tome kako su ove inspirativne preduzetnice, direktorke i zabavljačice izgradile kompanije ili karijere, Forbes je procenio koliko je daleko svaka od njih morala da stigne da bi dospela na listu. Zato je svakoj dodelio odgovarajući rezultat na skali „samostalno stečenog bogatstva“. Cilj je da se pruži kontekst o njihovom socioekonomskom poreklu i broju prepreka koje su morale da savladaju kako bi dostigle tako visoke domete.

Ovaj sistem ocenjivanja prvi put smo kreirali 2014. za godišnju listu Forbes 400 najbogatijih Amerikanaca. Ocene od 1 do 5 označavale su osobe koje su nasledile bogatstvo, dok su ocene od 6 do 10 predstavljale različite stepene samostalno stečenog bogatstva. To za nas znači da je osoba sama stvorila svoje bogatstvo, a ne da ga je nasledila. Naša lista za „self-made“ žene, po definiciji, uključuje samo takve osobe, pa se njihove ocene kreću od 6 do 10. U nastavku je objašnjenje značenja svake ocene.

Ocene za najuspešnije žene

Ocena 6:

Plaćeni rukovodilac koji nije osnovao kompaniju

Jedanaest žena sa liste izgradilo je bogatstvo kroz izvršne funkcije u kompanijama. Među njima je Gvin Šotvel, predsednica i glavna operativna direktorka Spejs X. Tu su i Kolet Kres, finansijska direktorka Envidije i Rut Porat, glavna investiciona direktorka Alfabeta, matične kompanije Gugla.

Ocena 7:

Samostalno stečeno bogatstvo, ali uz prednost bogatih roditelja i imućnog porekla

Četiri žene sa liste, uključujući Kim Kardašijan i Elizabet Ujlajn, dobile su ovu ocenu. Kimin pokojni otac Robert bio je uspešan advokat, najpoznatiji po odbrani O. Dž. Simpsona. Ujlajn je, s druge strane, odrasla na bogatoj severnoj obali Čikaga. Njen otac bio je rukovodilac u automobilskoj industriji.

Ocena 8:

Samostalno stečeno bogatstvo uz poreklo iz srednje ili više srednje klase

Gotovo polovina žena sa liste – ukupno njih 18 – dobila je ovu ocenu. Među njima su muzička zvezda Bijonse Nouls-Karter, magnatkinja zdravstvenih informacionih tehnologija i ženskog sporta Mišel Kang, kao i novajlija Luana Lopes Lara. Najmlađa članica liste, Lara je suosnivačica i glavna operativna direktorka platforme za tržišta predviđanja Kalši.

Ocena 9:

Samostalno stečeno bogatstvo uz poreklo iz radničke klase; put od gotovo ničega do velikog uspeha

Osam žena sa liste spada u ovu kategoriju. Marijan Ilič, ćerka makedonskih imigranata, radila je u očevom restoranu i pohađala lokalni koledž u Dirbornu, u saveznoj državi Mičigen, pre nego što je sa suprugom 1959. osnovala lanac picerija Little Caesars. Eren Ozmen i njen suprug emigrirali su iz Turske. Oni su 1994. kupili vazduhoplovnu i odbrambenu kompaniju Sierra Nevada Corporation kroz menadžerski otkup. Školovanje u oblasti biznisa finansirala je prodajom baklava i čišćenjem kancelarija kompanije SNC.

Ocena 10:

Samostalno stečeno bogatstvo uz siromašno detinjstvo i prevazilaženje velikih životnih prepreka.

Samo dve žene sa liste dobile su ovu ocenu. Opra Vinfri, koja je rođena kao dete tinejdžerke u ruralnom Misisipiju i odrasla bez vodovoda u kući. I pevačica i preduzetnica u oblasti kozmetike Rijana, koja je odrasla u siromaštvu na Barbadosu.

Dajen Hendriks

Neto bogatstvo: 21,7 milijardi dolara; Izvor bogatstva: građevinski materijal

Prodaja kompanije ABC Supply, veleprodajnog distributera građevinskog materijala koji je osnovala sa suprugom Kenetom (preminuo 2007. godine), pala je za 2,3% na 20,2 milijarde dolara u 2025. godini. To je prvi pad za više od jedne decenije. Ipak, devetu godinu zaredom Hendriksova – koja takođe ulaže u nekretnine, proizvodnju, logistiku i reciklažu, te poseduje golf teren u Beloitu u Viskonsinu – ostaje ubedljivo na poziciji najbogatije žene u Americi koja je sama stekla bogatstvo. Kao tinejdžerka je sa 17 godina postala majka. Jedno vreme radila je i kao Plejboj zečica kako bi izdržavala svoje dete.

Danijela Amodei

Neto bogatstvo: 15,5 milijardi dolara; Izvor bogatstva: Antropik

Izuzetno uspešna godina za kompaniju Antropik – koja sada vredi 965 milijardi dolara – vinula je njenu suosnivačicu i predsednicu Danijelu Amodei znatno više na listi, sa 28. mesta koje je zauzimala godinu dana ranije. Rođena u San Francisku, Amodeijeva je do tehnologije stigla neuobičajenim putem. Kao dete je svirala klasičnu flautu, studirala englesku književnost na Univerzitetu Kalifornije u Santa Kruzu i radila kao politički saradnik jednog kongresmena iz Pensilvanije. Kasnije se pridružila svom bratu u OpenAI. Tu je bila potpredsednica za bezbednost i politike, pre nego što je zajedno s njim i još pet kolega osnovala Antropik. Takvo iskustvo oblikovalo je njen nekonvencionalan pogled na svet. Dok veštačka inteligencija menja čitave industrije, ona veruje da će humanističke nauke biti važnije nego ikada, kao i doslednost sopstvenim principima, čak i kada to znači sukobljavanje sa Ministarstvom rata.

Gvin Šotvel

Neto bogatstvo: 1,3 milijarde dolara; Izvor bogatstva: Spejs X

Šotvelova je u poslednje vreme bila pokretačka snaga mnogih najvećih poteza Ilona Maska. SpejsX, kojim upravlja kao predsednica već gotovo dve decenije, spojio se u februaru sa Maskovom kompanijom za veštačku inteligenciju xAI u transakciji koja je novu grupaciju procenila na 1,25 biliona dolara. Sada pomaže da proizvođač raketa izađe na berzu kroz inicijalnu javnu ponudu akcija. Ona se očekuje sredinom juna, uz navodnu ciljanu procenu vrednosti od 1,8 biliona dolara. Dovoljno da postane najveća javna ponuda akcija u istoriji. Šotvelova, koju je Mask zaposlio 2002. kao 11. zaposlenog u kompaniji, poseduje 0,11% Spejs X-a i zamalo nije prihvatila posao. Iako je verovala u njegovu viziju, tada je prolazila kroz razvod i imala dvoje male dece. Nakon što je oko mesec dana razmišljala, pozvala je Maska i prihvatila ponudu.

Bijonse Nouls-Karter

Neto bogatstvo: 1 milijarda dolara; Izvor bogatstva: muzika

Njen hrabar zaokret ka kantri muzici doveo je do najuspešnije koncertne turneje u istoriji tog žanra. Kauboj Karter je ostvario 450 miliona dolara prihoda od prodaje ulaznica i robe. To je bilo dovoljno da „Kraljica Bej“ uđe u klub milijardera. Ona i još samo četvoro muzičara su dostigli taj nivo bogatstva, uključujući i njenog supruga Džej-Zija. Još jedan ključ njenog uspeha jeste činjenica da je 2010. osnovala kompaniju Parkwood Entertainment kako bi kontrolisala sve aspekte svoje karijere. Od produkcije sopstvene muzike i koncerata do upravljanja poslovnim i kreativnim odlukama.

