Prema navodima iz presude koju je donio Sud Bosne i Hercegovine 11. maja ove godine, a na osnovu tužbe Kotur Erkićeve zbog načina sprovođenja izbora i imenovanja predstavnika Vijeća, diskriminacija je utvrđena time što je kao eliminacioni uslov Ministarstvo postavilo obavezno članstvo u organizacijama osoba sa invaliditetom.

“Time je povrijeđeno njeno pravo na slobodu udruživanja iz člana 11. Evropske konvencije o ljudskim pravima i pravo na jednakost postupanja iz člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine”, stoji u prvostepenoj presudi Suda BiH.

Kako je tekao izbor članova Vijeća osoba s invaliditetom?

Da bi sve bilo jasnije vratićemo se nekoliko godina unazad, tačnije u 2023, kada je Ministarstvo objavilo javni poziv za izbor članova i članica Vijeća za osobe s invaliditetom Bosne i Hercegovine.

Na pomenuti poziv prijavila se i Kotur Erkićeva, pravnica i borkinja za ljudska prava, te osoba sa cerebralnom paralizom, dokazujući stručnost, lični invaliditet i tražene reference. Naknadno, upitana je “koji invaliditet predstavlja”, na šta je naglasila da ne predstavlja invaliditet i da ima ekspertizu u pravu osoba s invaliditetom i članstvo u Savezu paraplegičara, oboljelih od dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Republike Srpske, uključujući članstvo brčanskog udruženja.

Nedugo nakon toga, odnosno 10. januara 2024. godine, Ministarstvo je obavijestilo kandidate da su tri prijave, od 27, neosnovane, među kojima i Kotur Erkićeve.

Kako se Ministarstvo branilo pred sudom?

U odgovoru na tužbu Ministarstvo je putem zakonskog zastupnika osporavalo tužbeni zahtjev, ističući da njihova odluka ne sadrži diskriminatorne odredbe, već da se, upravo suprotno, nastoji povećati saradnja s organizacijama i udruženjima osoba s invaliditetom kroz uključivanje njihovih predstavnika u Vijeće.

U svojoj odbrani oni su naveli da smatraju da su pravilno postupili što su odbacili prijavu Kotur Erkićeve jer nije ispunjavala uslov da je predstavnik udruženja.

Međutim, sud je odlučio drugačije, odnosno utvrdio je da je Ministarstvo u postupku izbora člana Vijeća postupalo diskriminatorno prema Kotur Erkićevoj.

Šta nakon presude poručuje Ana Kotur Erkić?

O svemu ovome smo razgovarali i sa Anom, koja za “Nezavisne novine” ističe da presuda sama po sebi znači više pobjeda.

“Potvrđena je diskriminacija, onako kako sam ukazivala godinama na nju, jer je kompletan postupak bio usmjeren na podobne predstavnike organizacija osoba s invaliditetom ili roditelja osoba s invaliditetom, na osnovu pripadnosti tim organizacijama. To su ljudi koji su poznavanje prava osoba s invaliditetom stekli kroz lično iskustvo i pripadnost organizaciji, ne kroz stručnost koju imaju po zanimanju, po poznavanju propisa, po posebnom isticanju u promjenama koje su potrebne osobama s invaliditetom”, kaže ona.

Kako dodaje, iz Brčkog je izabran muškarac koji ima dijabetes, ali nema invaliditet.

“Jer, eto, njegov dijabetes nekad može dovesti do invaliditeta i vodi udruženje, a u istupima je pokazao da apsolutno ne poznaje prava osoba s invaliditetom, a moj stvarni, cjeloživotni i sadašnji invaliditet i stručnost nisu bili bitni jer nisam išla ispred organizacija. S druge strane, postavljena je ozbiljna brana budućim izborima ovog tipa – ne dopušta se takav način sprovođenja propisa”, objašnjava Kotur Erkićeva za “Nezavisne novine”.

Prema njenim riječima, za nju je najstrašnije što je tokom postupka pokazano da su žalbe koje je prethodno zbog ovog slučaja upućivala ombudsmanima prikazane i razmatrane od strane takvog saziva Vijeća, koje je reklo da to nije diskriminacija.

