Glumica je kazala da je otvoreno pričati o ovome istovremeno zastrašujuće, ali i ispunjujuće te da niko ne bi trebao trpjeti u tišini i sramu. Collins (36) se oglasila povodom Sedmice osvještavanja poremećaja ishrane.

“Želim iskoristiti ovaj trenutak i skrenuti pažnju na Sedmicu osvještavanja poremećaja prehrane”, napisala je na Instagramu 26. februara.

Pohvalila je i rad američke Nacionalne udruženja za poremećaje prehrane (NEDA), nazivajući ga “poslom koji spašava živote”, kazala je.

O svojoj borbi s poremećajem ishrane glumica je prvi put otvorenije progovorila 2017., nakon što je u drami “To the Bone” igrala mladu ženu koja se suočava s anoreksijom.

U zbirci “Unfiltered: No Shame, No Regrets, Just Me” Collins je otkrila da su njeni problemi počeli sa 16 godina, u periodu kada se njen otac, muzičar Phil Collins, razvodio od tadašnje supruge.

“Nisam se znala nositi s boli i zbunjenošću oko tatinog razvoda, a bilo mi je teško uskladiti tinejdžerski život s dvjema ozbiljnim karijerama – koje sam sama odabrala, ali su se u velikoj mjeri vrtjele oko mog izgleda”, napisala je Collins između ostalog.

Osvrćući se na ulogu u filmu “To the Bone”, Collins je dodala: “Kao neko ko se i sam borio s poremećajem ishrane i ko je dobio priliku ispričati priču mnogih koji prolaze kroz slično, oduvijek sam se zalagala za više svijesti i razumijevanja, kako niko ne bi morao patiti u tišini ili sramu”.

Glumica je naglasila da oporavak za svakoga izgleda drugačije te da je riječ o dugom procesu, ali da joj je uz pomoć organizacija poput NEDA i filmova poput “To the Bone” bilo lakše povezati se s drugima i osjećati se manje usamljeno.

Izvor: Klix

Godinama su Stevea mučile depresija, anksioznost i mračne misli, a cijelo to vrijeme je pred drugim ljudima glumio da je hrabar i da je sve u redu. Niko nije znao šta se dešava iza te njegove maske.

“Činjenica da ne jedete može za vas biti jedini osjećaj kontrole. Može dovesti do toga da sami sebe povrijedite. Može biti potreba da nahranite lažnu sliku o samom sebi za koju vam razum šapuće da nije dobra, ali vaši unutrašnji demoni tvrde da jeste. Može biti uzbudljivo i činiti da se zaista osjećate dobro, a onda vas može dovesti do potpunog očajanja”, iskreno priča Steve.

Situacija postaje još teža ukoliko ne postoji razumijevanje od strane doktora. Steve smatra da nacionalni zdravstveni servis s pravom dobija toliko kritika. Muškarci se jedva odluče da o tome razgovaraju sa svojim doktorom, pa čak i kada to urade uglavnom dobiju recept za antidepresive. Za savjetovanje moraju malo da pričekaju.

“Kod nekih ljudi obole bubreg, srce ili pluća, a kod nekih mozak. Astma, dijabetes, rak i duševna oboljenja se mogu desiti svakom čovjeku. Ja trenutno nisam u krizi. No, kao što neko mora da nauči da živi s artritisom ili nekom drugom hroničnom bolesti, tako i ja moram da se nosim sa svojim zdravstvenim problemom”, otvoreno priča Steve i dodaje da ima dobre i loše dane, te da ponekad jedva može sve držati pod kontrolom.

“Moj tata je uvijek bio visok i mršav, a jedno vrijeme je izgledao poput kostura”, otvoreno priča njegova kćerka Rosie i dodaje da se bojala da će on sam sebi okončati život. Smatra da očevi koji se bore sa poremećajem u ishrani moraju o tome razgovarati sa svojom djecom.

“Taj razgovor možda neće biti prijatan, ali bolje da djeca razumiju o čemu je riječ nego da ne znaju šta da rade”, naglašava ona.

Steve naglašava da ljudima koji pate od anoreksije treba više pomoći i razumijevanja, te da je potrebno podići svijest o tom problemu, a ne da se svakog dana te osobe bore sa predrasudama. I zato nije htio da sve to zadrži za sebe. Želi da poruči ljudima da ne odbacuju osobe koje pate poput njega. Želi da poruči svima koji pate od anoreksije da nisu sami, da mogu dobiti i podršku i pomoć, da se ne trebaju sramiti toga i da se ne moraju sami boriti sa svojim poremećajem u ishrani. I na kraju želi da poruči svima da zaborave na stereotipe i predrasude zato što i muškarci muku muče sa poremećajima u ishrani. Čak i stariji muškarci poput njega.

