Koja je to linija razuma koja spaja Anaïs, istinoljubivu francusku književnicu katalonskog i kubanskog porijekla, i Varšavljanke koje su ustale protiv prijedloga zakona koji bi zabranio vještački prekid trudnoće čak i kada je život trudnice ugrožen?

Šta osim polnog organa dijele Anaïs, žena i umjetnica koja je u 20. vijeku živjela, voljela i stvarala prije svog vremena, i Poljakinje koje se u 21. vijeku bore za primitivno pravo donošenja odluka o svom tijelu?

Ko je uopšte bila ta Anaïs? Ta Anhela Anaïs Huana Antolina Rosa Edelmira Nin i Kulmel?

Rođena je 1903. u Parizu.

Imala je 11 godina kada je počela da vodi dnevnik. Te 1914, upotrijebila je riječi da oslobodi bol koju je očevo napuštanje utisnulo u njeno biće. Narednih 60 godina, Anaïs će ispisivati stranice tog dnevnika odveć liberarnim stavovima, odveć bestidnim mislima i odveć bujnim emocijama.

A pisala je svaki dan.

Priče je pisala jutrima, a dnevnik noćima.

Pisala je o sebi.

O strastvenim aferama i turbulentnim intrigama srca i tijela, kojima je prkosila normama i stereotipima svog vremena. Pisala je o iskonskoj ljubavi, oslobođenoj svih ovozemaljskih pravila.

U 16 tomova objavljenog žurnala, svoje mjesto su pronašle i misli o ulozi pojedinca u masi, o ulozi književnosti u društvu, o ulozi neumjerene emotivnosti u oslobođanju kreativnosti.

Pisala je.

U riječima o sebi, Anaïs je zarobila duh cijele jedne ere. Cijelog jednog vremena. Vremena kojem nije pripadala zbog svog progresivnog poimanja smisla čovjeka i esencije života. Živjela je kao da neće dočekati sutra, voljela je druge kao da oni neće dočekati sutra.

Pisala je o sebi.

Za sve nas.

U jednom od takvih zapisa, stranice dnevnika je obilježila potresna istina o kompleksnoj prirodi ženskih reproduktivnih prava, o pravu na izbor, o slobodi Venerinog tijela.

Bilo je to 21. avgusta 1940.

Stigla sam u 9 i 30.

Vezali su me kaišem kao duševno bolesnu osobu.

Zglobovi vezani, ruke, struk, noge – strana senzacija potpune bespomoćnosti.

Zatim je ušao doktor. Čim je počeo da radi, ustanovio je da se utroba širi odveć lako tako da je nastavio s operacijom uprkos stravičnoj boli. I u tih šest minuta torture, učinila sam ono što se obično radi pod anestezijom! Ali bilo je gotovo. Nisam mogla da vjerujem.

Jedini čarobni trenutak u svemu ovom se desio dok sam ležala na malom krevetu u doktorovoj ordinaciji – kad je ušla druga žena. Sestra je povukla zavjesu kako ne bih mogla da je vidim.

Rekli su joj da se svuče i legne, da se opusti.

Sestra nas je ostavila.

Ubrzo sam čula šapat upućen meni: “Kako je bilo?” Uvjeravala sam je – rekla sam joj kako sam ja uspjela da izdržim bez anestezije, tako da sa anestezijom zasigurno neće biti strašno.

Pitala me je: “Koliko dugo si bila trudna?”

“Tri mjeseca.”

“Ja samo dva, ali sam uplašena. Moj suprug nije tu. On ne zna. On nikada ne smije saznati.”

Nisam joj mogla objasniti da moj suprug zna, ali da je moj ljubavnik morao da bude obmanut i uvjeren da nisam imala nikakav odnos s Hjuom.

Ležeći tamo i šapućući o boli, osjetila sam nikad snažniju srodnost sa ženom – ženom – ovom koju nisam mogla ni da vidim ni da identifikujem, ovom koja je, takođe, ležala na bolničkom krevetu, ispunjena primitivnim strahom i mračnim osjećajem ubistva ili krivice i nepravedne borbe protiv prirode – nejednake borbe sa svim čovječijim zakonima koji su protiv nas, koji ugrožavaju naše živote, izlažući nas neiskusnim manevrima, ekonomskoj prevari i moralnoj osudi – žena je zaista žrtva sada, iznad pomoći svoje hrabrosti i živosti.

Toliko je toga što se može reći protiv zabrane abortusa. Kakva tragedija ovaj incident postaje za ženu.

U ovom momentu, ona je satjerana, stvarno.

Doktor je posramljen, duboko u sebi, ali lažno. Društvo ga osuđuje.

Sve se odvija u atmosferi zločina i prevare.

A ona sirota žena koja mi je šaputala – čujem je poslije kako govori doktoru:

“O, doktore, tako sam vam zahvalna, tako zahvalna.”

Ta žena me je dotakla. Željela sam da je upoznam. Željela sam da sklonim zavjesu i da je vidim. Ali sam shvatila da je ona…sve žene.

Poniznost. Smotrenost. Strah i djetinjast trenutak potpune nezaštićenosti.

Trudna žena je već biće na muci. Svaka trudnoća je opskurni konflikt. Raskid nije jednostavan. Otkidaš fragment tijela i krvi. Ovom dubljem konfliktu se dodaju još muke, potraga za doktorom, borba protiv eksploatacije, atmosfera podzemnog krijumčarenja, buka.

Abortus je napravljen od poniznosti i zločina. Zašto bi trebalo da bude takav?

Majčinstvo je poziv kao i svaki drugi. Trebalo bi da bude izabran slobodnom voljom, a ne nametnut ženama.

Da li vas imalo plaše ove riječi?

Da li vas imalo plaši to što, sedam decenija poslije, živimo u klimi u kojoj je pravo izbora i dalje košava, a abortus orkanska ruža vjetrova?

Da li vas imalo plaši što, čak i u ovom trenutku, među nama žive ljudi koji vjeruju da je jedna vagina vlasništvo svih nas, a jedno trudno tijelo briga svačijeg polnog organa?

Da li vas imalo plaši to što Anaïs 20. vijeka i Poljakinje 21. vijeka zapravo imaju mnogo toga zajedničkog?

Mene da.

Naslovna fotografija – Marlis Schwieger