Donosimo deset sočnih skandala iz prošlosti o kojima se u njihovo vrijeme nitko nije usuđivao javno pisati, piše BuzzFeed.

Tajna veza filmske zvijezde s tinejdžerima

Tallulah Bankhead, kazališna i filmska zvijezda najpoznatija po ulozi u Hitchcockovu “Čamcu za spašavanje”, bila je poznata po burnom ljubavnom životu. Za sebe je ironično govorila da je “nevina kao tek napadali snijeg”. No 1928., dok je nastupala u Londonu, oko nje su počele kružiti šokantne glasine čak i za tadašnje standarde: da se 26-godišnja glumica potajno sastajala s učenicima elitnog Etona u obližnjem hotelu.

Pričalo se čak da je jednog dječaka izvela iz škole skrivenog pod tepihom u automobilu. Navodno je ravnatelj, kad je doznao za to, izbacio šestoricu učenika, među njima i sina jednog lorda. Skandal nikad nije izašao iz sfere tračeva, ali su 2000. objavljeni povjerljivi dokumenti koji su sugerirali da su glasine imale stvarnu podlogu. U jednom izvješću MI5 Bankhead je opisana kao “izuzetno nemoralna žena” sklona “nepristojnim i neprirodnim radnjama”.

Je li Amerika već imala homoseksualnog predsjednika?

James Buchanan i danas je jedini neoženjeni američki predsjednik. Iako nije imao suprugu, bio je izuzetno blizak sa senatorom iz Alabame (kasnijim potpredsjednikom) Williamom Rufusom Kingom. Živjeli su zajedno tijekom 1830-ih i 1840-ih, zajedno odlazili na društvena događanja i bili toliko nerazdvojni da su Kinga u političkim krugovima zadirkivali nadimkom “gospođica Nancy”.

Kad je King 1844. otišao na diplomatsku dužnost u inozemstvo, Buchanan mu je slao pisma u kojima je pisao koliko se osjeća usamljeno i kako mu je dom prazan bez njega. Tadašnji mediji o tome nisu otvoreno pisali, ali su tračevi kružili Washingtonom. Posljednjih desetljeća povjesničari i institucije poput Smithsoniana ponovno su proučavali njihovu prepisku, uz zaključak da je moguće da je Buchanan bio prvi homoseksualni američki predsjednik.

Holivudska ikona kao nacistički špijun?

Errol Flynn bio je velika holivudska zvijezda 1930-ih i 40-ih, poznat po junačkim ulogama, ali i po raskalašenom privatnom životu. Jedna od najupornijih glasina tvrdila je da je prije i tijekom Drugog svjetskog rata potajno pomagao nacističkoj obavještajnoj službi.

Ta je teorija dobila zamah 1980-ih, kad je biograf Charles Higham objavio knjigu u kojoj tvrdi da novootkriveni dokumenti pokazuju kako je Flynn bio blizak s potvrđenim njemačkim agentom Hermannom Erbenom. Higham je nagađao da mu je Flynn pomagao u pribavljanju sumnjivih putnih dokumenata. No čvrstih dokaza nikad nije bilo, a sam autor priznao je da ne postoji nijedan dokument koji Flynna izravno povezuje sa špijunažom. Što je od svega toga istina, nikad nije do kraja razjašnjeno.

Je li velikan bejzbola ubio čovjeka?

Ty Cobb bio je jedan od najvećih igrača bejzbola u povijesti, ali i čovjek na glasu kao nasilnik i notorni rasist. Jednom je čak preskočio ogradu i pretukao navijača, a kad su mu rekli da je čovjek bez ruke, navodno je odbrusio da ga nije briga ni da nema noge.

Pratila ga je i priča da je ubio muškarca nakon što su ga trojica napala pretvarajući se da im se pokvario auto. Iako bi to bila samoobrana, glasina se uklapala u njegovu reputaciju. Kasnije ju je dodatno proširio biograf Al Stump, koji ga je prikazivao kao psihopata. Problem je bio što nikada nije pronađen nijedan službeni zapis koji bi to potvrdio, a novija istraživanja pokazala su da je Stump mnogo toga preuveličao ili izmislio. To, naravno, ne znači da je Cobb bio ugodna osoba.

Estetski zahvati prije ere estetske kirurgije

Marlene Dietrich imala je jedno od najupečatljivijih lica ranog Hollywooda. Godinama su kružile glasine da je posezala za raznim trikovima kako bi usavršila izgled. Poznato je da je radila improvizirane “kućne” faceliftinge, zatežući kožu ljepljivom trakom pa čak i iglama skrivenima u kosi.

Manje je jasno jesu li točne priče da joj je zubar vadio kutnjake kako bi joj suzio lice i naglasio jagodice, kao i one da je bila među prvim zvijezdama koje su se podvrgnule rinoplastici još 1920-ih ili 30-ih. Istina vjerojatno nikad neće biti potpuno razjašnjena.

Bolna transformacija za holivudski ideal

Rita Hayworth, rođena kao Margarita Cansino, postala je jedna od najvećih ljepotica 40-ih, ali put do zvjezdane slike bio je bolan. Studijski šefovi smatrali su da se njezin izgled ne uklapa u tadašnje uske, “europske” ideale ljepote.

Prema biografijama, Columbia Pictures organizirao joj je višegodišnje tretmane elektrolize kako bi joj trajno podigli i preoblikovali liniju kose. Proces je navodno bio izuzetno bolan i uzrokovao otekline i ožiljke, koji su se skrivali šminkom i frizurom. Bio je to jasan primjer pritiska kojem je Hollywood izlagao glumce koji nisu odgovarali rasno obojenom idealu filmske zvijezde.

Incest koji je pjesnika otjerao u egzil

Početkom 1810-ih Lord Byron bio je književna zvijezda i miljenik visokog društva, ali jedna je glasina nadmašivala sve ostale – da je bio u incestuoznoj vezi sa svojom polusestrom Augustom Leigh. O tome se nikad nije otvoreno pisalo u novinama, ali su tračevi kružili aristokratskim krugovima.

Kad je Augusta 1814. rodila kćer, mnogi su se pitali je li Byron otac. Ubrzo se oženio, možda i kako bi utišao glasine, no brak je trajao samo godinu dana. Njegova supruga kasnije je tvrdila da vjeruje u istinitost tih priča. Skandal je postao toliko glasan da je Byron 1816. praktički pobjegao iz Engleske i ostatak života proveo u samonametnutom egzilu.

Prisilni pobačaji mlade zvijezde

Studio MGM godinama je gradio imidž Judy Garland kao nevine djevojke iz susjedstva i imao gotovo potpunu kontrolu nad njezinim životom. Među najmračnijim pričama koje su kružile Hollywoodom bile su tvrdnje da su je prisiljavali na tajne pobačaje kako bi zaštitili njezin imidž.

Prema kasnijim biografijama i svjedočanstvima bliskih ljudi, Garland je navodno bila pod pritiskom na više takvih zahvata, uključujući jedan u tinejdžerskoj dobi i još jedan nekoliko godina kasnije. Istodobno su joj davani stimulansi da izdrži iscrpljujuće dane snimanja, što je pridonijelo njezinim kasnijim problemima s ovisnošću i mentalnim zdravljem.