Izvor: BBC

Iako mnogi poremećaji u ishrani počinju u adolescenciji, oni mogu – i počinju – u bilo kom trenutku u životu osobe. Poznati uzroci uključuju genetiku i kombinaciju okolinskih, društvenih i kulturnih faktora. Takođe se smatra da poremećaji u ishrani mogu biti izazvani traumom, anksioznošću, depresijom i niskim samopoštovanjem.

Srećom, oporavak je – iako nije ni na koji način lak – moguć. Istraživanja sugerišu da se 46% pacijenata sa anoreksijom i 45% pacijenata sa bulimijom potpuno oporavi. Ipak, ovi podaci još uvijek nisu dovoljno dobri – puno posla je pred nama.

Stoga, u duhu podizanja svijesti, razbijanja tabua – i podsticanja nade – ovo je 10 poznatih ličnosti koje su hrabro progovorile o svojim iskustvima sa poremećajima u ishrani.

1. Lily Collins

Nakon što je glumila djevojku koja boluje od anoreksije u filmu “To the Bone”, glumica poznata po ulozi Emily iz “Emily in Paris”, iskreno je govorila o svom poremećaju u ishrani na filmskom festivalu Sundance, gdje je promovisala film.

“Ovo je prvi put da govorim o tome. Ovo je moj trenutak da podijelim svoje iskustvo. Jer je važno. To je nešto kroz šta mnoge mlade žene prolaze i u tome nema sramote, a ovaj film govori o tome – radi se o prihvatanju svoje prošlosti i o shvatanju da to nije nešto što vas definiše, već je riječ o vašim iskustvima, ljudima koji vas podržavaju, i o preživljavanju i prevazilaženju problema.”

2. Jameela Jamil

Feministkinja, aktivistkinja i glumica Jameela Jamil je javnog progovorila pred svojih 3.5 miliona pratioca na Instagramu govoreći o svojim iskustvima sa anoreksijom.

“Zaista sam se rijetko smijala u to vrijeme, ne samo zato što sam bila toliko obuzeta anoreksijom da sam mislila da mi lice izgleda previše okruglo kada sam se jebeno smijala. Ali zato što sam bila preslaba, sve vrijeme. Mrzovoljna. Bez libida. Bez ambicije. Bez motivacije. Moje tijelo jednostavno ne bi trebalo da bude ovako mršavo”, napisala je ona u tekst

3. Lady Gaga

“U srednjoj školi sam stalno povraćala”, rekla je Lady Gaga o svojoj borbi sa bulimijom na jednom događaju 2012. godine.

“Željela sam da budem mršava mala balerina, ali bila sam punija mala Italijanka čiji je tata svako veče spremao ćufte. Došla sam kući i rekla: “Tata, zašto nam uvijek daješ ovu hranu? Moram da budem mršava.” A on bi rekao: “Pojedi svoje špagete.” Zaista je teško, ali.. morate sa nekim razgovarati o tome”.

“Povraćanje mi je pogoršalo glas, pa sam morala da prestanem”, rekla je. “Kiselina na vašim glasnim žicama – veoma je štetna. Ali za one od vas koji ne pjevaju, možda nećete imati razlog za izgovor dok ne bude prekasno. Veoma je opasno”.

4. Zayn Malik

2016. godine Zayn Malik iz One Direction benda je otkrio da je patio od poremećaja u ishrani dok je bio u bendu.

“Postalo je prilično ozbiljno, iako u to vrijeme nisam prepoznao šta je to. Kada se osvrnem na svoje slike – prije posljednje turneje – mogu da vidim koliko sam zaista bio bolestan”, rekao je.

“Opterećenja posla i tempo života na putu zajedno sa pritiscima i naporima zbog svega što se dešava u bendu su loše uticali na moje navike u ishrani. Hrana je bila nešto što sam mogao da kontrolišem, pa jesam.”

5. Taylor Swift

U svom dokumentarnom filmu “Miss Americana” iz 2020. godine, Swift je rekla da je iskusila anoreksiju kao rezultat stalnih negativnih komentara o svom tijelu.