“Od ljudi koji bi trebalo da budu profesionalci, eksperti u zaštiti ljudskih prava osoba s invaliditetom, trebalo bi da možemo očekivati stvarno zalaganje za prava osoba s invaliditetom, umjesto šutnje i podobnosti”, navodi ona i dodaje:

“Konačno, činjenica da je tuženo ministarstvo za ljudska prava, po osnovu diskriminacije, po zakonu koji je osnova njihovog djelovanja i da je sud utvrdio da su prekršili i domaće i međunarodne propise govori koliko struke, znanja i profesionalnosti, a ne podobnosti, nedostaje u institucijama”, zaključuje ona za “Nezavisne novine”.

Izvor: Nezavisne

Rođena je prije vremena, u sedmom mjesecu trudnoće, što je ostavilo trajne posljedice na njeno zdravlje. Prisjetila se kako su medicinski uslovi krajem osamdesetih bili znatno lošiji nego danas, što je dodatno uticalo na njen razvoj. Njena majka je po rođenju dobila poruku da je mala, ali žilava, što je postalo obilježje Aninog života. Godinama kasnije, ista riječ “žilava” pratila je i iskustvo gubitka njene prerano rođene kćerke.

Istakla je da se u njenom djetinjstvu dijagnoze često skrivale, pa je njena majka dugo tragala za odgovorima. Tek nakon upornosti, dobila je potvrdu da Ana ima cerebralnu paralizu.

Odrastanje s invaliditetom opisuje kao stalno prilagođavanje i prihvatanje vlastitih granica. Svijest o drugačijem hodu stekla je tek u osmom razredu, kada je prvi put vidjela sebe sa strane. Dotad je svoju različitost uglavnom prepoznavala samo kroz zvuk vlastitih koraka. Suočavanje sa vlastitim izgledom izazvalo je kod nje težak period depresije.

Govoreći o porodičnim okolnostima, ističe da su se njeni roditelji razveli kada je imala dvije i po godine.

– Moji su se razveli zbog ogromne količine nasilja koja je među njima vladala, kaže otvoreno. Prisjeća se da je njen otac bio fizički nasilan prema majci, ali dodaje da ni druga strana nije bila bez odgovornosti.

– Danas znam da ni moja majka nije psihološki ostajala dužna, kaže Kotur-Erkić i dodaje da smatra da su oboje bili nesnađeni i nekompatibilni, dodatno opterećeni različitim porijeklom i pogledima na život, što je posebno došlo do izražaja u trenutku kada su se suočili s odgojem djeteta s poteškoćama.

– Moja majka je imala mnogo više krahova, kaže, dok za oca ističe da nikada nije otvoreno govorio o njenoj dijagnozi. Ipak, povremeno bi je indirektno prepoznao.

– Znao bi mi reći: “Znaš, onaj dečko ima isto ono što i ti”, prisjeća se Kotur-Erkić.

Govoreći o ljubavi i partnerstvu, ističe da je put do stabilnog odnosa bio daleko od idealizirane slike “živjeli su sretno do kraja života”.

– Mi smo do tog stadija došli tek nakon što smo prošli jednu Golgotu, kaže, opisujući iskustvo koje naziva tipičnom balkanskom pričom, u kojoj je njen invaliditet često bio problematiziran, dok se partnerov nikada nije dovodio u pitanje. Ulaskom u brak, suočili su se s novim izazovima.

– Kad smo se našli u braku, morali smo ispočetka sve da učimo. I dan-danas učimo, dodaje.

Ipak, ključ njihove veze vidi u načinu na koji su zajedno prošli najteže trenutke.

– Odgovorno tvrdim da osoba sa kojom možeš proći najgori trenutak u životu zaslužuje milijardu i jednu šansu za grešku i za popravak te greške.

Posebno emotivno govori o gubitku njihove kćerke i iskustvu koje je zauvijek obilježilo njihov odnos. Prisjeća se trenutka kada je naslutila da nešto nije u redu.

– Ona je taj dan imala krize, on mi se nije javljao sat vremena i već sam bila u panici. Intuitivno sam znala da se nešto desilo, kaže.