Autor “Alise u zemlji čudesa” i uznemirujuće sumnje

Lewis Carroll, pravim imenom Charles Dodgson, danas bi se vjerojatno našao u središtu velikog skandala. Bio je poznat po bliskim prijateljstvima s djecom, osobito djevojčicama, i snimio je brojne njihove fotografije, uključujući i one na kojima su bila naga.

Još za života pratile su ga glasine o neprimjerenom odnosu s Alice Liddell, djevojčicom koja je nadahnula njegovu najpoznatiju knjigu. Neki suvremeni komentatori nazivali su ga potisnutim pedofilom, dok povjesničari upozoravaju da su viktorijanske norme o djetinjstvu i umjetnosti bile drukčije te da nema dokaza da je ikada imao seksualni odnos s maloljetnicom. Mnogi ozbiljni biografi smatraju da su optužbe naknadna tumačenja nametnuta čovjeku iz posve drukčijeg vremena.

Predsjednik alkoholičar čija je tajna bila dobro čuvana

Franklin Pierce, 14. američki predsjednik, doživio je niz osobnih tragedija, uključujući smrt sva tri sina. Posljednji je poginuo u željezničkoj nesreći samo nekoliko tjedana prije Pierceove inauguracije. Nije čudno što je utjehu potražio u alkoholu.

Iako je obavljao predsjedničke dužnosti, ostatak vremena često je provodio pijući, a u političkim krugovima kružile su šale na njegov račun. U doba društvenih mreža vjerojatno ne bi izdržao ni mjesec na funkciji, no tada je njegov problem ostao uglavnom izvan javnosti. Nakon mandata stanje mu se pogoršalo, a umro je od ciroze jetre.

Izvor: Index

Šta treba znati:

• Deportovan nakon skoro trideset godina života u SAD-u
• Mladalački prekršaj prerastao u ozbiljan imigracioni problem
• Dvostruki identitet dodatno zakomplikovao percepciju javnosti
• Bez dokumenata, prebivališta i osnovnih socijalnih prava
• Hrvatska administracija suočena s kompleksnim slučajem
• Rođen u Derventi, tokom rata izbjegao je iz BiH, djetinjstvo i gotovo cijeli život proveo u SAD-u, a početkom januara deportovan je u Zagreb.

Dok sam Sandro u javnim istupima tvrdi da je protjeran zbog mladalačkog prekršaja vezanog za posjedovanje marihuane, dio medija i korisnika društvenih mreža iznosi podatke o znatno složenijoj pravnoj i životnoj pozadini njegovog slučaja. Otvorena su pitanja njegovog identiteta, ličnih propusta, ali i odgovornosti institucija koje su se našle pred slučajem deportovanog državljanina bez osnovnih dokumenata i prebivališta.

Rođen u Derventi

Sandro Vuković Silajdžić je Hrvat rođen u Derventi koji je kao dijete izbjegao u SAD, gdje je živio skoro 30 godina. Deportovan je početkom 2026. godine nakon što su američke imigracione vlasti aktivirale postupak zbog ranijih prekršaja i neregulisanog statusa.

Izbjeglički put i život u SAD

Životnu priču Sandra Vukovića Silajdžića prvi su objavili hrvatski mediji, nakon čega je postao gost brojnih emisija i portala. Rođen je u Derventi, a tokom rata u BiH s majkom i bakom boravio je u Hrvatskoj, uključujući i Makarsku, da bi krajem 1995. godine kroz crkveni program kao izbjeglica stigao u Dejton, savezna država Ohajo. Kasnije je odselio u predgrađe Detorita, u američkoj saveznoj državi Mičigen.

U SAD-u je odrastao, završio školu, radio i imao tzv. zelenu kartu. Prema vlastitim navodima, uredno je plaćao poreze i godinama vodio stabilan život, ali nikada nije završio proceduru dobijanja američkog državljanstva, iako je za to imao uslove.

Deportacija iz SAD-a i “mali kriminal” iz mladosti

U izjavama za hrvatske medije Sandro Vuković Silajdžić tvrdi da je ključni razlog deportacije presuda iz 2007. godine, kada je kao srednjoškolac uhapšen zbog posjedovanja marihuane. Navodi da je imao šest grama više od dozvoljenog i da je dobio samo uslovnu kaznu, nakon čijeg isteka je nastavio normalan život.

Problemi su, prema njegovim riječima, eskalirali nakon pooštravanja imigracione politike u vrijeme administracije Donalda Trumpa (Tramp), posebno nakon što je 2014. godine napustio SAD i pokušao se vratiti iz Kostarike, kada je aktiviran imigracioni postupak koji je kasnije rezultirao deportacijom.

Krivična i prekršajna djela – oprečne verzije

Dok Večernji list navodi da su u dokumentaciji kao relevantni evidentirani samo slučajevi vezani za marihuanu iz 2007. godine, portal Hrvatski glasnik objavio je istraživački tekst i sudske dokumente koji govore o znatno širem spektru prekršaja.

Prema tim navodima, Sandro Vuković Silajdžić bio je povezan s više krivičnih i prekršajnih djela, uključujući nošenje skrivenog oružja, opiranje policijskom službeniku i kršenje bezbjednosnih propisa vezanih uz oružje. U tom kontekstu, američko pravosuđe imalo je, kako se navodi, dvije opcije – zatvorsku kaznu ili deportaciju.

Dvostruki identitet: Vuković ili Silajdžić?

Posebnu pažnju javnosti izazvalo je pitanje identiteta. U američkim dokumentima i evidencijama vodi se kao Sandro Vuković, dok se hrvatskim medijima predstavlja kao Sandro Silajdžić, navodeći da koristi majčino prezime u spomen na preminulu majku Hidajetu Silajdžić.

“Iako je takvo objašnjenje emotivno razumljivo, formalno-pravno ostaje činjenica da mu je službeno prezime Vuković, te da je korištenje drugog prezimena u javnim istupima dodatno zbunilo javnost i otvorilo sumnje u vjerodostojnost njegovih izjava”, prenosi dnevni.ba.

Sumnje javnosti i lična odgovornost

Analizom reakcija na društvenim mrežama jasno je da je javnost duboko podijeljena. Dok jedni u Sandru Vukoviću Silajdžiću vide žrtvu strožije američke imigracione politike, drugi ga smatraju osobom koja je nizom pogrešnih odluka sama dovela sebe u današnju situaciju.

Ključni propust, prema mišljenju dijela analitičara, jeste to što tokom skoro 30 godina boravka u SAD-u nije regulisao državljanstvo, ali i činjenica da je više puta ulazio i izlazio iz zemlje sa neregulisanim statusom, čime je davao osnov imigracionim vlastima da ponovo aktiviraju postupke.

Nepromišljen i opasan rizik

Presuda o uslovnoj kazni, čak i kada je riječ o “malom kriminalu”, ne zastarijeva u imigracionom smislu i predstavlja ozbiljan teret za strance. Time je, svjesno ili nesvjesno, Sandro Vuković Silajdžić godinama preuzimao ozbiljan rizik, oslanjajući se na pretpostavku da se okolnosti neće promijeniti – što se pokazalo kao pogrešna procjena.

Odgovornost hrvatskih institucija

Nakon deportacije 6. januara u Zagreb, Sandro Vuković Silajdžić našao se bez prijavljenog prebivališta, lične karte i prava na socijalnu i zdravstvenu zaštitu. Prema važećim propisima, zbog neprijavljenog prebivališta trenutno ima status beskućnika i ne može se zaposliti.