“Nije dobro za mene da gledam svoje slike svaki dan”, kaže ona. “To se desilo samo nekoliko puta, i nisam ni na koji način ponosna na to, ali bilo je trenutaka kada vidim svoju sliku na kojoj mislim da mi je stomak prevelik, ili je neko rekao da izgledam trudno i to me samo pokrene da malo gladujem – samo prestanem da jedem.”

“Uvijek sam mislila da je normalno da se osjećam kao da ću se onesvijestiti na kraju koncerta ili usred”, rekla je Taylor. “Sada shvatam, ne, ako jedeš hranu, imaš energiju, ojačaš, možeš da radiš isto i da to ne osjećaš, što je zaista odlično otkriće i mnogo sam srećnija sa onim što sam danas. Baš me briga ako neko kaže da sam se ugojila.”

6. Zoë Kravitz

U intervjuu za Complex, 2015. godine, Kravitz je otkrila da se borila sa anoreksijom i bulimijom – oba poremećaja su se razvila tokom njenih školskih godina.

“Bio je zaista težak period kada sam imala 16, 17, 18 godina”, kaže ona. “U srednjoj školi sam razvila poremećaj ishrane. Mislim da mi je samo bilo jako teško da prihvatim i volim sebe. Mislim da je to djelimično bilo zato što sam žena i okružena slavom”, rekla je ona. “Mislim da se definitivno radilo o mojoj želji da budem dio tog svijeta, da vidim taj svijet. Osjećala sam pritisak.”

7. Jessica Alba

Alba je otkrila da je njen poremećaj u ishrani rezultat pokušaja da izbjegne udvaranje muškaraca.

“Naučena sam da treba da se stidim ako stavljam muškarce u iskušenje”, rekla je. “Onda sam prestala da jedem mnogo kada sam postala glumica. Napravila sam od sebe da što više ličim na dječaka da ne bih dobila toliko pažnje.”

8. Hillary Duff

“Kad sam imala 17 godina, imala sam samo 44 kile. Bila sam apsolutno opsjednuta svime što bih stavila u usta. Bila sam previše mršava”, rekla je Duff u intervjuu za Health magazin 2015. godine.

“To nije slatko. A moje tijelo nije bilo tako zdravo – ruke bi mi se jako grčile jer nisam dobijala energiju koja mi je bila potrebna.”

9. Demi Lovato

Demi Lovato je otkrila u dokumentarnom filmu “Simply Complicated” da je započela sa prejedanjem u ishrani još sa 8 godina.

“Dok sam bila u vezi sa Wilmerom, izdržala sam tri godine da se ne prejedam, a zatim povraćam, i kada smo raskinuli to je bila jedna od prvih stvari koje sam uradila”, rekla je u dokumentarcu.

“Što manje moram da razmišljam o hrani, lakše mi je da vodim normalan život i ne želim da nikoga iznevjerim, tako da kada imam trenutak da posrnem, osjećam se veoma posramljeno.”

10. Lily Allen

Lily Allen je govorila o svom iskustvu sa bulimijom u dokumentarnom filmu “Riches to Rags” iz 2010. godine.

“Povraćala bih poslije jela. To nije nešto čime se ponosim”, kaže ona. “Mnogo ljudi mi je prilazilo i govorilo da odlično izgledam i da ću biti na naslovnoj strani svakog časopisa.”

“I ja sam mislila da izgledam dobro… ali nisam bila srećna. Zaista nisam.”

O ovome se posljednjih dana govorka i u Bosni i Hercegovini. Moglo bi da se desi i vjerovatno bi pomoglo mnogima. Ali, politika je u ovoj zemlji spora, a možda nekada i dostigne onaj nivo koji bi trebalo kada je u pitanju muka običnog čovjeka.

Dio regiona je ovo pitanje već riješio i dao zeleno svjetlo kanabisu koji će se koristiti za liječenje teških bolesti. I kod nas je moguće jer je ekspertska grupa, koju je formirao Savjet ministara BiH, podržala prijedlog.

Ima nade za one koji svakodnevno pate u mukama. Ima je, iako je ova informacija podijelila političare na „za“ i „skeptike“. Pa sada do u sitna crijevca brinu o mogućim zloupotrebama. Možda će se, kažu, bolje odrediti kada čuju stav ljekara. Moguće izmjene zakona mogu da budu brzo završene, kako reče Dragan Mektić, ministar bezbjednosti BiH, jer je to samo tehnička stvar.

