Do kraja dvadesetog vijeka, broj je dostigao šest biliona, što je vlasti širom svijeta navelo da ponovo promisle o zakonima koji se tiču abortusa kao i da povećaju cijene kontraceptivnih sredstava.

Nekim zemljama, poput UK je to pošlo za rukom, dok su druge podbacile u pokušaju da poboljšaju porast stanovništva. Pokušavali su na različite načine, od kojih je sljedećih deset među najčudnijima.

Kampanja: “Uradi to za Dansku”

Sa porastom stanovništva od samo 0,4%, Danska se suočila sa ozbiljnim problemima 2014. godine(i još uvijek se suočava). Sa velikim brojem starih, ova stopa nataliteta nije bila dovoljna da se nadomjesti broj umrlih.

Vlasti su se zabrinule, jer nedostatak ljudi se direktno odnosio i na njihova poslovanja. Zato su došli na suludu ideju snimanja reklamne kampanje pod nazivom: “Uradite to za Dansku”.

Reklama počinje šokantnim pitanjem: “Može li seks spasiti budućnost Danske?”Nakon toga se pojavljuju fotografije starih ljudi, opisujući problem populacije u Danskoj. A onda kreće dio u kojem ubjeđuju ljude da imaju seksualne odnose češće.

Čak vam se nudi i “ovulacijski popust”, a ukoliko uspijete dokazati da ste začeli na odmoru, dobijate trogodišnju zalihu pelena i ostalih stvari za bebe. Međutim, čak iako vam ne uspije oni vas ohrabruju kako je “važno učestvovati i zabaviti se”. Lets have sex in Denmark.

Mrzite poreze? Napravite bebu u Rumuniji

Suočavajući se poražavajućim statistikama i gotovo nikakvim porastom broja stanovništva u kasnim šesdesetima, Rumunija je zabranila abortus, kao i kontracepciju. Ujedno su i otežali proces razvoda, a povećali porez za porodice koje nemaju djecu.

Tako su svi ljudi stariji od dvadeset i pet godina bez djece, plaćali porez u iznosu od 20% njihovih ukupnih primanja.

Policija je takođe bila stacionirana u bolnicama, kako bi onemogućila svaki pokušaj abortusa. Istovremeno, svi parovi koji su stariji od dvadeset i pet godina su bili ispitivani o njihovim seksualnim životima.

Vlasti su nudile poticaje za osnivanje porodice, koji su se povećavali sa brojem djece. Porodice sa više od troje djece su uspjevale smanjiti porez i do 30%. Međutim, cjelokupna kampanja je rezultovala katastrofom, jer su stotine djece završile u sirotištima, napušteno.

Dobijte dijete, budite heroina

Kako bi povećali stopu nataliteta, Rusi su došli na ideju da okite ordenjem majke. Stoga svaka mama koja rodi najmanje petoro djece dobija status “Majka heroina”, uz orden Sovjetskih majčinskih medalja. Ova nagrad je prvi put dodjeljena 1944. godine, a posebna priznanja su išla majkama koje su rodile više od šestoro djece.

Prema procjenama države dodijeljeno je osam miliona ovih medalja. Međutim cijela priča dobija epilog pojavom Ibeja, koji je omogućio kupovinu ovih ordenja pa su se okitile sve one koje to žele, čak iako nisu zaslužile.

Seks pauze u Južnoj Koreji

Nakon što je Južna Koreja dostigla jednu od najnižih stopa nataliteta u svijetu, vlasti su odlučile preuzeti kontrolu. Uveli su “Porodični dan”, tako što su svake srijede, svakog mjeseca zatvarali kancelarije ranije i poticali zaposlene da idu kući i provode kvalitetno vrijeme sa svojim porodicama i rade na njihovom proširenju.

Mislili su da će ovim poboljšati stanje, međutim nisu primijećeni nikakvi značajni pomaci. Ko zna šta je ko radio na pauzi i odlasku kući ranije? Uostalom postoji i kontracepcija, čak i da su vrijeme provodili u krevetu.

Sterilizacijski kampovi u Indiji

Period sedamdesetih u Indiji se smatra najmračnijim, kada je u pitanju demokratija. Ljudska prava su kršena, jer su žene primorane da idu na sterilizaciju. Na taj način htjeli su se izboriti sa naglim porastom nataliteta.