Pozitivna okolnost jeste zakonska mogućnost prijave prebivališta na adresi centra za socijalni rad, što bi mu omogućilo dobijanje osnovnih dokumenata. Ipak, ostaje otvoreno pitanje da li su nadležne institucije trebale brže reagovati i preuzeti aktivniju ulogu u rješavanju njegovog statusa.

Sam Sandro, podsjetimo, u više izjava je ponovio da je voljan da nađe posao u Hrvatskoj i da sam zarađuje za život. Na hrvatskim vlastima je sada da mu obezbijede osnovni preduslov za zapošljavanje, a to je – adresa.

Izvor: Nezavisne

„U Americi bih rekla da je ‘čisto’ uglavnom uredno, ali ovdje standardi su mnogo viši. Više liči na dubinsko čišćenje. Pod mora biti opran, zidovi obrisani, zavjese uvijek čiste! Mislim da to u Americi radimo možda jednom godišnje, ako“, ispričala je Elizabeth, a prenosi CityMagazine.

Dodala je i da sve mora intenzivno mirisati – od automobila, gdje ponekad stoji i više osvježivača vazduha, do odjeće, koja se obavezno pere sa puno omekšivača i parfema.

Elizabeth je priznala da u BiH osjeća pritisak da „stalno mora izgledati sređeno“.

„Osjećam da kada izlazim iz kuće moram imati sređenu kosu, malo šminke i lijepu odjeću. U Americi doslovno izađem s punđom i trenerkom“, objasnila je.

@ellieandsenci There are no aggressive drivers like Balkan drivers And clearly people here are not scared of chemicals or fragrances in cleaning products like they are in America If you know what I’m talking about in this video – what are your thoughts?? Agree or disagree with these points? And if you’re new here, hi! We’re Ellie and Senći an international couple sharing our daily life here in Bosnia and Herzegovina Follow along to see our journey together #balkan #bosnian #bosniaandherzegovina #americanabroad #cultureshock ♬ original sound – Ellie & Senći

Jedna od stvari koja joj smeta je način na koji ljudi ovdje posmatraju druge.

„Gledanje u druge je ovdje prihvatljivije nego u mojoj kulturi. Ljude ovdje zanima sve i samo će u vas buljiti, bez ikakvog srama“, rekla je.

Elizabeth Mineman je govorila i o saobraćaju i priznala da je plaši koliko često vozači u BiH pretiču druge automobile. Iako to nije striktno kulturološka razlika, iznenadilo ju je.

Izvor: N1

“Rođen sam u Derventi 1989. godine. Gotovo cijeli rat proveli smo u BiH, a zadnju godinu u Makarskoj. Majka mi je pričala da smo bili u kampu kojim je upravljala Hrvatska vojska i da su joj tamo neki UN-ovi vojnici rekli da postoji crkveni program preko kojeg su ljudi dobivali izbjeglički status u Americi. Izvadila mi je hrvatsku domovnicu, obavila proceduru i mi smo po toj osnovi došli u SAD u prosincu 1995”, ispričao je Sandro svoju priču za Večernji list.

Silajdžić je u Hrvatsku stigao bez ličnih stvari, adrese, posla i osnovnih dokumenata, sa samo jednom torbom i hrvatskom putovnicom. Kako kaže, našao se u zemlji u kojoj formalno ima državljanstvo, ali s kojom praktično nema životne veze.

„U Ameriku sam došao kao dijete, tamo sam odrastao, radio i gradio život. Hrvatska mi je na papiru domovina, ali ja ovdje nemam ništa – ni posao, ni stan, ni sistemsku podršku“, rekao je Silajdžić.

Njegova deportacija uslijedila je nakon što je, prema vlastitim riječima, pritvoren bez prethodnog upozorenja, iako je decenijama uredno živio u SAD-u. Posebno ističe da mu nije pružena realna prilika da objasni okolnosti starog prekršaja koji je već ranije bio pravno zaključen.

„Kaznu sam odslužio prije više od 20 godina. Nikada više nisam imao problema sa zakonom, ali me je sistem u jednom trenutku samo izbacio“, kaže on.

Po dolasku u Zagreb suočio se s administrativnim vakuumom i potpunim izostankom institucionalne pomoći. Ističe da ne postoji jasan mehanizam koji bi deportovanim osobama pomogao u reintegraciji, iako se formalno vraćaju kao državljani.

„Niko te ne pita gdje ćeš spavati večeras. Sam si. Kao da si kažnjen drugi put, ali ovaj put bez presude“, dodaje Silajdžić.

Njegov slučaj ponovo je otvorio pitanje posljedica pooštravanja američke imigracijske politike, ali i odgovornosti država prema vlastitim državljanima koji se, nakon decenija života u inostranstvu, vraćaju u zemlju u kojoj nemaju socijalnu, ekonomsku ni porodičnu mrežu.

Izvor: Buka

U toj epizodi je prikazan snimak ekrana koji pokazuje u kojim državama je Liza pobijedila svog protivnika, a korisnici mreže X ističu sličnosti sa mapom iz stvarnog života sa izbora u SAD 2024. godine.

Ovo nije prvi put da se čini da ova specifična epizoda Simpsonovih tačno predstavlja političke događaje budućnosti. Predsjednik koga je Liza naslijedila bio je niko drugi do Donald Tramp. koji će biti izabran po prvi put 2016. godine.

the simpsons map and the actual map being being the same is so insane to me kamala BRING HOME THE WIN https://t.co/46lSiWLKny pic.twitter.com/9whoSjBEyJ

— jessi (@ptvontop) November 6, 2024

Nakon što je Liza izabrana, izjavila je: “Naslijedili smo prilično ograničen budžet od predsjednika Trampa”.‚

U epizodi “Bart u budućnosti” je takođe prikazana Liza kako nosi ljubičasto odijelo, bisernu ogrlicu i minđuše, za koje su fanovi shvatili da je skoro identično onome što je aktuelna potpredsjednica i kandidatkinja demokrata za 2024. Kamala Haris nosila tokom svoje inauguracije sa predsjednikom Džoom Bajdenom 2021. godine.

Ova spekulacija dolazi nakon što su se rezultati američkih izbora pojavili preko noći, a Tramp je ranije jutros 6. novembra održao pobjednički govor. Mnogi, uključujući zvijezde iz svijeta zabave, podijelili su svoje reakcije na mreži jer se činilo da je Tramp na korak od pobjede.

Godinama fanovi primjećuju predviđanja Simpsonovih. Godine 1993., u epizodi pod nazivom “Mardž u lancima”  prikazan je Springfild pogođen “osakskim gripom”, pogoršanim prisustvom pčela ubica. Gledaoci su uočili da ta epizoda neodoljivo podsjeća na globalnu pandemiju Covid-19 i prisustvo smrtonosnih džinovskih stršljena tokom tog perioda.

U oktobru, reditelj Simpsonovih, Met Selman, odgovorio je na pitanje kako se čini da je serija tako dobra u predviđanju budućnosti.

“Pa, bijedni odgovor koji uvijek dajem i koji niko ne voli da čuje je da ako proučavate istoriju i matematiku, bukvalno je nemoguće da ne predvidimo stvari”, glasio je odgovor

Izvor: 6yka.com

U obavljanje teških fizičkih poslova bila je uključena sa samo pet godina starosti. Pomagala je svojoj porodici u branju pamuka za bijele gospodare, kao i pranju njihove odjeće. Bila je peto dijete u porodici, rođeno 1867. godine, čime je formalno postala slobodna već po rođenju, jer je ropstvo zvanično ukinuto 1865. godine. Međutim, integrisanje Afroamerikanaca u društvo proces je koji nije mogao biti obavljen samim donošenjem odluke o ukidanju ropstva.

