Svjesno ili nesvjesno cijeli život se okružujem ljudima sličnog zaleđa mojem. Sličnih ili istih svjetonazora, jednako ili slično nevjernici i agnostici, sličnog (traumatičnog) djetinjstva.
Zovem ju. Nekad svaki dan, nekad nekoliko puta dnevno, a nekad prođe i po tjedan dana da joj nisam čula glas. Ali volim ju čuti, javiti joj što je novo, povjeriti joj se, znati kako je…
Stigla je. Moja sezona noćnog rolanja je tu. NA-PO-KON. Dočekala sam ju kao ozebli sunce i prije deset dana stavila role na noge.
Ima tih nekih razgovora koje si vodio koje nikako da zaboraviš. Svako malo te nešto na te razgovore i te ljude podsjeti. A realno, ne bi se htio prisjećati baš svog smeća koje ti je u životu prošlo kroz život.
Opet neki naslov od kojeg ti se dižu dlačice iza na vratu ili ti se stisne želudac toliko jako da na trenutak ostaneš bez zraka. Još jedna tragedija. Netko (slavan) je umro. Osoba koju si godinama pratio je smrtno bolesna. Nekome se nešto grozno dogodilo.
“Želim da znaš sve o meni.” – rekao mi je.
“I ti o meni.” – odgovorila sam mu.
Kao i uvijek, sve u najboljoj namjeri, iz zaljubljenosti, iz ljubavi, u nadi da će sve biti divno što dulje. Zajebali smo se.
Pitaju me. Gotovo svakodnevno pitaju me uvijek isto, ali na drugačije načine. Pitaju me da kako to da idem na terapiju.
Budim se barem dva sata ranije. Svaki put. Ako je pregled ujutro, primjerice u osam, već u šest sam na nogama i krećem s mentalnim, ali i fizičkim pripremama.
“Kako znaš da neće i tebe prevariti?”, pitali su me. A pitala sam i ja neke. I nikad nisam znala odgovor na to pitanje.
Vjerujem da se sjećaš početka svog ljubavnog života. Onog prijelaza iz veza s velikog odmora na veze koje su uključivale i više od držanja za ruke i odlazaka u kino.
