U zadnje vrijeme imam posla preko glave i doslovno ne stižem ništa, ma koliko se ja organizirala, pa opet mijenjala rasporede i pisala si podsjetnike. Jednostavno, ne ide. Moraš imati  i takve dane, jer onda cijeniš dane odmora i trenutke kad ti je mozak potpuno prazan i nezakrčen silinom informacija.

Oko mene je svakodnevno sve više ljudi i doslovno si pišem podsjetnike da nekome odgovorim na poruku, ispričavam se jer nisam odmah, šaljem poluprazne poruke samo da se podsjetim da su tu i da kasnije imam otvoren prozor, opet kao podsjetnik. Kao da imam 107 godina i ni ginko niti neka druga supstanca mi ne pomaže. Zaboravljam jer imam previše. Jer me prije par tjedana stres skoro dotukao, pa sam se svaki dan prije spavanja smirivala kako bih uopće mogla zaspati. Sve sam svoje zadatke, manje-više, napravila u roku, napisala i odtrenirala što sam trebala, javila se kome sam morala i htjela, brinula se i za one koji to možda nisu ni zaslužili.

Bila sam tu za sve i svašta, da bih na kraju dana primijetila, u tek navršenoj 30-oj, da mi se ruke tresu. Da ne mogu više. Da sam toliko iscrpljena da ne mogu niti spavati, niti plakati. Ništa.

Ali glavno da su svi i sve oko mene bili namireni i zadovoljeni, to mi je bilo važno. Kakva glupača. Još sam čak i razmišljala da ne odem na Kubu jer neću to moći fizički podnijeti. Jer se nisam pripremila i nisam znala niti kuda niti s kim idem. Toliko mi je bilo svejedno da sam razmišljala da se isključim na dva tjedna i ostanem u stanu i ne javim se nikome.

Srećom pa nisam to napravila, otišla sam daleko i odmorila se barem psihički. Napunila baterije za naredni period koji je odmah krenuo udarno. Radim po 12-14 sati dnevno, komuniciram sa minimalno 50-ak ljudi svaki dan, pokušavam imati i svoje stvari koje me vesele i čine sretnom. I opet ne ide. Vidim da neće ići, izgubila sam kile, san mi je otišao kvragu, jedem po noći ne bih li se uspavala… fakat ne ide.

Ali, opet je sve zadovoljeno i podmireno. I opet se ja ispričavam ako nekome nisam otišla, javila se, čestitala rođendan na vrijeme, odgovorila na poruku unutar sat vremena… I tako u krug. Knjiga koju sam počela čitati prije dva tjedna stoji napola pročitana, nisam je taknula zadnjih 10 dana.

Ali tekstovi mi idu, čitaju se, ljudi mi se javljaju, većinom nepoznati i ne mogu reći da egu ne godi da te se cijeni, čita, bodri… Naravno da da, to i jest jedan od razloga zašto radiš to što radiš. Ne pumpanje ega, nego da te se čita. Dok ne sretneš u tramvaju kolegu s faxa. Jednog iz nekadašnje quattro fantastico ekipe. I sve OK dok ti na izlasku iz tramvaja ne kaže: “Javi se!” – i ja puknem kao iz topa: “Pa javi se ti!!!”.

Pogledao me i odmah shvatio da sam u pravu. Nisam ja ta koja se ne javlja, on je. I drugi poput njega su.

Ja sam se najavljivala i naispričavala u životu i kad jesam i nisam trebala. Nisam kraljica, ali znam pouzdano da većina ljudi koji bi se družili nema sa strane utefterene podsjetnike: “Javi se Patriciu. Javi se Ivanu. Irena. Mirna. Rada. Antonio… Zovi Kristinku. Čestitaj bratu rođendan…”

Bratu rođenom. Koji meni nije čestitao jer, eto, takav je. Zovi frendicu da ju vidiš negdje između četiri posla koja radiš i faksa koji nikako da završiš jer želiš ju vidjeti. I tako u krug. E, ne ide. JAVI SE TI.

I onda čekaj i imaj razumijevanja jer se ne vidimo odmah kad tebi odgovara. Ali javi se jer nemaš puno vremena, a ona “Nikad nije kasno” ti baš i ne vrijedi.

Ako sam ja tolerantna (budala), budi malo i ti. Raspodijelimo “obaveze” jer ni jedan odnos, ni privatni ni poslovni, prijateljski ili ljubavnički ne može dovijeka funkcionirati u omjeru 90:10 ili 70:30, mora biti barem koliko-toliko pola-pola, inače je neuspjeh zagarantiran.

Doživjela sam i to, te trenutke odustajanja kad shvatiš da vučeš za oboje. Kad shvatiš da radiš previše, a da te se ne cijeni ili ne plaća adekvatno. Ili kad ti dođe iz guzice u glavu da nemaš ništa od davanja besplatnih savjeta.

Prije ili kasnije shvatiš da ne možeš, ali i da nećeš. Tu možda i vrijedi ona “Nikad nije kasno.”.

Do idućeg puta, tko te želi javit će ti se.

Zagrljaj,

A.