Kada je Sarah imala sedam godina, njeni roditelji su umrli od žute groznice, pa se ona zajedno sa sestrom seli u Vickdburg, gdje je odrastala u nekoliko porodica. Zlostavljanje od strane hranitelja uslovljavali su njeno često seljenje u nove domove. Sa samo 14 godina udaje za Mojsija McWilliamsa, a nakon tri godine braka na svijet donosi kćerku Leliu. Nažalost, brak nije dugo potrajao. Nakon četiri godine, Mojsija ubija rasistička grupa, a Sarah u 18. godini života postaje udovica i samohrana majka.

Kako bi preživjela i svom djetetu obezbijedila bolji život nego što je ona imala, Sarah je danju radila kao kuvarica i kućna pomoćnica, a naveče pohađala časove u večernjoj školi i vrijedno radila na svom obrazovanju. Cilj joj je bio poslati kćerku na fakultet, što je i uspjela.

Kako mnogo posla i život u neuslovima prouzrokuju mnogo stresa, Sarah se počela suočavati sa zdravstvenim problemima. Svoj doprinos tome dala je i činjenica da većina Amerikanaca početkom 20. vijeka nije imala redovni pristup vodi i struji, zbog čega nisu mogli održavati higijenu. To je uticalo na gubitak kose i različite probleme sa kožom, zbog čega je Sarah odlučila da u svojoj kuhinji pravi različite preparate za kosu, sa nadom da će domaći sastojci riješiti njene tegobe. Kako to obično biva, ovo eksperimentisanje dovelo je do toga da kreira preparate koji su zaista bili učinkoviti. Ubrzo se seli u Denver, gdje je odlučila da svoje proizvode podijeli i sa ostalima. Nakon što su njeni prijatelji utvrdili da oni imaju uticaja na zdravlje njihove kose, Sarah se odvažila da i potpunim strancima ponudi svoje preparate – u zamjenu za novac. Prodajući ih od vrata do vrata, uvidjela je da kozmetikologija ima veliki potencijal, posebno među Afroamerikankama, odlučila je da pokrene svoj brend pod imenom Madam CJ Walker. Naziv je odabrala zbog svog novog muža, novinara Charlesa Josepha Walkera.

Posao se jako brzo razvio, a Sarah nije mogla sama zadovoljiti sve potrebe kupaca niti obući vrata svih domova koji su željeli probati njene preparate. Zbog toga je 1908. godine u Pitsburgu osnovala “Leila College”, sa namjerom da žene nauči kako da prodaju njene proizvode kupcima. Ovo se pokazalo kao veliki korak naprijed, jer je za samo dvije godine mrežu Madam C.J. Voker činilo više do hiljadu žene širom SAD. One su nazivane Walker agenti, a popularnost Madam C.J. Voker proizvoda za kosu doputovala je do dalekih Kariba. Agenti ove kozmetičke linije bile su žene obučene u duge crne suknje i bijele bluze, zbog čega su postale prepoznatljive na širokom tržištu.

Kako bi omogućila svim zainteresovanim ženama da pohađaju “Leila College”, Sarah je organizovala dopisnu školu i time direktno uticala na njihovo ekonomsko osnaživanje. Njene polaznice su učile o njegovanju kose i prodajnim segmentima, a zatim dobijale posao koji ima je pomagao da unaprijede svoj društveni položaj. Naporni rad jako brzo doveo je do rezultata, i to ogromnih. Nepunu deceniju nakon pokretanja svoje kozmetičke linije, Sarah je postala milionerka, čime se upisala u istoriju.

Šireći posao, Sarah je u Indianapolisu osnovala laboratoriju i fabriku, gdje se kontantno radilo na razvijanju njenih preparata i poboljšanju njihovog kvaliteta. Ipak, nije sve bilo tako bajno. Zajedno sa poslovnim uspjehom pratile su je i razne glasine, koje su pokušavale da sruše njen ugled u javnosti i među kupcima. Jedna od njih bila je da Sarah putem preparata za ravnanje kose pokušava navesti Afroamerikanke da izgledaju kao bijele žene.

Srećom, nije se mnogo obazirala na to, odlučno je nastavila sa razvojem svog posla, ali ne zaboravljajući odakle je potekla. Podržavala je umjetnike, obrazovanje, crkve i kulturne centre, te se borila protiv rasizma. Zalagala se za to da zločini nad Afroamerikancima budu označeni kao krivično djelo, te da se konačno ukine praksa linčovanja.

Umrla je prilično rano, u 51. godini života, usred hipertenzije i zakazivanja bubrega. Pored nemjerljivog doprinosa jačanju položaja žena u Americi, iza sebe je ostavila snažne kompanije i imovinu vrijednu više od milion dolara. Prošle godine čuvene kompanije Sephora i Sundial Brands plasirale su liniju proizvoda koja je nosila njeno ime.

KAKO JE IZGLEDAO POČETAK VAŠE KARIJERE I RAZVOJNI PUT U MEDIJIMA?

Kao srednjoškolka sam sarađivala u emisiji “Prekobrojni Čas” na radiju Studio B i takođe sam imala priliku da budem izabrana za tim reditelja Stanka Crnobrnje koji je tada radio emisiju posvećenu mladima, “Klub 10” na prvom programu Televizije Beograd. Nakon toga sam bila saradnik u emisiji “Petkom u 22” na TV Beograd koju je Stanko takođe režirao.

U to vreme je u Srbiji počeo razvoj novih TV kuća i Radio Studio B je osnovao Nezavisnu Televiziju Studio B (NTV Studio B.). Ja sam se odazvala na audiciju za prijem voditelja/novinara/spikera. Sećam se da su mi čim sam izašla iz studija rekli da stanem u stranu i sačekam. Ja sam tada u prvom trenutku pomislila da su “u stranu” išli oni kandidati koji nisu primljeni a zapravo je bilo upravo suprotno!

Prvo emitovanje Nezavisne Televizije Studio B je otvoreno vestima koje sam radila sa dugogodišnjim novinarom kuće, Miloradom Stevanovićem, koga na žalost više nema među nama.

Sa razvojem NTV Studio B razvijala se Natašina ambicija da uči što više, razvija svoju kreativnost.Ono što je od početka znala jeste da se ne želi posvetiti političkim temama, već kulturi misli i življenja, umjetnosti i filmu. Radila je u mnogim uspješnim emisijama, kao što su “Dani u Nedelji”,”Videodrom”,”Nivo 23”,”Beogradski Bulevari”,”ZooZoom”. A takođe joj je pripala čast da radi i sa Nebojšom Đukelićem na kultnoj emisiji “Festovizija”.

KADA SE ČOVJEK SUSRETNE SA PROBLEMIMA U ŽIVOTU NERIJETKO OKLJEVA KAKO I ŠTA DALJE. MEĐUTIM, KAO ŠTO STE IZJAVILI “SVE ONO ŠTO ČOVJEK ŽELI DA POSTIGNE JE SA DRUGE STRANE STRAHA” KAKO STE SE NAŠLI SA TE STRANE I ODLUČILI NAPUSTITI SRBIJU?