Nuđen im je novac u zamjenu, a one koje nisu pristale, bile su primorane. Sterilizacijski kampovi su jedan od najekstremnijih slučajeva, jer su za nekoliko sati bile sterilizovane stotine žena. Osim što se radilo o nehigijenskim uslovima, osnovna ljudska prava žena, među kojima i pravo na izbor bila su nepovratno ugrožena.

Mentos reklama: Rad na povećanju nataliteta

Panika oko pada nataliteta, navela je vlasti Singapura da se udruže sa Mentosom i kreiraju “Noć nacije” u sklopu koje je promovisan trominutni video rep pjesme o “građanskoj dužnosti”. Pjesma završava sa “eksplozijom patriotizma” i porastom broja stanovništva Singapura. Nije sigurno koliko je imalo efekta, ali je definitivno sigurno da su oni prvi (i vjerovatno jedini) koji su povezali bombone i seks.

Bebe roboti u Japanu

Kada su dobili informaciju da bi mogli u narednih hiljadu godina nestati kao narod, Japanci su odlučili da se potrude. Njihova metoda su bebe roboti. Studenti su kreirali bebu robota, koja plače, smije se, guguće kao prava beba.

Odrasli su potaknuti da se igraju sa njom kako bi osjetili šta znači imati dijete. Ipak, nije sigurno koliko to ima efekta na njihov život i želju za djecom. No, to je bio njihov način da popularizuju dobijanje djece i navedu što veći broj građana da radi na proširivanju porodice.

Tajno sterilizovanje žena u Uzbekistanu

Uprkos kulturi Uzbekistana, koja velike porodice definiše kao uspjeh, vlasti su se zabrinule naglim porastom. Toliko su bili zabrinuti da su pokrenuli kampanju o sterilizaciji žena, bez njihovog znanja i pristanka.

Od 2010. godine do 2012. žene su sterilizovane bez njihovog znanja, nakon što su pokušavale zatrudniti drugi put. Anonimna svjedočenja su otkrila podatke koji pokazuju da su doktori bili primorani da rade sterilizaciju, naročito u ruralnim sredinama. Nekima je bila nametnuta i norma od osam sterilizacija sedmično.

Lebensborn u Njemačkoj

Iako je poznato da je Naci propaganda ohrabrivala majke da imaju što je više moguće djece, manje je poznat tajni program pod nazivom Lebensborn. Cilj ovog programa je povećanje arijevaca, odnosno pripadnika višeg sloja društva.

Trudnice su se tajno porađale u klinikama, nakon kojih su sklapali dogovore na osnovu toga jesu li bile arijevke ili ne. Cilj je bio povećati natalitet, ali i takođe povećati upravo ovu grupu građana.

Trebate novi automobil? Trudnoća će vam pomoći

Ruske vlast su došle do još jedne ideje, a riječ je o nagrađivanju majčinstva. Ovaj put se ne radi o ordenju, već o novcu, poklonima pa čak i automobilima. naime, ukoliko se porode dvanaestog juna(Dan Rusije) majke dobijaju poklone, uključujući automobile.

Nakon nekoliko godina ovakve prakse stopa nataliteta je povećana za 4.5%, što pokazuje da je imalo efekta. Uostalom ko bi odbio automobil?

Priča prva:

“Tukao me. Nakon tri godine braka sve je palo u vodu. Roditeljima sam se vratila kada više nisam mogla da izdržim, kada sam počela da se plašim za svoje dijete. Te noći udario me šakom u glavu. Pukao je bubnjić. Ni prema djetetu nije bio blag. Prijetio je da će ga udaviti. Sam Bog zna zašto te noći, umjesto roditeljima, nisam otišla u policiju. Nadala sam se da će se opametiti, da ćemo spasiti porodicu. A tek onda je uslijedio haos”.

Ovim riječima priču o brakorazvodnoj parnici, koja je uslijedila, počela je V.V. Iz razumljivih razloga nije htjela da joj navodimo ime, ali je svoj put do mira ispričala do u tančine.

