Nakon kratkog razgovora, slatkim glasom je pitala Elenor smije li samo na minutu primiti malenu Ejpril u naručje. I taj trenutak je Elenorin život okrenuo naglavačke.

“Rekla mi je da bebi treba promijeniti pelenu i da će je ona odnijeti do kupatila i to uraditi zato što sam joj ja djelovala umorno. Bila sam skeptična i jedva sam na to pristala. Zato što sam bila umorna. Razmišljala sam o tome, ali već sam pristala i ona je ustala i otišla do kupatila. Prošlo je oko deset minuta, nije se vratila i postala sam nervozna”, izjavila je Elenor za novine “The Washington Post”.

Tog 2. decembra 1983. godine, vrijeme je za Elenor stalo. Ona je tada imala samo 18 godina, a njena bebica tek tri i po mjeseca i bila je obučena u rozo-bijeli skafander. Imala je mali mladež na vrhu lijevog ručnog zgloba.

Svaki novi dan za Elenor je borba, svaki dan mora da živi sa užasnim osjećam krivice i bola zato što je dozvolila nepoznatoj ženi da uzme u ruke njenu bebicu.

“Naravno da krivim samu sebe. Svaku minutu osjećam krivicu. Prošle su 34 godine i za mene to nije završena stvar. Svaki dan se borim s tim, bilo da o tome pričam ili ne. Stalno o tome razmišljam i pitam se kako sam mogla biti tako glupa i zašto sam to uradila”, ispričala je Elenor.

Nekoliko sati poslije otmice, vozač Metrobusa i neki putnici su prijavili da su vidjeli ženu koja odgovara opisu osumnjičene. Nosila je bebu i izašla na Rhode Island Avenue i 18^th Street NE. Policajci su danima obilazili to područje i ispitivali mještane. No, nisu je uspjeli naći.

Lesli Parson (Leslie Parsons), šef policijske divizije za istraživanje kriminala, je nedavno za “The Washington Post” izjavio da je veoma bitno da se ova vijest što više objavljuje u medijima. Tako i dalje živi nada da bi neko mogao da zna više i javi policiji.

Elenor i dalje živi u nadi da će kad-tad zagriliti svoju kćerku Ejpril.