Strah je jedna čudnovata, interesantna i veoma uticajna emocija. Strah može da paralizuje, ali isto tako da cika, intrigira, mami. Strah od nepoznatog ume da vas zaustavi pre nego što i napravite prvi korak ka toj “drugoj” strani a onda opet ume da vas prosto vuče. Ono što nas plaši često nas i definiše kao osobu. Neposredno pred odlazak iz Srbije, ja sam bila negde pri kraju relativno početnog stadijuma svoje karijere koji je po svemu sudeći išao ka uspešnom nastavku. Međutim, nagoveštaj budućnosti mora da bude deo realnosti da bi se ispunio bilo koji cilj i ja sam početkom 90’tih otišla iz Srbije jer nisam videla onu budućnost koju sam želela, ili bolje rečeno nagoveštaj koji sam videla je za mene bio razočaravajući. Ja sam oduvek bila od onih kojima je strah od nepoznatog bio izazov a svaki izazov zapravo mogućnost za novim iskustvom koje će me voditi napred. Nikad u suprotnom smeru. Svaka nova osvojena prekretnica je pobijala jedno nepoznato i otvarala sledeći izazov.

SA KOFEROM PREPUNIH SNOVA I LJUBAVI OTIŠLI STE ZAJEDNO SA SUPRUGOM. KADA JE TO BILO JESTE LI ZNALI ŠTA TAKVA ODLUKA NOSI SA SOBOM?

Kad bih se sada vremeplovom vratili dvadeset i kusur godina unazad videli biste devojčurka od 23 godine sa spremnim odgovorom da imam odgovor za sve! A sada sa te iste vremenske distance, nisam sigurna da smo zaista bili svesni. Znali smo šta ne želimo i imali smo entuzijazam i samopouzdanje da možemo da ostvarimo ono što želimo. Nismo razmišljali o preprekama a ono što sigurno znam je da smo pre prelaska okeana, već bili na drugoj strani straha. Snagu smo imali u sebi, kao i ljubav i odanost da jedno drugog podižemo, podržavamo i da ostvarimo zajednički bolji život i svoju porodicu.

KAKO JE IZGLEDAO DOLAZAK U OBEĆANU ZEMLJU I POČETAK IZGRADNJE, REKLO BI SE, NOVOG ŽIVOTA?

Početak je bio izuzetno skroman i moralo je da prođe neko vreme dok nismo stvorili okolnosti da se brže korača ka daljem uspehu, kao što su legalizovanje statusa u Americi, nalaženje bolje plaćenih poslova, izbor profesije i normalni uslovi rada koji nisu podrazumevali radnu nedelju od 60 i više sati, završetak studija koje smo napustili odlaskom iz Srbije itd. Samo rad i trud. Lenjost je odustajanje. Ja sam prva krenula na studije marketinga koje sam uspela da završim za tri godine uz puno radno vreme. Moj suprug je tada bio naš kormilar! Kasnije sam malo to kormilo preuzela ja kada je on završavao studije. Za sve to vreme nismo razmišljali da li nam je teško, hoćemo li uspeti….takve misli su bile luksuz koji nismo mogli da priuštimo.

ŠTA SU BILI NAJVEĆI IZAZOVI U PRILAGOĐAVANJU  ŽIVOTU U AMERICI?

Njujork nije Amerika. Njujork je jedinstvena metropola, prosto planeta za sebe. Tako da sam sigurna da osoba koja živi u nekom drugom gradu u Americi vrlo lako može imati potpuno različite impresije. Neosporno je da se radilo puno ali nemam osećaj nekih značajnijih izazova jer smo od prvog dana prosto osetili taj grad svojim. Moj osećaj je bio da sam zamenila jedan grad koji volim (Beograd) drugim gradom u koji sam se zaljubila na prvi pogled. Pošto je Njujork jedan veliki ‘Melting pot” nije veliki izazov da ostaneš dosledan nekim svojim navikama i običajima, uključujući i način ishrane!

Tako da sve u svemu prilagođavanje je trajalo koliko i jet-leg pri dolasku! Naravno da su ponekad neka poređenja bila neminovna i podsećala na kulturološke razlike koje postoje. Sećam se da mi je jedan takav banalan šok bio kada sam gledala kako u Njujorku ljudi hodaju gradom sa papirnatim poklopljenim čašama. Sećam se mog zaprepašćenja kad sam saznala da su to kafe! Kako neko može da pije kafu u hodu i to iz papirnate čaše?! Ali ubrzo sam jedna od tih postala i ja. Šalu na stranu, ako znaš ko si onda ostaješ svoj bilo gde na svetu, i nemaš bojazan da dozvoliš da ti ono što je novo oko tebe otvara i nove vidike. Onda je “prilagođavanje” spontano ali prihvatanje uslovno i rezultat sopstvenog izbora.

STRAH JE NEKIMA BLOKADA A DRUGIMA POKRETAČ. ZA SEBE STE UVIJEK SMATRALI DA STE U OVOJ DRUGOJ GRUPI, KAKO STE SE POKRENULI U MODNOM SVIJETU I DOŠLI DO DANAŠNJE POZICIJE?

Ako niste u pokretu pri prvom pokretu onda vrlo lako može da se vidi gde je kraj puta. Prema tome, puno rada, ambicije,samopuzdanja, premašivanja normi, kombinacija je koja je mene lično vodila kroz karijeru. Do svog uspeha sam stigla radom, borbom za sebe, upornošću i, veoma važno – večnim optimizmom gde prepreka nije ništa drugo nego samo momenat da se stane i nađe rešenje za dalje.

TIMSKI RAD, FLEKSIBILNO RADNO VRIJEME, ALI I VELIKA KONKURENCIJA, SAMO SU NEKE OD KARAKTERISTIKA POSLOVNOG SVIJETA U AMERICI. KOLIKO ZAHTJEVNO VAM SE BILO PRILAGODITI I JESTE LI PONEKAD POŽELJELI ODUSTATI?

Ja nisam imala prilike da iskusim “fleksibilno radno vreme’….Ako radite za kompaniju radno vreme je određeno a ako ste vlasnik svog biznisa zvanično radno vreme ne postoji jer ne prestaje….Ako imate želju za uspehom koja se ne gasi onda nije u pitanju zahtevnost faktora oko vas nego je glavno pitanje kolike ste zahteve postavili sami sebi. Kompeticija je sredina koja meni lično pogoduje jer me uči novim veštinama, tera me da budem bolja nego što sam bila dan pre, čini da budem u toku sa industrijom koja je dinamična.

Pitate me za prilagođavanje? Ja sam se prilagođavala novim radnim sredinama ali ne i tempu i očekivanjima jer su to faktori koje sam prethodno već bila prihvatila. Na primer, studije marketinga sam uspela da završim za tri godine uz puno radno vreme u jednoj od elitnih modnih kuća, na Madison aveniji u Njujorku. Tri do četiri puta nedeljno, uveče, posle posla, čekala su me predavanja na fakultetu.

Od dva slobodna dana jedan sam provodila na univerzitetu na predavanjima od 9 do 21h a onda su noći bile rezervisane za učenje. Uz visoku kompeticiju koja vlada u tom tipu posla očekivanje je bilo da postignem prodaju od nekoliko miliona dolara godišnje a kako sam istovremeno imala i ulogu supervizora onda se podrazumevalo da istovremeno podstičem i ceo prodajni tim.

Performans je bio evaluiran svakog meseca i ako prođe tri meseca a da prodajni plan za svaki mesec nije postignut stiže opomena. Posle tri opomene postoji šansa da se izgubi posao. Dakle, nema se mnogo prostora za prilagođavanje. Uz to sam imala porodicu, supruga i sina koji je tada bio u predškolskom dobu. Osnovno je da se napravi dogovor sa samim sobom – šta i kako – i onda se krene.