Ubrzo su se njene sumnje potvrdile.

– Čujem korake i u tom trenutku ulazi moj muž s mojom jako dobrom prijateljicom. On ju je nazvao jer je rekao da ne može sam.

Upravo u tom činu vidi suštinu njihove povezanosti.

– Kad takve stvari podijeliš s nekim, kad neko izabere da nosi teret sat vremena duže nego ti – to jeste za čitav život.

Njihova priča, naglašava, nije bajka bez prepreka, već svjesni izbor da ostanu zajedno uprkos svemu.

– To nije ona priča živjeli su sretno do kraja života, nego živjeli sa svim usponima i padovima koje život nosi, ali su izabrali da žive skupa i obećali da će učiti jedno s drugim svaki dan nešto novo, kaže Kotur-Erkić.

Izvor: Oslobođenje

Na transparentu koji Kotur-Erkić drži piše “A šta ako smo šesti?”i traži se odgovor institucija na ograničenje po uspjehu na konkursu za osobe s invaliditetom koje su i bez ove odredbe u izuzetno teškom položaju na tržištu rada.

“Legalizujemo diskriminaciju i od osoba s invaliditetom tražimo da budu bolji od prosječnih osoba bez invaliditeta, jer ne vjerujemo da mogu da uđu na tržište rada, rade i postižu rezultate”, kaže.

Kotur-Erkić ističe da je ovo nesrazmjeran teret za osobe s invaliditetom, budući da se traži i jednakost pod istim uslovima, propisanim čl. 23. Zakona o državnoj službi u organima javne uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, i jednakost po rezultatu, koji osobe s invaliditetom teško da mogu ostvariti zbog malog broja visokoobrazovanih u odnosu na populaciju i tešku zapošljivost, i posljedično manje radnog iskustva. Osim navedenog, napominje da je i zakonom koji uređuje prava osoba koje su invaliditet stekle u ratu prednost pri zapošljavanju postavljena bez ograničenja po uspjehu na konkursu.

“Na evidenciji Zavoda za zapošljavanje je prijavljeno svega nizak dvocifren broj osoba s invaliditetom urođenog ili stečenog uzroka invaliditeta. To je zanemariv broj u odnosu na ukupan broj osoba s invaliditetom u Brčkom, a dosadašnje mjere institucija u Brčkom u pogledu zapošljavanja ove populacije su zapošljavale svega jednu ili dvije osobe godišnje po projektima. To već dovoljno govori o mogućnostima i prilikama za zapošljavanje, a predložena mjera samo dodatno ograničava mogućnost zapošljavanje. Predložila sam da se osobama s invaliditetom da prednost kad polože pismeni test, kao eliminatorni dio provjere sposobnosti i obrazložila to pravno, ali do sada to nije uvaženo. S druge strane, prihvaćen je zahtjev organizacija koje godinama ističu da je usmeni intervju element korupcije u zapošljavanju u javnom sektoru, ali bi takvu mjeru zadržale prema osobama s invaliditetom – čime se uvodi novi nivo diskriminacije”, objašnjava.

Komitet za prava osoba s invaliditetom Ujedinjenih nacija je u svom Generalnom komentaru broj 8 iz 2022. godine o pravu osoba s invaliditetom na rad i zapošljavanje naglasio da država kao poslodavac mora insistirati na većoj inkluziji osoba s invaliditetom, na osnovu objektivnih pokazatelja. Bosna i Hercegovina je, na osnovu nasljeđivanja ratificirane konvencije Međunarodne organizacije rada, prihvatila da se mjere kojima je cilj stvarna jednakost mogućnosti osoba s invaliditetom nisu diskriminacija prema drugima i to promoviše i Zakon o zabrani diskriminacije.

U entitetima ni više od decenije od usvajanja prvih zakona koji uređuju ovu oblast nije dostignuta zakonska kvota zaposlenosti osoba s invaliditetom u javnom sektoru, a Brčko Distrikt prvi put donosi ovakav zakon, i to, po iskustvu osoba s invaliditetom, čini na pogrešan pa i diskriminatoran način.