“U Centru za socijalni rad prošli smo obavezni proces mirenja, na kojem nije bilo pomirenja. Prijetio je da će mi uzeti dijete. Da budem iskrena, ni socijalni radnici nisu bili blagonakloni. Često su govorili da manipulišem djetetom jer nisam dozvolila da ga viđa sam. Tražila sam nadzor ili moje prisustvo. Govorili su mi da ono što ja radim, ne rade prave majke. Kada sam pitala da li će neko od socijalnih radnika da se potpiše i garantuje da će moje dijete biti dobro kada ode da se vidi s ocem, ućutali su. Niko nije htio tu odgovornost”, priča V.V, prisjećajući se bolnih scena.

Sudskom presudom dijete je pripalo majci. Oca je taj isti sud administrativnom zabranom “natjerao” da plaća alimentaciju od oko 250 KM, jer on i nije bio voljan. Rekao je da je to previše i da djetetu ne treba novac.

Godine prolaze. Otac se više ne pojavljuje, ne želi da viđa dijete, zasnovao je novu porodicu. Ne pita da li su njegovom djetetu potrebne nove knjige, cipele, jakna, hlače… Sve, pa i očinsku ljubav, podmiruje sa 250 KM. Majka se za ostalo snalazi kako zna i umije. Da plaća stan za sebe i dijete ne može jer nema od čega. Žive sa bakom i djedom, njenim roditeljima. Trgovačka plata od 450 KM nije dovoljna za pristojan život. Ali, neka su, kaže, živi i zdravi i s mirom. Sebe naziva samohranom majkom.

Priča druga:

“Odlučili smo da ne živimo zajedno. Supruga je iz Niša, ja sam Sarajlija sa adresom u Banjaluci. Dobili smo divnu djevojčicu. Nažalost, ona je dijete sa kombinovanim smetnjama. To sada niko ne vidi, samo ja prepoznajem u njenim okicama. Nakon što smo odlučili da se raziđemo, dijete je dvije i po godine bilo s majkom. Nisam htio da dajem samo pare. Htio sam da učestvujem u njenom vaspitanju, odgoju, odrastanju. Prošli smo kroz obavezan proces pomirenja u Centru za socijalni rad, ali samo formalno. Od pomirenja nije bilo ništa. Majka je u svom životu već imala novog čovjeka”, počinje priču za “Lolu” Branislav Lovre.

Nema, kaže, potrebu da laže. Nisu se slagali i gotovo. Dva potpuno različita karaktera krenula su svako na svoju stranu, sa djetetom u sredini.

“Ipak, molio sam da se dijete ne zanemari. Da s njom treba raditi više, kako bi napredovala. Majka se tome nije posvetila. Centar je odlučio da mi dodijeli dijete, što je sud i potvrdio bez prava na žalbu. Ona je sada sa mnom. Raste uz mene i baku, moju majku. Život sam posvetio tome da joj bude dobro. Ja sam ratni vojni invalid, borba mi nije strana. Kada je moja Una krenula u školu, nastao je drugi haos”, prisjeća se.

Djevojčica, kojoj je, kako kaže, potrebno samo malo više pažnje, htjeli su da smjeste u Centar “Zaštiti me”.

“Ne dam, ja ću joj dati i život ako treba, ali neću odustati od toga da napreduje. I nisam. Danas je moja ljepotica odličan učenik, glumi, svira violinu, sluša klasiku… Majku viđa s vremena na vrijeme, ona joj ne plaća alimentaciju godinama. Često me pita zašto smo se razveli i tada se raspadnem. Ne dam da joj nešto fali. Idemo u bioskope u pozorišta… Čekamo da dobije prvu mesntruaciju. Tata će joj sve objasniti”, priča Branislav.

Sebe zove samohranim ocem.

Predstavljanje apsurda… Umjesto priče treće.

U Republici Srpskoj ima veoma malo samohranih roditelja, a razvodi su postali češći nego odlasci na kafu sa društvom. Niko ne ulazi u razloge, ulazimo u činjenice. U banjalučkom Centru za socijalni rad niko se nije javio da nam definiše pojam samohranih roditelja, ali se Porodični zakon RS potrudio da nas objašnjenjem ubode prstom u oko.

“Samohrani roditelj je roditelj koji samostalno obavlja roditeljsku dužnost nad djetetom, čiji je roditelj umro ili nije poznat”.