Dio regiona je ovo pitanje već riješio i dao zeleno svjetlo kanabisu koji će se koristiti za liječenje teških bolesti. I kod nas je moguće jer je ekspertska grupa koju je formirao Savjet ministara BiH podržala prijedlog.

“Glavnu riječ treba da kaže medicinska struka. Ako oni kažu da je legalizacija kanabisa u interesu medicine i da će riješiti određene probleme u njenom okviru, onda ću podržati”, rekao je Mektić prošlog mjeseca.

Davljenik se hvata za slamku. A ako će bolesnom čovjeku muke olakšati kanabis, onda ni Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, uglavnom, ne bi trebalo da ima ništa protiv. Jer, kako reče Momčilo Novaković iz NDP-a: „Ljudi svašta koriste da bi im bilo bolje“.

Oni drugi žele da vide kakva su iskustva medicinara u svijetu, šta savjetuju Agencija za lijekove BiH, farmaceuti. Žele da se uradi detaljno istraživanje kako bi sve bilo u okvirima zakona. Jer, ovo je pitanje koje bi, ako bi se našlo pred poslanicima, izazvalo mnogo polemike. Riječ je, vele, o legalizaciji droge.

I ovo je potpuno opravdano. Ali bi bilo dobro da malo ubrzamo ekspertize pa, ako valja svijetu, da uvodimo i mi. Da spašavamo što se spasiti može.

Zdenka Gojković, član ekspertske radne grupe i načelnik Odjela za onkologiju Univerzitetskog kliničkog centra RS, kazala je da je sada sve na ministarstvima, jer ovo pitanje podrazumijeva izmjene niza zakona.

Davljenik se hvata za slamku. A ako će bolesnom čovjeku muke olakšati kanabis, onda ni Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, uglavnom, ne bi trebalo da ima ništa protiv.

Kanabis bi se, kažu ljekari, mogao koristiti tek kada se iscrpe sve druge mogućnosti. Značajno bi umanjio karcinomski bol, mučninu nakon hemoterapije, a kod anoreksije bi mogao da otvori apetit. Medicinari ističu da lijekovi na bazi kanabisa pomažu i oboljelima od multiple skleroze, onima koji pate od spasticiteta mišića, kod AIDS-a može olakšati liječenje i povećati apetit. U slučaju Dravetovog sindroma, rijetke dječije bolesti, smanjuju učestalost epileptičkih napada.

Ipak, posljednje informacije iz medicinskih krugova govore da bi do ovog svetog medicinskog momenta mogla da protekne cijela godina. Jer, administrativni put od kanabinoida kao zabranjenih supstanci do kanabinoida poželjnih i prijeko potrebnih u medicini je zapravo dugotrajan, koliko god se to činilo kao obična tehnička stvar.

Dok čekamo ekspertizu domaćih stručnjaka, trebalo bi da znamo da je Agencija za hranu i lijekove u Sjedinjenim Američkim Državama odobrila dva medikamenta na bazi kanabisa, a isto toliko prihvatila je i Evropska medicinska agencija. „Dranabinol“ i „Nabilon“ svakodnevno su u potrebi.

Zvanični podaci govore da je u Republici Srpskoj, na primjer, sve više oboljelih od karcinoma i da je riječ zapravo o svjetskom trendu. Ipak, svijet bilježi i pad smrtnosti zahvaljujući naprednim tehnologijama, boljoj dijagnostici, ranom otkrivanju bolesti, ali i dobrim lijekovima.

Ipak, posljednje informacije iz medicinskih krugova govore da bi do ovog svetog medicinskog momenta mogla da protekne cijela godina. Jer, administrativni put od kanabinoida kao zabranjenih supstanci do kanabinoida poželjnih i prijeko potrebnih u medicini je zapravo dugotrajan, koliko god se to činilo kao obična tehnička stvar.

Naše slabe tačke su pluća, debelo crijevo, dojka, grlić materice, prostata…

Na pitanje kada bi nadležni mogli da se posvete pitanju upotrebe kanabisa u medicini, dobile smo odgovor da od toga još nema ništa.

Tehnička stvar tako je na čekanju. Na čekanju je i običan čovjek koji svakog dana umre u hiljadama malih smrti. Jer, ni bol ni bolest ne čekaju sjednice skupštine, poslanike, eksperte i ekspertize.