Djelić sekunde ih dijeli da čujem samo jedan, umjesto dva para kazaljki na satu. A da jednostavno kupim digitalne satove i ne živciram se zbog tog vremenskog razmaka?

Ili, još jednostavnije, da ustanem i isključim jedan, jer stan mi je toliko mali da mi zbilja ne trebaju dva sata. Ispada kao da imam barem dvije vremenske zone unutar tri do pet koraka. Ograničila sam samu sebe na taj disharmonični zvuk vremena kako protječe. A da ipak kupim digitalne?

Taj zvuk prvog, zatim drugog sata odmah po otkucaju prvog, podsjećaju me konstantno na sada. SAD. OVDJE. Sad.

I to je jedino što znam, što je sad. Znam i što je bilo jučer, ali to ne mogu promijeniti. Ono što pak mogu mijenjati je to “sada”, ali ne i “sutra”. Jer “sutra” možda ne dođe, ili ne dođe onako kako bi trebalo. Uostalom, što uopće znači “trebalo bi”?

Kaže mi neki dan “Ja si ne mogu zamisliti…” , a ja pitam: “A zašto bi to uopće i morao?”. Zamisliti nešto tamo, daleko, nakon puno otkucanih sekundi i stotina prijeđenih kilometara? Kako znaš da će to, što god to bilo, uopće doći? Pogotovo ako se ni početak još nije dogodio. Zar vidiš budućnost? Ako i vidiš, molim te, nemoj mi reći kakva je jer ne želim znati. Ne živim niti za, niti u budućnosti.

Tu sam. Ovdje i sada. Slušam otkucaje satova koji kasne/rane, osjećam težinu svog tijela na stolcu, osjećam etiketu veste kako me grebe na stražnjoj strani vrata  i nemam pojma što će biti za dva dana, a kamoli više od toga. Sve i da mogu zamisliti, ne želim jer volim iznenađenja. Ne mogu zamisliti da sam mrtva, pa eto, to je jedino što bih mogla reći da će se u mom životu sigurno dogoditi. Apsolutno sve ostalo su varijable. Hoću li se zaljubiti? Hoću li odseliti? Hoću li roditi? Usvojiti? Proputovati svijet? Izdati knjigu? Imati zmiju?

NEMAM POJMA. Ne mogu isplanirati, ali mogu to željeti. Moguće je da će se barem jedna od stvari dogoditi, prije ili kasnije, i sigurno neće biti nimalo nalik onome kako sam možda zamišljala.

Zašto bismo zamišljali nešto nesigurno, a ono što je sigurno, ovdje i sada, ne vidimo? Znaš li što imaš u ovom trenutku, baš sad dok čitaš ovaj tekst? Jesi li svjestan da dišeš, gledaš, osjetiš mirise, zvukove, toplinu ili hladnoću, da vjerojatno nisi gladan niti promrzao?

Znaš li da si i koliko bogat?

Zašto bi onda zamišljao nešto nesigurno i zbog nemogućnosti zamišljanja ograničio si život na “samo” ovo što imaš sada? Podrežeš si krila prije nego uopće poletiš. Da poletiš, ne uzmeš ni zalet… Stalno me ispituju planiram li, kakav mi je plan, itd… I čudom se čude kad kažem da nemam ništa isplanirano jer me život naučio da, barem u mom slučaju, planovi postoje isključivo da propadnu. I da se tako još više krivim za nešto što vrlo vjerojatno uopće nije moja greška.

Sve ovo što imam i gdje sam sada nisam planirala. Nikako. Nikad mi na pamet nije palo da ću zarađivati od pisanja, da ću raditi u medijima, da ću ovoliko dugo studirati, da ću ikad imati mačku… A eto, imam dvije.

Ne radim što sam “sanjala” ili “zamišljala”, a opet mi je toliko super da i dalje ne vjerujem.

Cjeloživotno učenje nije vezano samo za struke i studije, već za doslovno sve u životu. Učimo biti bolji ljudi, za sebe i druge. Ako ne, onda si ne možemo niti dopustiti sanjati i zamišljati jer to ne zaslužujemo.

I stvarno, što znači “da bi nešto trebalo”? Ne planiram, ne zamišljam, ali živim. Meni funkcionira.

Do idućeg puta, živi!

Zagrljaj,

A.

P.S. Tekst je preuzet s Blogledala.