U SVEMU TOME DOBILI STE DVOJE DJECE ČIME STE SEBI POSTAVILI IZAZOV VIŠE ZA PRILAGOĐAVANJE DNEVNOG RASPOREDA, OBAVEZA I DRUGIH AKTIVNOSTI SA NJIMA. KAKO JE TO IZGLEDALO?

Moj suprug je uvek bio moj najveći oslonac. On često kaže da je sve što smo postigli počelo od mene a tvrdim da bi malo toga uspeli da postignemo bez njega. To se odnosi na profesionalne uspehe ali pre svega na ostvarenje srećnog porodičnog života i odgoja dva sjajna deteta. Da nisam imala njega i on mene, mnogi naši uspesi se ne bi ostvarili. Uz posvećenost i podršku sve se može! Decu smo odgajali zajedno, uz ljubav, pažnju, prisustvo i sa stavom da nam za njih dvoje ništa nije teško. Moj suprug je moj partner i kad je lako i kad je teško, uvek dovoljno blizu da me pridrži kad treba i da snagu da nastavim dalje. On je divan otac,požrtvovan i predan. A uz to je i sjajan kuvar! Tako da kod nas važi pravilo da sve se može kad se hoće!

ŠTA SMATRATE PREDNOSTIMA AMERIČKOG NAČINA ŽIVOTA, A ŠTA VAM IZ SRBIJE NEDOSTAJE?

Moram da ponovim da Njujork nije Amerika. Jedna od prednosti života u Njujorku je dinamika i fluidnost grada koji je konstantno u pokretu. Kada je vaš ritam u sinhronizovanom pokretu tog grada onda zaista uživate. Jedna od glavnih prednosti Njujorškog načina života je generalna otvorenost, kult “večnog optimizma” i prihvatljivost gde na primer možete da budete Njujorčanin srpskog porekla ili Srbin sa Njujorškom adresom, kako vam drago. Inače, koliko god se život razlikovao u zavisnosti od geografske lokacije u SAD, postoji ta jedna čini mi se zajednička nit što se prožima kroz to šarenilo američkog platna, a to je praktičnost. Sve je usmereno ka rešavanju potrebe, problema, zahteva. Čitave industrije počivaju na tom principu! Smatram da je to velika prednost u odnosu na naš mentalitet.

JESTE LI SE IKADA POŽELJELI VRATITI I KAKO OCJENJUJETE TRENUTNO STANJE U SRBIJI?

Jednog dana,sigurno. A razlozi zbog kojih sam otišla iz zemlje su, na žalost, isti razlozi zbog kojih se još nisam vratila.

Baš onako da se nasmiješ od srca. Mislim, kad vidim Trampa, plačem. Rolerkoster mi je emocija. Mislim da mu boja pudera, a pomalo i kane, ne odgovara, al dobro, da se srediti. To već nema veze sa nadražajem grla i trkom za Bijelu kuću. A kuca on, mašala, na njena vrata.

Klintonova, kandidatkinja Demokratske stranke za predsjednika SAD na predstojećim izborima, ima podugu istoriju. Profesionalnu. Jejlov student, advokat, književnica. Jedan od dvojice dječaka, od kojih je izgubila tokom izbora za vođu razreda tokom svoje seniorske godine, joj je rekao da je stvarno glupa ako misli da djevojka može da bude izabrana za predsjednika.‍ Ograničio joj je pol, a to zna biti zajeban okidač. Frustracija je Vezuv.

Pamtimo je kao prvu damu Arkanzasa, pa Amerike, iako znam da je za mnoge mrtva trka u omražnosti nje i supruga joj Bila. Agenti iz ere njihovog boravka u Ovalnoj sobi pričaju kako su, baš onako, strastven par. Frcale su često pogrdne riječi, a Hilari je znala pošteno nalupati Bila.

A Bil, jadan ne bil, mukica, on mi baš izgleda kao neki krajnje bludni uplašeni mišić, kojeg tište ženini šamari, pa tugu utapa na grudima Monike Levinski. Hilari, pak, predatorka, Atila, a kad žena stisne za jajca, probaj da se gicaš, majčin sine. Ali, mislim da i Melanija tuče Donalda. Ono, dlanom po guzi, kad se pogase svjetla.

Pokopa Klintonovu nacionalni velemučenik Džo Tores, novinar njujorške TV ABC7, proglasivši je u emisiji mrtvom. Živa je, vaskrsla nije, smiješi se naciji, ali poskoka drži na zdravstvenom kartonu. Boli je.

Jeste da su nečije zdravstvene patnje lična karta, jeste da ne treba da ih razvlačimo po medijima, da su nam ratluk uz kafu sa bližnjima, vodica za usta, melem za lične i radne povrede. Raspištoljimo se, isučemo skener, brojimo leukocite, postavljamo dijagnozu. Šta koga briga što Hilari ima upalu pluća, tromb u glavi i nozi, dupli vid, hipotireozu, potres mozga, alergije, polomljen lakat i ugruške. Eto, briga je mene. A kad je briga mene, na jebenom brdovitom Balkanu, koliko tek brine svedeni Amiš iz Pensilvanije. Ali, šta zna Juta kako je u Neumu?!

Veoma je gadno biti američki kandidat koji je bolestan. Jer to mora da se liječi, a to košta. A Amerikanci najbolje znaju koliko košta. A sve što košta, neko mora i da plati. Ne beskućnik ispod Bruklinskog mosta. Teško i domaćica iz geta ili drvosječa iz Mejna. Hilari najbolje zacjeljuju prekookenske misli, strategije, potezi. Damin gambit. Žena bez skrupula, a istorija je pokazala i bez srama, laž joj je rođena sestra, a ratne misli brat blizanac.

Bolesna je, nije. Miješaju se izjave, najave, analize, predviđanja. Pred vratima Bijele kuće ozbiljno se zakuhala bolesnička čorba. Prljava je kampanja, da prljavija ne može biti, a u igri je sve. Gdje je novac, tu je moć, a gdje je moć, tu je slast. Zato su mi Tramp i Klintonova podjednjako nezdravi.

Uz sve to, Tramp poručuje Klintonovoj da on na pedeset stepeni Celzijusovih može stajati cijeli sat. Bar nekoliko puta duže svakodnevno to čine fizikalci koji rade za njega, al ne da napakoste demokratama. Isti ti Meksikanci koje ne propusti prozvati na predizbornom skupu, prožvakati ih i ispljunuti kao šlajm.

Eto, za Trampa kažu da je lud. Pa nije u redu da Klintonovoj ništa ne fali. Trka treba da bude ravnopravan omjer snaga, pa da bolji pobijedi. Kad se probudim tog 9. novembra, trijumf bolesti će svakako nastupiti. Zavrtiću internet, staviti oblogu na čelo i popiti apaurin. Jer boli.

Koliko Amerikanci prećutno prelaze preko načina na koji je njihova zemlja postala njihova, toliko naučnici i danas pokušavaju dati glas potpuno stranim kulturama, jezicima i pismima koji s našim nemaju nikakvih zajedničkih tačaka. Dešifrovanje koje traje gotovo vijek i po osjenčilo je razumijevanjem šarene slike majanskih hramova i asteških gradova.

Španski osvajači ili bolje reći otimači, došli su i uzeli tuđu zemlju, ugasili cijele kulture i sa plodovima bogatstvom nove zemlje odnijeli i toliko života. Ipak, kada bismo zamislili otkrivanje zemalja Maja, Inka i Asteka danas, morali bismo imati velike moralne nedoumice i pitanje: “Šta kog đavola?”

E pa evo nekih razloga za to pitanje.

