Ali ako malo bolje analiziramo njegove intervjue i pisanje, otkrićemo duboke, iskrene preokuacije koje se tiču ljubavi. Vorhol je mnogo vremena proveo razmišlajući o emocijama i stvarima koje ih prate, poput braka i seksa. I stvarao je na temu ljubavi.

Godine 1983, četiri prije njegove smrti, nastala je serija sitoštampe, skraćeno nazvana “Ljubav” (“Love”). Pokazuju dvije figure, koje zrače neonskom aurom, sa blagim i nježnim dodirima. Grafički nuditet njegovih ranijih projekata, kao što su “Sex Parts” (1978) – vjerodostojan portfolio falusa – je tako zamijenjen nečim nježnijim.

Stoga ćemo istražiti promjene u poimanju ljubavi, izvučene iz njegove filozofije (The Philosophy of Andy Warhol (From A to B and Back Again)), njegove autobiografije o samopomoći. Ponekad njegovi komentari otkrivaju negodovanje prema afektivnom ponašanju; dok ponekad govori iskreno o važnosti uzajamnog poštovanja u emotivnim vezama. Ali ipak, najčešće razmišlja o misterijama posvećenosti i strasti, o tome šta je u vezi značajno, održivo i, da, dugoročno strastveno.

Učite djecu da ljubav nije savršena

“Ljudi imaju toliko problema sa ljubavlju,” pisao je u 1975-oj, “uporno tražeći nekoga da bude njihov savršeni sufle, čija struktura neće propasti”.

U jedom od poglavlja njegove gore pomenute filozofije, naslovljenog upravo “Ljubav”, naglašava da rana edukacija može da spriječi kasnije razočarenje u ljubav, ali i seks. “Trebao bi biti predmet o ljubavi u prvom razredu osnovne škole”, nastavlja. Imaginarni predmet bi mogao biti jasan i relan pokazatelj, da u vezi nisu samo “duge i ruže”.

Naročito je smatrao da bi se tako skinula fasada koja je toliko naštetila vezama u 60-im i 70-im. Naime, učio je o ljubavi i vezama preko TV-a i filmova, samo da bi se gorko razočarao kada je shavtio da veze sa ekrana ne liče na one u stvarnom životu. “Tada naučiš ponešto o nekim vrstama veza sa ekrana, ali to nisi mogao da primjeniš, sa nekim razumskim rezultatima”, objasnio je.

Sladunjava veza između Džona Gavina (John Gavin) i Suzen Hejvard (Susan Hayward) u filmu Back Street, iz 1961. godine, se pokazala naročito frustrirajućom za Vorhola, jer: “Stalno su govorili koliko je divan svaki trenutak koji provedu zajedno, tako da je svaki trenutak bio potvrda svakog divnog trenutka”.

Neko je trebao reći djeci o čemu se stvarno u ljubavi radi: konstantni usponi i padovi; nestalna hemija. Vjerovao je da filmovi imaju potencijala da pokažu “kakvo je stanje zaista i da na taj način pomogne svima koji ne znaju šta da rade, kazavši im koje opcije uopšte postoje”.

Fantaziranje može da održi ljubav (i seks)

Vjerovao je da fantaziranje ima mjesta u stvarnim vezama, pogotovo kada je u pitanju održavanje romanse i afektivnosti u životu. “Zamišljena ljubav je mnogo bolja od stvarne”, zapisao je.

Ta izjava se odnosila na fizičke i emocionalne interakcije. Na primjer, vidio ju je kao oružje za izgradnju uzbuđenja i iščekivanja u vezi. “Najuzbudljivije je ne raditi to”, objasio je, aludirajući na seks. “Ukoliko se zaljubite u nekoga i nikada ne uradite to, znatno je uzbudljivije.”

Zaljubi se bez razmišljanja o tome

“Ljudi treba da se zaljubljuju zatvorenih očiju. Samo zatvori oči, ne gledaj.”

Njegove instrukcije sugerišu da ljudi ne treba prediskustveno da brinu o tome koga i kako vole; umjesto toga, treba da pristupe procesu instinktivno i sa zdravom dozom odstupanja. Najbolja ljubav po njegovom mišljenju, je ona o kojoj ne razmišljamo.

Aludirao je na svoju sklonost prerazmišljanju. Hvalio je ljude koji mogu da imaju seks a da se potpuno isključe, i ne razmišljaju o tome – šta bi mama rekla, jel to njima priliči, mogu li to oni itd. Oni koji to nisu u stanju, treba jednostavno da nađu nešto drugo što ih opušta.

Napravi prostora i vremena za sebe

Dok je bio veliki zagovornik dubokog i neustrašivog zaljubljivanja, jednako je zagovaro i izdvajanje vremena za sebe. Tek je tada sugerisao da veza može da opstane nakon gubitka požude. “Najveća cijena koju plaćate za ljubav je da neko mora biti konstantno tu. Ne možete biti sami, što je uvijek puno bolja opcija.” Obezbijedio je i humorističan, bljedunjav razlog tome: “Najveći hendikep bi bio, naravno, da nemam prostora u krevetu.”

Nikada se nije ženio. Njegova jedina žena je, kaže, bio njegov rekorder zvuka, koji je svuda nosio, intervjuišući sve ekscentrične ljude oko sebe. I dok se nije hvalio svojim dubokim, romantičnim vezama, ostavio je jedan detaljan tekst.

Sa jednom je ženom imao vezu preko telefona koja je trajala šest godina. U dugačkom paragrafu je objasnio ključ uspjeha – (zdrava) distanca. Živjeli su na različitim krajevima grada. “Divan argument – ne moramo osjećati jutarnji zadah onog drugog, a možemo doručkovati zajedno svakoga jutra, poput ostalih srećnih parova.”

Jednako ulaganje u vezu

“Pitam se da li je moguće imati ljubavnu vezu koja traje zauvijek.”

Njegova autobiografija svjedoči da se to pitao čitav život, vjerovatno još od malena. Tada se i prisjećao da mu je majka govorila da ne treba da brine o ljubavi, već je samo bitno da se oženi. Ta binarnost ga je brinula, i njena održivost tokom života.

“Ukoliko ste u braku 30 godina, i dok spremate doručak osobi koju volite, ona ulazi u prostoriju – da li vam srce zaista preskoči otkucaj?”, pitao se.

Dodao je da je u redu da vam srce preskoči otkucaj i zbog hrane. Jer, lijepo je kada vam neko napravi doručak!

Iako je bio vječiti pesimista, dao je prijedlog šta bi to moglo održati ljubavnu vezu. “U ljubavi se previše uključimo, a nisu zaista vrijedne toga. Ali ako pak mislite da jesu, treba da uložite jednako truda i vremena u nju koliko i ta druga osoba.” Ili:

“Platiću ti, ako ti platiš meni.”