Zakon je proteklih godina dopunjavan kojekakvim izmjenama. Između ostalog, i ova polurečenica je bila dopuna. Zakon je tu da se poštuje. Njega se u centrima za socijalni rad širom RS drže bez iznimke. Tužno je što je napravljen da štiti prava porodice, roditelja i djece, a da ih nije jasnije zaštitio.

U Porodičnom zakonu Federacije BiH nema  ni te polurečenice. Samohrani roditelj se uopšte ne spominje. Ne postoji.

Samohrani roditelji nisu samo finansije, alimentacije, kupovine… Samohrani roditelj je onaj koji obezbijedi sve to, ali začini ljubavlju, brigom, pažnjom, strepnjom, strahom. Samohrani roditelj pokriva noću. Samohrani roditelj bdije dok život koji je stvorio bolestan u krevetu leži. Samohrani roditelj kupa, igra se, izvodi u šetnje, vodi na sportske događaje… Samohrani roditelj je sve ono što se ne plaća alimentacijom od nekoliko stotina maraka.

Možda je krajnje vrijeme da zakoni u BiH postanu ljudskiji i humaniji. Zapravo, to očekuju i roditelji koji “ne obavljaju roditeljsku dužnost”, jer to nije posao za novce, već su roditelji puni ljubavi.

V.V. kaže:”Voljela bih samo da stvari nazovemo pravim imenom. Ako sam prošla kroz torturu, onda da me bar zakon ne teroriše. Majka sam, borim se, a za svaki dokument mog djeteta moram da pitam oca koji mu se ne javlja i koji nas je zlostavljao. Zašto on da potpisuje bilo šta, kada roditelj nikada nije znao da bude. Osim toga, alimentacija ga ne čini ocem. Ja sam samohrana, šta god zakoni rekli. Osim hrane, odjeće i obrazovanja, djetetu moram da obezbijedim i da razvija svoje talente i nikoga ne isteresuje kako sve stignem. A stignem, vjerujte, iako sam samohrana”.

Dijana J. kaže:”Ako već sve finansiram sama, a on je roditelj za 250 KM, kako onda nisam samohrana? Ako već nismo samohrani, bilo bi lijepo da nam zakonodavci proračunaju šta djetetu može da se kupi za 250 KM. Zakon bi, na primjer, mogao da olakša našoj djeci kako bi imali jednake mogućnosti kao i drugi. Ta djeca bi mogla da imaju prednost kada su u pitanju stipendije, jer država ne može da natjera roditelja da plaća alimentaciju. Najčešće je i tih nekoliko stotina maraka samo slovo na papiru”.

Zakonodavci, razmislite, možda samo zbog srećnih okolnosti niste osjetili na svojoj koži šta znači biti sam i odgovoran za nekoga.

To ne znači da već sutra nećete biti u ovoj situaciji… Da se spotaknete o sopstvene riječi.

Popunjavala sam formulare i upitnike. Dobila knjižicu i suočila se sa svojom profesijom. Pardon, profesijama. Suočila se sa novom situacijom u kojoj sam bez posla i sa pitanjem šta sam ja u tim završenim školama naučila?

Da zarežem olovku…

Da napišem tekst…

Da saberem dva i dva…

Nije loše. Dosta je praktično i primenjivo.

Onda sam se malo zamislila.

Da li me iko u školi učio šta da uradim u situaciji kada se nađem na birou? Kako da se osećam u vezi sa tim? Kako da se ponašam? Da li treba da se zapitam šta sad želim? Šta mi je trenutno važno? Šta ću da radim? Kako to da postignem? Ili da se prepustim situaciji i čekam da se posao sam desi?

I setila sam se svog velikog učitelja koji je na mene izvršio snažan uticaj. Koji je uspeo da me pokrene kad je to trebalo. Da mi kaže prave stvari u pravom trenutku. Da me motiviše. Da kaže šta mogu, šta nikako ne smem. Da me rasplače i razveseli. Setila sam se Profesora Filma.

Sigurno ga se i vi sećate. Nekog, bilo kog, koji je uticao na vas.

Ja sam se setila Društva mrtvih pesnika. Onog sa romantizovanom predstavom o profesuri. O tome šta sve i jedan profesor može, a možda i treba da bude. Sa svim motivišućim porukama koje nosi, sa svim onim savršenim rečenicama koje Robin Vilijams izgovara.