Najstarija od tri civilizacije koje su zauzimale prostor današnjeg Meksika, Gvatemale, Salvadora, Nikaragve i Perua su Maje. Početak njihovog života na području Gvatemale, Belizea i poluostrva Jukatan upisan je u predhristovski kalendar, dvije hiljade i šest stotina ljeta prije nulte godine. Njihov uspon zabilježen je oko 300. godine, a početak opadanja desio se devetstotih, toliko prije dolaska stranih osvajača.

I iako je ovaj narod jedini na američkom kontinentu u prekolumbijskoj eri imao potpuno razvijen pisani jezik, sastavljen od 800 piktograma, koji su predstavljali slogove ili cijele riječi i koji ni do danas nije potpuno dešifrovan, razvijenu umjetnost, arhitekturu, matematiku i astronomiju, po nekim pitanjima i nisu bili baš civilizovana civilizacija.

Savršeno izrađen trojni kalendar: građanski Haab od 365 dana uklopljenih u osamnaest mjeseci od po dvadeset dana, vjerski Tzolkin od 260 dana i onaj dugoročni, slavni, s početnom tačkom u 3114. godini prije nove ere koji nam je zbunio misli 2012. godine zbog krivih tumačenja. Ali imale su Maje još koječime da nam ne samo zbune, već možda malkice i slede te iste tokove misli.

Možda činjenica da nisu vjerovali u sistem pakla i raja poput nas, već je za nih podzemni svijet Šibalba bio mjesto početka i korjenja drveta života, na čijim se vrhovima, trinaest nivoa iznad zemlje nalazilo mjesto maglovitog neba, Tamoančan, zvuči ohrabrujuće. Ali činjenica da se kretanje od dna ka vrhu moglo skratiti i otići direktno u najviše sfere smrću na porođaju ili samoubistvom već i nije toliko šarena. Samoubistvo je bilo visoko cijenjeno, baš kao i njegova boginja, Ištab. Baš kao i krv. I ljudska žrtva.

Prinošenje ljudskih žrtvi bilo je uobičajena i sveta praksa, a Maje su načešće uzimale sveštenike, dok se zarobljeni neprijateljski kralj smatrao najvišom i najvrijednijim darom bogovima. Sveta smrt stizala je odsijecanem glave ili vađenjem srca koje još kuca.

Iako narod Kičea i Jukataka nije netragom nestao povlačeći se u utvrđene gradove Ćićen Ice, Uksmala, Altun Haa i Bonampaka kao većina legendi pogrešno uči i iako šest miliona preostalih Maja i danas upražanjava drevne rituale, oni se danas svode samo na žrtvovanje kokošaka. Ne baš ritual po volji vegana, ali ipak.

Za razliku od Maja koje su živjele u gradskim zajednicama, nalik grčkim polisima, Asteci su imali izgrađeno carstvo na području današnje države Meksiko, koji narodu imena Meksika, ujedinjenom u carstvo 1427. godine, trideset i tri godine prije pada Bosne, duguje ime, dok narod Meksika današnju oznaku “Asteka” duguje osamnaestovijekovnom jezuiti i učitelju Francisku Havijeru i Aleksanderu fon Humboltu.

Predivni, savršeno uređeni grad, Tenočtiklan bio je Američka Venecija. Prepun kanala, srednjovjekova teritorija današnjeg Meksiko Sitija bila je čistija od bilo kog evropskog savremenika, sa sistemom dnevnog odvoza smeća. Iako nije sa sigurnošću utvrđeno kako je bez točkova, koje su Asteci stavljali na neke igračke, ali ih nikada nisu stavili u praktičnu upotrebu, izgrađen veličanstveni grad, pretpostavlja se da su kanali i čamci igrali glavnu ulogu u prenosu materijala.

Ali, kao i Maje, sem ljubavi prema zrnima kakaa, koje su u svojoj verziji spravljali u čokoladu, gorki napitak sa začinima, dijelili su ljubav prema sportu i krvi. U velikim količinama. I Maje i Asteci su imali svoju verziju nazovimo loptanja, koja je kod Asteka bila bukvalno borba na život i smrt. Dodavanje koljenima, laktovima, ramenima i glavom trrebalo je da završi ubacivanjem gumene lopte kroz mali otvor. Ali neki naučnici su se zapitali ko se tu za šta borio – da li su žrtvovanju pristupali pobjednici ili gubitnici utakmice.

U svakom slučaju, oni koji bi se živi vratili kući i sačekali svoj prirodno odbrojani poslednji dan, najčešće bi bili sahranjeni ispod doma, zajedno sa svojim psom čuvarom, koji bi bio ubijen kako bi pokojnog vlasnika čuvao i na njegovom putu u drugom svijetu.

Koliko je takvih srećnika bilo u kulturi poput asteške, ne zna se. Narod u kom je ubijanje bilo neprestano, krv je uzdgao toliko visoko, da nije samo vađenje dječijih, najvrijednijih nevinih srca bilo dovoljno. Rituali su često podrazumijevali i puštanje sopstvene krvi sječenjem i samopovrjeđivanjem, rituali koji su se nastavili sve do masovnog istrebljenja u kom je zahvaljujući Hernanu Kortezu stradalo preko četvrt miliona ljudi 1521. godine.

Na kraju tu su i malo čudne i malo manje bizarne Inke. Narod koji je brojao, prema procjenama, između četiri i četrdeset miliona stanovnika, nikada nije razvio pisani jezik pa jasno odakle i desetostruko različita tumačenja i proračuni.

Narod današnjeg Perua imao je običaj da bebama veže povoje oko glave, dok su kosti mekane i u razvoju, kako bi im se lobanja izdužila i dobila “propisani” izgled. Na teritoriji dužine preko 5 200 kilometara, koju su zauzimali, povezali su se isprepletenim stazama, kojima su išle poruke s kraja na kraj zemlje, ali u nedostatku pisma i točkova, što će reći prevoznih sredstava, na put su slali ljude s porukama upisanim samo u sjećanje.

I mada je SSSR najpoznatiji samoupravna ekonomija, moguće je da je narod poražen 1532. godine odstrane Španaca predvođenih Franciskom Pizarom imao centralno organizovanu ekonomiju prije svih evropskih komunističkih priča i bez dodira sa grčkom filozofijom proveo dio Platonove ideje odvajanja djece prema sposobnostima i usmjeravanja u trgovinu ili administrativni i vladarski sloj.

Narod bez točkova, bez slova izgradio je gradove bez maltera. I možda nikome nije sinula ideja pisma, ali zato jeste bušenja lobanja i njihovog korištenja umjesto čaša. A vrlo je moguše da bi orahonesima, kako su Španci prvobitni dali ime Inkma, u piće upadale uši: praksa bušenja i doslovnog razvlačenja ušiju, nekad i do ramena, bila je super popularna. A popularni su bili i morski prasići: kao poslastica.

Maje, Asteci, Inke. Ćićen Icu, Tenočtiklan, Maču Pikču. Vruća čokolada, loptanje i krv.

Žrtvovanja nekad. A šta da je to žrtvovanje danas?

Iako istrebljenje naroda i zauzimanje njihovih domov(in)a sigurno ne bi bilo prihvatljivo, jednako neprihvatljivo bi bilo prihvatanje načina života tih ljudi. Da li bismo mogli sjediti po strani, svjesni da se tamo, tu negdje zapravo, u susjedstvu, prinose djeca na žrtvu bogovima?

A ipak, da li sjedimo svaki dan sa znanjem da se tamo negdje, tu negdje, u susjedstvu, svuda, djeca ubijaju državi, vjeri, naciji na žrtvu?