Sigurna sam da bismo svi voleli da smo imali jednog takvog profesora.

Da li me iko u školi učio šta da uradim u situaciji kada se nađem na birou? Kako da se osećam u vezi sa tim? Kako da se ponašam? Da li treba da se zapitam šta sad želim? Šta mi je trenutno važno? Šta ću da radim? Kako to da postignem? Ili da se prepustim situaciji i čekam da se posao sam desi?

Neki možda i jesu.

Srećnici. Ja eto nisam imala tu privilegiju. I pitam se, da sam je recimo imala, šta bih tada bila? Kako bih se odnosila prema svom životu? Šta bih od njega kreirala? Na koji način?

Posle završene škole, fakulteta dođe period kada mislimo da smo zaslužili mnogo. Kada mislimo da smo zaslužili da se naš trud stostruko isplati. Kada očekujemo da pošaljemo svoj lepo sročen CV i da nas odmah pozovu na intervju. Onda se obučemo pristojno, ne previše napadno, odemo tamo i rasturimo. Dobijemo ono što nam sleduje. Ono što smo zaslužili. Ono što nam je svemir namenio.

Posao.

Umesto toga često dobijemo poraz. Ne dođemo ni do intervjua. Bela košulja ostane uredno opeglana u ormanu, a mi besni na sebe i ceo svet. I tako, možda i nekoliko godina.

Može i kraće. Ako na vreme shvatimo da ništa ne znamo.

Ok, imamo diplomu.

Bilo bi dobro uramiti je. Što da ne?!

I okačiti na zid. Visoko. Jako visoko.

Zašto tako visoko, pa ne vidi se tako?!

Posle završene škole, fakulteta dođe period kada mislimo da smo zaslužili mnogo. Kada mislimo da smo zaslužili da se naš trud stostruko isplati. Kada očekujemo da pošaljemo svoj lepo sročen CV i da nas odmah pozovu na intervju. Onda se obučemo pristojno, ne previše napadno, odemo tamo i rasturimo. Dobijemo ono što nam sleduje. Ono što smo zaslužili. Ono što nam je svemir namenio.

Baš zato.

Da bismo ispod nje stavili neke nove, životne diplome.

Jer prava škola tek počinje.

Ona o kojoj niko nije govorio i o kojoj nas niko nije učio.

Ali moja diploma. Kako misliš da je ostavim?

Treba mi.

Mahala sam ja svojom diplomama. Bila sam nezadovoljna što ih niko ne primećuje. Očekivala sam da dobijem sve, sad i odmah. Nagradu za trud ispisan na tim diplomama. Nisam mogla da shvatim da je na njima ispisano samo zvanje i ocena. Da niko ne zna kakav je to put i trud bio.

I bila sam poražena kada nisam dobila posao. Kada je neko drugi stigao na moje mesto. Bila sam poražena kada sam shvatila da to mesto i nije moje. Trebalo mi je vremena da prihvatim da neću biti tu. Trebalo mi je vremena da prođem kroz očajanje.

Bespotrebno.

Jer da me neko, u školi, naučio malo i životu, znala bih da je taj trud uložen u obrazovanje, samo početak truda. Da je samo način da naučimo kako se radom postiže nešto. Da je samo korak. Da posle njega ide drugi, koji se ogleda u tom prvom porazu. Pa treći. Posle njega možda uspemo da prohodamo i pronađemo svoju profesiju. Ali ne nužno i posao.

Umesto toga često dobijemo poraz. Ne dođemo ni do intervjua. Bela košulja ostane uredno opeglana u ormanu, a mi besni na sebe i ceo svet. I tako, možda i nekoliko godina.

A posao?

Kada ću naći posao?

Dugo sam verovala, jer su me tako naučili, jer je tako radila većina oko mene, da je najveći uspeh imati stalni posao od 9 do 17 h. Da se druge stvari i ne zovu poslom. I tako, radila sam hiljadu stvari istovremno, pisala, prepravljala, podučavala, slagala knjige,  zarađivala novac i verovala da nemam posao.

Znate onu situaciju kada sretnete nekoga koga niste dugo videli.

On vas pita šta radite.

A vi se zavežete.

Jer nemate ime firme.

Ne možete da kažete radim u školi, pošti, banci, muzeju, prodavnici.

Trebalo mi je vremena da prebrodim to. Da naučim da kažem da radim od kuće ono što volim. Da možda nekad nemam dovoljno novca. Ali imam svoju slobodu.

I znam da dok god nema tog stalnog posla, ja sam sposobna da radim mnogo stvari i da opstanem. Sposobna sam da pronađem svoju profesiju u toliko mnogo segmenata. Sposobna sam da radim ono što volim i u šta verujem.

Kada prestanemo da tražimo posao, i počnemo da tražimo svoju profesiju, sebe u onome što radimo, tada će posao sam doći.

Jer da me neko, u školi, naučio malo i životu, znala bih da je taj trud uložen u obrazovanje, samo početak truda. Da je samo način da naučimo kako se radom postiže nešto. Da je samo korak. Da posle njega ide drugi, koji se ogleda u tom prvom porazu. Pa treći. Posle njega možda uspemo da prohodamo i pronađemo svoju profesiju. Ali ne nužno i posao.

I škola me nije tome naučila. Nijedan profesor.

Jer jedini dobar profesor je profesor u nama.

Onaj koji vremenom nauči da postavlja dobra pitanja i traži najbolje odgovore.

Onaj koji nam ne dozvoljava da prestanemo da tražimo.

Onaj koji nam ne dozvoljava da prestanemo da saznajemo.

Onaj koji nas ubedi da učimo i nakon što dobijemo diplome.

Odraz svog lika, vidjela je u ogledalu, onako zadovoljna svojim dnevnim lookom. Ruž?

Da li uistinu da stavi ponovo bordo ruž ili pak neki diskretniji.

U svojoj mladosti stavljala je tu bordo boju tri puta na usne, prvi put dok je jela trešnje, pa onako kao mala „nakarminila“ usne. Vidjela na TV-u, to svi rade. Tog dana je dobila batine od stare majke. Drugi put nije imala sreće sa vinom, kad ga je na prvom sastanku s momkom prosula po haljini. I svakako nadala se trećoj sreći, kada je stavila bordo ruž na svoje usne prilikom razgovora za posao, tad joj je propala prilika za zaposlenje, jer je tad već njena generacijska kolegica sa fakulteta, uveliko radila na tom radnom mjestu.

Ipak nakon godinu dana, upravo danas ide na razgovor u istu firmu.

„Dijana zakasnićeš na sastanak, požuri se“, čula je mamin glas iz hodnika.

Ipak je odabrala ljubičasti ruž za današnji sastanak, jer se bar s njim osjećala samouvjereno.

Brzo je uhvatila prvi bus koji je naišao.

Stigavši u firmu, primjetila je kako je ipak sama čekala. U međuvremenu vrata su se otvorila i sekretarica je pozvala da uđe. Direktor je čekao. Razgovor nije dugo trajao, rečeno joj je da već danas može početi sa volontiranjem.

„Čuj volonterski angažman, a ne ugovor o radu“, ponovila je onako za sebe.

U društvu sekretarice uputila se prema susjednoj kancelariji.

Otvorila je vrata i ugledala svoju kolegicu sa fakulteta, baš onu istu koju je srela prije godinu dana. Pozdravile su se.

Asja je ustala, gledajući kroz prozor prozborila: „Znaš Dijana ja sam te predložila za ovo radno mjesto, ja sam tu još 15 dana. Biću iskrena, prvi put kad si bila na razgovoru za posao, pozvana si kao i ostali tek kako bi se ispoštovala zakonska procedura. Ja sam već radila na ovom radnom mjestu“.

Ipak nakon godinu dana, upravo danas ide na razgovor u istu firmu.

Dijana je nijemo gledala u nju, lijepu i dotjeranu kao i uvijek.

Nije je to priznanje iznenadilo, jer je u državi to već poznata taktika.

Potom je nastavila.

„Dijana, uistinu ja i ti nikad nismo bile kolegice znaš i sama, pa ću pokušati da ti kažem nešto o sebi“, rekla je to uz blagi osmjeh, a potom im naručila kafe.

Uz miješanje kafe Asja je premotavala film u glavi od prije pet godina: „Kad sam upisala fakultet znala sam da ću ga jednog dana završiti, tačnije da će mi u tome pomoći moj otac. Vjeruj mi da sam vrlo malo učila, a više mi pomagao moj imućni otac oko ispita ukoliko bi izlazila više puta. Biću iskrena prema tebi, ja sam u životu imala sve što sam željela. Živjela sam pod staklenim zvonom svojih roditelja. Nikad nisam saznala u životu kako je to kad nešto nemaš, ne možeš sebi nešto priuštiti, ne možeš otići negdje na put ili ljetovanje, jer sam u životu najviše imala novaca, a jako malo roditeljske ljubavi. Kupovali su me parama, tako da ja baš i ne znam kako je odrastati u toplini doma. Nikad nisam osjetila istinsku toplinu roditeljske ljubavi, ali to ne znači da su me zanemarivali. I ovaj posao otac mi ‘kupio'”.

Dijana je nepomično gledala u Asju ne shvatajući iz kog razloga priča o svom životu. Na njenom licu je pročitala kao da je htjela razumijevanje, koje nikad nije imala. Kao da sve ono što je skupljala u sebi, sad  dobila priliku da ispriča strancu.

Asja je ustala, gledajući kroz prozor prozborila: „Znaš Dijana ja sam te predložila za ovo radno mjesto, ja sam tu još 15 dana. Biću iskrena, prvi put kad si bila na razgovoru za posao, pozvana si kao i ostali tek kako bi se ispoštovala zakonska procedura. Ja sam već radila na ovom radnom mjestu“.

Asja je otpila gutljaj kafe i nastavila s pričom, kao da je pročitala njene misli.

„Garant se pitaš što ti ovo sve govorim. Ja vjerujem, obzirom da si iz manje sredine, da si ti imala mnogo ljepše djetinjstvo. Prije par dana sam dala otkaz na ovo radno mjesto. Odradila sam pripravnički, a sad odlazim“.

„Gdje odlaziš? Znaš kako je teško pronaći posao“, napokon je prekinula Dijana.

Asjinim licem prođe blaženi osmjeh.

„Upoznala sam momka iz Njemačke. Udajem se i odlazim odavde. Pronašla sam napokon toplinu i ljubav bez koje sam živjela sve godine. Ipak ne zamjeram roditeljima, voljeli su me na svoj način, ali ja ipak ne želim svojoj djeci takvo djetinjstvo pružiti. Od kako sam ga upoznala, shvatila sam da nije sve u novcu. Iz tog razloga sam i dala otkaz i direktoru predložila tebe na ovu poziciju. Možda nismo imali najbolji i blizak odnos tokom studiranja, ipak si mi ostala u sjećanju kao lijepa, povučena i skromna djevojka. Možda se ne sjećaš, ali ja da, kad si mi na prvoj godini fakulteta pomogla na ispitu. Dobro se dobrim vraća“.

Dijana je onako zamišljeno posmatrala, nije znala sta da kaže. Znala je ona da novac i blještavilo nije oličenje sreće i ljubavi, tako su je učili njeni roditelji, nego oličenje hladnih ljudi, što joj je ujedno potvrdila i Asja sa svojom životnom pričom. Dijana kroz odrastanje imala je ljubav, upravu onakvu koju nije imala Asja, ali nije bila iz bogate porodice i sama je zarađivala, kako bi završila fakultet na vrijeme.

Dijana je nepomično gledala u Asju ne shvatajući iz kog razloga priča o svom životu. Na njenom licu je pročitala kao da je htjela razumijevanje, koje nikad nije imala. Kao da sve ono što je skupljala u sebi, sad  dobila priliku da ispriča strancu.

Ustala je, pozdravila se s kolegicom i rekla da će razmisliti o ponudi za posao i svakako zahvalila joj se na preporuci.

Nakon neočekivanog dana, te životne priče sa kolegicom, vratila se kući umorna. Dok je ispružena ležala na krevetu, razmišljala je o današnjem razgovoru.

Kao mala, mislila je kako je sve u novcu, jer bogati ljudi mogu sve kupiti. Ipak pokazalo se suprotnim, što je dokaz današnji razgovor. Sjeća se dok je pohađala fakultet, većina njih je željelo da bude u Asjinom društvu. Bila je djevojka koja je živjela na visokoj nozi, barem tako su je opisivali. Momke je vrtila oko malog prsta, a i ljepili su se, ne toliko za nju i njenu ljepotu, koliko za njen auto, njeno razbacivanje s novcima i njenu garderobu.

Pitala se da li bi Asja bila sretnija da je živjela sa njenim načinom života, nije mogla procijeniti. Ako ona nije bila sretna u tom raskošu, kako bi tek onda bilo, da je živjela njenim životom.

Njeni roditelji cjeli život su živjeli skromno, imali su dovoljno da nju i brata školuju. Bila je najbolji učenik i u Gimnaziji. Brat je bio stariji, prvi je upisao fakultet, očeva plata nije mu bila dovoljna, tako da je ona smatrala da fakultet nikad upisati neće. Ipak, njena stara majka je rekla ocu da prodaju komad zemlje, kako bi od tog novca ona se školovala. Rekla je da žensku djecu treba školovati, kako u životu ne bi obavljala fizičke poslove. Imala je stara majka životno iskustvo, devet kćerki, očito je kroz njihove živote vidjela da je potrebno žensku djecu posebno školovati.

Njeno školovanje kroz četiri godine fakulteta, prošlo je uspješno samim tim što je bila student generacije. Sve je završavala u roku. Stipendiju nikad nije dobila, iako je aplicirala svake godine. Ali zato su dobivali oni koji su jednu školsku godinu, pohađali dvije godine.

Pade joj na um kad je otac nju sa prtljagom doselio u grad u kojem je trebala studirati, bila je jesen, lišće opalo baš kao i danas, a on onako ozbiljnim glasom rekao joj, ukoliko ne bude učila i završila fakultet da će je zaposliti u komunalno preduzeće, da kupi smeće. Te riječi duboko su joj se urezale u sjećanje i uvijek se trudila da bude uzor roditeljima, da položi sve ispite na vrijeme, a ujedno kako se ne bi vratila kući i nastavila sa obnašanjem poljoprivrednih poslova.

Dok je studirala nikad preko ljeta nije odlazila na more ili  ljetovanje. Početkom akademske godine, većina studenata se hvalilo gdje su putovali i ljetovali. Ona nije imala svoju priču s ljetovanja. Imala je doduše samo onu koju njenu vršnjaci ne bi razumjeli, sve da im je i pričala. Ti silni poljoprivredni poslovi, kopanje bašte, žetva pšenice i drugi ustaljeni poslovi na selu. Njeno i ljetovanja njenih kolega su se razlikovali, jedino se nisu razlikovali po boji tena. Na kraju se ipak nije žalila, ni kad danima nije imala marku u džepu kao student. Džeparac je znala zaraditi i sa šivanjem. I tako upravo zahvaljujući staroj majki, danas je svoj čovjek.

Pitala se da li bi Asja bila sretnija da je živjela sa njenim načinom života, nije mogla procijeniti. Ako ona nije bila sretna u tom raskošu, kako bi tek onda bilo, da je živjela njenim životom.

“Da svoj čovjek, koji stoji na raskrsnici života”, ponovila je onako za sebe. Šta uraditi? Danas joj je ponuđen posao, doduše volonterski tri mjeseca. I još probni. Ili ići u Evropu, gdje ju je čekao pravi posao, te uz to još stipendija za postdiplomski studij. Znala je već odavno da bosanskohercegovačke intelektualce prisvajaju strane zemlje, neće biti prva ni posljednja koja odlazi. Žalosno je što je primorana da gradi budućnost daleko od kućnog praga. Ima tek nekoliko dana za odluku…

Subota, osvanuo je prohladni kišni dan.

„Dijana požuri se čeka nas nekoliko sati duge vožnje“, vikao je otac iz dvorišta, dok je trpao kofere u auto.

„Stići ćemo. Tako si me požurivao prije pet godina kad si me prtljao na studij, pa smo stigli“, dobacila je ocu uz smjeh.

Zamagljena stakla brisala je rukom. Prošli su kraj hotela „Bosna“. Bijela velika limuzina je stajala parkirana na njoj natpis „just married“.

„Zbogom Bosno i Hercegovino, sretno nam u Evropi“ prošaputala je.